Evropska istina o Hrvatskoj koja boli

U Hrvatskoj ima sve manje i manje kolumnista, odnosno sve manje i manje prilika da netko kroz tradicionalne medije i njihove kolumnističke forme kaže neku pametnu. Među tom sve rjeđom i zbog toga sve dragocjenijom sortom se možda najviše ističe Jurica Pavičić, koji je još jednom pokazao kako posjeduje veliki dar da neke neugodne istine u Hrvatskoj pretoči u zanimljivi tekst.

Njegov najnoviji primjer koristi nedavni skandal izazvanim na  HRT-u prenošenom koncertu za optužene hrvatske generale, koji je skandalom postao tek kada su nakon par dana vodeći evropski diplomati o njemu iskazali nezadovoljstvo. Pavičiću je to još jedna prilika da ponovi tezu o hrvatskom kolonijalnom i sluganskom mentalitetu, odnosno spremnosti da se proguta vlastiti ponos i pristane na svako poniženje ako to od Hrvatske i Hrvata traže “više instance” iz udaljenih prijestolnica, bilo da je riječ o “cesarskim povjerenstvima”, Titovom Centralnom komitetu ili Evropska komisija.

Pavičić na temelju toga dolazi do depresivnog zaključka da je upravo taj sluganski mentalitet ono što Hrvatsku i Hrvate spašava od njih samih, odnosno da bi se Hrvatska bez “strogog ali pravednog” roditelja u obliku Bruxellesa ponovno pretvorila u nestašno dijete, odnosno regresirala u krvoločni balkanski primitivizam.

Zaključak koji bi se dalje mogao izvesti iz Pavičićevog teksta je još depresivniji. U Hrvatskoj naime nema snage, nema volje ili nema vizije da se stvari pokrenu nabolje, pa čak i najdobronamjerniji ne rade ništa čekajući da “dobri baćuška” iz Bruxellesa riješi sve naše probleme. A kada jednog dana tog “dobrog baćuške” više ne bude – što u slučaju ekonomskom krizom pogođene EU više nije isključeno – Hrvatska će, ponovno prepuštena samoj sebi, doživjeti još jedno veliko gašenje svjetla u balkanskoj krčmi.

HRT i reklame: Razmisli, sjeti se

Jurica Pavičić u svom članku za Jutarnji list ne dijeli sveopće oduševljenje najavama reformi Hrvatske radiotelevizije, a kojima bi se program državne TV-kuće očistio od reklama. Pavičić se boji da taj potez ne bi učinio ništa osim da oglašivače i gledatelje s državnog dotjera na privatne TV-kanale te tako samo ubrzao kretenizaciju nacije koju odgajaju reality showovi, tarot-proročice i telefonski kvizovi. HRT bi, s druge strane, lišena financijskog temelja, odnosno mogućnosti da radi “nove Kviskoteke, nove Gruntovčane i nova Mala mista”, postala svojevrsni “bijeli patuljak”, irelevantno, slabo gledano državno-partijsko glasilo i svojevrsni televizijski ekvivalent Vjesnika.

Iako se ne može reći da za te tvrdnje nema argumenata, autoru ovih redaka se teško oteti dojmu da Pavičić baš i nije provodio previše vremena gledajući program HRT-a prije nekih desetak godina. Naime, “dobri stari” HRT je svojevremeno, čak i kada mu nije puhala nekakva komercijalna alternativa za vratom, pokazivao uznemirujuću sklonost da pohlepu svojih vodećih kadrova iskazuje na načine daleko iritantnije od bilo kakvog reality showa, kviza ili megalomanskih planova o 24-satnom sportskom kanalu.

Jedan od takvih primjera je, na primjer, bilo premijerno prikazivanje TV-serije “Dosjei X”. Svatko tko je nastojao njene epizode snimiti, morao je dežurati s prstom na crvenom dugmetu, oboružan maksimalnim strpljenjem. Naime, nije bila rijetkost da u dnevnim TV-programima i na teletekstu bude kristalno jasno navedeno da nova epizoda počinje u 21 sat, ali bi u stvarnosti epizoda počela u 21:30. Naravno, u tih pola sata bi trebalo izredati “poruke naših sponzora”.

Nešto kasnije je HRT za Novu godinu 2001. organizirali veliki “Milenijski maraton” antologijskih filmova. Međutim, ljubiteljima sedme umjetnosti koji su se ponadali da će moći uživati u najboljim djelima te iskoristiti ovu povijesnu priliku da upotpune svoju kolekciju užitak je pokvarila činjenica da su svi naslovi bili izmesareni s reklamama.

Spoznaja da ovakvih svinjarija više neće biti, ili da barem neće biti financirani novcem poreznih obveznika, je dovoljan razlog da se podrži velika televizijska reforma.

Građanski ratovi

Često se govori da je krvavi raspad Jugoslavije započeo obračunom navijača NK Dinama i FK Crvene Zvezde u Zagrebu 1990. godine. Povijest bi se mogla ponoviti, iako s nešto malo više tragikomike, ako je suditi prema najnovijem tekstu Denisa Kuljiša u Globusu. Pod naslovom “Vlaji i nepoštena inteligencija”, tekst, koji bi trebao izlaziti u nastavcima, nastoji “demontirati najraširenije političke mitove o Splitu” i analizirati zašto je taj grad postao metropola “propale Istočne Hrvatske”.

Kuljiš, dakako, u svom tekstu nastavlja sa svojim implicitnim zalaganjem za amputaciju “problematičnih”, siromašnih krajeva koji Zapadnu Hrvatsku zagađuju primitivizmom, isisivanjem bogatstva i glasovima za HDZ. Ono što ovaj tekst ističe jest to što je sve postalo manje-više osobno, odnosno što u polemici s Juricom Pavičićem Kuljiš ide ne baš ugodnim ad hominem argumentima, odnosno nastoji Pavičićeve teze dovesti u vezu s njegovim obiteljskim okolnostima.

O priči o Kuljišu i njegovoj “Mason-Dixon” liniji, koja zaziva Šešeljevu liniju, a boljim poznavateljima povijesti daje asocijacije na slične amputacijske ideje koje su se 1920-ih i 1930-ih počele širiti u tadašnjoj metropoli Beogradu, najzanimljivije je ipak to da se glavna polemika zasad vodi među kolumnistima Europa Press Holdinga.

Gledajući taj “bratoubilački rat”, sve se teže oduprijeti neugodnom dojmu da se događa nešto slično povijesnoj tučnjavi na Maksimiru. Bilo bi zbilja ironično da se povijest ponovi, ali ovaj put da jedno masovno krvoproliće započne ne kao obračun nogometnih huligana  nego kao polemika među intelektualcima.

Povijest se ponavlja

U sezoni “kiselih krastavaca” se teško može očekivati neki naročito kvalitetan tekst na našim naslovnicama. U vrijeme kada usrećitelji i “opinion makeri” napuštaju svoje klimatizirane urede da bi uživali u moru, “stoci sitnog zuba” je u toplim danima kolovoza – a pred ono što mnogi nazivaju “vrućom jeseni” – preostalo da čita o nekakvom fenomenu Dikolores ili turbo-optimističnim najavama kako će Hrvatskoj blagostanje donijeti litvanski šljakeri. No, s vremena na vrijeme se među svim tim smećem nađe i nešto prilično kvalitetno, kao ovaj članak Jurice Pavićića. Malo koji tekst je tako dobro secirao hrvatsku stvarnost, odnosno pokazao kako se povijest na tako licemjeran i bijedan način ponavlja na ovim prostorima.