Oznaka: Ivo Josipović

“Put ka sreći”: Potrošeni spot

Stječe se dojam kako se na internetskim forumima u Hrvatskoj digla kuka i motika protiv Tomislava Klauškog, i to zahvaljujući njegovom članku u kome se osvrće na “Put ka sreći”, predizborni spot SDP-ovog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Može se pretpostaviti da glavnu harangu vode simpatizeri dotične stranke, kojima se ne sviđa da se o njihovom kandidatu i njegovoj kampanji može pisati na ikoji drugi način nego hagiografski. A sam ironični naslov, u kome se sugerira da u Josipovićevom spotu sudjeluju “samoubojice” i “narkomani” jasno ukazuje da to nije slučaj.

Ironija s kojom nastupa Tomislav Klauški, dakako, nije jedini način na koji bi se moglo pristupiti tom prvom važnijem događaju u inače ne baš urnebesnoj kampanji kandidata koji po anketama još uvijek drži prvo mjesto, iako mu čak i najvatreniji poklonici ne mogu osporiti beskrvnost.

Iza spota je, naime, stajao prilično inteligentan koncept. Josipović je, okupljajući glazbenu četu svojih sljedbenika, nastojao sebe predstaviti kao predsjednika svih građana, odnosno kandidata koji, za razliku od drugih, neće moći računati samo na ograničeno, ideološki i lokalpatriotski “nabrijano” glasačko tijelo. Našlo se to ne samo u izboru izvođača, nego i u stilu s kojom se “Put ka sreći” izvodi. Našlo se tu mjesta i za urbani rock “mlade ekipe” i za umirovljeničke šlagere i za ruralne tamburice; zastupljeni su i Zagreb, Rijeka, Slavonija, Dalmacija.

Međutim, taj je dobar koncept kompromitiran na jednom malom detalju – samoj pjesmi. Onima koji, za razliku od većine hrvatskih birača, nemaju memoriju zlatne ribice, će u oči upasti to da pjesma Gorana Bareta nije nimalo originalna, odnosno da je već bila korištena u izborne svrhe, i to s “velikim uspjehom” od strane tada vladajuće koalicije SDP-HNS, o čemu svjedoče rezultati parlamentarnih izbora 2003. godine.

Dakle, ovaj “genijalni” spot nije ništa drugo do reciklaža, odnosno ništa drugo nego još jedan dobar argument cinicima kako se hrvatska politika svodi na depresivno ponavljanje jednog te istog. Neka od lica koja se pojavljuju u spotu jesu nova, ali većina je dobro poznata, a u nekakvom političko-propagandnom smislu se već potrošila 2000. godine. Kao i stranka čijeg kandidata podržavaju, uostalom.

Hoće li se ponoviti 2000. godina?

Dramatični – iako sve samo ne neočekivani – ulasci Milana Bandića i Dragana Primorca u predsjedničku utrku će poslužiti kao adekvatni povod da komentatori i “spinmajstori” urade svoje, odnosno da sljedeće predsjedničke izbore učine “zanimljivijim” nego što oni to jesu ili bi trebali biti.

Tako je “zdravorazumski” scenarij, prema kojemu bi Ivo Josipović trenutnu čvrstu prednost u anketama trebao eksploatirati pobjedom u prvom, a potom inercijskom pobjedom u drugom krugu, sada postaje ugrožen fenomenom Bandić.

Jutarnji list je objavio anketu u kojoj Josipović još uvijek drži prvo mjesto, ali mu za vratom sve više dahće Bandić. Razlika sada iznosi tek 1,9 posto, odnosno 4,6 posto kada se pribroje neodlučni. To je, uz dobro organiziranu i financiranu kampanju sasvim dovoljno. Ako Bandić uspije u anketama pred izbore sustići Josipovića, priča bi vrlo brzo bila završena…

…ili možda ne. Možda Bandiću pobjeda u prvom krugu, odnosno pobjeda koja bi bila brza i “glatka” izmankne. Nešto slično mu se dogodilo i na proljeće u Zagrebu kada je, suprotno očekivanjima, morao ići u “pripetavanje” s Kregarom. A njegova samouvjerenost se već ranije sudarila sa stvarnošću kada su 2005. godine zagrebački birači njegovoj listi nisu dozvolili apsolutnu većinu, pa se zato moralo u koaliciju s Tatjanom Holjevac.

Bandiću, međutim, daleko više prijeti povlačenje paralela s predsjedničkim izborima 2000. godine, gdje je prvo favorit bio hladni, “staloženi”, sigurni i konformistički kandidat Mate Granić – nešto kao današnji Josipović. Potom ga je u anketama brzo detronizirao karizmatski Budiša, koji se doimao “sigurnim izborom” otprilike isto onako kao što se danas “sigurnim izborom”, bez obzira na brojne nedostatke, smatra Bandić. Na kraju balade je, pak, pobjednikom postao Stipe Mesić, koji se smatrao autsajderom i koga na početku nije nitko shvaćao ozbiljno.

Nadan Vidošević se bez svake sumnje nada da bi upravo njemu pala uloga koju je 2000. godine odigrao Mesić. Istoj se prije pet godina nadao i Boris Mikšić koga su – isto kao i Mesića – ankete i komentatori ozbiljno potcijenili. Možda bi tada i bilo drame da se fine mrtve Hercegovke nisu pobrinule da u drugi krug uđe Jadranka Kosor.

U međuvremenu je Primorac – koji se također nada udarcu iz onoga što Amerikanci u bejzbol terminologiji nazivaju “left field” – svoj anketama nepotvrđeni optimizam nastojao opravdati pozivanjem na Obamu. To mu možda i nije najpametniji potez, s obzirom kako je Obamina zvijezda – barem što se njegove domovine tiče – posljednjih tjedana i mjeseci potamnila, pa bi Primorac sebe mogao implicitno proglasiti gubitnikom.

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Hoće li Hebrang sa sobom u ponor povući Josipovića?

Rezultati najnovije ankete o potencijalnim predsjedničkim glasačima koju je objavio Jutarnji list predstavljao predstavljaju i dobru i lošu vijest za Ivu Josipovića.

Dobra je vijest u tome što je Josipović s oko 22 posto još uvijek na prvom mjestu, odnosno što ima najstabilniju podršku te se od svih predsjedničkih kandidata doima jedinim koji već sada može razmišljati o kampanji za drugi krug izbora.

Loša vijest za Josipovića je, pak, Hebrangov pad na 8,3 posto, odnosno na peto mjesto, čak iza Vesne Pusić. To znači da je kandidat koji je sebe proglasio vođom “nereformirane” HDZ-ove desnice doživio spektakularni kolaps javne podrške, odnosno da je posve izvjesno da se neće uspjeti izboriti za drugi krug. To znači da se Josipović u drugom krugu neće natjecati s kandidatom HDZ-a, a što bi mu ozbiljno umanjilo šanse za konačnu pobjedu.

Čak ni najvatreniji pristaše Josipovića, koji je javnosti prilično nepoznat u usporedbi s drugim kandidatima, će se morati složiti da podrška koju uživa u anketama ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama nego s banalnom činjenicom stranačke pripadnosti. Josipović podršku uživa kao kandidat SDP-a, ali i kao kandidat koji se nastoji predstaviti kao “najprirodnija” alternativa sve omraženijem HDZ-u koga nikakav “spin”, pogotovo nakon dramatičnog Sanaderovog odlaska, ne može spasiti od toga da na izborima snosi posljedice ekonomske krize.

Ako se HDZ izbaci iz jednadžbe, onda Josipović gubi veliki, možda i ključni dio svoje privlačnosti kod birača, koji sebi sada mogu priuštiti “brak iz ljubavi” umjesto “braka iz interesa”. Uostalom, za tako nešto postoji presedan na izborima 2000. godine, kada je upravo kolaps Mate Granića označio početak kraja predsjedničkih ambicija Dražena Budiše. Nešto svježiji primjer istog fenomena daju SAD gdje je katastrofalan poraz Republikanske stranke na kongresnim izborima u jesen 2006. godine, kada je svima postalo jasno da republikanac neće ostati u Bijeloj kući, pa su birači Demokratske stranke sebi mogli priuštiti “luksuz” da umjesto pouzdanog establishmentskog kandidata kao Hillary Clinton ekspreimentiraju s nepoznatim, ali karizmatskim Barackom Obamom.

Nešto slično bi se moglo dogoditi i Josipoviću, kome će birači okrenuti leđa čim budu sigurni da više nema šanse da na Pantovčak dođe hadezeovac. Zato su rezultati današnje ankete loša vijest za SDP-ovog predsjedničkog kandidata.

Hebrangov kolaps u anketama je, s druge strane, loša vijest ne samo za Josipovića, nego i za Hrvatsku o cjelini, ali zbog razloga čije bi elaboriranje zaslužilo poseban članak.

Mogući drugi krugovi

Potvrdom HDZ-ove kandidature Andrija Hebranga za predsjedničke izbore 2010. godine, stvoreni su uvjeti za nešto ozbiljniju profilaciju kandidata odnosno špekulacije kakvi bi izbori trebali imati ishod. Pri tome, naravno, treba uzeti u obzir da su do datuma izbora svakakva iznenađenja moguća. Uostalom, tko je prije mjesec dana uopće mogao zamisliti da danas u Banskim dvorima neće sjediti Ivo Sanader? Stoga sve dolje navedene scenarije valja uzeti s povelikom gromadom soli.

Dolje navedeni scenariji su pod pretpostavkom da nijedan od kandidata neće u prvom krugu osvojiti više od 50 posto glasova, odnosno kako će se predsjednik znati tek nakon što se održi drugi krug.

Ivo Josipović (SDP) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

U pitanju je scenarij koji bi najviše odgovarao trenutnom hrvatskom političkom establishmentu, odnosno cementirao dvostranačje. Ovo je i scenarij koji bi se po konvencionalnim kriterijima trebao smatrati najvjerojatnijim, otprilike isto onako kao što je na Božić 1999. pred predsjedničke izbore najvjerojatnijim izgledao sraz prvoplasiranog Mate Granića i drugoplasiranog Dražena Budiše.

Kako do drugog kruga: Hebrang osvaja drugi krug zahvaljujući 20 – 25 posto glasova koje mu je dalo disciplinirano glasačko tijelo HDZ-a.  Josipović osvaja otprilike isto toliko ili nešto manje; s jedne strane će se glasovi ljevice i centra rasuti na niz kandidata, a s druge strane će lijevi glasači biti preplašeni Hebrangom, odnosno već u prvom krugu dati glas Josipoviću.

Rezultat: “Smart money” je na Josipovića, ali se nikad ne zna, s obzirom da je SDP pokazao veliku sposobnost da čupa poraze iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom. Situacije tipa “živ dečko i mrtva cura”, odnosno sklonost SDP-a da potcjenjuje HDZ bi mogao dovesti do neugodnih iznenađenja.

Damir Kajin (IDS) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

Ovakva kombinacija se čini malo vjerojatnom, ali samo na prvi pogled.

Kako do drugog kruga: Damir Kajin je zahvaljujući svom inzistiranju na antifašizmu pomazan od strane Stipe Mesića koji mu u kampanji daje svu moguću podršku, zbog čega se oko Kajina počinju lijepiti glasovi ljevice. Božić 2009. mnogi ljudi dočekuju praznih želudaca, pa im nekako više godi radikalni i vatreni Kajin od metiljavog Josipovića, koji u prvom krugu završava isto onako kao što je Hillary Clinton stradala od Baracka Obame. HDZ-ovi glasači, dakako, kao kandidata desnice stavljaju Hebranga.

Rezultat: Obojica imaju otprilike podjednake šanse, s time da bi se kampanja za drugi krug pretvorila u veliki ustaško-partizanski obračun u kome je Kajin hendikepiran, prije svega zato što će mu mnogi iz SDP-a – od kojih bi trebao očekivati podršku – ubacivati klipove u noge.

Ivo Josipović (SDP) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Ova kombinacija se, zapravo, činila prilično vjerojatnom, a, bez obzira na Hebrangovu kandidaturu, ona to još uvijek jest.

Kako do drugog kruga: Glasači desnice u posljednjim tjednima kampanje pred prvi krug shvaćaju kako Hebrang malo previše tone u anketama pa se taktički odlučuju za manje zlo, odnosno kandidata koji jedini zbilja mže zaustaviti zle “jugokomuniste”. A to je, dakako, telegenični, šarmantni i za hrvatske standarde aferama prilično nekompromitirani Vidošević.

Rezultat: Josipović je, kako bi Amerikanci rekli, “toast”. Iako Josipović može očekivati podršku intelektualne elite, u debatama ga Vidošević rastura kao beba zvečku, a domaćice se listom odlučuju za lijepog i pametnog Nadana, koji se na vrijeme znao distancirati od mrskog Sanadera i nesposobne “Jace”. S druge strane, Vidošević je 1995. godine na post-“olujnim” izborima izgubio izbore za saborsko mjesto u Splitu, ali to ne mora ništa značiti.

Damir Kajin (IDS) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Manje vjerojatan scenarij, ali ga se, dakako, ne smije isključiti.

Kako do drugog kruga: Nagli kolaps podrške Hebrangu pred prvi krug kao nepredviđenu posljedicu ima kolaps podrške Josipoviću, odnosno glasači ljevice više ne osjećaju potrebu da ostanu priljepljeni za SDP, a što najviše koristi Kajinu.

Rezultat: Kajin gubi, i to uvjerljivije nego što bi gubio Josipović. Bijesnom radikalu Kajinu, kojemu oko vrata visi ustaško-partizanski sukob, je previše jak suparnik šarmantni, staloženi i ideologijom neopterećeni Vidošević.

Ivo Josipović (SDP) vs. Damir Kajin (IDS)

Ovaj scenarij i nije tako neuvjerljiv, pogotovo s obzirom na neka iskustva iz bliske prošlosti.

Kako do drugog kruga: Desnica u prvom krugu doživljava potpuni debakl,  i to zato što su njeni glasovi razmrvljeni, odnosno Hebrangu i Vidoševiću dolazi konkurencija u obliku Glavaša, neočekivano popularnog Miroslava Tuđmana ili kerumolikog populista. Od svega toga najviše koristi imaju Josipović s podrškom SDP-a, odnosno Kajin s podrškom Mesića.

Rezultat: Josipoviću kao manjem zlu prilaze desničari, ali ga zato napuštaju ljevičari. Kajin u ovoj kombinaciji, zapravo, ima najviše izgleda za Pantovčak. Najvjerojatnija je repriza 2000. godine, s time da Josipović igra ulogu Budiše, a Kajin Mesića.

Andrija Hebrang (HDZ) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

U današnjim okolnostima se čini najmanje vjerojatan scenarij, ali do izbora ima još mnogo vremena.

Kako do drugog kruga: HDZ-ovo biračko tijelo ostaje kompaktno, dok su glasovi ljevice razmrvljeni između više kandidata (Josipović, Kajin, Pusić, Denis Latin), a dio njih vještom kampanjom kupi i slatkorječivi Vidošević, odnosno taman toliko da uđe u drugi krug.

Rezultat: Glatka Vidoševićeva pobjeda, s obzirom da će u drugom krugu mnogi hard core ljevičari “začepiti nos” prilikom odlaska na birališta i birati manje zlo od Hebranga.

Josipović pobjednik SDP-ovh bezizbora za predsjedničkog gubitnika

I ta je formalnost završena. SDP je na stranačkim predizborima odredio svog kandidata za predsjedničke izbore. To je trebao biti veliki trenutak hrvatske demokracije – prvi stranački predizbori u povijesti, odnosno važan korak kojim se Hrvatska, barem kada je u pitanju izbor šefa države, približava standardima najrazvikanije svjetske demokracije.

Ali, od velike drame, uzbuđenja i praznika demokracije nije bilo ništa. Ako je Zoran Milanović mislio da će mu stranka zbog predizbora dobiti besplatnu reklamu i novo članstvo, preračunao se. Istini za volju, i na samom početku je bilo iluzorno očekivati da će HRT zbog ovih predizbora emitirati izvanredni program u kome analitičari raščlanjuju svaku riječ Ive Josipovića i Ljube Jurčića, reporteri donose detaljne političke profile svakog SDP-ovog ogranka, a županije na karti Hrvatske se plaviti i crveniti uz blještave postotke prebrojanih glasova u kutu ekrana.  Ovo, svejedno, predstavlja razočarenje. Predizbori su bili “mućak”, daleko lošiji ne samo od američkih, nego i od utrke za šefa stranke koja je Milanovića dovela na čelo, i koje je na ovim predizborima bila nedosegnuti standard.

A i rezultat, barem dok se ne čuje neka riječ o postotcima, nije nešto posebno. U srazu između dvojice nekarizmatičnih, nezanimljivih kandidata pobijedio je – surprise, surprise – onaj za koga se prethodno smatralo da uživa potporu šefa stranke, a samim tim i establishmenta. Naravno, da je kojim slučajem pobijedio i Jurčić, koji već odranije ima reputaciju političkog analfabete i gubitnika, stvari bi izgledale još lošije za SDP, ali i za Hrvatsku. Jurčić je imao nešto malo više šanse oduzeti drugi krug nekom suvislom kandidatu opozicije i tako osigurati pobjedu HDZ-ovom kandidatu.

Ovako bi stvari mogle biti neizvjesne. Kajin, na primjer, protiv Josipovića još i ima nekakve šanse, što protiv Jurčića ne bi bio slučaj.

Milanović, međutim, bez obzira na što njegova predigra još jednog SDP-ovog izbornog poraza nije bila tako spektaktularna, ima razloga za zadovoljstvo. Nakon večerašnjih izbora će moći uzdignutog nosa hrvatskoj javnosti tvrditi kako je uspio u onome što njegov veliki suparnik Sanader nije – držati stranačku desnicu na uzici.

UPDATE: Sa Twittera dolaze informacije da je Josipović dobio 65, a Jurčić 35 % glasova. Dakle, može se reći da nekih velikih iznenađenja nije ni moglo biti. Između dvije neatraktivne opcije, birači SDP-a su izabrali onu iza koje stoji šef stranke, a zajedno s njim i establishment, odnosno izvjesnost nasuprot Jurčiću koji bi se uz malo mašte mogao opisati i kao svojevrsni loose cannon.

Hrvatski wannabe Obama ignorira svog uzora

U posljednje vrijeme, pogotovo nakon što je odlazak Busha iz Bijele kuće ponovno antiamerikanizam učinio demodiranim, sve je više hrvatskih žaba koje dižu nogu gledajući potkivanje američkih konja. Malo tko je tako temeljit u tome kao Zoran Milanović, SDP-ov vođa koji obožava da ga naziva hrvatskim Obamom, a još više kada stranku koju vodi uspoređuje s Demokratskom strankom. Priči o SDP-u kao najboljem mogućem ekvivalentu Obamine stranke trebali bi pripomoći i stranački predizbori za predsjedničkog kandidata, a za koju se Milanović i njegovi navijači nadaju da će biti isto tako uzbudljiva i propagandno efikasna za SDP kao što je za američke demokrate bila utrka Obame i Hillary Clinton.

Jedini je problem u tome što ono što će stajati na raspolaganju članovima SDP-a baš i nije neki izbor. S jedne strane se nalazi kompromitirani politički diletant Ljubo Jurčić, a s druge strane Ivo Josipović, koji nema ni “k” od karizme, a o populističkim instinktima nužnim za uspjeh na izborima da i ne govorimo. I što je još važnije – a što su spomenuli i predstavnici hrvatskih medija – nijedan od njih nikada nije od strane građana izabran na neku javnu funkciju.

Milanović je na to spremno odgovorio pozvavši u pomoć svoju ikonu i uzor. Podsjetio je sve da je Barack Obama postao najmoćniji čovjek svijeta, a da prije toga nije dobio nikakve izbore osim za Senat.

Milanović je, naravno, izvalio “biser”. Biti izabran za američki Senat, pogotovo kada je u pitanju jedna tako mnogoljudna država kao Illinois je sve nego jednostavna stvar. A i prije toga je tri puta izabran za senatora države Illinois, a 2000. godine je izgubio predizbore pri pokušaju da uđe u Predstavnički dom američkog Kongresa.

Ne treba uopće sporiti da je Obami osvajanje i čuvanje tih pozicija nije bilo nimalo lako ni jednostavno, pogotovo uzimajući u obzir da je to radio u gradu poznatom po Alu Caponeu i likovima poput Milorada “Roda” Blagojevića. Obamina postignuća se nikako ne mogu uspoređivati s onime što su Milanovićev mentor Josipović i Račanov medijski projekt Jurčić dobili  na srebrnom tanjuru.

A priča o SDP-ovim izborima će izgledati još tužnije kada za samo nekoliko mjeseci postane jasno da je Ivo Sanader daleko opakiji, efikasniji i spretniji “igrač” nego što je to bio John McCain.

SDP-ovo članstvo bira gubitnika predsjedničkih izbora

SDP se posljednje dvije godine nije mogao pohvaliti s previše ispravnih poteza, ali mediji sada javljaju o jednom koji, barem na prvi pogled, izgleda kao prava stvar. Vodstvo te stranke je odlučilo da njen predsjednik Zoran Milanović neće objaviti ime njenog predsjedničkog kandidata prije nego što o tome odluku donese članstvo stranke na tzv. preliminarnim izborima, sličnim primariesima karakterističnim za američki politički sistem.

Odluka izgleda dobra, jer će tako predsjednički kandidat SDP-a imati nedvosmislen politički legitimitet, odnosno smatrat će se istinskim kandidatom stranke, a ne nekakvom bezličnom kreaturom koju su u zadimljenoj sobi kao truli kompromis istaknuli predstavnici inače zakrvljenih stranačkih frakcija i klanova. Sama činjenica da će SDP odluku o svom kandidatu donositi na temelju – barem teoretski neizvjesne – utrke će tom istom kandidatu dati besplatnu reklamu, odnosno povećati broj glasova, i to na isti onaj način na koji je Milanović dugotrajnom i neizvjesnom kampanjom za šefa stranke postao favorit pred parlamentarne izbore.

Međutim, ta u suštini dobra ideja, na temelju koje bi SDP-ov kandidat automatski stekao “plus” u odnosu na HDZ-ovoj protukandidata, sama po sebi ne garantira uspjeh na izborima. Predizbori posljednjih godina nisu isključivo američka praksa, a prije par godina ih je s velikom pompom uvela talijanska ljevica kako bi izabrala vođu i budućeg premijerskog kandidata novostvorene Demokratske stranke. Međutim, usprkos sveg svog demokratskog legimiteta, tako izabrani Walter Veltroni je hametice poražen od Berlusconija. U samoj Hrvatskoj je presedan s predizborima napravila udruga Ladonja istarskog tajkuna Plinija Cuccurina, ali je svejedno poražena od IDS-a.

Glavni problem sa SDP-ovim predizborima jest taj da je izbor kandidata ograničen i deprimirajuće predvidljiv. Tako će SDP-ovo članstvo moći birati jedino između Ive Josipovića, vrsnog pravnog stručnjaka, ali osobe bez zrnca karizme, a samim time i šansi da birače dovuće na birališta; te Ljube Jurčića, koji je 2007. godine stekao veliki publicitet, ali se i osramotio na izborima te stekao po hrvatskog političara kobnu reputaciju gubitnika. Ne treba biti obdaren proročkim sposobnostima da ma tko od te dvojice kandidata bio izabran od SDP-ovih članova jednostavno neće imati šanse protiv Sanadera ili kandidata iza koga stoji HDZ-ova mašinerija.