Oznaka: HDZ

Milanovićevi ustavni prioriteti

Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.

Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.

Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.

Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.

Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.

“Savršeni” izborni sistem u Hrvatskoj

Jedna od mnogih proturječnosti suvremene hrvatske politike jest da je posljednjih godina daleko lakše mijenjati ustav nego izborni sistem. Daleko je lakše postići konsenzus o potrebi mijenjanja temeljnog dokumenta države nego o potrebi mijenjanja načina na koji se bira najviše predstavničko tijelo u državi. Na temelju svega toga bi se moglo doći do zaključka da je hrvatski izborni sistem savršen i da Hrvatska, barem što se pitanja biranja saborskih zastupnika, živi u najboljem od svih mogućih svjetova.

To bi se moglo zaključiti i po tome što je zakon o izboru saborskih zastupnika u proteklom desetljeću bio neobično stabilan, barem u usporedbi s 1990-ima kada se zakon mijenjao pred svake parlamentarne izbore.

No, je li to doista tako? Da li to što javnost osjeća prijezir prema Saboru, držeći njegove zastupnike stranačkim strojem za dizanje ruku i pohlepnim nesposobnjakovićima što troše tuđi novac posljedica toga što između njih i naroda koji bi trebali predstavljati nema nikakve veze? Naime, u Hrvatskoj, za razliku od država s većinskim sistemom – osim kada su u pitanju pojedine nacionalne manjine – nema nijednog birača koji bi mogao pokazati prstom na pojedinog saborskog zastupnika i reći “to je moj zastupnik”.

Međutim, takvo stanje stvari – u kome će saborski zastupnici biti bezlični vojnici Partije, a ishod izbora ovisiti o trgovačkim strančicama a ne volji naroda – odgovara i HDZ-u i SDP-u. I to je, između ostalog, razlog zašto se sva priča o izbornoj reformi svela isključivo na to da “problematična” dijaspora ne donosi HDZ-u dodatna saborska mjesta te tako utrku između dvije vodeće bezlične stranke čini malo ravnopravnijom.

Naravno, SDP-u nije palo na pamet niti mu pada na pamet da mijenja HDZ-ov izborni gerrymandering iz 1999. godine koji je doveo do toga da njegovo glavno uporište u Zagrebu bude razdvojeno na nekoliko izbornih jedinica, dok HDZ-ove izborne baze u Slavoniji i Dalmaciji budu koncentrirane. No, od stranke koja se baš previše i nije trudila dobivati izbore se drukčije i nije moglo očekivati. SDP možda i zaslužuje ostati u vječnoj oporbi. Jedini je problem što je dovoljno jaka oporbena stranka da zapriječi put drugim opozicijskim strankama koje bi možda bile malo ambicioznije.

Izbori bez izbora

Prijevremeni parlamentarni izbori – o kojima se tako mnogo priča, što zbog globalne recesije koja je počela udarati i najskeptičnije stanovnike Hrvatske, što zbog dolaska Josipovića na Pantovčak koji je oduševio salonske ljevičare i liberale – ne izgledaju kao dobra ideja za Jadranku Kosor. Što je ona i sama rekla, iako je svoje dnevnopolitičke razloge sakrila jeftinim “spinom” prema kojoj bi cijeli predizborni cirkus bez potrebe “odgodio pregovore o ulasku u EU“.

Većina – uključujući T-portalove urednike koji su tekst komentirali s nadnaslovom “premijerkina logika” – će najvjerojatnije odbaciti Kosoričine argumente. Međutim, to ne znači da argumenti protiv prijevremenih izbora ne postoje, odnosno da njihovo održavanje, barem na kraći rok, ne bi dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska.

Glavni razlog protiv prijevremenih izbora spominje i Marinko Čulić u svom komentaru, a to je u spoznaji da su dvije glavne opcije koje se nude – HDZ i SDP – tako slične jedna drugoj, odnosno da imaju iste (neoliberalne i antisocijalne) ekonomske programe da birači zapravo neće imati nikakve alternative. A tu je, dakako, i ne baš tako nevjerojatna mogućnost da HDZ – što zbog marljivo njegovanog kulta Spasiteljice Jace u udvoričkim medijima, što zbog SDP-ove opetovano pokazivane sposobnosti da čupa poraze iz ralja sigurne pobjede – jednostavno i ovaj put pobijedi, pa i ti “povijesni” izbori na kraju budu još jedno vječno ponavljanje istog.Veliki broj birača suočenih s izborom između HDZ 1.0 i HDZ 2.0 oličenog u Milanovićevoj stranci će jednostavno odlučiti ostati kod kuće.

Možda najbolji indikator na što bi ti izbori trebali sličiti jest “festival demokracije” odnosno prvi neposredni izbori za predsjednika Graske organizacije SDP-a u Splitu. Na njima je, usprkos žestokog navijanja lokalnih medija (u čemu se posebno istakao novi tjednik Vrime) za mladog, telegeničnog i energičnog “splitskog Batmana” Ranka Ostojića pobijedio “brontosaur”,  “komunistička zvijer” i “splitski Castro” u liku Marina Jurjevića. Točnije, od “epohalne” promjene koji su ti izbori trebali donijeti na kraju nije bilo ništa. Prosječni član splitskog SDP-a, slično kao i prosječni birač 2007. godine e između dvije ne baš previše atraktivne niti previše različite opcije izabrao onu koja je predstavljala bolje oličenje linije manjeg otpora. Za odljepljivanje birača od takvih stavova bi ekonomska kriza trebala postati daleko gora nešto je u ovom trenutku, odnosno jedino bi ih dosada nepoznati šokovi trebali natjerati da se okrenu nekim alternativnim opcijama kojih, pak, u ovom trenutku baš i nema na vidiku. Zbog svega toga se čini da bi prijevremeni izbori ne bi imali bitno različite efekte od onih redovnih.

Ustavi za jednokratnu upotrebu

Na ovom blogu se vrlo malo piše o promjenama hrvatskog Ustava. Autor ovih redova nije zbog toga previše sretan, ali se tješi time da hrvatski mediji o tome pišu još manje. Manje čak i o krizi u Grčkoj, a to mnogo govori o brizi hrvatske sedme sile za ono što se nekada zvalo “svjetovnom biblijom”.

Razlog je djelomično i u tome što se cijeli proces odvija iza čvrsto zatvorenih vrata, odnosno da u njemu dominiraju dvije stranke čiji je zajednički interes da se o tim temama u javnosti govori što je moguće manje. Drugi je razlog taj što je proces motiviran isključivo dnevnom politikom – ulazak u EU, odnosno “prilagodba” hrvatskog prava, uključujući ustavno, tom projektu je samo odlična prilika da se na brzinu napravi nešto za što se u normalnim okolnostima nema volje ili snage.

Ne iznenađuje, stoga, što je na ustavnin pregovorima pitanje aktivnog biračkog prava, odnosno nastojanje SDP-a da – koristeći svoje aritmetičko-sjedačke argumente u obliku kvalificirane većine nužne za promjenu Ustava – isposluje maksimalne postupke od HDZ-a kako bi omogućio hrvatski ulazak u EU bez suvišnih kako i zašto. SDP-u je stalo da na taj način umanji automatsku prednost koju, zahvaljujući rezervnoj armiji BiH-glasača, HDZ ima na svakim izborima, a koja je postala glavni izgovor za po mnoge šokantni poraz Milanovićeve stranke u studenome 2007. godine. HDZ se, naravno, ne želi odreći svog ključnog izbornog aduta, pa je će nastojati maksimalno razvući proces te iscrpiti svoje protivnike, natjeravši ih da, kao u dobra stara vremena račanovske “konstruktivne opozicije”, prihvate nekakav “truli” kompromis.

On bi se najvjerojatnije sastojao u tome HDZ uspije u većoj ili manjoj mjeri sačuvati svoje “narodno blago” (u po HDZ najgorem slučaju svedeno na jednog ili dva zastupnika), dok bi u zamjenu SDP dobio dugo zuđeno dvostruko pravo glasa za etničke manjine čiji se predstavnici – koji po defaultu više naginju nekakvoj lijevoj “građanskoj” nego desnoj “nacionalnoj” opciji – više ne bi morali misliti žele li glasati po etničkom ili po ideološkom kriteriju.

Dakle, cijela priča o promjenama najvažnijeg dokumenta u Hrvatskoj bi se svela na “preslagivanje” manje od deset saborskih mandata, odnosno dovođenje slabije od dvije vodeće stranke u nešto povoljniji položaj. Prije nekoliko mjeseci se nešto govorkalo o tome da bi na dnevni red trebalo doći i redefiniranje uloge predsjednika, odnosno pretvaranje Hrvatske u “čistu parlamentarnu” republiku s državnim poglavrom sa ceremonijalnim ovlastima i biranog od Sabora. Tu ideju danas guraju Friščić, nešto ranije ju je gurao Šeks, a još ranije i Milanović. Potonji sada – kada je na Pantovčak došla njegova omiljena lignja – o tome više ne želi govoriti.

A, zapravo, tako prozaični rezultat ustavne rasprave ne bi trebao nikoga iznenaditi. Kada je ustavnim promjenama ukidan polu-predsjednički sistem, povod nisu bili nikakvi ideali parlamentarne demokracije nego po aktere tadašnje političke scene nimalo sretna kohabitacija Stipe Mesića i Ivice Račana. Kada je Županijski dom otišao u ropotarnicu povijesti, razlozi nisu bili ni u rezanju troškova ni u suvišnosti tog tijela koliko u procjeni da bi se “šestorka” ili Račanova koalicija prije raspala nego dogovorila o zajedničkim kandidatima za izbore 2001. godine.

A upravo je ukidanje Županijskog doma s današnjeg stajališta velika pogreška, s obzirom da bi njegovim ostankom uz određene reforme mogao na elegantan način biti riješen problem dijaspore i etničkih manjina. Da je Sabor ostao podijeljen na gornji i donji dom, dijaspora i manjinci bi imali svoje predstavnike u hrvatskom zakonodavnom tijelu, ali ne bi bili u stanju formirati, odnosno ucjenjivati vlade i tako, kao što je danas slučaj, kompromitirati načelo “jedan čovjek, jedan glas”.

Ta je prilika, kao i mnoge početkom 2000-ih, propuštena. Slično će biti i s najnovijim ustavnim promjenama, koji, s druge strane, ne mogu biti drukčiji uz politički establishment kojim caruju korupcija, nesposobnost i kratkovidnost.

Sanader – od Velikog brata do Immanuela Goldsteina

Malo ciničniji promatrači hrvatskih političkih zbivanja bi mogli doći do zaključka kako je malo vjerojatno da će bivši premijer Ivo Sanader završiti u zatvoru ili doživjeti možda još goru sudbinu, a sve to usprkos izljeva mržnje koji pršte sa svih relevantnih stranica i ekrana. Naime, najuspješniji hrvatski teatrolog je, izgleda, pronašao novu ulogu života. Postao je babaroga s kojom će generacije Hrvata plašiti malu djecu, odnosno dežurni predmet mržnje koji će na sebe privlačiti sve one negativne emocije koje bi inače pogodile sadašnje i buduće hrvatske “usrećitelje”.

Takvu je ulogu, pak, teško igrati ako se netko nalazi iza debelih zatvorskih zidina ili u grobu. Zato je razumljivo što je premijerka Kosor odlučila da svom prethodniku, usprkos prosvjeda javnosti, nastavi pružati tjelohraniteljske usluge o trošku poreznih obveznika. Ako se Sanaderu nešto dogodi, kako bi mogao biti glavna zvijezda odnosno hrvatski ekvivalent Immanuela Goldsteina u ritualima Dva minuta mržnje?

Sanader sretan ako završi u Remetincu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=hanging+iran&iid=3042615″ src=”6/0/4/a/Serial_Killer_Mohammad_9279.jpg?adImageId=8794865&imageId=3042615″ width=”234″ height=”349″ /]

Kako stvari stoje, ono što je početkom srpnja prošle godine nekima sličilo na vrhunski politički manevar sada izgleda kao najspektakularnije političko samoubojstvo u povijesti suvremene Hrvatske. Ivo Sanader je, kao i mnogi drugi političari prije njega, zaboravio na jedno od temeljnih načela politike – da nijedan igrač, ma kako dobar bio, nikada nije veći i važniji od same igre. Isto kao i da se jednom prepuštena vlast na ovim prostorima teško ili nikada ne može vratiti.

Njegovo političko samoubojstvo 1. srpnja je slijedilo političko samoubojstvo 3. siječnja, odnosno sama najava “povratka u politiku” je bila dovoljna da mediji raspire histeriju o “puču” i procesu koji se mora zaustaviti svim sredstvima, uključujući jednu od najbrutalnijih političkih likvidacija od vremena kada su se IB-ovci brodovima vozilin na Goli otok. Ne može reći da Sanader, s obzirom na svoju bahatost i sve manje veze s realnosti dok je bio na vlasti, nije to zaslužio.

Zabrinjava, međutim, da karma dolazi u obliku Jadranke Kosor, koja nije pokazala da je ništa sposobnija ili čestitija od svog nekadašnjeg mentora, ali čija beskrupuloznost zajedno s kultom ličnosti koju oko nje stvaraju uobičajeno servilni, a nekoć pro-sanaderitski, mediji stvara ne baš najzdraviju kombinaciju za budućnost demokracije u Hrvatskoj.

Naravno, svima je jasno da gorka Sanaderova sudbina nema baš previše veze s nekakvom “odlučnom borbom protiv korupcije”, nego s brutalno jednostavnom političkom kalkulacijom njegovih bivših drugova kojima je sada daleko vrijedniji politički mrtav nego politički živ. Njegova politička likvidacija također daje više nego jasnu poruku svim drugim potencijalnim nezadovoljnicima ili svima koji bi mogli ugroziti novi josipovićevsko-kosorski režim – “ako smo mogli srediti nekoga tako moćnog kao što je Sanader, što tek možemo učiniti običnim smrtnicima”.

Bijes javnosti izazvan “dezerterskim” napuštanjem “broda koji tone”, koji je po svemu sudeći iznenadio Sanadera, ali zato post-sanaderskoj ekipi dobro došao da od bivšeg premijera napravi Pedra koji će visjeti za sve bivše, sadašnje i buduće grijehe vlasti, je takav da će Sanaderu odluka njegovih drugova da ga učine političkim mrtvacem možda čak spasila život. Barem na neko vrijeme. Sudeći po izljevima mržnje, koji nadilaze čak i one u naoko “žestokoj” predsjedničkoj kampanji, bivši premijer bi mogao biti sretan ako na kraju priče završi “samo” iza rešetaka zbog stvarnih ili navodnih korupcijskih nestašluka.

Nakon onoga što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci, ništa više nije isključeno. Uključujući opciju u kojoj nekoć svemoćnog vlastodršca pronalaze obješenog o stablo zbog toga što na vrijeme nije shvatio da oni koji odbijaju biti politički mrtvaci na kraju znaju postati i doslovno mrtvima.

Sanader se ne boji 3. siječnja

U zbrci koju je izazvala uobičajeno dramatična najava bivšeg premijera da se vraća u politiku, malo tko je obratio pažnju na jedan mali, ali možebitno značajan detalj – tajming. Zapravo, netko i jest, ali od toga nije izvukao pravilne zaključke. Naime, bivši vođa HDZ-a je svoj spektakularni potez – koji neki nazivaju “pučem”, a neki iznuđenom pustolovinom očajnika – poduzeo upravo 3. siječnja 2010. godine, na 10. godišnjicu prvih i zasad jedinih izbora na kojima je njegova stranka izgubila izbore na nacionalnoj razini.

Sanader je time očigledno želio posredno poručiti svojim stranačkim drugovima da je upravo on, a ne netko drugi, HDZ izvukao iz najgore situacije u kojoj se našla u svojoj 20-godišnjoj povijesti. Naime, nakon 3. siječnja 2000. godine, i izborne kataklizme na kojoj se hrvatski narod referendumski opredjeljivao protiv omrznute vladajuće stranke, malo je tko HDZ-u predviđao ikakvu budućnost. Čak je i njegov najveći adut i predsjednički kandidat Mate Granić, isto kao Vesna Škare-Ožbolt, smatrao kako je bolje napustiti brod koji tone i osnovati novu stranku. Međutim, nakon manje od četiri godine, oni koji su ostali u HDZ su se trijumfalno vratili na vlast, a oni koji su 3. siječanj shvatili suviše ozbiljno su postali marginalci i gubitnici.

Pitanje je, međutim, koliko će Sanaderova stranka imati razumijevanja za ovakvo rezoniranje svog vođe. Javnost očito nije imala razumijevanja za njegove bizantinske igre oko isforsiranog odlaska, a sada povratka u politiku. Sanaderu problem predstavlja to što je u šest mjeseci postao novi Ivić Pašalić, odnosno Pedro koji mora visiti za sve grijehe bivše i sadašnje vlade. A tu je i establishment koji će se u svakoj krizi opredijeliti za rješenje na liniji manjeg otpora – u ovom slučaju veliku koalicijsku vladu HDZ i SDP koja bi pod vodstvom “mudre i odlučne” Jadranke Kosor Hrvatsku iščupati iz ekonomske krize i uvesti u obećanu EU-zemlju.

Sanader je, tako stjecajem okolnosti, pokazao da se ipak ne boji 3. siječnja. Pravo pitanje je, međutim, to da li ostatak Hrvatske uistinu želi tektonske promjene koje je 3. siječanj predstavljao ili, da budemo precizniji, trebao predstavljati.

Pro-kosorski “spin” i linija manjeg otpora

Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije  i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.

Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet  Sanaderove politike.

Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno  Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.

Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.

Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.

Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi,  a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.

Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.

Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.

Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.

Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Hoće li Hebrang sa sobom u ponor povući Josipovića?

Rezultati najnovije ankete o potencijalnim predsjedničkim glasačima koju je objavio Jutarnji list predstavljao predstavljaju i dobru i lošu vijest za Ivu Josipovića.

Dobra je vijest u tome što je Josipović s oko 22 posto još uvijek na prvom mjestu, odnosno što ima najstabilniju podršku te se od svih predsjedničkih kandidata doima jedinim koji već sada može razmišljati o kampanji za drugi krug izbora.

Loša vijest za Josipovića je, pak, Hebrangov pad na 8,3 posto, odnosno na peto mjesto, čak iza Vesne Pusić. To znači da je kandidat koji je sebe proglasio vođom “nereformirane” HDZ-ove desnice doživio spektakularni kolaps javne podrške, odnosno da je posve izvjesno da se neće uspjeti izboriti za drugi krug. To znači da se Josipović u drugom krugu neće natjecati s kandidatom HDZ-a, a što bi mu ozbiljno umanjilo šanse za konačnu pobjedu.

Čak ni najvatreniji pristaše Josipovića, koji je javnosti prilično nepoznat u usporedbi s drugim kandidatima, će se morati složiti da podrška koju uživa u anketama ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama nego s banalnom činjenicom stranačke pripadnosti. Josipović podršku uživa kao kandidat SDP-a, ali i kao kandidat koji se nastoji predstaviti kao “najprirodnija” alternativa sve omraženijem HDZ-u koga nikakav “spin”, pogotovo nakon dramatičnog Sanaderovog odlaska, ne može spasiti od toga da na izborima snosi posljedice ekonomske krize.

Ako se HDZ izbaci iz jednadžbe, onda Josipović gubi veliki, možda i ključni dio svoje privlačnosti kod birača, koji sebi sada mogu priuštiti “brak iz ljubavi” umjesto “braka iz interesa”. Uostalom, za tako nešto postoji presedan na izborima 2000. godine, kada je upravo kolaps Mate Granića označio početak kraja predsjedničkih ambicija Dražena Budiše. Nešto svježiji primjer istog fenomena daju SAD gdje je katastrofalan poraz Republikanske stranke na kongresnim izborima u jesen 2006. godine, kada je svima postalo jasno da republikanac neće ostati u Bijeloj kući, pa su birači Demokratske stranke sebi mogli priuštiti “luksuz” da umjesto pouzdanog establishmentskog kandidata kao Hillary Clinton ekspreimentiraju s nepoznatim, ali karizmatskim Barackom Obamom.

Nešto slično bi se moglo dogoditi i Josipoviću, kome će birači okrenuti leđa čim budu sigurni da više nema šanse da na Pantovčak dođe hadezeovac. Zato su rezultati današnje ankete loša vijest za SDP-ovog predsjedničkog kandidata.

Hebrangov kolaps u anketama je, s druge strane, loša vijest ne samo za Josipovića, nego i za Hrvatsku o cjelini, ali zbog razloga čije bi elaboriranje zaslužilo poseban članak.