RETRO-RECENZIJA: Ničija zemlja (2001)

uloge: Branko Đurić, Rene Bitorajac, Filip Šovagović, George Siaditis,
 Simon Callow, Katrin Cartlidge, Mustafa Nadarević, Bogdan Diklić,
Đuro Utješanović
 glazba: Danis Tanović
 scenarij: Danis Tanović
 rezija: Danis Tanović
 proizvodnja: Casablanca/Man's Films/Counihan-Villiers/Mae, Bosna i
 Hercegovina/Belgija/Britanija/Francuska/Slovenija, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 98 '

Hrvatski jal se prošle godine iskazao u odnosu prema uspjesima nasih susjeda. Slično kao što je zlatna medalja Srbo-Crnogoraca na svjetskom prvenstvu odjednom izazvala nestanak NBA i ignoriranje košarke na državnoj televiziji, tako je i “Oscar” za bosanski film Ničiju zemlju izazvao zanimljive reakcije kod domaćih kriticara. Oni desne provenijencije su napali film kao ulizivanje međunarodnoj zajednici i njenoj politici “ekvidistance”, dok lijevi art-snobovi Danisu Tanoviću nisu mogli oprostiti što je zlatni kipić preoteo njihovom favoritu, Jeunetovoj Amelie. Oni ciničniji komentatori su Tanovićevu pobjedu tumačili željom americkog kulturnog establishmenta da u jeku anti-muslimanske histerije pokaće kako SAD, eto, znaju biti velikodušne prema muslimanskoj zemlji. Da su pozitivne kritike filma u američkom tisku bile više uvjetovane “političkom korektnošću” nego nekim posebnim estetskim kriterijima, svjedoči i to da je ugledni kritičar Roger Ebert u svom članku pokazao kako film možda uopće nije gledao, zamijenivši Bosance s Hrvatima.

Radnja filma se dogada u ljeto 1993. godine, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Skupina bošnjackih vojnika jedne maglovite noći zaluta i završi na brisanom prostoru ispred svojih položaja. Kada svane jutro, bosanski Srbi koriste priliku da ih posmicaju artiljerijskom i mitraljeskom vatrom. Jedini preživjeli je Čiki (Đurić), koji utočište pronalazi u napuštenom rovu na “ničijoj zemlji”. Stjecajem okolnosti tamo će zavrsiti i Nino (Bitorajac), mladi srpski vojnik, kojemu Čiki odluči poštediti život jer smatra kako bi ga mogao iskoristiti kao oruđe da se dočepa bosnjackih polozaja. Njihova se situacija zakomplicira kada otkriju da je Čikijev suborac Cera (Sovagovic) živ, ali se ne smije micati, jer ispod sebe ima odskočnu minu koja bi mogla uništiti cijeli rov. Ne znajući kako bi deaktivirali minu, Čiki i Nino pozivaju UNPROFOR. Francuski zapovjednik Marchand (Siatidis), usprkos protivljenja svojih nadređenih, misli intervenirati, ali za to dobiva dozvolu tek kada za cijelu priču dozna ambiciozna britanska TV-novinarka Jane Livingstone (Cartlidge) koja će od te afere napraviti medijski cirkus.

Da američki i većina zapadnih kritičara nije shvatila što je pjesnik htio reći govori i činjenica da su oni Ničiju zemlju proglasili komedijom. Ovaj film je, u stvari, mrtvački ozbiljna drama koju pojedina sarkastična replika glavnih junaka ne sprečava da svoju poruku o besmislu rata, ljudskoj nesposobnosti da prevladaju mržnju i neefikasnosti UN-ovog “mirotvorstva” gledateljima dostavlja sa suptilnošću buldožera. Ta je ista poruka potcrtana i mračnom završnicom u kojoj se ironija miješa s tragedijom, a završna scena u neku ruku predstavlja Tanovićev metaforički komentar na nedovršenost rata u Bosni i Hercegovini. Tanović, koji je svoj zanat izučio kao snimatelj u Armiji BiH za vrijeme rata, vješto se koristi slovenskim lokacijama kao i dobrim castingom kako bi izvukao maksimum iz relativno skromnog budzeta (kojeg je potpomoglo mali milijun evropskih art-fondova). Branko Đurić, Rene Bitorajac i Filip Šovagović su sjajni u svojim ulogama koje nadopunjavaju neka poznata lica ex-jugoslavenske kinematografije u sporednim ulogama. No, možda će najduže svima u sjećanju ostati Katrin Cartlidge (LOMECI VALOVE), nedavno preminula britanska glumica, koja je maestralno “skinula” Christiane Amanpour. Tanovićev film je mogao biti još bolji da nije sadržavao pseudodokumentarni segment koji je gledatelje morao podsjetiti na korijene sukoba u Bosni i Hercegovini te im pokazati tko je tu pravi negativac. Tanović je u tome mogao biti nešto suptilniji, no Ničija zemlja, iako je daleko od remek-djela, opravdala je pažnju stranih kritičara te daje nadu da će kinematografija naših susjeda ponovno zauzeti ono mjesto u svijetu koje joj pripada.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

Oglasi