Oznaka: Hollywood

Holivudsko iživljavanje se nastavlja

Ako postoji ijedna stvar kojom Hollywood izaziva bijes kod filmofila, onda su to remakeovi. Oni prečesto služe kao jeftini izlaz za šefove studija koji nisu sposobni smisliti neku originalnu ideju ili barem angažirati nekoga tko to može. Remakeovi sami po sebi nisu problem – filmska povijest bilježi slučajeve kada su remakeovi bili bolji od originala – koliko sklonost Hollywooda da lošim remakeovima uništava reputaciju kultnih, pa nekada i zbilja kvalitetnih filmova.

Ovih dana dolaze vijesti da su dva kultna filma iz možda i ne tako daleke prošlosti novi kandidati za rimejkovski odstrijel. Prvi je Dirty Dancing ili Prljavi ples, koji je krajem 1980-ih učinio veliku zvijezdu od Patricka Swayzea. Neki se već sada snebivaju nad takvim svetogrđem. Ja, pak, dozvoljavam mogućnost da bi nova verzija mogla biti bolja ili barem isto tako dobra kao prethodna. Ako se oduzmu vrhunske plesne scene i pristojne glazbene točke, Prljavi ples je prilično slabašan film s turboklišejiziranim likovima i očajnim dijalozima. Jedan malo pristojniji scenarij bi tu mogao učiniti čuda.

Mnogo manje razloga za optimizam, pak, daju najave kako će Warner Bros snimiti remake Outlanda, kultnog SF-trilera iz 1980. godine u kome se Sean Connery kao usamljeni svemirski šerif morao boriti protiv bande zlikovaca u rudarskoj koloniji. Ideja o remakeu ima smisla jedino zbog toga što su se u nepuna tri desetljeća poboljšali specijalni efekti. Tom future noireu čiji pesimizam i politički cinizam karakterističan za 1970-e danas ništa ne može dodati po scenarističkom pitanju. Najave govore kako će se radnja umjesto na Jupiterovom mjesecu Io odigravati na svemirskoj stanici u Mjesečevoj orbiti. Meni to na prvi pogled izgleda kao skok s konja na magarca. S druge strane, i sam Outland je remake kultnog vesterna Točno u podne (i to je možda razlog zašto ga kritičarski snobovi nisu previše cijenili) pa ne treba isključiti ni prijatno iznenađenje.

Inače, sve te priče o remakeu su me nagnale na razmišljanje – zašto remakeova nema na ovim prostorima (ako se izuzme Krsto Papić čija je Infekcija slabašni remake njegovog kultnog Izbavitelja). Razlog bi mogao biti u tome što se ovdje snima relativno malo filmova, pa je malo financijskih sredstava za iživljavanja nalik na holivudska. To ne znači da koji remake ovdje ne bi škodio. Bitka na Neretvi je tako film koji naprosto vrišti za remakeom.

Apatow podbacio

Funny People, nova komedija Judda Apatowa s Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi, prošli je vikend na sjevernoameričkom kino-tržištu zaradila 22,6 milijuna US$. Iako mu je film završio na prvom mjestu po gledanosti, Apatow i neće baš imati nekog posebnog razloga za zadovoljstvo. Prije svega, budžet je iznosio 75 milijuna US$, što znači da će mu trebati još više vremena kako bi stigao do pozitivne nule.

Mnogo je važnija stvar vezana uz podbačaj ovog filma činjenica da će Apatow – koji je posljednjih godina napravio svojevrsnu mini-revoluciju u Hollywoodu praveći komercijalno uspješne komedije s, među velikim studijima omraženim, cenzorskim rejtingom “R” – odsada imati problema daleko više problema sa šefovima studija, odnosno da mu šefovi studija neće tako rado izlaziti u susret kada od njih bude tražio da mu odobre nekonvencionalne stvari u filmu.

U slučaju Funny People nekonvencionalnost je bila u tome što film traje gotovo dva i pol sata, što je barem sat vremena duže od standardne holivudske komedije. Nikki Finke je na svom blogu Deadline Hollywood tako prenosila glasine – a kasnije ih demantirala preko “dobro upućenih izvora” – kako se Apatow žestoko svađao s Universalovim čelnicima po tom pitanju. Iako je Apatow potpisao ugovor s Universalom za tri filma, nije baš sigurno da će imati toliko kreativne slobode nakon što je box office pao ispod 25 milijuna US$ koliko je bila donja granica očekivanja studija.

Zanimljivo je, pak, da je kritika prilično blagonaklona prema Apatowu. Ali to nije prvi, ali ni posljednji slučaj kada kritika ide šumom, a publika i šefovi studija drumom.

RIP Karl Malden (1912 – 2009)

Napustio nas je jedan od najvećih holivudskih glumaca. Iako je njegova karijera bila odavno završena – što i ne iznenađuje, s obzirom da je najpoznatije uloge bio odigrao prije više od pola stoljeća – zbilja je šteta što je upravo sada otišao da se pridruži svojim velikim kolegama kao što su Marlon Brando, Vivien Leigh, Gary Cooper, Steve McQueen… Zaslužio je da bude jedan od onih holivudskih veličina koja je uspjela steći troznamenkasti broj godina. Nadao sam se da će u tome uspjeti. A malo mu je falilo.

Umjesto toga će živjeti kroz Tramvaj zvan čežnja, Patton, Ulice San Francisca i mnoga druga ostvarenja koja je obogatio svojom pojavom i talentom.

Laži, statistike i Hollywood

Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i  “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.

Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.

Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.

Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku.  Moguće je da autori  nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.

Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.