RETRO-RECENZIJA: Majestic (The Majestic, 2001)

uloge: Jim Carrey, Laurie Holden, Martin Landau, David Ogden Stiers,
 Jeffrey De Munn, Bob Balaban, Hal Halbrook, James Whitmore, Daniel
 von Bargen, Amanda Detmer, Ron Rifkin
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Michael Sloane
 režija: Frank Darabont
 proizvodnja: Warner Bros/Castle Rock, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 156'

Godine 1951. u Hollywoodu se Peteu Appleton (Carey), mladom i ambicioznom scenaristu B-filmova, smiješi svijetla budućnost – hoda s lijepom starletom, njegov uradak “Pješćani pirati Sahare” je doživio uspjeh, pa ga studio misli promaknuti u pisca A-filmova. Jednog dana se Appletonov život odjednom pretvori u noćnu moru kada ga kongresni Odbor za antiameričke aktivnosti proglasi komunistom i uruči mu poziv za svjedočenje. Appletona odjednom napuštaju djevojka i prijatelji, a studio ga stavlja na crnu listu. Pronašavši utjehu u alkoholu, Pete sjeda za volan automobila, počinje besciljno voziti i negdje na sjeveru Kalifornije doživi nesreću zbog koje će izgubiti pamćenje. Pronalaze ga mještani malog grada Lawsona, koji u liku tajanstvenog neznanca pronalaze nevjerojatnu sličnost s Lukeom Trimbleom, lokalnim junakom koji je nestao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za Lukeovog oca Harrya (Landau) dileme nema – njegov voljeni sin se vratio kući te će  starac učiniti sve da mu povrati pamćenje. Grad koji je u ratu izgubio gomilu svojih sinova odjednom oživljava, a Harry ponovno otvara lokalno kino. Čak i Lukeova djevojka Adele Stanton (Holden) u neznancu prepoznaje ljubav svog života. Peteu/Lukeu je život idiličan, ali će se ubrzo morati suočiti sa stvarnoscu.

Majestic je predstavljao jedno od najvećih holivudskih razočaranja 2001. godine. Ovaj ambiciozni projekt Franka Darabonta, režisera poznatog po kultnom Iskupljenju u Shawshanku (i nešto manje uspjeloj Zelenoj milji) se na prvi pogled smatrao ozbiljnim pretendentom na “Oscare”. Tema filma je bila “uzvišena”, a scenarij je grcao u patriotizmu te sentimentalnom podsjećanju na slavnu prošlost SAD i izvorne vrijednosti najbolje uobličene u malim gradovima i malim “običnim” Amerikancima. Na Darabontovu žalost, kritike su bile mlake, a publika je pobjegla iz kina. Dosta kritičara su optuživali Darabonta za pretjerivanje u patetici, uključujući krajnje neuvjerljivu i teatralnu završnicu prema kojoj završetak Mirisa žene izgleda kao vrhunac suptilnosti.

Svi ti prigovori stoje, ali glavni razlog zbog kojeg je Majestic torpediran leži u tome što opisuje razdoblje kojeg se Hollywood nimalo ne voli sjećati – epohu u kojoj je holivudski establishment odbacio sve uzvišene principe te pristao sudjelovati u silovanju američke demokracije. Iako se Darabont trudio makartizam pokazati tek kao jedno od nesretnih “skretanja” sa svijetle staze američkog načina života, ipak se njegovo veličanje “male” Amerike, patriotizma, spremnosti na žrtve i sličnih ideala čini u dubokom raskoraku sa stvarnošću u kojoj se našao njegov siroti junak. Darabontov dodatni problem (koji je mucio i Zelenu milju) jest i prespori ritam radnje, koji sve scenarističke nedostatke čini primjetljivijim.

Nedostaci scenarija su, s druge strane, kompenzirani izvrsnom rekonstrukcijom 50-tih, koja odaje ruku čovjeka koji očito voli kako svoju zemlju, tako i filmske klasike, pogotovo djela Franka Capre koja su poslužila kao očiti uzor Majesticu. Također je i izbor glumaca bio više nego dobar. Jim Carrey još jednom iskazuje svoj veliki glumački talent, odnosno sposobnost da se nosi i s ulogama dramskog tipa. No, najprijatnije iznenađenje filma jest Laurie Holden (gledateljima HRT-a poznata kao Marita iz Dosjea X i Mary iz Sedam veličanstvenih) koja upravo izgleda onako kako su izgledale filmske božice ranih 50-tih, a čiji se lik jedini uspijeva izdići iznad stereotipova koji bi inače zagusili Majestic. Zbog izvrsne glume, ali i zbog toga što je napravljen od strane čovjeka koji očito vjeruje u ono što radi, Majestic je film koji se može preporučiti svima onima koji bi na ekranu, barem za trenutak, voljeli vidjeti jedan ljepši i humaniji svijet od onog u kojemu živimo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RECENZIJA: Kick-Ass 2 (2013)

kick-ass
(izvor: Ian Muttoo)
KICK-ASS 2

uloge: Aaron Taylor-Johnson, Chloe-Grace Meretz, Christopher Mintz-Plasse, Jim Carrey, John Leguizamo
scenarij: Jeff Wadlow
režija: Jeff Wadlow
proizvodnja: Universal/Marv Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 103 '

Izreku da negativni publicitet ne postoji potvrđuju brojni primjeri iz povijesti filma. Jedan od svježijih je pružio “Kick-Ass”, ekranizacija popularnog stripa Marka Millara. Ona je 2010. kod dežurnih dušobrižnika izazvala prilično prosvjeda zbog vjernog prenošenja sadržaja vezanih uz lik Hit-Girl, odnosno scene u kojima tada 11-godišnja djevojčica Chloe-Grace Meretz psuje poput kočijaša, te uz korištenje oružja i masovno prolivanje krvi rješava problem kriminala na njujorškim ulicama. Sva ta halabuka je samo pomogla “Kick-Assu” da postane više nego solidni hit na kino-blagajnama, a od Meretz učinila zvijezdu. Millar je tako stvoreni publicitet iskoristio kako bi izdao dva strip-nastavka – “Hit-Girl” i “Kick-Ass 2” – čija zajednička ekranizacija pred publiku dolazi u obliku filma “Kick-Ass 2”. Ovaj put se za kontroverze pobrinuo glumac Jim Carrey, koji je, vjerojatno nakon uplaćenog honorara za ulogu, žestoko napao film zbog “promoviranja nasilja” i “glorificiranja vatrenog oružja”. Priča se opet ponovila – “Kick-Ass 2” je zaradio određeni novac, iako ispod očekivanja i s mnogo manje naklonosti od strane kritike.

Narator i nominalni protagonist filma je i dalje Dave Lizewski (Taylor-Young), geekovski njujorški srednjoškolac koji svake noći oblači kostim i pod imenom Kick-Ass patrolira ulicama u borbi protiv zločina. Ranije je njegova partnerica bila Hit Girl, ali ju je očeva pogibija nagnala da se, barem privremeno, okane borbe protiv kriminala i život posveti pokušajima normalnog odrastanja kroz pohađanje srednje škole . Zbog toga se Kick-Ass priključuje grupi maskiranih osvetnika i superheroja koju je okupio živopisni pukovnik Stars and Stripes (Carrey). Ta grupa ispočetka nema previše posla, ali se sve mijenja kada Chris d’Amico (Mintz-Plasse), sin mafijaša koga je Kick-Ass likvidirao u prethodnom nastavku, odluči pokrenuti krvavu osvetu kao samozvani “supernegativac”. Okupivši grupu snagatora i psihopatskih ubojica i uzevši nadimak “Motherfucker”, d’Amico kreće u lov na Stars and Stripesa i njegovu družinu, preko koje misli doći do Kick-Assa.

Matthew Vaughn, Britanac koji je režirao prethodni nastavak, u “Kick-Ass 2” se zadovoljio poslom producenta te scenarij i režiju povjerio Jeffrey Waldowu, svojem manje poznatom američkom kolegi. Kao i u prethodnom filmu, glavni problem je bio konceptualne prirode. I strip i film su zamišljeni kao eksplicitna parodija cijelog koncepta superheroja i maskiranih osvetnika, pri čemu humor, i to gotovo isključivo crni, proizlazi iz prikazivanja nimalo ugodnih (i često prilično krvavih) posljedica onoga što bi se desilo kada bi obični ljudi pod maskama pokušavali istjerivati pravdu. S druge strane, geekovska publika, kojoj je ovaj film namijenjen, zahtijeva upravo isto onakvo ultra-nasilje i crno-bijelu podjelu svijeta na dobro i zlo (sa predvidljivom završnicom) kao u ostvarenjima koje valja parodirati. U “Kick-Ass” je taj efekt sjajno postignut s pojavom Hit-Girl koja je bez problema zasjenila naslovnog junaka, i koja to ponovno čini ovdje. U drugom nastavku se, koncept, s druge strane, već pomalo doima izlizanim, te ga spašavaju tek povremeni trenuci lucidnosti – poput scene u kojoj Hit Girl s užasom shvaća da na nju neki fenomeni pop-kulture imaju isti efekt kao na njene praznoglave vršnjakinje. S druge strane, pokušaji da se u “Kick-Ass 2” ubaci nešto novo nisu uvijek uspješni, i to uglavnom zbog nedovoljno razređenih ideja. Jedan od takvih primjera je uvođenje lika maskirane osvetnice Night Bitch s kojom Kick-Ass započinje vezu, ali i prilično neukusan pokušaj da se silovanje prikaže na crnohumorni način.

“Kick Ass 2” će, možda upravo zbog tih pogrešnih skretanja izgledati na pravom putu. Njegovi tvorci su iskazali spremnost za rizik, odnosno potencijal da u eventualnom trećem nastavku pogode što su ovdje promašili. To se za “pristojne”, ali daleko skuplje “prave” superherojske filmove ne može reći.

OCJENA:5/10

RECENZIJA: Pingvini gospodina Poppera (2011)

PINGVINI GOSPODINA POPPERA
(MR. POPPER'S PENGUINS)
uloge: Jim Carrey, Carla Gugino, Ophelia Lovibond, Madeline Carroll, Maxwell Perry Cotton
scenarij: Sean Anders, John Morris & Jared Stern
režija: Mark Waters
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 94'
MR. POPPPER'S PENGUINS
(izvor: Indri Rizal)

Pingvini se mogu smatrati sretnijim oblicima faune na ovoj planeti. Njihovo prirodno stanište je toliko udaljeno i nepristupačno da se nikome nije isplatilo da ih masakrira kako bi sagradio luksuzna odmarališta. Kada je svijet upoznao pingvine, u njih se odmah zaljubio. Danas ta stvorenja vole konzervativci zbog monogamnog životnog stila i obiteljskih vrijednosti, liberali kao najpoznatiji primjer “alternativne” seksualnosti u prirodnom svijetu, a zeleni, naravno, kao simbol svega čemu prijeti globalno zatopljenje.

Pingvine vole filmaši, ali i publika, barem ako je suditi o neočekivanom uspjehu dokumentarca Carsko putovanje i nešto predvidljivijem uspjehu animiranog filma Ples malog pingvina. Stoga se studiju 20th Century Fox ne mora previše zamjeriti zbog toga što je Pingvine gospodina Poppera, popularnu dječju knjigu Richarda i Florence Atwater, odlučio pretvoriti u još jedan ljetni blockbuster, ovaj put namijenjen najširoj obiteljskoj publici. Međutim, to očigledno nije bilo dovoljno, pa je uz hvaljeni predložak dodatnu atrakciju trebao predstavljati angažman Jima Carreya, kanadskog komičara koji je status zvijezde stekao upravo zahvaljujući filmovima gdje mu društvo prave životinje.

Carrey u ovom filmu tumači lik Toma Poppera, njujorškog veletrgovca nekretninama čija se uspješna karijera ogleda u superluksuznom stanu. Predanost poslu je, međutim, izazvala zanemarivanje obitelji te rastanak od supruge Amande (Gugino), kćeri Janie (Carroll) i sina Billyja (Cotton). Tom je kao dječak sličan tretman dobio od svog oca, pustolova koji ga je zanemario kako bi išao na putovanja širom svijeta. Nakon njegove smrti na temelju oporuke Tom dobija šest žutonogih pingvina o kojima se mora brinuti. Ispočetka s time, očekivano, nije nimalo zadovoljan, ali prije nego što ih se riješi otkrije kako bi upravo ta stvorenja mogla pomoći da se ponovno poveže s obi

telji. S vremenom zavoli svoje pernate goste, te čak od vlastitog stana pravi golemi zamrzivač u nastojanju da se osjećaju kao u svojoj antarktičkoj postojbini.

Naslovni protagonisti filma – koje uspješno dočaravaju kako dresirani pingvini tako i njihove CGI verzije – su jedini razlog zbog kojeg bi se moglo preporučiti njegovo gledanje. Na žalost, ne i dovoljan, jer njihove ludorije prekratko traju, a zaplet koji bi ih trebao uokviriti se utapa u klišejima. Od njih je najiritantniji onaj o poslovnom čovjeku koji je izgubio “dušu” i mora je pronaći uz pomoć egzotičnog kućnog ljubimca ili ekscentričnog rođaka. Tu previše ne pomaže ni Carrey, čiji nastup vrluda od pokušaja da tumači “normalni” lik do povremenei ne baš uvjerljive transformacije u klauna nalik na Acea Venturu.

Stvar stoji još gore kada su scenarističke rupe popunjene napola dovršenim podzapletima i likovima. Tako sve do pred kraj nije jasno hoće li glavni negativac biti službenik ZOO-vrta (koga tumači Clark Gregg) ili Tomov znatiželjni i prema životinjama neprijateljski susjed (koga tumači Dave Krumholtz). Za njih, po svemu sudeći, scenaristi nisu marili, a teško da će ih i publika shvatiti kao opasnost po glavne junake. Jedinom svjetlom točkom u svemu tome se čini simpatična britanska glumica Ophelia Lovibond u ulozi Tomove pomoćnice, a čije će se živopisno ime pamtiti dulje od bilo kojeg drugog detalja vezanog uz ovaj film. Inzistiranje njenog lika na korištenju riječi koje počinju s “p” je, na žalost, vic koji vrlo brzo postaje “bradat”, a osim toga se i gubi u prijevodu.

Na sličan način je potrošen i jedan od rijetkih lucidnih trenutaka scenarističkog tima. On se odrazio u sceni u kojoj Tom svoje nove ljubimce uspješno smiri prikazujući im Chaplinove nijeme komedije na televizoru potakavši ih na identifikaciju s filmskom legendom. Današnjim gledateljima će taj kratki uvid u filmsku klasiku biti samo bolni podsjetnik kako Hollywood danas ima primjetno manje originalnosti i talenta nego na svojim počecima.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)