Oznaka: HDZ

Dvostranačje ili jednoipostranačje na hrvatski način

Jedna od najčešći mantri koju je sve donedavno ponavljao hrvatski političko-komentatorski establishmenti bila je ta da je u Hrvatskoj “previše stranaka”, odnosno da ih se “mora svesti na prihvatljiv broj”. Zato se aplaudiralo svim onim zakonskim prijedlozima koji su za cilj imali povećanje izbornih cenzusa, ukidanje odredbi o jednakopravnosti predizbornog predstavljanja na javnim medijima i sl. Sve je to za svrhu imalo eliminaciju “strančica”, odnosno “neozbiljnih” i “neodgovorno populističkih” kandidata i njihovih lista.

U praksi se hrvatska politička scena trebala svesti na “evropske standarde”, odnosno na “dvije do pet relevantnih stranaka” koje bi sjedile u Saboru, i oko kojih bi se stvarale vladajuće koalicije. Dosljedna primjena tih načela bi, pak, neumitno dovela do logičnog rezultata – dvostranačja, koje se na kraju trebalo pretvoriti u de facto, a onda u i de iure jednostračje.

Zapravo, takav se plan mogao nazrijeti i u izjavama koje je u prvim mjesecima nakon prvih demokratsakih izbora 1990. godine davao Josip Manolić, jedan od glavnih ideologa HDZ-a i arhitekata tadašnje hrvatske politike. Prema tim planovima HDZ se od “pokreta trebao promijeniti u stranku”, i to “demokršćansku”. SDP, koji je tada još uvijek uživao status glavne oporbene stranke (prije nego što će ga s tog mjesta na dugo godina otpuhati Domovinski rat i Budišin HSLS) trebao se transformirati u “socijaldemokratsku” stranku. Politički život i koalicije bi se trebao vrtiti oko te dvije stranke, otprilike isto onako kao što se američka politička scena svodi na demokrate i republikance, a u Njemačkoj na CDU i SPD.

Ti su ciljevi ostvareni, ali tek 2000-ih. Međutim, još na županijskim i predsjedničkim izborima 1997. godine se moglo vidjeti kako je takvo stabilno dvostranačje zamišljeno tako da automatski stavlja u prednost jednu od dvije stranke. Naime, ako se hrvatska politika svodi na izbor između HDZ-a i SDP-a, potonjoj se stranci uvijek pod nos mogu staviti komunizam i Jugoslavija, a za veliki broj birača znači glas za takvu stranku znači veleizdaju; isto kao i 1990-ih, SDP mora trošiti veliki dio svoje energije u nastojanju da potvrdi vlastito “domoljublje” odnosno uvjeri glasače da je riječ o “normalnoj” stranci koja s eskahaovskim i eskajuovskim avetima prošlosti nema nikakve veze. Dodajmo svemu tome SDP-ov sve očitiji talent da sebi puca u nogu, odnosno nikada ne propusti priliku da propusti priliku, pa je više nego očito zašto je Sanader izgledao kao da će ostvariti Tuđmanov javno izgovoreni san o HDZ-u koji bi neprekinuto vladao Hrvatskom nekoliko desetljeća.

Ne čudi, stoga, što se pojavljuju priče o tome da bi HDZ, uz prešutnu podršku SDP-a, mijenjao ustav, odnosno ukinuo neposredne predsjedničke izbore. Naime, na njima se glasa za ljude a ne za stranke, pa se time automatski kvari jednoipostranačka nirvana. Preveliki je rizik da bi se u njih, kao 2000. godine, mogao ubaciti nekakav “neodgovorni populistički” padobranac poput Mesića i razbucati “stručno” napravljene “projekte” hrvatskog političkog razvoja.

A tako nešto bi se, barem ako je suditi po onome što se “kuha” ispod površine, moglo dogoditi i 2010. godine. HDZ i SDP – ma koliko ih nastojali opisati kao oličenje najboljeg od svih mogućih svjetova – su toliko “oštećen” brend da kao najizgledniji kandidati za drugi krug u ovom trenutku izgledaju Vidošević i Bandić, kandidati koji su tim dvjema strankama implicitno ili eksplicitno okrenuli leđa.

Treba li zbog Keruma ukinuti lokalnu demokraciju?

Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.

Splitsville u Splitu

Dujomir Marasović, ravnatelj splitske bolnice, je najavio kako će splitski HDZ raskinuti suradnju s gradonačelnikom Željkom Kerumom. Kao jedan od razloga je naveo neslaganje s Kerumovim planovima oko rješavanja problema prilaza novom rodilištu (tj. Kerumovo odbijanje da “iskesa” 50 milijuna kuna poduzetnicima koji drže zemljište na kome bi se trebao sagraditi prilazni put tom objektu). Eskalacija sukoba Marasovića i Keruma također dolazi nakon što je novi gradonačelnik prilično neuvijeno rekao što misli o ulozi koju je njegov od Sanadera postavljeni prethodnik Ivan Kuret imao u potpisivanju po grad štetnog ugovora o “Spalladium” areni.

Raspad koalicije između Keruma i HDZ-a, zapravo, ne bi trebao predstavljati šok, kao što šok nije trebalo predstavljati ni njeno sklapanje. Kerum je većinu u Gradskom vijeću sastavio s HDZ-om ne zbog neke ideologije ili “čobanske” solidarnosti u borbi protiv “urbanog” Splita (koga bi trebao braniti SDP), nego zbog jednostavnog i pragmatičnog interesa. Za njegove ambiciozne projekte je bila bitna podrška centralne vlasti u Zagrebu, odnosno Sanadera.

Sada, međutim, Sanader krstari Jadranom, sa sve manje razloga za iskrcavanje na obalu. Vlast u Zagrebu, radi koje je Kerum pristao na aranžman s HDZ-om, postala je klimava. Kerum se, kao iskusan poslovan čovjek, mora osigurati za slučaj kada te vlasti više ne bude. Distanciranje od “bisera” koje su gradu priuštili Kuret i njegovi stranački drugovi je prilično lagan, jednostavan, ali i efektan korak u tom smjeru.

Uz harač i inflacija?

Izbori su prošli, Sanader je otišao i – kao što je manjina mogla pretpostaviti – Hrvatska se užurbano kreće prema situaciji koju slikovito opisuje američki izraz o fekalijama i ventilatoru. U ovakvim situacijama je prilično teško razlučiti optimiste od pesimista.

Optimisti su, naime, oni koji u normalnim okolnostima pripadaju teoretičarima zavjere, odnosno koji su uvjereni kako je Sanader otišao samo da bi orkestrirao svoj trijumfalni povratak pred predsjedničke izbore, odnosno da je kriza isprovocirana samo da se “očisti” teren za evropske interese. Pesimisti, pak, vjeruju da je Sanader zbilja zbrisao pod udarom desnice, te da oni koji su ostali vode Hrvatsku u očiglednu propast iz jednostavnog razloga što nemaju pojma kako se izvući iz krize.

Kosor se, doduše, u svom ovom kaousu još uvijek koristi starim propagandnim trikovima. Tako je prvo spominjala “harač” od 5 posto, da bi danas “velikodušno” spustila tu stopu na 3 posto. Tako izgubljeni prihodi bi se trebali nadoknaditi povećanjem PDV-a na 23 posto.

Istovremeno danas ekonomisti kod predsjednika Mesića spominju kako o izlasku iz krize nema govora dok se budžetska rupa ne popuni tiskanjem novca, odnosno izvoz potakne deprecijacijom kune. To, naravno, znači inflaciju, odnosno buđenje zvijeri koja je nekoć teškom mukom bila uspavana 1990-ih.

Sudeći po bombi na šibenskoj Rivi, nije isključeno da će uz inflaciju ova ekonomska kriza probuditi još koje uspavane zvijeri 1990-ih.

Prigodni citat za Kosoričin “krizni namet”

Nije prva koja se toga sjetila.

U ranim fazama države, porezi su niski i malobrojni, ali donose veliki prihod… Kako vrijeme prolazi i kraljevi nasljeđuju jedni druge, gube svoje plemenske navike u korist civiliziranih. Njihove potrebe i troškovi rastu… zbog luksuza u kome su odgojeni. Zato nameću nove poreze svojim podanicima… [i] naglo podižu stope novih poreza kako bi povećali porezne prihode… Ali učinak ovakvog porasta poreza na trgovce i obrtnike se ubrzo osjeti. Jer poslovni ljudi su ubrzo obeshrabreni uspoređujući svoje profite sa svojim poreznim opterećenjem… Kao posljedica pada proizvodnja, a s njome i porezni prihodi.

Ibn Haldun (1332 – 1406), arapski povjesničar

Plodovi neizglasanog Zakona o medicinski potpomgnutoj oplodnji

Kontroverzni prijedlog Zakona o umjetnoj oplodnji, koji su kritičari prozvali “srednjovjekovnim”, “talibanskim” i najrestriktivnijim u Evropi, neće proći u hrvatskom Saboru, barem ne u svom sadašnjem problematičnom obliku. Njegova je sudbina odlučena onog trenutka kada se bijes velikog javnosti usredotočio na HSS, ključnog partnera sadašnje koalicije koji je u ovom trenutku izuzetno ranjiv i suočen s brojnim unutarnjim problemima. Ministar turizma Damir Bajs, čiji položaj nije došao u pitanje ni zbog nedostatka iskustva ni zbog ranijeg koketiranjs s otavkom, presudio je prijedlogu Zakona zahvaljujući novinarima Večernjeg lista koji su otkrili kako je njegovo dijete rođeno uz pomoć umjetne oplodnje u trenutku kada njegova supruga nije bila vjenčana, odnosno kako ne bi imao sina da je kojim slučajem zakon koji sada podržava bio na snazi.

Bez obzira kako i zašto se to dogodilo, propast Zakona o umjetnoj oplodnji predstavlja težak udarac za vladu Jadranke Kosor. Sanader je uz daleko veće nezadovoljstvo javnosti i kolebljivost svojih partnera uspio gurati daleko važnije stvari kao što su neodržavanje referenduma o NATO-u, ukidanje  ZERP-a  zakon o nula promila, zabranu pušenja i neradne nedjelje. Kosor se spotakla već na samom početku i kompromitirala je ne samo svoj autoritet, nego i odnos sa Crkvom koja bi njenoj stranci vrlo dobro došla na sljedećim izborima.

S druge strane je zanimljivo kako je kampanja protiv ovog Zakona bila daleko žešća, ali i efikasnija nego u prethodnim slučajevima. To na prvi pogled začuđuje, jer je pitanje umjetne oplodnje, statistički gledano zanemarivo u usporedbi s brojnim drugim ekonomskim i društvenim problemima. S druge strane, bračni i vanbračni parovi koje umjetna oplodnja zanima se obično sastoje od ljudi u 30-im ili 40-im godinama, odnosno supružnika koji su oboje zaposleni te imali vremena steći financijski kapital, ali brojna prijateljstva i veze. U pitanju nisu siromašni ribari koji će stradati ukidanje ZERP-a ili radnici čije će “škverove” pojesti EU; iza pokreta za uništenje ovog Zakona su stajali daleko “potkoženiji” igrači iz srednje i više klase.

Liberalni, lijevi, odnosno “europski” dio hrvatske javnosti će sutrašnje povlačenje zloglasnog zakona dočekati kao veliku pobjedu. To će biti protumačeno kao težak udarac Jadranki Kosor, ali i ministru Milinoviću koji je na samom početku post-sanaderovske ere prikazan kao jedan od vođa HDZ-ove desnice.

Ono što je u svemu ovome daleko važnije jest što će se u javnosti stvoriti dojam o tome da je HDZ, zapravo, slabiji nego što se to itko usudio pretpostaviti. Odlazak “kormilara” za vladajuću stranku predstavlja daleko teži i bolniji udarac. Danas se, pak, čini da je vlada na klimavim nogama, da su prijevremeni izbori prilično izgledna opcija.

Još je važniji dojam da će HDZ-ova vlast, ako dođe do izbora, pasti “kao trula kruška”. I upravo takav dojam bi mogao biti najvažniji rezultat propasti ovog zakonskog prijedloga. Naime, cijela ova priča koincidira s velikim susretom vođa hrvatske ljevice u Kastvu gdje je Milanović konačno priznao kako su dva i dva ipak četiri, odnosno da će na sljedeće izbore SDP morati ići zajedno s HNS-om, IDS-om ili famoznim Trećim blokom.

Odnosno, barem je tako izgledalo do trenutka kada se činilo da su HSS-ovci, HSLS-ovci, manjine, umirovljenici i drugi sumnjivci  čvrsto uz HDZ. S izglednim izbornim porazom svojih glavnih suparnika, Zoran Milanović, kao i njegovi partneri, bi mogli opet doći do kobnog zaključka kako nikakvo koaliranje nije potrebno, odnosno opet pronaći put da iščupaju poraz iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom.

Sanader kao Sharon?

Među  dijelom hrvatske javnosti koji Sanaderov iznenadni odlazak tumače kao lukavi predizborni manevar, odnosno pripremanje terena za trijumfalni povratak tik pred predsdjedničke izbore, malo je špekulacija o načinu na koji će se od večeras već bivši premijer obaviti tu “sitnu formalnost” povratka na vlast.

Oni koji razmišljaju o takvim tehničkim detaljima najčešće u obzir uzimaju slabo pamćenje hrvatskih birača, odnosno snagu i efikasnost “spin” mašinerije koja Sanaderu još uvijek – makar teeorteski – stoji na rasploaganju. Prema tom scenariju, Jadranki Kosor preostaje samo par mjeseci na mjestu premijerke, a njen “povijesni” mandat bi trebala obilježilti neisplaćivanje plaća i mirovina, zatvaranje banaka, juriši gladnih obitelji na zaključane samoposluge, zapaljene gume i razbijeni izlozi na ulicama. Pretpostavlja se kako će prosječni birač račun za takvo stanje stvari ispostaviti upravo Jadranki Kosor, a ne Ivi Sanaderu. Bivši premijer bi se u tom tragičnom trenutku, debelo podmazan hagiografskim komentarima u državnim i paradržavnim medijima i guranjem paradigme o tome “kako se pod Sanaderom lijepo živjelo”, trebao spektakularno vratiti, odnosno izjaviti kako su ga “nove i teške okolnosti natjerale da preispita svoju odluku o povlačenju iz aktivne politike”.

Zamisao zvuči prilično uvjerljivo. Ako je Sanader u nečemu bio dobar, onda je to upravo “spin”, odnosno sposobnost da čupa pobjede iz situacija koje bi pokopale mnoge druge političare. Izbori 2007. godine su u tom smislu najpoučniji primjer.

Manevar o kome se ovih dana toliko špekulira, s druge strane, zahtijeva ne vrhunski “spin” nego remek-djelo “spin” umjetnosti. Brzi povratak na vlast s koje se Sanader tako spektakularno i iznenadno odrekao predstavlja izazov za koga se vrlo lako može ispostaviti da je iznad  Sanaderovih mogućnosti.

Glavni problem koji Sanaderov povratak čini neuvjerljivim jest reakcija javnosti koja je za Sanadera bila daleko nepovoljnija nego što se on nadao ili, vjerojatno, očekivao. Šok i nevjericu je malo prebrzo zamijenio bijes, a naslovnice su okupirali izrazi kao “kukavica”, “štakor koji napušta tonući brod”, a izrazi bijesa i razočaranja se mogu prepoznati čak i kod onih koji su do 1. srpnja vikali “Ivo, Ivo”.

Da bi se takav dojam “isprao” iz pamćenja birača potrebo je daleko više medijskog “spina”, ali – što je još važnije – i vremena. Četiri mjeseca se, čak uzimajući u obzir epohalno loša  iskustva koji čekaju prosječnog hrvatskog birača, čine prekratkim razdobljem da bi se u njemu stvorila nekakva sanaderonostalgija na kojoj bi se temeljio trijumfalni povratak bivšeg premijera.

Nadalje, dobrovoljni odlazak s vlasti je fenomen s kojim se taj isti prosječni hrvatski birač prilično rijetko susretao i reakcije na takav potez su još uvijek prilično upitne. Sanader je svojim dizanjem ruke od vlasti, zapravo, sebi oduzeo ključni element svog pažljivo njegovanog javnog imidža – odlučnost, odnosno sposobnost lupanja  šakom o stol i držanja svih konaca  u rukama. Hrvatski birači, naviknuti na karizmatske vođe i alfa mužjake, imat će malo razumijevanja za Sanaderovo reduciranje na nekakvog bizantskog dvorskog spletkara.

Stoga je, ukoliko Sanader zbilja želi napraviti veliki povratak, ta gesta mora biti još spektakularnija, još dramatičnija i još šokantnija od njegovog odlaska. Preuzimanje ključeva stranke od Jadranke Kosor je, pak, prozaičan i rutinerski postupak na koji će mnogi odmahnuti rukom. Sanader bi, stoga, morao povući daleko drastičniji potez.

Takav bi postupak bila njegov izlazak na predsjedničke izbore kao nezavisnog kandidata, odnosno još drastičniji potez napuštanja HDZ-a i stvaranja nove stranke kojoj bi se našao na čelu. Svrha takvog poteza je, dakako, osiguranje povratka na vlast u okolnostima krajnje nepovoljnim po njegovu bivšu stranku. Sanader bi kao nezavisni predsjednički kandidat uz određeni dio hadezeovaca mogao računati i na glasače centra, pa čak i dio ljevice. Da to nije sasvim nemoguće, svjedoči ne tako davni slučaj kada je Jelena Lovrić, komentatorica koju se teško može povezati s desnom obalom rijeke, dala prednost Sanaderu u odnosu na Račana.

Sanader bi napuštanjem HDZ-a na elegantan i najuvjerljiviji mogući način svojim bivšim drugovima uvalio odgovornost za sve svinjarije koje tek čekaju Hrvatsku pod vladom Jadranke Kosor. Nadalje, uspio bi se ponovno, kao i početkom 2000-ih, predstaviti kao posljednja brana “evropske”, “kulturne” i “civilizirane” Hrvatske pred pašalićevskom aveti 1990-ih, koju sada simboliziraju nekadašnje Pašalićeve pristaše koje dominiraju post-sanaderovskim HDZ-om. Ako bi, pak, predsjednički izbori išli zajedno s parlamentarnim, Sanader bi mogao čak i formirati novi centristički blok, odnosno stranku kojoj bi se “prikrpali” HSS, HSLS, manjine i ostali saveznici današnjeg HDZ-a, odnosno na najefektniji mogući način torpedirala inicijativa Stipe Mesića o nekakvom Trećem bloku, odnosno šanse SDP-a da bude nekakva relevantan faktor u budućoj hrvatskoj politici.

Taj drastičan potez bi isto tako dao savršeno objašnjenje za njegov odlazak, odnosno potvrdio tezu koja se u posljednje vrijeme diskretno počinje provlačiti kroz hrvatske medije – da je odlazak premijera bio sve samo ne dobrovoljan, odnosno da su mu stranku preuzeli desničarski trogloditi koji se spremaju upropastiti sve što je postignuto u posljednjih šest godina. Suočen s takvom opasnošću, premijer je u interesu naroda i države odlučio žrtvovati vlast i zapoćeti novu, opasnu avanturu.

Takav scenarij se, na prvi pogled, čini malo uvjerljivim, ali postoje određeni presedani u ostatku svijeta koji bi se mogli primijeniti i na hrvatske prilike. Možda se najspektakularniji takav primjer zbio nedavno u Izraelu, gdje je premijer Ariel Sharon, vođa desničarskog Likuda s “jastrebovskom” reputacijom, suočen s neizdržljivim otporom stranke oko povlačenja iz Gaze i drugih gorkih diplomatskih pilula, jednostavno usred mandata napustio stranku kojoj je na čelu te zajedno sa svojim pristašama formirao novu centrističku stranku pod nazivom Kadima, a koja je kasnije dobila izbore.

Ovakav scenarij će, naravno, mnogiU proglasiti, u najmanju ruku nategnutom, špekulacijom koja se više oslanja na maštu nego na činjenice. S druge strane, i ono što se Hrvatskoj dogodilo 1. srpnja se svojevremeno također činilo primjerenim domeni političke fantastike. U “zanimljivim” vremenima u kojima danas živimo, sve je manje politilčkih i drugih opcija koje se mogu smatrati isključenima.

Sanaderova ostavka – velika predstava ili posljednji čin?

Među reakcijama na šokantnu ostavku Ive Sanadera na mjesto premijera i predsjednika HDZ-a, odnosno njegovo povlačenje iz politike se izdvaja ona koju je na Facebooku iznio Krešimir Macan. Prema njemu sve je to najobičniji teatar, odnosno ostavka je donesena “s figom u džepu”.

Plan je omogućiti Sanaderu da najesen – kada bi se vlada Jadranke Kosor zbog ekonomske krize suočila s totalnim raspadom sistema i nemirima, a HDZ-ovi predsjednički kandidati u anketama imali jednoznamenkaste postotke podrške – usliši preklinjanja nacije u opasnosti i “nevoljko” se vrati na mjesto čelnika HDZ-a, odnosno predsjedničkog kandidata kao jedina osoba koja zemlju može izvući iz krize.

Zvuči uvjerljivo, zar ne? Pogotovo kada se zna da je Sanader teatrolog koji je više nego dobro naučio taj zanat.

Moguće je da je istina, ali postoje više nego male mogućnosti da bi se plan, ako uistinu postoji, mogao Sanaderu i HDZ-u višestruko obiti o glavu. Ako je ekonomska situacija u Hrvatskoj uistinu tako grozna kao što izgleda, onda se čak i hinjena ostavka ne može okarkterizirati drukčije kao neodgovorniu čin jednog kukakvice i licemjerje koje je neprobabljivo čak i za najprekaljenije hrvatske želuce.

Ako se Sanader za par mjeseci kandidira za predsjednika, biti će u daleko goroj situaciji nego da je ostao za kormilom vlade. Hrvatski birači na čelu države traže snažnu osobu. Glasove može biti dobiti Sanader Koji Lupa Šakom O Stol ili Sanader Koji Se Jadnoj Oporbi Smije U Lice. Na glasove ne može računati Sanader the Drama Queen.

Ne treba zaboraviti ni na mogućnost da će ova ostavka, bila hinjena ili ne, biti protumačena kao znak slabosti, odnosno da će mnoge morske psine po prvi put namirisati Sanaderovu krv. Ako je u Sanaderova ostavka briljantan predizborni “spin” on takvom izgleda 1. srpnja 2009. godine. Već 1. listopada možda i neće izgledati kao tako dobra ideja.

Tko se boji 3. siječnja još?

Ako je vjerovati članku objavljenom u Večernjem listu, prvi krug predsjedničkih izbora će se održati 6. ili 13. prosinca, jer postojeći ustavni poredak ostavlja vremenski okvir od samo pet nedjelja za održavanje dva kruga izbora prije isteka mandata Stjepana Mesića. Razlog zbog čega će se izbori održati upravo tih datuma je taj što jedna od nedjelja pada na 3. siječanj 2010. godine, odnosno upravo na desetogodišnjicu izbora kojim je prvi i – kako stvari trenutno izgledaju – posljednji put HDZ izgubio vlast u Hrvatskoj. Večernjakov članak špekulira kako se HDZ nastoji spasiti od “trećesiječanjskog prokletstva”, odnosno da će učiniti sve da prvi i eventuačni drugi krug ne padnu na 3. siječanj. To znači da se prvi krug može održati samo 6. ili 13. prosinca, odnosno 27. prosinca. U potonjem slučaju bi, pak, drugi krug pao na 10. siječanj, ali tada, po autorici teksta Mladenki Šarić, “započinje seoba Hrvata na skijališta”.

Sve to na prvi pogled ima smisla, ali HDZ-ovo bježanje od 3. siječnja se ne bi moglo opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Zašto netko ne bi održavao izbore samo zbog povijesne slučajnosti i tako riskirao da ga se proglasi sujevernim? Sanader bi u tom slučaju dao ne samo poruku da je “prolupao” i da više ne donosi racionalne odluke, nego i – što je daleko važnije – da se boji. Takav Sanader kao predsjednički kandidat bi se vrlo lako mogao opisati kako luđak i kukakvica od strane bilo kakvog protukandidata s kralježnicom.

Naprotiv, Sanaderu bi održavanje izbora 3. siječnja najbolje odgovaralo jer bi time pokazao ne samo da se ne boji, nego da će i “trećesiječansku” vlast prikazati tek kao  prolaznu i nevažnu epizodu hrvatske povijesti koja je srećom kratko trajala. Održavanje izbora na taj datum bi HDZ-u omogućilo i prilično efektan “spin” u obliku plakata “Jednog 3. siječnja ste im povjerovali, danas ste ipak pametniji”, odnosno podsjećanje na sve ono što se pred 3. siječanj 2000. godine obećavalo, a sada se nije ostvarilo. Time bi se HDZ i njegovo biračko tijelo riješilo svih kompleksa, odnosno u utrku ušlo s pozicija snage i ostvarilo još veću psihološku nadmoć nad kilavom, nesposobnom i ionako demoraliziranom opozicijom.