RECENZIJA: John Wick 3: Parabellum (John Wick: Chapter 3 – Parabellum, 2019)

Zašto otkrivati toplu vodu kada već postoji formula koja savršeno funkcionira? Tom su se mišlju vodili producenti, scenaristi i režiser Johna Wicka 3, trećeg po redu nastavka u jednoj od danas rijetkih, ali isto tako rijetko uspješnih akcijskih filmskih franšiza. Nakon što je u prvom filmu Keanu Reeves zablistao u ulozi uglavnom šutljivog, ali gotovo natprirodno efikasnog profesionalnog ubojice koji se nemilosrdno obračunava s hordama kriminalaca, u drugom filmu je ustanovljen osnovni zaplet koji se uglavnom svodi na to da se od progonitelja pretvorio u progonjenog, odnosno da barem pola filma mora bježati od svojih kolega motiviranih kako basnoslovnom nagradom za njegovu glavu, tako i time da bi Wickovom likvidacijom zauzeli mjesto na vrhu svjetske hijerarhije profesionalnih ubojica. U trećem filmu je preostalo jedino smisliti nekakav način da se takav zaplet rastegne na rutinska dva sata nužnih za današnji blockbuster, odnosno da se u njega utrpa koliko-toliko originalni sadržaj što se tiče samih oružanih okršaja ili egzotičnog okružja u kojem se odigravaju.

Trojka scenarista koja se za potrebe Parabelluma priključila tvorcu originalnog filma Dereku Kolstadu je pronašla jednostavno rješenje za cliffhanger kojim je završio prethodni film. Radnja započinje nekih sat vremena nakon događaja koji su se odigrali u prethodnom filmu, odnosno u trenutku kad se John Wick našao u nebranom grožđu. Zahvaljujući svojoj impulzivnoj likvidaciji glavnog negativca, ne samo što je sebi na vrat navukao armije vrhunskih ubojica, nego je isto tako postao “excommunicado”, ili u žargonu kriminalnog polusvijeta, ličnost koja više ne može računati na ničiju pomoć, bilo da je riječ o skrivanju, nabavci oružja i druge opreme ili liječenju rana koje su neizbježne čak i za tako iskusnog i efikasnog borca kao što je on. Bjesomučna utrka za goli život na njujorškim ulicama Wicka dovede do neobične škole čija mu direktorica (Huston) pristane pomoći otići u Casablancu. Tamo se, pak, za pomoć obraća davnoj poznanici Sofiji (Berry), direktorici tamošnjeg hotela Continental, koja ga uputi prema tajanstvenom Starješini koji upravlja kriminalnim svijetom. Tamo će dobiti ponudu za pomilovanje, ali u uz uvjet da svoje ubilačke vještine još jednom kriminalcima stavi na raspolaganju, ovaj put protiv ljudi koji su mu prijatelji i do kojih mu je stalo.

Kao i u prethodnim filmovima, režiser Stahelski je izuzetno svjestan toga da glumačke sposobnosti Keanua Reevesa, najblaže rečeno, nisu na oskarovskoj razini, pa bi inzistiranje na nekakvim dugotrajnim dramskim scenama samo izazvalo zijevanje odnosno neugodu prilikom usporedbi s njegovim daleko talentiranijim kolegama, a što uključuje prave “oskarovku” kao što što su Hale Berry i Anjelica Huston. Stahelski je kao bivši kaskader daleko više pažnje posvetio osmišljavanju što spektakularnijih i pamtljivijih scena borbe, koje moraju biti dugotrajne ali ne i monotone, te koje moraju gledatelje prikovati uz ekran bez obzira na to što je ishod svakog okršaja, s obzirom na prirodu franšize i glavnog lika, unaprijed poznat. Stahelski i njegovi suradnici su taj zadatak obavili na izuzetno dojmljiv način, stvorivši niz prizora u kojima se borbe odvijaju na raznim egzotičnim lokacijama ili još egzotičnijim interijerima, odnosno u kojima se koriste različita oružja, od improviziranih do najsofisticiranijih. Pri svemu tome se pazilo i na adekvatan casting, pa tako se među Wickovim ljutim i prilično opasnim protivnicima našao lik kojeg u svom glumačkom debiju tumači srpski košarkaš Boban Marjanović. Najdomljivijim se pokazao Mark Dacascos, nekoć velika akcijska zvijezda koji tumači Zeroa, glavnog i naizgled nepobjedivog egzekutora koji će biti ne samo dostojan Wickov protivnik, nego i svojim replikama donijeti nešto humora koji ovom filmu ponekad nedostaje. Zero se također okružio i dojmljivom svitom učenika, a jednog od njih glumi Yayan Ruhian, indonezijski majstor borilačkih vještina poznat po nastupu u danas kultnom filmu The Raid.

John Wick 3 je, dakako, daleko od savršenstva. To se može vidjeti u nekoliko scena i kadrova koji su nepotrebni, pogotovo na samom početku kada se na previše umjetan način, neposredno pred stupanje na snagu edikta o likvidaciji, nastoji prikazati u kakvoj se nevolji našao John Wick. Pojedine replike koje koriste inače sjajni Lance Reddick i Ian McShane nisu najsretnije riješene, a i scena obračuna u hotelu Continentalu na samom početku izgleda previše “deja vu”. Scene u kojima se Asia Kate Dillon pojavljuje u ulozi svojevrsnog mafijaškog birokrata također oduzimaju previše vremena. Još gori dojam stvara neumitni cliffhanger kojim je, u nastojanju da se osigura nastavak, potrošen naoko “šokantni” obrat na kraju. Ipak, bez obzira da li je riječ o formuli ili ne, John Wick 3 pruža kvalitetnu zabavu i postoje razlozi za nadu da će četvrti film biti bolji ili barem jednako dobar.

JOHN WICK 3: PARABELLUM

(JOHN WICK 3: CHAPTER 3 – PARABELLUM)

uloge: Keanu Reeves, Halle Berry, Laurence Fishburne, Marc Dacascos, Asia Kate Dillon, Lance Reddick, Anjelica Huston, Ian McShane

scenarij: Derek Kolstad, Shay Hatten, Chris Collins & Marc Abrams

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2019.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: John Wick 2 (John Wick: Chapter 2, 2017)

Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.

U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.

Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.

Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.

John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.

Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.

JOHN WICK 2

(JOHN WICK: CHAPTER TWO)

uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.

trajanje: 122 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick (2014)

U protekla tri desetljeća smo imali mnogo prilika uvjeriti se kako Keanu Reeves raspolaže s glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, ali i kako to ne mora mnogo značiti ako mu se “potrefe” pravi režiser i adekvatni scenarij. Kada se to dogodi, rezultati mogu biti više nego impresivni, te je tako Reeves sebi osigurao status prave hollywoodske zvijezde, koja u kino-dvorane može dovlačiti publiku i pružati joj daleko više zabave nego njegove mnogo talentiranije, uglednije i razvikanije kolege. Posebno se to zna dogoditi ako su u pitanju uloge tipova koji malo pričaju, a mnogo rade, i koje bi voljeli imati uz sebe ako provod u narodnjačkom klubu pođe po zlu. Jedna od takvih uloga, na kojima su u svoje vrijeme zvjezdane karijere izgradili Clint Eastwood i Charles Bronson, a za koje se današnje vrijeme specijalizirao Liam Neeson, je naslovni protagonist akcijskog filma John Wick, enormno uspješnog hita iz 2014. godine koji je dosad dobio dva nastavka, i za koji se može reći da je, barem kada su 2010-godine u pitanju, velikim dijelom definirao karijeru Keeanu Reevesa.

Protagonist je bivši njujorški profesionalni ubojica, čiji su vještina i uspjeh u obavljanju najsloženijih i najopasnijih zadataka bili takvi da je sebi mogao priuštiti rijetku povlasticu da se umirovi i uživa u lagodnom životu. Na samom početku radnje John Wick, međutim, nije sretan, jer ga je teško pogodila tragična smrt supruge, na koju ga podsjeća njen psić. Jedne večeri, međutim, se zakači sa grupom baraba koje vodi Iosef Tarasov (Allen) i koji mu, u nastojanju da se po svaku cijenu dočepaju njegovog Ford Mustanga, provale u kuću, pretuku ga, ukradu vozilo i ubiju psića. Ovo posljednje je kap koja Wicku prelije čašu te za njima pokreće osvetničku potragu, koristeći svoje stare prijatelje i veze iz kriminalnog polusvijeta. Njegov pohod neće zaustaviti ni otkriće da je Iosefov otac nitko drugi do Viggo Tarasov (Nyqvist), svemoćni šef ruske mafije koji je u svoje vrijeme bio Wickov glavni poslodavac i čijem blagoslovu može zahvaliti svoj umirovljenički status. Nakon što pokušaji mirnog rješenja spora propadnu, između Tarasova i Wicka započinje krvavi i spektakularni sukob; dok Wick poput nezaustavljivog stroja za ubijanje napada Tarasovljeve ljude tražeći Iosefa, dotle Viggo, u nastojanju da Wicka zaustavi, raspisuje basnoslovno bogatu nagradu za njegovu glavu, a zbog čega se na njega okome najefikasniji i najbeskrupulozniji plaćeni ubojice u New Yorku.

Prilikom produkcije filma se najsretnijom kombinacijom pokazala ne samo odluka da glavnu ulogu tumači Reeves, kojemu izgleda kao “sašivena”, nego i to da su režisere odabrani bivši kaskaderi Chad Stahelski i David Leitch (čije je ime iz proceduralnih razloga ostalo van špice). Njih dvojica su s Reevesom bili blisko surađivali na Matrixu, dotada najuspješnijim od svih Reevesovih filmova, i to, slično kao i njihovo bogato iskustvo, se može ogledati u cijelom nizu izuzetno efektnih i dojmljivih akcijskih scena. One, pogotovo u prvom dijelu filma, izgledaju nimalo dosadno i monotono usprkos toga što je zbog svojih ubilačkih vještina Reevesov lik pretplaćen da iz svakog okršaja izađe kao pobjednik.

Johnu Wicku dosta pridonosi i scenarij Dereka Kolstada, koji je originalno bio zamišljen za mnogo starijeg glumca, ali koji svejedno savršeno funkcionira, velikim dijelom zahvaljujući oslanjanju na baštinu 1960-ih, prije svega špageti vesterna i klasičnih gangsterskih filmova Jean-Pierrea Melvillea. Kolstad ne samo što je stvorio upečatljiv lik, koji je usprkos svoje fizičke superiornosti dovoljno emocionalno ranjiv da ga se prihvati kao pozitivca, nego ga je u smjestio u fiktivan, ali na trenutke fascinantni svijet. Njegov najzanimljiviji detalj je Hotel Continental, koji je poslužio kao jedan od motiva za mnogo lošiji film slične premise, ali i predložak za buduću TV-seriju.

Filmu dosta doprinosi i raznovrsna, ali vrlo dobro raspoložena glumačka postava. To uključuje Alfieja Allena koji se prilično zabavlja odmarajući se od tumačenja zlosretnog Theona Greyjoya u Igri prijestolja, ali još više danas pokojnog švedskog glumca Michael Nyqvista, koji tumači lik ruskog gangsterskog bosa tumači lišen bilo kakvih stereotipova, i zahvaljujući kome možemo lako zaboraviti na slična ostvarenja gdje je takve likove tumačio Rade Šerbedžija. Iako John Wick pred kraj počinje popuštati pred neizbježnim klišejima i predvidljivosti krvavog finala, riječ je o možda ne najboljem, ali svakako jednom od opravdano uspješnijih akcijskih filmova našeg doba.

JOHN WICK

uloge: Keanu Reeves, Michael Nycvist, Alfie Allen, Adrianne Palicki, Bridget Moynahan, Dean Winters, Ian McShane, John Leguizamo, Willem Dafoe

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 101 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Sibirski dijamant (Siberia, 2018)

SIBIRSKI DIJAMANT
(SIBERIA)
uloge: Keanu Reeves, Ana Ularu, Pasha D. Lychnikoff, Molly Ringwald
scenarij: Scott B. Smith
režija: Matthew Ross
proizvodnja: Saban Films, SAD/Kanada/Njemačka, 2018.
trajanje: 113 min.

Keanu Reeves je jedna od najvećih hollywoodskih zvijezda u posljednjih nekoliko desetljeća, a pri čemu se posebno ističe akcijski žanr. Serija njegovih uspjeha na tom polju je prilično duga, i lako je zamisliti kako će u sedmom desetljeću života, a možda i kasnije, uživati isti onaj status neupitnog filmskog razbijača kakav danas uživa Liam Neeson, a kakav su svojevremeno uživali Charles Bronson i Clint Eastwood. Međutim, ma koliko god mu priznavali status zvijezde, on neće sakriti činjenicu da Reeves raspolaže glumačkim vještinama slavonskog hrasta te da će svaki njegov, uvjetno rečeno, “ozbiljniji” i na akciju manje “nabrijan” film u više nego ozbiljnoj opasnosti da završi kao ostvarenje nalik na prosječni hrvatski film financiran od strane Hribarovog HAVC-a. Ništa to bolje ne pokazuje kao Siberia, njegov najnoviji film koji su domaći distributeri preveli kao Sibirski dijamant.

Film u žanrovskom smislu nominalno pripada sferi romantičnog trilera, a počinje kada Lucas Hill (Reeves), američki trgovac dijamantima dođe u Sankt Peterburg kako bi obavio unosan posao prodaje basnoslovno vrijednih plavih dijamanata. U tome se Hillu ispriječio jedan veliki problem; njegov ruski partner je iznenada nestao zajedno s dijamantima, te je svom kupcu prisiljen izmišljati svakojake izgovore i isprike za nedovršeni posao. Dodatni problem je u tome što je kupac lokalni oligarh Boris Volkov (Lychnikoff) čija reputacija sugerira osobu koju nije preporučljivo razočarati. Hill je zbog toga prisiljen otići u potragu za dijamantima, a trag ga vodi na drugi kraj Rusije – u grad Mirni na istoku Sibira, poznat po orijaškom rudniku dijamanata. Njegov dolazak donosi još problema, vezanih uz odjeću neadekvatnu za lokalnu klimu, loš kvalitet prometnih usluga, kao i nedostatak noćnog života. Ovo posljednje Hill pokušava kompenzirati odlaskom u lokalnu kavanu koju vodi mlada i lijepa žena po imenu Katja (Ularu). Hill se u nju beznadežno zaljubi, isto kao što Katja osjeti očiglednu privlačnost prema zbunjenom neznancu koji je tako različit od robine, prijatelja i lokalnih krkana koji je okružuju cijeli život. Hill istovremeno pokušava odlučiti što će biti od njihove strastvene veze ali i riješiti problem s nestalim dijamantima koji bi ne samo njega, nego i Katju, mogao stajati života.

Scenarij za film je napisao Scott B. Smith, književnik i scenarist poznat po za “Oscar” nominiranoj adaptaciji svog romana A Simple Plan, dok je režiju potpisao Matthew Ross, prije četiri godine proslavljen na Sundanceu svojim noir trilerom Frank & Lola. Iako ta imena sugeriraju nešto dobro, ili barem pristojno, Sibirski dijamant se vjerojatno počeo raspadati onog trenutka kada je Reeves angažiran za ulogu što je mogao daleko bolje odigrati svaki karakterni ili barem sredovječni glumac čiji izgled bolje odgovara njegovim godinama. Iako glavni zapet sadrži priču o nekakvim međunarodnim intrigama, krijumčarenju i mutnim poslovima, ovaj film je zapravo mrtvački ozbiljna drama o muškarcu koji se suočava s krizom srednjih godina na najgorem mogućem mjestu te je pokušava riješiti na najgori mogući način. Umjesto nekakve akcije film nam nudi izuzetno spore scene u kojima se pokušava, obično sa velikim skretanjem u klišeje, sugerirati kulturološke i druge razlike između Rusa i Amerikanaca, ali koje najčešće pokazuju koliko je Reeves slab glumac u usporedbi sa svojim kolegama. To uključuje kako rumunjsku glumicu Annu Ulari koja se trudi, pa na trenutke i uspijeva stvoriti nekakvu “kemiju” sa svojim kolegom, ali još više rusko-američkog glumca Pashu D. Lychnikoffa koji jednostavno rastura u ulozi živopisnog negativca. No, s vremenom film koji se uglavnom odvija u interijerima kafića i hotelskih soba počinje imati problema s autentičnošću; usprkos naslova, film, s izuzetkom par scena u Sankt Peterburgu, uopće nije snimljen u Rusiji, a još manje u Sibiru; znameniti rudnik u Mirniju je rekonstruiran uz pomoć očiglednih specijalnih efekata, a tamošnje lokacije “glumi” kanadska Manitoba uz pomoć prigodno posađenih breza koje bi joj trebale dati nekakav “ruski” ugođaj. Autori se dodatno trude i tako što gotovo svi likovi, bez obzira tumačili ih američki, kanadski, njemački ili ruski glumci, govore ruski, a što uključuje i samog Reevesa.

Sav taj trud je, međutim, još više kompromitiran sa potpunim scenarističkim promašajem koji postaje posebno vidljiv u drugoj polovici filma. Neki od podzapleta su potpuno promašeni, a to uključuje i lik Hillove supruge, koji tumači nekadašnja američka tinejdžerska zvijezda Molly Ringwald u jednoj jedinoj sceni. Ali sve to najviše kulminira u zbunjujućem, ali izuzetno mračnom završetku koji je trebao sugerirati nekakvu tragediju, ali umjesto toga bolje sugerira gdje je ovaj scenarij trebao završiti prije samog snimanja.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Posljednja jesen (Sweet November, 2001)

uloge: Keanu Reeves, Charlize Theron, Jason Isaacs, Greg Germann, Liam
 Aiken, Robert Joy, Lauren Graham, Michael Rosenbaum, Frank Langella
 scenarij: Kurt Voelker (sinopsis: Paul Yurick) (po originalnom scenariju
 Hermana Rauchera)
 režija: Pat O'Connor
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 119'

Americka romantična komedija Posljednja jesen započinje kada uspješni ali radoholizmu skloni reklamni stručnjak Nelson Moss (Reeves) prilikom polaganja vozačkog ispita upozna lijepu djevojku neobičnog ponašanja po imenu Sara Deever (Therone). Ona, naime, ima običaj primiti muškarca u svoj stan na mjesec dana te s njim živjeti, nastojeći ga izmijeniti nabolje. Nakon sto stjecajem okolnosti izgubi prestižni posao i djevojku, Nelson nevoljko pristaje sudjelovati u ovom eksperimentu i ubrzo shvati da se do ušiju zaljubio u Saru. I ona je isto tako zaljubljena u Nelsona i svi žive sretno i zadovoljno… Sve do trenutka kada gledatelj shvati da uopće nije riječ o romanticnoj komediji nego o prilično deprimirajučoj melodrami koja se koristi sentimentalnom “ljigom” kakvu nismo mogli vidjeti od vremena Titanica. Sam po sebi, zaplet, ma koliko bio bizaran i daleko od stvarnog života, i nije takav problem koliko sam izvedba filma. Keanu Reeves, koji je s Charlize Theron obavio više nego pristojan posao u Đavoljem odvjetniku, ovdje ponovno pokazuje glumačke kvalitete slavonskog hrasta. Naravno, jednom kada gledatelj “skuži” o kakvom je filmu riječ, nižu se klišeji jedan odvratniji od drugog, i to sve do ultrasentimentalnog, ali nimalo katartičkog kraja. Jedina dobra stvar u filmu jest Jason Isaacs (glavni negativac iz Patriota) u ulozi Sarinog najboljeg prijatelja koji je, u skladu sa smjernicama koje Hollywoodu daje moćni gay lobby, transvestit. No, čak i uz Isaacsa, Posljednja jesen predstavlja jedan od gorih filmova koji se pojavio na našem video-tržištu u posljednje vrijeme. Doduše, moglo je biti i gore. Glavne uloge su mogli tumaciti Tom Hanks i Meg Ryan, a i ljudi govore da je Jesen u New Yorku još gora. S obzirom da vas recenzent taj film tek treba vidjeti da bi mogao napraviti nekakve usporedbe, citatelje ovog  teksta moli za moralnu podršku prije nego se podvrgne takvom iskušenju.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Lovac (The Watcher, 2000)

uloge: James Spader, Keanu Reeves, Marisa Tomei, Ernie Hudson, Rebekah
 Louise Smith, Chris Ellis, Robert Cicchini, Yvonne Niami
 glazba: Marco Beltrami
 scenarij: David Elliot & Clay Ayers (sinopsis: Darcy Meyers)
 rezija: Joe Charbanic
 proizvodnja: Universal/Interlight, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 97'

Keanu Reeves u ulozi izopačenog serijskog ubojice i nije tako loša ideja kao što izgleda na prvi pogled, barem kada nasuprot njemu nastupa uvijek pouzdani James Spader u ulozi protagonista, bivšeg agenta FBI Joela Campbella. Dotični je, nakon neuspjelog lova na serijskog ubojicu u Los Angelesu, postao ruševina od čovjeka i otišao u Chicago ne bi li tamo pronašao kakav-takav duševni mir i riješio se ovisnosti o tabletama. Ali, kao i obično, manijakalnom ubojici se omililo igrati perverzne igre sa sada već umirovljenim junakom, pa se i on doselio u Chicago gdje počinje dotičnom slati fotografije svojih budućih zrtava i ostavljati mu rok od 24 sata da ih pronađe…

Već i sama početna postavka smrdi na korištenje klišeja filmova o serijskim ubojica, pa nije ni čudo da ih je režiser Joe Charbanic maksimalno eksploatirao, uključujući jurnjave, eksplozije i obvezni završni obračun u napuštenom skladištu. To možda i nije takvo razočarenje, kao ono koje nam je priredila “oskarovka” Marisa Tomei u ulozi Campbellove psihoanalitičarke – dotična glumi s takvim entuzijazmom kao da ju je netko puškom dotjerao pred kamere. Spader, doduše, nekako ipak uspijeva spasiti ovaj film od potpune propasti, ali sve to nije dovoljno da ga pogledamo osim ako zbilja nemamo neki bolji način za utući vrijeme.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Ronin 47 (2013)

Keanu Reeves leaving the press conference for ...
Keanu Reeves (izvor: Wikinedia Commons)

RONIN 47
(47 RONIN)
uloge: Keanu Reeves, Hiroyuki Sanada, Kou Shibasaki, Tadanobu Asano, Rinko Kikuchi, Cary-Hiroyuki Tagawa
scenarij: Chris Morgan & Hossein Amini
režija: Carl Rinsch
proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD/UK/Mađarska, 2013.
trajanje: 118'

Ako u udžbenicima marketinga postoji poglavlje pod naslovom “Kako uprskati projekt iskazujući prijezir prema ciljanom tržištu”, kao jedna od ilustracija bi mogao poslužiti i naslov pod kojim se hollywoodski fantastično-povijesni spektakl 47 Ronin pojavio u hrvatskim kino-dvoranama. Distributer ga je tamo poslao kao Ronin 47. Na prvi pogled je riječ o bezazlenom previdu ili posve nevažnom detalju, ali za poklonike japanske kulture, dakle jezgru publike koje je taj naslov trebao privući, to predstavlja smrtnu uvredu. 47 ronina – kako je, zapravo,  naslov trebao biti preveden – u Japanu (a i šire po Aziji) označava pojam koji bi se mogao smatrati ekvivalentu pojmovima kao što su “Ilijada”, “Robin Hood”, “Don Kihot” ili “Rat i mir” u zapadnoj kulturi. Pomisao da je neki PR-ovac naslov preveo misleći da je riječ o modelu trkaćeg automobila ili, još gore, nastavku špijunskog trilera s Robertom de Nirom u glavnoj ulozi, je možda na trenutak donio osmjeh na lice, ali i gorku spoznaju da domaći distributeri nisu ništa bolji od Hollywooda, odnosno da tamo nitko nema pojma o ničemu.

Prevoditelj naslova se može tješiti što je njegov fijasko ipak manje spektakularne prirode od tvoraca samog filma, koji su koristili pravi naslov, ali su zato postali zaslužni za jednu od najvećih hollywoodskih financijskih katastrofa prošle godine. Mjesecima prije nego što se 47 Ronin pojavio u američkim kinima, hollywoodski kuloari su počeli zujati o tome da mu se slabo piše, odnosno da se Universal već unaprijed pomirio s time da će izgubiti oko 170 milijuna dolara. Takva predviđanja je potvrdio i debi filma na japanskom tržištu – onome koje bi takvom filmu trebalo biti najnaklonjenije, i gdje hollywoodski CGI i slični spektakli obično prolaze bolje nego u SAD – a gdje je 47 Ronin doživio neočekivano slabu gledanost. Već prije nego što su pogledali film, odnosno isključivo na temelju trailera, mnogi su došli do zaključka kako je razlog za to što Hollywood ili nije imao pojma o priči o 47 ronina, ili je prema tome iskazao svoj uobičajeni prijezir i sklonost silovanju tuđe kulturne baštine.

Iako film po svom žanru pripada fantastici, Ronin 47 svoje korijene ima istinitim, iako opskurnim događajima koji su se zbili u Japanu početkom 18. stoljeća,  a tokom sljedeća tri stoljeća postali predmetom bezbrojnih pjesama, kabuki predstava, manga stripova, TV-serija, ali i filmova od kojih je jedan, između ostalog, režirao i velikan kao Kenji Mizoguchi. Hollywoodska verzija se u osnovnim detaljima, iznenađujuće vjerno drži originalnog predloška. Asano Naganori (Tanaka) je gospodar feudalne domene Ako koga prepredeni suparnički velmoža Kira Yoshinaka (čiji lik tumači Tadanobu Asano) uvredama i manipulacijama potakne da ga pokuša ubiti, i to pred očima šoguna Tokugawe Tsunayoshija (Tagawa). Za taj ispad šogun propisuje kaznu ritualnog samoubojstva, a nakon čega bude konfiscirana Asanova imovina, a njegovi vjerni pratioci budu otpušteni iz službe te postaju ronini – samuraji bez gospodara. Vođa ronina Oishi (Sanada) odlučuje osvetiti svog gospodara te okuplja još 46 sljedbenika te sljedeće dvije godine u tajnosti pripremaju krvavi obračun, svjesni da će ih koštati života.

“Hollywoodski” detalji, koji su, zapravo, najviše upali u oči u traileru, se odnose na to da su u priču ubačeni fantastični elementi, pa se tako tamošnji samuraji i feudalni velmože osim svakodnevnih poslova i međusobnih obračuna moraju brinuti i o natprirodnim stvorenjima, poput orijaške zvijeri koju Asano i njegova družina uspiju srediti na samom početku filma. Mnogo su opasnije vještice poput Mizuki (jedva prepoznatljiva ali svejedno impresivna Kikuchi, poznata po nastupu u zlosretnoj Bitci za Pacifik), koja je u stanju uzimati različita obličja – uključujući zmaja – i upravo zahvaljujući čijim činima Asano učini svoj kobni prijestup. Međutim, “najhollywoodskiji” detalj od svih je nastojanje da se priča zapadnoj publici približi kroz lik zapadnog, odnosno bijelog glumca. U ovom slučaju je to Keanu Reeves koji tumači fiktivni lik Kaija, sina Japanke i engleskog mornara koji je kao bivši rob postao dio Asanove pratnje. Ta je odluka i najproblematičnija – ne samo što se njime uvaljuju predvidljivi klišeji o rasnim i klasnim predrasudama, nego i posve nepotrebna, a isto tako predvidljiva ljubavna priča sa Asanovom kćerkom Mikom, a koju tumači Kou Shibasaki, posve neprepoznatljiva publici koju je upoznala kao krvoločnu Mitsuko u kultnom filmu Battle Royale. Sve bi to još kako-tako funkcioniralo da lik Kaija ne tumači Keanu Reeves sa svojim glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, pa tako sve scene u kojima se pojavljuje predstavljaju samo nepotrebnu smetnju i komplikacije za “pravu stvar”, odnosno obračun Oishija sa zlim Kirom.

Tvorcima Ronina 47 se, s druge strane, mora odati priznanje da su cijelu priču nastojali učiniti barem vizualno atraktivnom. Kostimi su raskošni, a stari Japan uspješno rekonstruiran kombiniranjem CGI-ja i setova u evropskim studijima. Završnica, također, nije “zašećerena” u odnosu na predložak, iako je vjerojatno u hollywoodskim uredima bilo razmišljanja da se isforsira nekakav hepi end u zapadnom smislu riječi. Iako je opći dojam bolji od onoga što su sugerirale katastrofe na svjetskim kino-blagajnama, Ronin 47 u suštini predstavlja tragično propuštenu priliku da se nečije kulturno blago približi ostatku svijeta. Prije nekoliko mjeseci je Wolverine, koji u originalu s Japanom ima daleko manje veze, u tome imao više uspjeha.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta