Oznaka: Gene Hackman

RETRO-RECENZIJA: Obitelj čudaka (The Royal Tennenbaums, 2001)

uloge: Gene Hackman, Anjelica Huston, Ben Stiller, Luke Wilson,
 Gwyneth Paltrow, Owen Wilson, Bill Murray, Danny Glover, Kumar
 Pallana, Seymour Cassell, Alec Baldwin
 glazba: Mark Mothersbaugh
 scenarij: Wes Anderson & Owen Wilson
 režija: Wes Anderson
 proizvodnja:Touchstone, SAD, 2001.
 trajanje: 111'

Royal Tennenbaum (Hackman) je nekoć imao sve što se poželjeti moglo – uspješnu karijeru odvjetnika, bogatstvo, dragu ženu Etheline (Huston) i troje djece – sve odreda genijalce i vunderkinde. No, Royalovoj životnoj sreći je došao kraj – bio je uhapšen zbog pronevjere i nakon toga napustio Etheline i obitelj. Nedostatak oca se teško odrazio na djecu i njih je umjesto uspjeha čekalo dvadeset godina nesreće. Mladi financijski genij Chas (Stiller) je nakon tragične smrti supruge postao opsjednut uvježbavanjem vlastite djece za slučaj požara. Richie (Luke Wilson), juniorski prvak Amerike u tenisu, se nakon kolapsa na teniskom terenu dao u vucaranje po svjetskim morima. Nekoć darovita spisateljica Margot (Paltrow) zaglavila je u nesretnom braku s emocionalno hladnim neurologom Raleighem St. Clairom (Murray). Njih troje će spojiti očev povratak kući – Royal tvrdi da umire od raka te se nastoji iskupiti za sve ono što je priredio svojoj djeci. No, oni malo skeptičniji sumnjaju da je u pitanju ljubomora, odnosno nemirenje s time da se Etheline uda za dugogodišnjeg obiteljskog knjigovođu Henryja Shermana (Glover).

Obitelj čudaka bi se najkraće mogla opisati otprilike isto onako kako je u filmu 24 Hour Party People Tony Wilson opisao jazz – kao glazba koja daleko veći užitak pruža onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju. U slučaju režisera Wesa Andersona, koji je zajedno sa svojim ko-scenaristom Owenom Wilsonom (koji se u ovom filmu pojavljuje u ulozi kauboja-književnika i kućnog prijatelja Tennenbaumovih) našoj publici poznat po otkačenoj komediji Rushmore moglo bi se reći kako je dotični doista uživao snimajući film. To je bila prilika da oko sebi okupi moćnu gomilicu vrhunskih glumaca, pa i da pruži priliku Geneu Hackmanu da zabljesne u za njega nekarakterističnoj komičnoj ulozi. No, s druge strane, ono što je Andersonu bilo zanimljivo, neće biti niti shvatljivo niti previše razumljivo široj publici, s obzirom da su likovi ne samo pre-ekscentrični, nego ni njihova ekscentričnost nije najbolje prikazana. Anderson kao da je bio opsjednut da njegova komedija bude što različitija od holivudskih stereotipova, pa je pri tome zaboravio na humor. Da stvar bude gora, uz časni izuzetak Genea Hackmana gotovo svi glumci u Obitelji čudaka su dolazak pred kamere shvatili kao natjecanje u držanju “kamenog lica”, pa je uživljavanje u njihove patnje i probleme prilično otežano publici. Nekoliko svijetlih trenutaka ovaj film čini gledljivim, ali prosječni gledatelj teško da će imati strpljenja Obitelj čudaka pogledati nekih desetak puta kako bi shvatio što je pjesnik, zapravo, htio reći.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Iza neprijateljskih linija (Behind Enemy Lines, 2001)

uloge: Owen Wilson, Gene Hackman, Olek Krupa, Joaquin de
 Almeida, Gabriel Macht, David Keith, Marko Igonda, Vladimir
 Mashkov, Aernout Van Lynden
 glazba: Don Davis
 scenarij: David Veloz & Zak Penn (sinopsis: Jim Thomas & John
 Thomas)
 režija: John Moore
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
 distribucija: Continental Film
 trajanje: 106 '

Godine 1995. bosanski Srbi su prilikom NATO-ve misije “održavanja mira” oborili američki avion i prisilili pilota Scotta O’Gradyja da tri dana provede vrludajući po bosanskim vrletima prije nego što su ga njegovi suborci uspjeli pronaći i vratiti u bazu. Taj je događaj u američkim medijima izazvao daleko više medijske pažnje nego sam rat te natjerao kolumniste “Feral Tribunea” da špekuliraju o tome da će jednog dana Hollywood o tome snimiti agitprop-film u svrhu veličanja američke vojne sile. Novinarske špekulacije su postale stvarnost šest godina kasnije, a projekt Iza neprijateljskih linija, “blago inspiriran” pričom o Scottu O’Gradyju, uživao je neskrivenu i neupitnu podršku američkog vojnog establishmenta koji su filmašima povjerili nosač aviona na raspolaganje. Taj film je isto tako imao nevjerojatnu sreću da u američka kina bude lansiran neposredno nakon napada na WTC i u vrijeme napada na Afganistan, pa je u atmosferi šovinističke histerije zaradio mnogo bolje komercijalne rezultate nego što se to inače moglo očekivati.

Radnja se odvija u nekom alternativnom univerzumu gdje je rat u Bosni završio sa “sporazumom u Cincinattiju”, a američko vojno prisutstvo se svelo na avione koji patroliraju nebom pazeći da sve zaraćene strane poštuju primirje. To znači da navigator Chris Burnett (Wilson) neće vidjeti prave akcije i zbog toga razmišlja o napuštanju mornaričkog zrakoplovstva. Prilikom jedne od tih rutinskih misija on i njegov pilot Stackhouse (Macht) primijete vojnike bosanskih Srba kako pokušavaju sakriti masovnu grobnicu i odluče nad tim područjem letjeti duže nego što je dozvoljeno kako bi imali sto bolje snimke. Ta se odluka pokaže kobnom, jer bosanski Srbi lansiraju projektil koji ruši njihov avion i prisiljava Burnetta i Stackhousea da se spuste na neprijateljski teritorij. Srpski tvrdolinijaš Lokar (Krupa), čije trupe usprkos primirju opsjedaju muslimansko uporište Hac, je odlučan u tome da ušutka nezgodne svjedoke te šalje malu vojsku i opakog snajperista Sašu (Mashkov) da ih likvidiraju. Stackhouse gine, ali se Burnett uspijeva izvući i kontaktirati svoje pretpostavljene. No, njegovo spašavanje je komplicirano time što je njegov pretpostavljeni, admiral Riegart (Hackman), podređen francuskom admiralu Piquetu (de Almeida), zapovjedniku UN snaga u Bosni koji drži da bi svako izazivanje bosanskih Srba moglo ugroziti živote francuskih “mirovnjaka” na terenu.

Pojedini hrvatski kritićari, pogotovo one desne provenijencije, su pohvalili ovaj film, jer “za razliku od većine zapadnih filmova govori istinu o ratu”, tj. pokazuje da su Srbi bili agresori i počinili genocid. No, to je možda jedina stvar koja u Iza neprijateljskih linija ima veze istinom, odnosno sa zdravim razumom (a čak je i Scott O’Grady najavio tužbu protiv autora filma, smatrajući da su lik temeljen na njemu napravili u previše lošem svjetlu). Snimljen u slovačkim planinama s ruskim, poljskim i slovačkim glumcima koji jedva natucaju jezike bosanskih naroda i narodnosti, Iza neprijateljskih linija cijelu krvavu stvarnost bosanskog rata koristi tek kao pozadinu rutinerskoj akcijskoj priči i besramnom glorificiranju američke vojne moci. S obzirom da je glavna svrha filma poboljšati stopu regrutacije za američke oruzane snage, protagonista tumači ljepuškasti Owen Wilson, za kojega je sasvim jasno da će iz cijele gužve izaći ne samo kao pobjednik nego kao i herojski spasitelj napaćenih bosanskih Muslimana. Ne samo što cjelokupna srpska vojska sa svim svojim topovima, tenkovima i tisućama ispaljenih metaka nije u stanju niti okrznuti tog američkog superheroja, nego je taj pojedinac u stanju s jednim pištoljem rijesiti sudbinu cijelog rata. Dakako, pitanje je samo kako bi samo Amerikanci mogli usrećiti cijeli svijet da ih u tome ne prijece nekakva glupava pravila međunarodnog prava i podmukli nazovi-saveznici koji su u ovom filmu, igrom slučaja, upravo Francuzi. John Moore sa svojom videospotovskom ikonografijom te uz pomoć mnogo pirotehnike i specijalnih efekata bi sve to mogao učiniti neobaveznom zabavom, ali je scenarij previše ozbiljan da bi se mogle opravdati neuvjerljivosti i naivnosti kojima obiluje cijeli film. Neke od rana su previše svježe da bi ih se moglo eksploatirati u svrhu jeftine američke dnevne politike.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.