Grčko eurorazoračanje

Hrvatska javnost, zabavljena predsjedničkim izborima, patetičnim pokušajem Sanaderovog “puča”, odnosno skijanjem u kojem će uživati establishment, nakon što je za nedjelju njegova omiljena lignja osigurala Pantovčak, uopće ne brine o onome što se događa izvan granica države. A neke od stvari koje se valjaju iza brda nimalo ne slute na dobro, pa je izvjesno da će Josipović predsjedati zemljom u kojoj će se 2010. godine živjeti primjetno lošije nego što se živjelo 2009. godine.

A da su stvari uistinu loše, svjedoči dramatičan sastanak vodećih funkcionara EU i Evropske centralne banke s grčkom vladom, odnosno izjava jednog od ECB-ovih čelnika Juergena Starka da se Grčka po pitanju svog vanjskog duga – koji iznosi 120 posto BDP-a – mora uzdati u se i u svoje kljuse, jer od Evrope neće dobiti ništa. To znači da zemlji u kojoj je ekonomska kriza već izazvala ulične nerede pa i renesansu ljevičarskog terorizma predstoji još gore razdoblje siromašenja stanovništva iz kojeg će se sporo, a ako ikada izvući. Starkova izjava je, inače, izazvala pad eura na burzama, a da nije bez osnova,  dala je naslutiti i izjava španjolskih predsjedatelja EU.

Nesklonost hrvatskih medija da javljaju o krizi je shvatljiva s obzirom da priča o Grčkoj, odnosno njeno ostavljanje na cjedilu od strane vodećih institucija EU izvlači tlo pod nogama svim zagovornicima teze o tome da je članstvo u Uniji panaceja koja će riješiti sve probleme, te da nema te stvari koje se radi njega ne bi smjela žrtvovati.

Oglasi

Ni mladost više nije što je nekad bila

“Sve je lako kad si mlad” je nekoć pjevalo Prljavo kazalište, i s tom se tvrdnjom se lako složiti. Međutim, isto tako postoje vremena kada je biti mlad lakše i kada je biti mlad teže. Među potonja vremena spada i ovo naše, barem ako je suditi po analizi koju donosi Catherine Rampell u svom Economix blogu u online-izdanju New York Timesa.

Analizirajući podrobnije danas objavljene deprimirajuće podatke o tome da je nezaposlenost u SAD porasla na 9,7 posto – odnosno na najveću razinu od dalekog srpnja 1983. godine – Rampell dolazi do zaključka kako je nezaposlenost najteže pogodila upravo najmlađi dio radne snage, odnosno tinejdžere. Prema tim podacima, nezaposlenost među tinejdžerima iznosi čak 25,5 posto, odnosno da se nalazi na najvišoj razini od 1948. godine kada je američko Ministarstvo rada počelo praviti statistike za tu dobnu grupu.

Autorica teksta, s druge strane, priznaje da takvo stanje stvari možda i nije tako tragično kao što se čini na prvi pogled, s obzirom da tinejdžeri imaju “manje financijske obaveze od starijih generacija”. Lako je zaključiti kako biti nezaposlen ponekad može biti “funemployment”   kada se ne morate brinuti o uzdržavanju i školovanju djece, plaćanju kredita ili skupljanju novaca za crne dane, odnosno kada vam se život svodi na  skupljanje socijalne pomoći, ispijanje jeftinog piva i “višenje” po supermarketima. S druge strane, teško se oduprijeti dojmu da povijest i u ovom slučaju pokazuje smisao za ironiju. da su u vrlom novom Obaminom svijetu najgore prošli upravo mladi – ista ona ekipa koja je s najviše oduševljenja prigrlila njegov dolazak.