Sanader kao Sharon?

Među  dijelom hrvatske javnosti koji Sanaderov iznenadni odlazak tumače kao lukavi predizborni manevar, odnosno pripremanje terena za trijumfalni povratak tik pred predsdjedničke izbore, malo je špekulacija o načinu na koji će se od večeras već bivši premijer obaviti tu “sitnu formalnost” povratka na vlast.

Oni koji razmišljaju o takvim tehničkim detaljima najčešće u obzir uzimaju slabo pamćenje hrvatskih birača, odnosno snagu i efikasnost “spin” mašinerije koja Sanaderu još uvijek – makar teeorteski – stoji na rasploaganju. Prema tom scenariju, Jadranki Kosor preostaje samo par mjeseci na mjestu premijerke, a njen “povijesni” mandat bi trebala obilježilti neisplaćivanje plaća i mirovina, zatvaranje banaka, juriši gladnih obitelji na zaključane samoposluge, zapaljene gume i razbijeni izlozi na ulicama. Pretpostavlja se kako će prosječni birač račun za takvo stanje stvari ispostaviti upravo Jadranki Kosor, a ne Ivi Sanaderu. Bivši premijer bi se u tom tragičnom trenutku, debelo podmazan hagiografskim komentarima u državnim i paradržavnim medijima i guranjem paradigme o tome “kako se pod Sanaderom lijepo živjelo”, trebao spektakularno vratiti, odnosno izjaviti kako su ga “nove i teške okolnosti natjerale da preispita svoju odluku o povlačenju iz aktivne politike”.

Zamisao zvuči prilično uvjerljivo. Ako je Sanader u nečemu bio dobar, onda je to upravo “spin”, odnosno sposobnost da čupa pobjede iz situacija koje bi pokopale mnoge druge političare. Izbori 2007. godine su u tom smislu najpoučniji primjer.

Manevar o kome se ovih dana toliko špekulira, s druge strane, zahtijeva ne vrhunski “spin” nego remek-djelo “spin” umjetnosti. Brzi povratak na vlast s koje se Sanader tako spektakularno i iznenadno odrekao predstavlja izazov za koga se vrlo lako može ispostaviti da je iznad  Sanaderovih mogućnosti.

Glavni problem koji Sanaderov povratak čini neuvjerljivim jest reakcija javnosti koja je za Sanadera bila daleko nepovoljnija nego što se on nadao ili, vjerojatno, očekivao. Šok i nevjericu je malo prebrzo zamijenio bijes, a naslovnice su okupirali izrazi kao “kukavica”, “štakor koji napušta tonući brod”, a izrazi bijesa i razočaranja se mogu prepoznati čak i kod onih koji su do 1. srpnja vikali “Ivo, Ivo”.

Da bi se takav dojam “isprao” iz pamćenja birača potrebo je daleko više medijskog “spina”, ali – što je još važnije – i vremena. Četiri mjeseca se, čak uzimajući u obzir epohalno loša  iskustva koji čekaju prosječnog hrvatskog birača, čine prekratkim razdobljem da bi se u njemu stvorila nekakva sanaderonostalgija na kojoj bi se temeljio trijumfalni povratak bivšeg premijera.

Nadalje, dobrovoljni odlazak s vlasti je fenomen s kojim se taj isti prosječni hrvatski birač prilično rijetko susretao i reakcije na takav potez su još uvijek prilično upitne. Sanader je svojim dizanjem ruke od vlasti, zapravo, sebi oduzeo ključni element svog pažljivo njegovanog javnog imidža – odlučnost, odnosno sposobnost lupanja  šakom o stol i držanja svih konaca  u rukama. Hrvatski birači, naviknuti na karizmatske vođe i alfa mužjake, imat će malo razumijevanja za Sanaderovo reduciranje na nekakvog bizantskog dvorskog spletkara.

Stoga je, ukoliko Sanader zbilja želi napraviti veliki povratak, ta gesta mora biti još spektakularnija, još dramatičnija i još šokantnija od njegovog odlaska. Preuzimanje ključeva stranke od Jadranke Kosor je, pak, prozaičan i rutinerski postupak na koji će mnogi odmahnuti rukom. Sanader bi, stoga, morao povući daleko drastičniji potez.

Takav bi postupak bila njegov izlazak na predsjedničke izbore kao nezavisnog kandidata, odnosno još drastičniji potez napuštanja HDZ-a i stvaranja nove stranke kojoj bi se našao na čelu. Svrha takvog poteza je, dakako, osiguranje povratka na vlast u okolnostima krajnje nepovoljnim po njegovu bivšu stranku. Sanader bi kao nezavisni predsjednički kandidat uz određeni dio hadezeovaca mogao računati i na glasače centra, pa čak i dio ljevice. Da to nije sasvim nemoguće, svjedoči ne tako davni slučaj kada je Jelena Lovrić, komentatorica koju se teško može povezati s desnom obalom rijeke, dala prednost Sanaderu u odnosu na Račana.

Sanader bi napuštanjem HDZ-a na elegantan i najuvjerljiviji mogući način svojim bivšim drugovima uvalio odgovornost za sve svinjarije koje tek čekaju Hrvatsku pod vladom Jadranke Kosor. Nadalje, uspio bi se ponovno, kao i početkom 2000-ih, predstaviti kao posljednja brana “evropske”, “kulturne” i “civilizirane” Hrvatske pred pašalićevskom aveti 1990-ih, koju sada simboliziraju nekadašnje Pašalićeve pristaše koje dominiraju post-sanaderovskim HDZ-om. Ako bi, pak, predsjednički izbori išli zajedno s parlamentarnim, Sanader bi mogao čak i formirati novi centristički blok, odnosno stranku kojoj bi se “prikrpali” HSS, HSLS, manjine i ostali saveznici današnjeg HDZ-a, odnosno na najefektniji mogući način torpedirala inicijativa Stipe Mesića o nekakvom Trećem bloku, odnosno šanse SDP-a da bude nekakva relevantan faktor u budućoj hrvatskoj politici.

Taj drastičan potez bi isto tako dao savršeno objašnjenje za njegov odlazak, odnosno potvrdio tezu koja se u posljednje vrijeme diskretno počinje provlačiti kroz hrvatske medije – da je odlazak premijera bio sve samo ne dobrovoljan, odnosno da su mu stranku preuzeli desničarski trogloditi koji se spremaju upropastiti sve što je postignuto u posljednjih šest godina. Suočen s takvom opasnošću, premijer je u interesu naroda i države odlučio žrtvovati vlast i zapoćeti novu, opasnu avanturu.

Takav scenarij se, na prvi pogled, čini malo uvjerljivim, ali postoje određeni presedani u ostatku svijeta koji bi se mogli primijeniti i na hrvatske prilike. Možda se najspektakularniji takav primjer zbio nedavno u Izraelu, gdje je premijer Ariel Sharon, vođa desničarskog Likuda s “jastrebovskom” reputacijom, suočen s neizdržljivim otporom stranke oko povlačenja iz Gaze i drugih gorkih diplomatskih pilula, jednostavno usred mandata napustio stranku kojoj je na čelu te zajedno sa svojim pristašama formirao novu centrističku stranku pod nazivom Kadima, a koja je kasnije dobila izbore.

Ovakav scenarij će, naravno, mnogiU proglasiti, u najmanju ruku nategnutom, špekulacijom koja se više oslanja na maštu nego na činjenice. S druge strane, i ono što se Hrvatskoj dogodilo 1. srpnja se svojevremeno također činilo primjerenim domeni političke fantastike. U “zanimljivim” vremenima u kojima danas živimo, sve je manje politilčkih i drugih opcija koje se mogu smatrati isključenima.

Sanaderova ostavka – velika predstava ili posljednji čin?

Među reakcijama na šokantnu ostavku Ive Sanadera na mjesto premijera i predsjednika HDZ-a, odnosno njegovo povlačenje iz politike se izdvaja ona koju je na Facebooku iznio Krešimir Macan. Prema njemu sve je to najobičniji teatar, odnosno ostavka je donesena “s figom u džepu”.

Plan je omogućiti Sanaderu da najesen – kada bi se vlada Jadranke Kosor zbog ekonomske krize suočila s totalnim raspadom sistema i nemirima, a HDZ-ovi predsjednički kandidati u anketama imali jednoznamenkaste postotke podrške – usliši preklinjanja nacije u opasnosti i “nevoljko” se vrati na mjesto čelnika HDZ-a, odnosno predsjedničkog kandidata kao jedina osoba koja zemlju može izvući iz krize.

Zvuči uvjerljivo, zar ne? Pogotovo kada se zna da je Sanader teatrolog koji je više nego dobro naučio taj zanat.

Moguće je da je istina, ali postoje više nego male mogućnosti da bi se plan, ako uistinu postoji, mogao Sanaderu i HDZ-u višestruko obiti o glavu. Ako je ekonomska situacija u Hrvatskoj uistinu tako grozna kao što izgleda, onda se čak i hinjena ostavka ne može okarkterizirati drukčije kao neodgovorniu čin jednog kukakvice i licemjerje koje je neprobabljivo čak i za najprekaljenije hrvatske želuce.

Ako se Sanader za par mjeseci kandidira za predsjednika, biti će u daleko goroj situaciji nego da je ostao za kormilom vlade. Hrvatski birači na čelu države traže snažnu osobu. Glasove može biti dobiti Sanader Koji Lupa Šakom O Stol ili Sanader Koji Se Jadnoj Oporbi Smije U Lice. Na glasove ne može računati Sanader the Drama Queen.

Ne treba zaboraviti ni na mogućnost da će ova ostavka, bila hinjena ili ne, biti protumačena kao znak slabosti, odnosno da će mnoge morske psine po prvi put namirisati Sanaderovu krv. Ako je u Sanaderova ostavka briljantan predizborni “spin” on takvom izgleda 1. srpnja 2009. godine. Već 1. listopada možda i neće izgledati kao tako dobra ideja.

Tko se boji 3. siječnja još?

Ako je vjerovati članku objavljenom u Večernjem listu, prvi krug predsjedničkih izbora će se održati 6. ili 13. prosinca, jer postojeći ustavni poredak ostavlja vremenski okvir od samo pet nedjelja za održavanje dva kruga izbora prije isteka mandata Stjepana Mesića. Razlog zbog čega će se izbori održati upravo tih datuma je taj što jedna od nedjelja pada na 3. siječanj 2010. godine, odnosno upravo na desetogodišnjicu izbora kojim je prvi i – kako stvari trenutno izgledaju – posljednji put HDZ izgubio vlast u Hrvatskoj. Večernjakov članak špekulira kako se HDZ nastoji spasiti od “trećesiječanjskog prokletstva”, odnosno da će učiniti sve da prvi i eventuačni drugi krug ne padnu na 3. siječanj. To znači da se prvi krug može održati samo 6. ili 13. prosinca, odnosno 27. prosinca. U potonjem slučaju bi, pak, drugi krug pao na 10. siječanj, ali tada, po autorici teksta Mladenki Šarić, “započinje seoba Hrvata na skijališta”.

Sve to na prvi pogled ima smisla, ali HDZ-ovo bježanje od 3. siječnja se ne bi moglo opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Zašto netko ne bi održavao izbore samo zbog povijesne slučajnosti i tako riskirao da ga se proglasi sujevernim? Sanader bi u tom slučaju dao ne samo poruku da je “prolupao” i da više ne donosi racionalne odluke, nego i – što je daleko važnije – da se boji. Takav Sanader kao predsjednički kandidat bi se vrlo lako mogao opisati kako luđak i kukakvica od strane bilo kakvog protukandidata s kralježnicom.

Naprotiv, Sanaderu bi održavanje izbora 3. siječnja najbolje odgovaralo jer bi time pokazao ne samo da se ne boji, nego da će i “trećesiječansku” vlast prikazati tek kao  prolaznu i nevažnu epizodu hrvatske povijesti koja je srećom kratko trajala. Održavanje izbora na taj datum bi HDZ-u omogućilo i prilično efektan “spin” u obliku plakata “Jednog 3. siječnja ste im povjerovali, danas ste ipak pametniji”, odnosno podsjećanje na sve ono što se pred 3. siječanj 2000. godine obećavalo, a sada se nije ostvarilo. Time bi se HDZ i njegovo biračko tijelo riješilo svih kompleksa, odnosno u utrku ušlo s pozicija snage i ostvarilo još veću psihološku nadmoć nad kilavom, nesposobnom i ionako demoraliziranom opozicijom.

Željezo se kuje dok je vruće

Na svom engleskom blogu sam komentirao špekulacije Vesne Škare Ožbolt o tome da Ivo Sanader uz sada poprilično izvjestan pohod na Pantovčak priprema i izvanredne parlamentarne izbore. Kao povod bi moglo poslužiti provociranje, odnosno ponižavanje HSS-a u svrhu ispadanja Friščićeve stranke iz vladajuće koalicije i raspisivanja novih izbora. Razlog je, dakako, jednostavna dnevnopolitička računica prema kojoj se HDZ-u daleko više isplati ići na izbore na jesen ili usporedo s predsjedničkim izborima početkom sljedeće godine nego u redovnom terminu 2011. godine, kada se negativni efekti globalne recesije (i Sanaderovog ignoriranja iste) ne bi mogli skrivati od bijesnih građana.

Da rani izbori imaju smisla, pokazuje i ova analiza, odnosno pokušaj prognoze njihovog ishoda na osnovu rezultata stranaka na lokalnim i regionalnim izborima. HDZ bi sa svojim saveznicima dobio više, a SDP sa svojim (potencijalnim) saveznicima manje nego u jesen 2007. godine. Takvu bi računicu, s druge strane, mogli pokvariti HDSSB i raznorazni slobodni strijelci poput Keruma, koji bi daleko bolje iskoristili sveopće nezadovoljstvo od etabliranih, ali luzerskom reputacijom kompromitiranih stranaka kao što je SDP.

Dodatni razlog za Sanaderovu žurbu bi mogao biti i u trendu koji pokazuju drugi krug, odnosno ponovljeni izbori za načelnike. Tako je nakon simboličnog poraza u Vukovaru i Dubrovnik HDZ od jučer ostao i bez svog stalnog uporišta Šibenika.

Sanader bi trebao imati u vidu tragičnu sudbinu britanskog laburističkog premijera Jamesa Callaghana čija je stranka u jesen 1978. godine vodila u svim anketama i od koga se očekivalo da će tada – s obzirom da je vodio manjinsku vladu – raspisati prijevremene izbore. Callaghan je to propustio učiniti, pa je nakon jeseni došla znamenita “Zima nezadovoljstva”, odnosno serija paralizirajućih štrajkova nakon kojih je slijedio pad vlade i proljetni izbori koji su na vlast doveli Margaret Thatcher, a Callaghana jednim od najvećih gubitnika u britanskoj političkoj povijesti.

Sanaderu, s druge strane, ne prijeti takva reputacija ako prethodno bude osigurao Pantovčak pred izbore 2011. godine. Odnosno, ukoliko opozicija na parlamentarnim izborima ne bude dobila dvotrećinsku većinu nužnu za mijenjanje ustava i predsjedniku Sanaderu ne priredi još veću ustavnu kastraciju od one koju je pretrpio Mesić. To se čini malo vjerojatnim, ali praviti dugoročne političke prognoze je uvijek nezahvalno. Uvijek je bolje ići na sigurno nego se prepustiti događajima koji mogu krenuti katastrofalno neželjenim tokom.

I Obama koristi Sanaderove metode čuvanja vlasti

Frederik, jedan od stalnih suradnika hrvatskog bloga Pollitika, u svom najnovijem postu izražava opravdano zgražanje zbog činjenice da se biračko pravo hrvatske “dijaspore” u BiH kontinuirano koristi za masovnu i bezočnu krađu glasova, odnosno izvrgavanje ruglu ne samo volje hrvatskih birača, nego i elementarnih načela suvremene demokracije. Vrgorac, gdje je unaprijed bilo jasno da će vlast u tom gradu, zahvaljujući fantomskoj “Dusini 0”, odrediti ljudi koji inače nogom ne bi kročili u taj gradić, je jedan od najeklatantnijih primjera. Činjenica da se bosanskohercegovačko “narodno blago” koristi na lokalnim izborima predstavlja daleko gore poniženje od njegovog korištenja na parlamentarnim izborima, s obzirom da je nekako lakše braniti apstraktnu povezanost Ljubuščanina s Republikom Hrvatskom nego s Vrgorcem.

I ovaj, kao i slični drugi komentari, ponavljaju zahtjev da se hitno provedu reforme ustava i izbornih zakona kako bi se slične svinjarije zaustavile u budućnosti. Međutim, malo je razloga za vjerovati da bi se takvo stanje stvari moglo promijeniti u budućnosti. Posljednja prilika za tako nešto je bila zlosretna trećesiječanjska vlast, koja je svoju nesposobnost i neodlučnost pokazala čak i u oblasti koja joj je mogla očuvati vlast. Sanader i HDZ, pak, teško da mogu ponoviti njihovu grešku.

Slučaj “Dusina 0” postaje još depresivniji kada se stavi u kontekst izbornih zakona u zemlji koja se Hrvatskoj, pogotovo nakon dolaska Baracka Obame na vlast, agresivno nameće kao ideal suvremene demokracije. Najnoviji takav slučaj je država Georgia, čije su vlasti, nastojeći zaustaviti izborne prijevare, uvele sistem “praćenja” problematičnih registracija birača, odnosno zahtijevale da birači prije registracije dostave broj Socijalnog osiguranja, putovnicu ili neki drugi dokument kojim bi dokazali da su američki državljani.

Međutim, vlastima je iz Washingtona, odnosno Obaminog federalnog Ministarstva pravde, stiglo pismo u kojem se od njih zahtjeva da s takvom praksom prestanu. Georgia je dužna poslušati instrukcije federalnih vlasti s obzirom da je na to obavezuje Zakon o glasačkim pravima iz 1965. godine, temeljem koga je ukinuta rasna segregacija u južnim državama, odnosno ograničavanje glasačkog prava crnaca. Ministarstvo, kome je na čelu Eric Holder, jedan od lijevo orijentiranih članova administracije, obrazložilo je svoj zahtjev, između ostalog, tvrdnjom da postojeći sistem u Georgiji “diskriminira manjine”, odnosno da je “vjerojatnije da će na temelju zakona glasačko pravo biti oduzeti crncima i Hispanoamerikancima nego bijelcima”.

Karen Handel, državna tajnica Georgije i članica Republikanske stranke, javno je napala pismo Ministartva pravde, ustvrdivši da je “politički motiviranoj” odluci, odnosno obrazloživši je činjenicom da su crnci i Hispanoamerikanci – a među potonjima je veliki broj ilegalnih imigranata – biračko tijelo daleko sklonije Obaminoj Demokratskoj stranci. To znači da aktivisti Demokratske stranke sada mogu komotno ilegalne imigrante registrirati za izbore ne bojeći se nikakvih provjera, te da Obama 2012. godine može računati na stotine tisuće novih glasova na isti onaj način na koji ZNA SE koja stranka može očekivati desetine tisuća glasova iz “Dusine 0” i sličnih adresa.

Pucati Sanaderom na Keruma – i opet promašiti

Odluka Gradskog izbornog povjerenstva, a nakon toga i Radio Dalmacije i HRT-a da ne emitiraju spot Ranka Ostojića u kojem se citiraju riječi Ive Sanadera u svrhu mobiliziranja glasača protiv Željka Keruma je ništa drugo do još jedan izraz sluganskog mentaliteta, “ziheraštva” i sklonosti “netalasanju”. Barem isto onako kao što je Ostojićeva odluka da Keruma pokuša tući preko Sanadera izraz očaja i konceptualne nedosljednosti.

Ako su članovi Gradskog izbornog povjerenstva i medijski cenzori mislili da time spriječavaju Ostojića da stekne političke bodove, očito je da žive na nekom planetu koji se ne zove Zemlja. Naime, dotična afera će samo donijeti dodatni publicitet gradonačelničkoj utrci a – s obzirom na Youtube i Internet – malo je vjerojatno da bi ikakve zabrane spriječile da dotični spot ugleda svjetlo dana.

Međutim, teško da bi spot – čak i da je bio emitiran – uspio zaustaviti ono što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledna šetnja Željka Keruma do gradonačelničke fotelje. Naime, njime Ostojić sebi skače u usta i demantira ono što je bilo lajtmotiv njegove kampanje – da je glas za Keruma u stvari glas za HDZ.

Postavlja se pitanje što su Ostojić i njegovi izborni stratezi – koji, po svemu sudeći, rade lošiji posao od Kerumovih – htjeli s ovim dobiti. Na svoju stranu pridobiti HDZ-ove birače? Maksimalno mobilizirati vlastito biračko tijelo koje ionako ne vjeruje ičemu što izlazi iz Sanaderovih usta? Sugerirati desno orijentiranom dijelu Kerumovog glasačkog tijela da u drugom krugu ipak slijede vođu hrvatske desnice?

Niti jedan od tih ciljeva su u ovom trenutku čini ostvarenim ili dostižnim. Po svemu sudeći je u pitanju konceptualni kaos, odnosno improvizacija nalik na priču o “poglavici Bijelom prahu” koja je možda na prvi mah iznervirala Keruma, ali zato SDP-ovu kampanju učinila previše negativnom, pretvorivši je u cirkus u kome se kandidati svađaju koliko su vlasi kose dali na toksikološku analizu.

Svađa oko “bijelog praha” i kose sve više sliči na “briljantnu” ideju, odnosno plakat kojom je HNS pred parlamentarne i predjsedničke izbore 1992. godine izlijepio Hrvatsku i na kojoj je uz sliku psa stajalo “Gladan sam ko pes. Bum glasal za HaEnEs”. HDZ je na taj plakat nimalo suptilno odgovorio sa plakatom na kojem je također stajala slika psa ali i tekst “Hrvat sam. Nisam pes. Ne bum glasal za HaEnEs”. Taj “pseći rat” je završio s predvidljivom pobjedom HDZ-a, a HNS se rastao od pozicije glavne opozicijske stranke te je prepustio HSLS-u.

Zapravo, kako stvari stoje, Ostojićeva kampanja u drugom krugu sve više podsjeća na drugi krug Budišine predsjedničke kampanje 2000. godine. Iskustva iz prethodnih okršaja govore da će SDP-ov kandidat morati učiniti nešto drastično želi li izbjeći isti rezultat. A vrlo je moguće da je za takav zaokret danas prekasno.

Sanader (zasad) neće biti spasitelj splitske “civilizacije”

Danas u Saboru su se – barem nakratko – rasplinule nade mnogih splitskih intelektualaca i ljevičarski raspoloženih komentatora da će premijer Ivo Sanader u iznenadnom napadu državničke mudrosti kao deus ex machina spasiti Split “sudbine gore od smrti” – pobjede Željka Keruma u drugom krugu gradonačelničkih izbora.

Sanader je, odgovarajući pitanje SDP-ovog gradonačelničkog kandidata i saborskog zastupnika Ranka Ostojića o padu prometa u hrvatskim trgovinama, iskoristio priliku da istome “čestita na rezultatima lokalnih izbora”, ali i iznese predviđanje da ti rezultati ipak neće 31. svibnja uroditi pobjedom. Taj je šeretski odgovor dosad najjasniji signal HDZ-ovim glasačima da u drugom krugu neće morati na biralištima začepljivati nos i i po direktivi svog stranačkog vođe uslijed “viših interesa” zaokruživati ime “jugokomunjare” Ostojića.

A taj scenario – ako se u obzir uzmu iskustva sa sklapanjima lokalnih vlasti u Hrvatskoj – i nije bio u domeni znanstvene fantastike. Zapravo, njime se može objasniti vidljiva nervoza koju je Kerum ispoljio shvativši da će ipak morati u drugi krug te se tako izložiti riziku da mu “neprincipijelna koalicija” HDZ i SDP iščupa gradonačelničko mjesto iz ruku.

Zapravo, taj scenario se doimao čak i prilično uvjerljivim ako se u obzir uzme naslov u Slobodnoj Dalmaciji koji je najavljivao konačni obračun u kome “Ostojić s HDZ-om ruši Keruma“. A još je uvjerljivija bila najava sada već bivšeg gradonačelnika Ivana Kureta koji svojim glasačima ostavlja “da po vlastitoj savjesti” odluče hoće li dati glas Kerumu ili Ostojiću.

Koji bi bili motivi Sanaderu da svojoj stranci priredi takvo poniženje? U pitanju je prije svega pragmatična računica. Spit je, što se HDZ-a tiče, isto onako izgubljen kao Zagreb, Rijeka i Osijek. Podržati Keruma bi samo značilo spriječiti da Split preuzme SDP – i ništa više. Već u sljedećem izbornom ciklusu bi malo spretniji esdepeovac mogao učiniti ono što u ovom promiče Ostojiću. A ništa ne garantira da će Kerum kao poslovni čovjek – ako “nanjuši” da će mu to donijeti više koristi – poput svog kolege Jambe skrenuti lijevo i šurovati sa SDP-om. Dakle, Ostojić na čelu Splita i ne bi predstavljao onakvu blamažu za HDZ kao što se čini na prvi pogled.

Tu su, dakako, i dugoročne računice koje se ne tiču direktno Splita. Već sada Nacional špekulira da se Sanader, ohrabren dobrim rezultatima na lokalnim i regionalnim izborima, odlučio natjecati za predsjednika Republike sljedeće godine. Taština mu vjerojatno priječi da se u tu pustolovinu upusti ako nije siguran da će tu formalnost srediti još u prvom kurgu. A za takav pothvat je neophodno odmah osigurati glasove koji u normalnim okolnostima idu centru i ljevici.

Najlakši i najelegantniji način da Sanader sebi osigura Pantovčak – odnosno postane isto onako jedina alternativa za lijevu i lberalnu Hrvatsku kao i za “svoje” desničare – jest gesta zaustavljanja “barbarskog”, “istočnjačkog”, “primitivnog” i “balkanskog” Keruma koja je više nego dostojna jednog “dalekovidnog”, “vizionarskog” i “europskog” državnika kakvim se Sanader voli predstavljati. Pred njenom spektakularnošću bi odavno izblijedili “Hristos se rodi” i skidanje spomen-ploče Francetiću zbog koje je trenutni premijer nakratko sticao simpatije među krugovima koji inače “organski” ne mogu smisliti njegovu stranku.

Tako je u slučaju da Sanader svojom podrškom Ostojiću osigura gradonačelničko mjesto nije teško pretpostaviti koga bi za nekoliko mjeseci na predsjedničkim izborima javno podržali svi oni intelektualci koji su svoje sugrađane bili preklinjali da daju glas “svakome, samo ne Kerumu”. Uz takvu podršku je vrlo vjerojatno da bi Ivo Josipović, Neven Mimica ili još neki od bezličnih žrtvenih janjaca koje SDP namjerava lansirati kao svoje predsjedničke kandidate mogli računati na barem 10 % manje glasova nego u normalnim okolnostima – što znači ili Sanaderovu pobjedu u prvom krugu, ili po SDP ponižavajuće ispadanje iz drugog kruga u korist nekog kerumolikog populista.

Naravno, ne treba zaboraviti ni mogućnost da je u HDZ-ovom interesu da Ostojić – koji se često smatrao “velikom nadom” SDP-a – ostane zavezan za gradonačelničko mjesto u Splitu, umjesto da u Zagrebu gradi poznanstva i političku infrastrukturu koja bi ga jednog dana dovela na čelo te stranke, a možda i vlade. Ovako bi Ostojić ne samo radio nezahvalni posao gradonačelnika, nego bi i HDZ-ovcima pružao spektakl bratoubilačkog rata između milanovićevski raspoloženog gradonačelnika i bandićevski raspoloženog Marina Jurjevića.

Ipak, iako gore navedeni ima smisla, teško da bi se na njega trebalo kladiti. Prije svega se i najboljim igračima, pa i Sanaderu, preveliko kombiniranje uvijek može odbiti o glavu. Kerum je, osim toga, već sada postao fenomen kojem se bolje – barem na kraći rok – ne suprotstavljati. Protukerumovski savez HDZ i SDP bi Ostojiću donio, ali isto tako i odnio glasove, pa je bolje ništa ne riskirati. Zato je pretpostaviti da će kod Sanadera prevladati zdravoseljačka računica da mu je Kerum u ruci bolji ne samo od Kureta, nego i od Ostojića na grani.

Ako je HDZ problem, SDP definitivno nije rješenje

Od lokalnih i regionalnih izbora je proteklo više od 24 sata, objavljeni su svi manje-više relevantni rezultati te se – uzimajući u obzir drugi krug u vodećim gradovima – već sada može razdvajati “spin” od činjenica, odnosno donositi zaključci o dugoročnim trendovima.

A ti trendovi nisu previše ugodni po vodeću opozicijsku stranku. Usprkos najava o nekakvom velikom preokretu, velikih pomaka nije bilo. I HDZ i SDP su otprilike ondje gdje su bili 2005. ili 2007. godine. U situaciji kada se sve više osjeća globalna recesija, raste nezadovoljstvo studenata, prosvjeduju sindikati i studenti, a javnost sve narogušenija zbog neradne nedjelje i zabrane pušenja takav rezultat svaki objektivni promatrač ne može protumačiti drukčije nego kao pobjedu HDZ-a i poraz SDP-a.

Liberalni i lijevi dio hrvatske javnosti, koji se nadao kako će nedjeljni izbori biti indikator još jedne smjene vlasti na nacionalnoj razini, je vidno razočaran. Posebno ih boli činjenica da Milan Bandić – koji se smatra kriptohadezeovcem – usprkos redanja svakojakih afera po Zagrebu i razapinjanja od strane medija i intelektualaca, “rastura” po Zagrebu, odnosno dobiva 15 posto glasova više od liste na čijem je čelu bio njegov stranački šef Milanović. Možda je najkarakterističniji komentar Nevena Barkovića koji upravo te rezultate u Zagrebu vidi kao dokaz tvrdnji da su hrvatski birači “gubitnici”, odnosno da njima dominira “podanički mentalitet”. Jutarnji list, pak, te rezultate vidi kao naznaku budućih previranja, a možda i smjene na vrhu SDP-a, citirajući “ekstremnog bandićevca” koji se pita koliko izbora Milanović mora izgubiti da bi napustio mjesto predsjednika stranke.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, teško se oteti dojmu da je SDP ove izbore – isto kao i parlamentarne izbore 2007. godine – izgubio manje zbog HDZ-ove snage koliko zbog vlastite slabosti. Sanader se pred ove izbore daleko manje trudio nego na izborima za Sabor; kampanja je bila kratka, gotovo neprimjetna, a čak je i ritualno presijecanje vrpci na gradilištima donosilo više štete nego koristi. SDP-ovi pristaše mogu i dalje spominjati nepravedni tretman u medijima, financijsku prednost vladajuće stranke i manipulacije s biračima, ali je ovaj put daleko lakše prihvatiti tezu da je nešto zbilja trulo u vodećoj opozicijskoj stranci.

Moje je mišljenje da je glavni problem SDP-a u tome što je zbog Račanove intelektualne lijenosti, kratkovidnosti i gotovanstva – a čiji je Milanović više nego dostojni nasljednik – pristao na pravila političke igre u kojima se može smatrati unaprijed gubitnikom. Sanader je, pak, jučer na pitanje kako tumači pobjedu SDP-a u velikim gradovima dao vrlo jednostavno objašnjenje – “da HDZ dobiva svugdje, u Hrvatskoj bi postojalo jednoumlje”. Time je na najbolji mogući način opisao ulogu koju bi Milanovićeva stranka imati u sljedećih nekoliko desetljeća HDZ-ove vladavine – krpa koja bi trebala dati nekakav demokratski legitimitet institucionalnoj korupciji, krininalu i nesposobnosti karakterističnoj za jednostranačke režime nalik na one koji su Hrvatsku toliko “usrećili” u 20. stoljeću. I u tome SDP, dovoljno slab da nikada ozbiljno ne ugrozi HDZ, a dovoljno jak da služi kao komunistička babaroga preko koje će se mobilizirati vlastito glasačko stado, ima svoj presedan u Komunističkoj partiji Italije koja je iza drugog svjetskog rata na isti način služila vladajuće demokršćane, odnosno Zjuganovljenim komunistima koji danas isto tako servisiraju Putinovu režim u Rusiji.

Razlog zbog koga je SDP došao u tu situaciju je prije svega u nastojanju da se po svaku cijenu ispuni nekakav mitski politički centar, odnosno odlijepi od svoje ljevičarske prošlosti vezane uz komunizam i Jugoslaviju. U tome se uspjelo, čak i previše. SDP ne samo da više nije komunistička, nego ni socijaldemokratska stranka. Po svim najvažnijim stavkama svojih političkih platformi – društveno-ekonomsko uređenje, ulazak u EU i NATO, odnosi prema susjednim državama, odnos prema Haškom sudu, odnos prema pravosuđu, tretiranje kriminala, slanje vojnika u Irak i Afganistan – pa i metodama vladavine, SDP je, barem sudeći prema trećesiječanjskim iskustvima, a pogotovo nakon što je i Sanader svoju stranku okrenuo prema centru, postao indigo-kopija HDZ-a.

Što onda preostaje da bi se HDZ razlikovao od SDP-a, odnosno birači opredijeljivali za jednu ili drugu centrističku stranku? Preostaju plemenski i rodijački, odnosno pret-politički kriteriji, odnosno odgovor na pitanje koji je simbol glasačev pradjed nosio na kapi 1940-ih. SDP to nastoji “umiti” kroz prikazivanja sebe kao “urbane”, “prosvijećene”, “napredne” i “europske” (čitaj: partizanske) a HDZ-a kao “ruralne”, “primitivne”, “nazadne” i “balkanske” (čitaj: ustaške) Hrvatske. HDZ-u nimalo skloni Marinko Čulić je u svom komentaru priznao kako je to igra u kojoj SDP može samo izgubiti.

Nakon dva ozbiljna izborna šamara za SDP se prije ili kasnije mora ustanoviti da je car gol, odnosno da i glavna opozicijska stranka snosi svoj – i ne tako mali – dio odgovornosti za stanje u kome se našla Hrvatska. U pitanju nije samo par “kukolja u žitu” kao što je dežurni krivac Bandić, nego je u pitanju konceptualni problem. HDZ sa ovakvim SDP-om može računati na desetljeća lagodne – i sve bahatije – vlasti. Ako se, dakle, nastoji s vlasti mora skinuti korumpirani i nesposobni HDZ, to je nemoguće ako se prethodno u odavno zasluženu ropotarnicu povijesti ne pošalje “sestrinska stranka” koja se predstavlja kao njegova jedina alternativa.