Oznaka: Harrison Ford

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Sila se budi (Star Wars: The Force Awakens, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedna od najčešćih zamjerki koje je autor ovih redova primao na račun svojih prikaza filmova bio je taj da su oni “subjektivni”. Na to se vrlo jednostavno može odgovoriti da su recenzije po samoj prirodi stvari subjektivne. Postoje, doduše, neki slučajevi kada su neke recenzije iz ovih ili onih razloga subjektivnije od drugih. Kod autora ovih redova bi to mogla biti saga o Ratovima zvijezda, prema kojoj on ima odnos za koga je vrlo vjerojatno da će biti bitno drukčiji od mlađih čitatelja. Naime, svatko onaj tko je originalnu trilogiju (a pogotovo prva dva filma, Novu nadu i Imperij uzvraća udarac) imao prilike vidjeti nedugo nakon premijere dobio je filmsko iskustvo koje nije mogao usporediti s ničim drugim, odnosno na dugo vremena uspostavio parametre koji su određivali što jest, a što nije dobar film. Iz istih razloga je nova inkarnacija u obliku trilogije prednastavaka, koja tako visoka očekivanja realno nije mogla ispuniti čak ni da nije bila opterećena egom svog bahatog tvorca, predstavljala jedno od najvećih filmskih razočarenja, barem od strane dijela publike čiji je sentiment najbolje ilustrira  tvrdnja da im je “George Lucas silovao djetinjstvo”. Treća po redu trilogija, pak, po danas u Hollywoodu prilično popularnoj praksi, nastoji okrenuti novi list ponudivši publici nastavak koji istovremeno predstavlja i svojevrsni reboot. Tome je značajno doprinijelo to da je Lucas svoje životno djelo prodao Disneyjevom studiju. Tako se za kormilom našao J. J. Abrams, filmaš koji je, zahvaljujući komercijalno uspješnom rebootu Zvjezdanih staza, stekao reputaciju majstora za oživljavanje malaksalih medijskih franšiza i filmskih serija.

Disney se, zapravo, baš i nije previše trebao truditi, s obzirom da je riječ o studiju koji, kao u nedavnom slučaju Johna Cartera (filma temeljenog na romanu koji je, slučajno ili ne, bio inspiracija Lucasu) sebi može dozvoliti da preko 200 milijuna dolara “proćerda” na komercijalni “ćorak”, a da se to gotovo i ne osjeti na završnoj financijskoj bilanci. A kada se u obzir uzme fanatična odanost desetljećima stvarane publike širom svijeta, uključujući i one kojima su i Ratovi zvijezda u obliku omraženih prednastavaka bili bolji od Ratova zvijezda kojih nema, Disney je vrlo lako na mjesto režisera mogao staviti i Uwea Bolla, i nakon toga uopće ne brinuti da će film razbiti sve rekorde gledanosti i stvoriti još jednu rijeku novca koja se slijeva u Hollywood. Dijelom zbog čovječnosti, dijelom zbog ponosa i brige za reputaciju u budućim povijesnim knjigama, a dijelom zbog zdravorazumske računice da bi predviđena trilogija tokom sljedećih nekoliko godina mogla biti žrtvom nepredvidivih okolnosti, novi Ratovi zvijezda su napravljeni tako da se igralo “na sigurno”, odnosno tako da se uz privlačenje novih poklonicka izađe u susret starima. Tu je možda najvažniji angažman Lawrencea Kasdana, autora scenarija za Imperij, film koji se smatra najboljim dijelom sage, a čiji bi doprinos i ime na špici trebao biti jamac da Abrams ipak neće previše skretati od prije više od tri desetljeća uspostavljenih parametara.

Radnja novog filma, pod naslovom Sila se budi, započinje trideset godina nakon događaja prikazanih u filmu Povratak Jedija, odnosno nakon što su pobunjenici na čelu sa Lukeom Skywalkerom (Hamill) uspjeli uništiti zli Galaktički Imperij. Nakon toga je obnovljena Galaktička Republika, ali je Skywalker u međuvremenu netragom nestao nakon neuspjelih pokušaja da obnovi red vitezova Jedija. To su, pak, iskoristio Prvi red, organizacija koja nastoji obnoviti Imperij te je u tu svrhu izgradila impresivnu ratnu mašineriju, a kojoj se suprostavlja organizacija Otpor na čelu sa Leiom Organom (Fisher). Na pustinjskom planetu Jakku, Poe Cameron (Isaac), jedan od Otporovih pilota, dolazi u posjed lokacije gdje se Skywalker skrio, ali je tu informaciju, prije nego što ga zarobe jurišniciPrvog reda, prisiljen sakriti u droida BB8. Droida nešto kasnije pronalazi Rey (Ridley), lokalna djevojka koja za život zarađuje otkupljući otpad. Kada ju lociraju jurišnici Prvog red na čelu sa Kyloom Rennom (Driver), pomoć joj pruži FN-2187 alias “Finn” (Boyega), jurišnik koji je odlučio dezertirati, te njih dvoje zajedno s droidom za bijeg koriste oronuli i napušteni svemirski brod za koga se ispostavi da je “Millennium Falcon”, legendarni brod čiji je vlasnik sada ostarjeli, ali za pustolovine još uvijek raspoloženi krijumčar Han Solo (Ford).

Sudeći po prvom filmu, Abramsov pristup Ratovima zvijezda je bitno različit od Lucasovog, i to je u ovom slučaju vrlo dobra stvar. Abrams, koji po vlastitom priznanju, nije bio neki naročiti fan serijala, je svemu pristupio kao profesionalni zanatlija, te, za razliku od svog prethodnika nije bio opterećen reputacijom novohollywoodskog auteura koji je pod stare dane komercijalni uspjeh bio protumačio kao dokaz vlastitog kreativnog genija. Umjesto toga se pažljivo uspoređivala prva s drugom trilogijom, gledalo ono što je funkcioniralo i ono što nije. Rezultat svega je film koji budi deja vu efekt, ali onom malo pozitivnijem smislu – publici koja prva tri filma nije gledala će biti uzbudljiv i cool, dok će onoj starijoj probuditi lijepe uspomene. Abrams odbijanje da otkriva toplu vodu očituje i kroz narativnu strukturu, ali ikonografiju koja gotovo besramno reciklira početnu trilogiju. To je pogotovo slučaj na početku, kada izgleda kao remake Nove nade. Tako ponovno imamo pustinjski planet gdje živi junak kojoj će droid s važnom porukom promijeniti život i učiniti herojem galaktičkih pustolovina. Jedina je razlika u tome što je novi film daleko eksplicitnije podvrgnut kanonima političke korektnosti, pa je tako heroj ženskog spola, a kao njegov glavni pomoćnik služi pomoćnik koga tumači crnoputi David Boyega. Kasnije se tokom filma mogu pronaći reference i na druga dva filma, pa tako Imperij dobija svoj “homage” u sceni koja daje novu varijaciju njegovog antologijskog obrata u zapletu. Maz Kanata, mudra vlasnica lokala koju glumi CGI-jem potpomognuta Lupita Nyong’o, je, pak, očigledna zamjena za Yodu, a oni koji traže posvete Povratku Jedija će ih također pronaći u scenama koje se odvijaju na šumskim lokacijama.

Abramsu i Disneyu u svemu tome pomaže i CGI tehnologija koja je dovoljno uznapredovala, odnosno bila korištena s takvom mjerom da gledateljima pretjerano ne upada u oči, pa se tako akcija odvija furioznim tempom. I dio glumačke ekipe je prilično raspoložen, prije svega Ford, koji usprkos osmog desetljeća života očigledno uživa u ponavljanju najslavnije uloge u svojoj karijeri. Međutim, sve to ne može sakriti neke nedostatke, koji se pak tiču prvenstveno Kasdanovog scenarija. Njegov ekonomični pristup je spriječio da se novi Ratovi zvijezda razvodne, ali je, s druge strane, otvorio i neke velike rupe. Prije svega se to odnosi na nedovoljno objašnjen detalj da Prvi red, dakle nešto što bi trebala biti ilegalna paravojna formacija, odjednom raspolaže sa vojnim i tehnološkim resursima na nekoliko razina impresivnijih od onih s kojima je raspolagao Imperij koga misle obnoviti, odnosno da je sposobna izazivati destruktivni užas čak i na spektakularniji način od legendarne Zvijezde smrti, a što se vidi u apokaliptičkoj sceni prikazanoj na sredini filma. Drugi problem predstavlja i nedovoljno definiran lik Finna, za koga se na početku pokazuje da ima ozbiljan problem s PTSP-om, da bi kasnije postao nešto kao komični pomagač. Nebriga o detaljima se vidi i u tome da inače vrlo dobra Daisy Ridley, usprkos toga što je odrasla na pustinjskom planetu, govori savršenim britanskim engleskim dostojnim BBC-jeve spikerice, a Boyega koristi standardni američki naglasak. No, možda najveće razočarenje predstavlja casting, odnosno odluka da glavnog negativca tumači Adam Driver, glumac široj publici poznat kao po ulozi tipa koji je “servisirao” Lenu Dunham kao protagonisticu TV-serije Djevojke. Najmanje bi se moglo reći da dotičnome nedostaje karizma dostojna Vaderovog nasljednika, odnosno da se Ratove zvijezda prestaje shvaćati ozbiljno čim skine masku.

Svi ti nedostaci, međutim, nisu imali nekog efekta na komercijalne rezultate, kao što neće bitno pokvariti opći dojam o početku nove trilogije. Sila se budi predstavlja poboljšanje u odnosu na prethodna tri filma, dok prva tri i nije pokušavala nadmašiti. Zbog tog, u ovom slučaju, blagotvornog, nedostatka ambicije predstavlja ne samo solidan primjer prvoklasne hollywoodske zabave, nego i svojevrsnu novu nadu za franšizu prema kojoj neki dan-danas ne mogu biti objektivni onoliko koliko bi željeli biti.

RATOVI ZVIJEZDA: SILA SE BUDI

(STAR WARS: THE FORCE AWAKENS)

uloge: Harrison Ford, Carrie Fisher, Mark Hamill, Daisy Ridley, David Boyega, Adam Driver, Oscar Isaac, Lupita Nyong’o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Peter Mayhew, Max von Sydow

scenarij: Lawrence Kasdan, J. J. Abrams, Michael Arndt

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney/Lucasfilm, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Enderova igra (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ender's Game experience
Ender’s Game experience (izvor: Todd Awbrey)

ENDEROVA IGRA
(ENDER'S GAME)
uloge: Asa Butterfield, Harrison Ford, Ben Kingsley, Viola Davis, Hailee Stanfield, Abigail Breslin
scenarij: Gavin Hood
režija: Gavin Hood
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 114 '

Za “Enderovu igru”, SF-spektakl Gavina Hooda, se može reći da je došao na pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. U američkoj javnosti je to ostvarenje izazvalo kontroverze vezane uz temu o koja će za manje od mjesec dana dovesti građane Hrvatske na birališta. Film, naime, predstavlja ekranizaciju popularnog romana Orsona Scotta Carda iz 1985. godine. Poklonici “Enderove igre” su nakon više od četvrt stoljeća čekanja došli na svoje, ali su se također morali pomiriti s neugodnim publicitetom koji su filmu donijela Cardova mormonska uvjerenja, posebno u stavovima o homoseksualnosti. Cardova “politička nekorektnost” je od strane LGBT aktivista potakla zahtjeve za bojkotom , a producente i glumce natjerala da se pokušaju ograditi od kontroverznog tvorca franšize koja je trebala biti novi “Harry Potter”.

Nade da će “Ender” biti novi “Potter” su bile razumljive, s obzirom da naslovni protagonist i dio radnje imaju određene sličnosti sa sagom J. K. Rowling. Radnja se događa u budućnosti, pedeset godina nakon što se Zemlja na jedvite jade spasila od invazije kukcolikih vanzemaljaca zvanih “Formici”. Andrew “Ender” Wiggin (Butterfield) je dječak obdaren izuzetnim vojničkim talentom, zahvaljujući kojem je poslan u elitnu školu za časnike svemirske flote koja bi trebala odbiti novi napad. Endera odlkuje empatija s protivnikom zahvaljujući kojoj predviđa njegove poteze, ali i spremnost na njegovu trajnu eliminaciju uz korištenje ekstremnog nasilja. Te je osobine prepoznao njegov glavni instruktor pukovnik Graff (Ford), te ih nastoji “izbrusiti” potičući, ponekad brutalno, natjecanje između vodećih pitomaca i njihovih timova. Pobjednik će postati dio još elitnije skupine koja ima zadatak suprotstaviti se novoj prijetnji po Zemlju.

Gledateljima koji uspoređuju “Endera” i “Pottera” će odmah u oči pasti to da se film južnoafričkog scenarista i režisera Gavina Hooda (koji se proslavio “Oscarom” za film “Tsotsi”) od mnogo poznatije serije razlikuje ne samo po žanru nego i po općem ugođaju. “Enderova igra”, iako radnjom smještena u ne baš blisku budućnost, se čini mnogo čvršće ukotvljena u današnji svijet, te je opći ton scenarija mnogo mračniji. To i ne iznenađuje, jer je originalni roman bio pod snažnim utjecajem hladnog rata, globalnog sukoba koji, slično kao i današnji “rat protiv terorizma”, prijeti potkopavanjem moralnih  i drugih temelja svega onoga što se voli nazivati civilizacijom. U slučaju “Enderove igre” se totalnost sukoba odražava kroz ideju da su upravo djeca, zbog otvorenosti svojih umova, ali i sklonosti nasilju, njegovi najefikasniji sudionici. U filmu je nasilje, zahvaljujući cenzorskim obzirima i scenariju, nešto ublaženo, ali uznemirujuća poruka je svejedno zadržana. Hood, međutim, nije mogao zadržati kompleksnost romana, a i veliki obrat na kraju, vjerojatno jedan od najefektnijih u povijesti žanra, nije adekvatno dočaran, te se doima kao ne baš najspretnija “navlakuša” za ono što bi trebao biti nastavak.

Scenarističke nedostatke je, s druge strane, uspješno nadoknadila Hoodova režija, kao i prilično vješto korištenje tehničkih resursa suvremenog Hollywooda. Budući svijet je dočaran jednostavno, ali prilično uvjerljivo, a poseban dojam ostavljaju scene borbe u nultoj gravitaciji. Najveći adut filma je, međutim, njegov protagonist. Ender je lik koju su poklonici SF-žanra dugo vremena htjeli vidjeti na ekranu, a njegova verzija u liku Ase Butterfielda, 15-godišnjeg Britanca sposobnog dočaravati kontradiktorne emocije, uglavnom ispunjava ta očekivanja.  Harrison Ford se, glumeći ogrubjelog mentora, očito pomirio sa svojim godinama i svođenjem na epizodista. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje i neka prilično poznata imena, se nije previše istakao, uglavnom zbog scenaristički nedorađenih likova. Ako “Enderova igra” ne postane filmska franšiza, njeni tvorci, ali prije svega i gledatelji, se mogu tješiti da je njen početak mogao biti daleko gori.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Paranoja (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
PARANOJA
(PARANOIA)
uloge: Liam Hemsworth, Gary Oldman, Harrison Ford, Amber Heard, Richard Dreyfuss
scenarij: Alexandra Milchan, Scott Lambert & Deepak Nayar
režija: Robert Luketic
proizvodnja: Gaumont Film/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 115  '

Kada su početkom 1970-ih Watergate i drugi skandali izazvali potpuni pad povjerenja američke javnosti u čestitost vlastite vlade, Hollywood je tom sentimentu podilazio snimajući mračne, uznemirujuće trilere o svemoćnoj vlasti koja najsuvremenijom tehnologijom prati svaki korak građana i ne ustručava se od brutalnih likvidacija novinara i sličnih dosadnjakovića koji čeprkaju tamo gdje ne bi trebali. Ostvarenja kao “Prisluškivanje”  i “Ubojice i svjedoci” su tada postala toliko popularna, da ih se počelo smještati u poseban žanr filmova političke paranoje. Četiri desetljeća kasnije, nakon što su sumnjive okolnosti smrti novinara Michaela Hastingsa i spektakularna otkrića Edwarda Snowdena pokazala da su te mračne vizije u mnogo čemu bile proročanske, netko bi mogao pomisliti da bi se film pod naslovom “Paranoja” oslanja na tu tradiciju ili barem pokušava na svoj način iskoristiti aktualni trenutak.

Takav dojam bi se rasprsnuo već nakon gledanja trailera, u kome su detaljno izloženi ne samo radnja, nego i “iznenadni” obrati. Scenarij se temelji na romanu Josepha Findera objavljenom 2004. godine, iako početna naracija u samom filmu sugerira kako je bio barem djelomično inspiriran kasnije započetom i danas aktualnom ekonomskom krizom. Protagonist Adam Cassidy (Hemsworth) je jedna od njenih žrtava, iako se, za razliku od većine njih, može pohvaliti da ima stalni posao. Problem je u tome što nakon šest godina mukotrpnog rada u informatičkoj tvrtki koju vodi beskrupulozni Nick Wyatt (Oldman) nije dobio zasluženo promaknuće ni povišicu, a koja mu je itekako potrebna jer se brine o teško bolesnom ocu (Dreyfuss). Njegov pokušaj da impresionira šefa završi fijaskom i otpuštanjem, ali mu Wyatt na kraju ipak daje drugu šansu. Ovaj put, pak, mora obaviti špijunski posao, odnosno infiltirirati se u tvrtku koju vodi Wyattov bivši mentor i sadašnji suparnik Jock Goddard (Ford), te pokušati dobaviti podatke o novom revolucionarnom mobitelu.

Da “Paranoja” neće biti naročito kvalitetan triler, mogao je sugerirati i angažman Roberta Luketica, australskog režisera koji od daleke 2001. godine nije uspio ponoviti uspjeh svog hollywoodskog prvijenca, komedije “Plavuša sa Harvarda”. Gledateljima će, međutim, najviše u oči pasti to da glavni glumac Liam Hemsworth izgleda kao član boy banda, a ne kao prekaljeni informatički profesionalac. Nedostatak njegovog glumačkog iskustva i talenta dolazi još više do izražaja kada ekran mora dijeliti s prvoligašima kao što su Gary Oldman i Harrison Ford. Iako im scenarij nije dao pretjerano produhovljene ili originalne replike, oni svoj posao obavljaju profesionalno i snose najmanju krivnju za neuspjeh “Paranoje”. Kod Forda, koji je za potrebe uloge prvi put obrijao glavu, bi se čak mogao prepoznati nekakav pokušaj da se lik koji glumi modelira po Steveu Jobsu; Oldman je, pak, neuobičajeno suzdržan za svoje standarde, ali svejedno efektan. Najgore je u cijeloj priči prošla Amber Heard, kojoj je dodijeljena nezahvalna uloga protagonistove djevojke koju on licemjerno iskorištava, ali koja svejedno, da bi se zadovoljile hollywoodske konvencije, završava u njegovom naručju, i to nakon što je na samom početku filma s njim dijelila krevet.

Naslovna tema, pak, u filmu postaje aktualna tek kada se protagonist suoči s pravom prirodom i motivima svojih poslodavaca, ali i sredstvima za video-nadzor i prisluškivanju koji im sve vrijeme stoje na raspolaganju. Hemsworthov lik svoj strah od praćenja izražava na nimalo uvjerljiv način, a nije ništa bolji ni jednostavni, ali potpuno razočaravajući deus ex machina kojim se njegovi problemi rješavaju. Kada se svemu tome doda da u “Paranoji” nema baš previše humora, kao ni akcijskih scena, postaje malo jasnije zašto ju je pokopala kritika i zašto je doživjela fijasko na sjevernoameričkim blagajnama. I to sasvim zasluženo.

OCJENA: 2/10

Trijumf i tragedija Ratova zvijezda

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Povijest filmske umjetnosti nije samo povijest velikih filmova. nego i povijest velikih filmova koji iz svakojakih razloga nisu nikada bili snimljeni. Svega toga su prilično svjesni najstariji fanovi Ratova zvijezda, odnosno, da budemo precizniji, originalne trilogije snimljene 1970-ih i 1980-ih. Prvi film, snimljen 1977. i danas poznat kao Nova nada, predstavljao je jedan od najvećih fenomena popularne kulture 20. stoljeća. Drugi film, Imperija uzvraća udarac, čija se 30. obljetnica upravo slavi, se smatra jednim od najboljih nastavaka u povijesti Hollywooda, ako ne i jednim od najboljih ostvarenja SF-žanra u povijesti.

Treći film, Povratak Jedija, je 1983. godine je trebao biti nešto slično, ali je danas gotovo zaboravljen i među starim warserima, usprkos komercijalnog uspjeha koji je postigao, predstavlja razočaranje, ako ne i izdaju. Jedino je nova trilogija, koja je izazvala sveopće zgražanje i neprijateljstvo, pomogla tom filmu da malo popravi reputaciju, ali tek u usporedbi. U svoje je vrijeme izazivao mrštenje pri pomisli na “dražesne” Ewokse i ultra-sladunjavi hepi end, tako različit od dostojanstvene Nove nade i realistične Imperije.

Gary Kurtz, producent prva dva filma i nekad najbliži suradnik Georgea Lucasa, u izjavi za Los Angeles Times je potvrdio sve ono što su fanovi originalne trilogije pretpostavljali, ali nikada nisu mogli dokazati – da je Povratak Jedija remek-djelo koje je, poput prequela, uništila Lucasova orijentacija na sirovu “komercijalu” i vlastita bahatost. Prema Kurtzu, Jedi je trebao biti isto onako mračna, odnosno “realna” priča u kojoj “dobri momci” dobijaju batine, odnosno u kojoj su Han Solo ili Lando Carlisian trebali “kupiti farmu”, tj. poginuti prije odjavne špice. Međutim, Lucas je tada gledao u financijske brojke i zaključio da više zarađuje prodajući igračke nego filmska prava; Jedi je, dakle, trebalo podrediti igračkama, odnosno dječici koja će vrištati roditeljima da ih kupe. Zato su se usred filma pojavili omraženi Ewoksi, a kraj završio poput najsladunjavije bajke. Kurtz se, kako tvrdi, s time nije htio složiti, pa je nakon Imperije odlučio s Lucasom prekinuti suradnju.

Fanovi originalne serije mogu samo zamišljati što bi se dogodilo da je bilo suprotno, tj. da je nakon drugog filma Lucas, a ne Kurtz, otišao, odnosno da je trilogija bila onako zaokružena i onako savršena kakvom je trebala biti. To su pitanja na koja, s druge strane, fanovi Sumraka najvjerojatnije neće razbijati glavu.