RECENZIJA: Zločeste mame (Bad Moms, 2016)

ZLOČESTE MAME
(BAD MOMS)
uloge: Mila Kunis, Kristen Bell, Kathryn Hahn,
Annie Mumolo, Jay Hernandez, Jada Pinkett Smith,
Christina Applegate, David Walton, Clark Duke
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: Jon Lucas & Scott Moore
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

Kada se riješi jedan problem, često se ispostavi kako to rješenje nije ništa drugo nego sasvim novi problem. Ciničniji povjesničari bi na sličan način mogli prokomentirati dostignuća pokreta za ženska prava u prošlom stoljeću, odnosno spoznaju da su žene tada uspjele (barem u onom što se smatra “civiliziranim” ili modernim zapadnim svijetom) ostvariti pravnu i političku jednakost s muškarcima, ali su se zato suočile s izazovima koje njihove majke i bake nisu mogle zamisliti. To se prije svega odnosi na promjenu dotadašnje paradigme ženskog životnog uspjeha koja se svodila na izbor dobrog muža, a koja je danas ne toliko izmijenjena, koliko nadopunjena imperativom uspješne profesionalne karijere. Od uspješnih žena se danas tako zahtijeva ne samo da svojoj obitelji donose kruh na stol i krov nad glavu, nego da o takvim obiteljima brinu kao vrhunske domaćice, supruge i majke. Pomiriti takve imperative je prilično teško, a pogotovo u vremenima ekonomske krize ili u ultrakompetitivnim društvima kao što je američko. Takvo je stanje stvari donijelo ne samo hrpu novaca farmaceutskoj industriji ili psihoterapeutima, nego i inspiraciju za konformizmu manje sklone filmaše. Među njima su se našli i Jon Lucas i Scott Moore, scenaristički dvojac zaslužan za Mamurluk, čija se nova komedija Zločeste mame bavi upravo životom suvremenih američkih majki iz srednje klase.

Život Amy Mitchell (Kunis), protagonistice filma, na prvi pogled se čini kao ostvarenje svega onoga što je Hollywood generacijama prodavao kao američki san – živi u više nego pristojnoj kući u predgrađu, ima muža, dvoje dražesne djece i posao u “cool” startup poduzeću za distribuciju kave. Međutim, njen život je daleko od idile s obzirom da održavanje obiteljsko-profesionalne utopije zahtijeva sve više fizičkih i mentalnih napora; iako djeca pohađaju osnovnu školu, Amy je prisiljena nadzirati njihove školske i slobodne aktivnosti kako bi bila sigurna da će dobiti ocjene nužne za upis na prestižni fakultet; njeni kolege iz poduzeća, uključujući šefa (Duke) su 20-godišnjaci uvjereni da je za poslovni uspjeh dovoljno izgledati “cool” te je ona prisiljena obavljati cjelokupan posao, a na kraju se ispostavi da muž (Walton) od obitelji pokazuje više interesa za ženu s kojom održava online ljubavnu vezu. Amyne frustracije eksplodiraju kada se suoči s Gwendolyn (Applegate), predsjednicom udruženja roditelja učenika koja ga vodi poput totalitarne države. Amy upravo zbog nje “pukne film” te odluči, barem privremeno, prestati izigravati savršenu majku te pokušati pronaći odušak u noćnim izlascima, alkoholu i drugim muškarcima. U tome joj podršku pruže dvije sasvim različite žene – skromna kućanica, supruga i majka četvero djece Kiki (Bell) i promiskuitena raspuštenica Carla (Hahn). Tako stvorena trojka se sjajno zabavlja, ali potom i odlučuje na izborima srušiti Gwendolyninu strahovladu.

Za Zločeste mame bi se teško moglo reći da je u njih uložen neki izuzetan kreativni napor. Ne samo da se srž zapleta mogla naći u sijaset televizijskih sitkomova širom svijeta, nego su i stil i tip humora preslikani kako od Mamurluka, tako i od danas već uobičajenih hollywoodskih komedija o naizgled “normalnim” ženama koje “puknu” i ponašaju se isto tako nepristojno kao najgori muški prasci. Osim par zanimljivih opservacija na temu generacijskog jaza koji se stvara između danas već sredovječne “generacije X” (čije vrijednosti predstavlja “banku” i pol mlađa Kunis) i “milenijaca”, teško je da će gledatelji čuti i vidjeti nešto što, na ovaj ili onaj način nisu vidjeli prije. Nedostatak scenarističke inspiracije, koji najviše dolazi do izražaja u strahovito banalnoj sceni u kojoj Amy “zabrije” sa privlačnim udovcem (koga Jay Hernandez glumi poput muške barbike), je, s druge strane više nego nadoknađen izuzetno raspoloženom i raznovrsnom glumačkom ekipom. Kunis, koja je svoju filmsku karijeru duguje sitkomovima, se prilično dobro snalazi u ulozi frustrirane kućanice, a isto bi se moglo reći i za ovakve uloge specijaliziranu Bell. Najveće je otkriće Hahn kao nezaustavljiva žderačica muškaraca i antiteza svega onoga što “pristojno društvo” smatra idealom ženstvenosti, bilo u estetskom, bilo u moralnom smislu. Kada se ta trojka nađe zajedno, njihovi komičarski talenti stvaraju jednu novu kvalitetu koja, barem na neko vrijeme, nadilazi prozaičnost osnovnog zapleta. Čak se i Christina Applegate uspješno nosi sa prilično nezahvalnom ulogom karikaturalne negativke. Iako je najkreativniji trenutak filma rezerviran za odjavnu špicu, i iako će najbolje “fore” u filmu moći shvaćati prije svega žene, i to one koje sebi mogu priuštiti djecu u najboljim godinama (a kojih je, s obzirom na ekonomske i kulturne trendove, danas sve manje), Zločeste mame ipak pronalaze put i do šire publike, i kao takve ne predstavljaju potpuno gubljenje vremena. A to je nešto što se za mnogiedaleko razvikanije hollywoodske filmove ovog ljeta ne može reći.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Zanesena mladost (Crazy/Beautiful, 2001)

uloge: Kirsten Dunst, Jay Hernandez, Bruce Davison, Herman Osorio,
Miguel Castro, Tommy De La Cruz, Rolando Molina, Soledad St. Hilaire,
Lucinda Jenney, Tarinda Manning
glazba: Paul Haslinger
scenarij:  Phil Hay & Matt Manfredi
režija: John Stockwell
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 95′

Zanesena mladost predstavlja nešto što je prilično rijetko u današnjem Hollywoodu – tinejdžerski film koji nije komedija ili horor, nego se svojom temom bavi s mrtvačkom ozbiljnošću. U ovom slučaju je to međurasna i međuklasna tinejdžerska romansa, nešto sto će privući pažnju čak i u današnjoj “multi-kulti” “politički korektnoj” Americi. Glavna protagonistica, Nicole Oakley (Dunst) je 17-godišnja kći uglednog, bogatog i utjecajnog kongresmena Toma Oakleya (Davison). Njen vršnjak Carlos Nunez (Hernandez) živi u sirotinjskoj i u kriminalu ogrezloj hispanoameričkoj četvrti Los Angelesa. Stjecajem okolnosti njih dvoje pohađaju istu srednju školu i među njima se javlja žestoka ljubav. No, klasne i rasne razlike nisu tolika zapreka njihovoj sreći koliko različiti karakteri – Nicole ima ozbiljnih psiholoških problema koji se manifestiraju u alkoholizmu, drogi, neodgovornom seksu i ostalim oblicima društvene patologije. Carlos, nasuprot tome, sanjari o tome da postane pilot na mornaričkoj akademiji, pa za razliku od svojih “homeya” noći provodi nad knjigom i čini sve da bi izbjegao loše ocjene ili, ne daj bože, policijski dosje.

Zanesena mladost izgleda kao remek-djelo u usporedbi s prosječnim holivudskim ispljuvcima namijenjenim “MTV-generaciji”. Režiser John Stockwell je očigledno naizgled rutinerski zaplet shvatio kao priliku da napravi nešto drukčije, i rezultati njegovih napora se odmah vide u fotografiji Shanea Hurlbuta koja svojim hladnim i za Los Angeles atipičnim tonovima sugerira mnogo mračniji i ozbiljniji ugođaj. Scenarij Haya i Manfredija također izbjegava neke uobičajene klišeje ovakvih melodrama. No, najveća vrijednost filma jest gluma, za što je lijep primjer Bruce Davison u atipičnoj, ali dirljivoj ulozi dobronamjernog kongresmena. Još bolji primjer za to se može naći u maestralnom nastupu Kirsten Dunst koja je očito uživala u prilici da tumači nesto drugo od simpatične curice iz susjedstva te nije ustručavala pred kamere stati neočešljana, neoprana i bez ikakve šminke. Na žalost, ako se ovaj film bude po nečem pamtio, pamtit će se po tome što Dunst nije, a ne po onome što jest pokazala. Originalna verzija filma je trajala više od dva sata, ali su nakon pet intervencija od strane MPAA i “Disneya” iz njega izbačene sve scene eksplicitnog konzumiranja droge, alkohola i, last but not least, Kirsten Dunst neopterećene ikakvim tekstilnim proizvodima. Iako se Stockwell na montažnom stolu trudio spasiti svoj za jednu trećinu okljaštreni film (te iako Dunst cijeli film ne nosi grudnjak ispod majice), ipak se da primijetiti kako ovome filmu mnogo toga nedostaje. Dojam dodatno kvari melodramatična i uobičajeno predvidljiva završnica, ali Zanesena mladost je usprkos tome prilično zanimljivo ostvarenje koje, poput Zaplešimo zajedno, vraća vjeru u sposobnost Hollywooda da proizvodi suvisle teen filmove.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.