Oznaka: Filmske recenzije

RECENZIJA: Čudo s Hudsona (Sully, 2016)

Malo koje je mjesto toliko opsjednuto mladošću kao Hollywood, pa ne čudi što tamo i sredovječni muškarci znaju ulagati ogromne napore ne bi li izgledali poput tinejdžera (a o ženama da i ne govorimo). Stoga je prilična rijetkost u Hollywoodu vidjeti nekoga tko svoje više nego poodmakle godine nosi sa dostojanstvom, te među svojim kolegama usprkos toga uživa ugled. Jedna takva osoba je Clint Eastwood, nekoć velika glumačka zvijezda koji se možda povukao iza kamere, ali i u devetom desetljeću života nastavlja izuzetno uspješnu karijeru kao režiser. Jedan takav uspjeh predstavlja i Čudo s Hudsona, biografski film koji je usprkos naizgled neatraktivne teme i publici unaprijed poznate priče uspio izbiti na prvo mjesto gledanosti u sjevernoameričkim kino-dvoranama – dostignuće koje je izmicalo Eastwoodovim mnogo mlađim i trenutno razvikanijim kolegama.

Temeljni razlog uspjeh filma (koji se u originalu prema glavnom protagonistu zvao Sully) jest u tome što je riječ o priči nakon koje se gotovo sva publika može osjećati dobro – dramatičnoj, naizgled nevjerojatnoj, ali temeljenoj na stvarnim činjenicama. 15. siječnja 2009. godine je putnički zrakoplov Airbus A-320 u vlasništvu tvrtke US Airways poletio s njujorškog aerodroma La Guardia prema gradu Charlotte u sklopu rutinskog leta čije je krajnje odredište bilo Seattle na drugom kraju Amerike. Let br. 1549, međutim, nije okončan ni na jednom od ta dva odredišta. Samo dva minuta nakon uzlijetanja je zrakoplov pogodio jato kanadskih gusaka što je prouzročilo prestanak rada oba motora. Ostavši bez pogona, pilot Chesley “Sully” Sullenberger (Hanks) ga je pokušao vratiti na La Guardiu, ali je, shvativši da za to neće imati dovoljno vremena niti visine, umjesto toga odlučio sletjeti na površinu rijeke Hudson. Ta se odluka pokazala ispravnom – ne samo što je izbjegao udariti u zgrade usred sličnim događajima još uvijek traumatiziranog megalopolisa, nego je slijetanje izvedeno besprijekorno, a nakon čega je posada isto tako besprijekorno uspjela evakuirati sve putnike, a lokalne vlasti izvele isto tako besprijekornu akciju spašavanja, pa je tako incident završio sa svih 150 putnika i 5 članova posade na životu.

Letovi putničkih zrakoplova u pravilu pažnju medija mogu privući jedino, u srećom sve rjeđim, situacijama kada nešto na njima krene katastrofalno krivo. Tako loše priče koje na kraju imaju dobru završnicu su još rjeđe, pa ni ne iznenađuje što je Sullenberger u hipu postao nacionalni heroj i medijska zvijezda. Scenarij Todda Komarnickog, temeljenog na njegovoj vlastitoj knjizi, sve te događaje prikazuje na nelinearan način – prvo kao noćnu moru samog Sullenbergera u kojoj su stvari ne samo krenule nego i završile krivo, a potom kroz flashbackove neposredno pred javno saslušanje pred saveznim vlastima koje nastoje utvrditi da li je slijetanje na ledenu rijeku bilo ispravan potez i da li je “Sully” svojim postupkom zapravo nepotrebno ugrozio živote putnika. Eastwood pri svemu tome ne otkriva toplu vodu i, zapravo, na prilično konvencionalan način prikazuje same događaje, a Hanks lik herojskog pilota tumači na ne baš previše impresivan, ali na kraju ipak adekvatan način. Problem za film je prije svega u tome što se svih tih nekoliko dramatičnih minuta nekako mora rastegnuti na cjelovečerno trajanje; zato su u film ubačene i inače nepotrebne scene koje prikazuju Sullenbergerovu mladost i karijeru u ratnom zrakoplovstvu. Najviše izvještačenim se, međutim, prikazuju scene saslušanja gdje se na prilično “umjetan” način pumpa napetost, odnosno pokušava prikazati kako je Sullenbergerova sudbina i nastavak profesionalne karijere ovisila o zrakoplovnim simulacijama. Krajnji ishod, međutim, nikada nije bio u pitanju, ali to teško da je bilo toliko bitno scenaristima, Eastwoodu, a na kraju i samoj publici. Čudo s Hudsona, iako se čini primjerenijim materijalom za dokumentarni (ili u neka druga vremena niskobudžetni televizijski film), ipak je na kraju ostvario svoju svrhu – publici je prikazao da se ponekad neke priče dostojne zapleta hollywoodskih filmova znaju zbiti u stvarnosti, i imati ishod koji će svima moći donijeti ponekad tako teško ostvariv smiješak na lice.

ČUDO S HUDSONA
(SULLY)
uloge: Tom Hanks, Aaron Eckhart, Laura Linney
scenarij: Todd Komarnicki
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Psi rata (War Dogs, 2016)

Događaji od prije četvrt stoljeća u ovom dijelu svijeta izazivaju i još dugo će izazvati rasprave o njihovim uzrocima i posljedicama, ali je zato nimalo sporan fenomen koji opisuje izreka da je “netko u ratu dobio metak, a netko dobio imetak”. Zapravo, svijest o tome da je netko debelo omastio brk na nečijoj krvi i stradanjima je u Hrvatskoj toliko rasprostranjena da je prilikom posljednje promjene Ustava našla izraz kroz odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva – gesta čija je spektakularnost onima ciničnijima bila dobar indikator koliko će ta slova biti živahna na papiru. Hrvatski i drugi ratni stradalnici se mogu tješiti da nisu jedini u današnjem svijetu koji su poslužili svakojakom šljamu da se obogati na njihovoj nesreći, te da se, doduše u bijelom svijetu, zna ponekad dogoditi da ratni profiteri ipak dobiju djelić onoga što su zaslužili. S druge strane, prilična rijetkost je i da će pri tome postati protagonisti visokobudžetnog hollywoodskog filma, kao što je slučaj s Psima rata Todda Phillipsa.

Radnja filma se temelji na istinitoj priči, odnosno članku časopisa Rolling Stone o dvojcu trgovaca oružjem iz Miamija. Protagonist i narator je David Pakouz (Teller), mladi maser koji je 2005. godine svu ušteđevinu uložio u propali posao opskrbe staračkih domova, te je više nego voljan okušati se u nekim drugim oblicima poslovne djelatnosti. Prilika za to se pruži kada na pogrebu slučajno sretne Efraima Diverolija (Hill), najboljeg prijatelja iz gimnazijskih dana koji je u međuvremenu započeo s poslom prodaje vatrenog oružja. Pakouz počne raditi za Diverolija i njegovu kompaniju AEY, a čija se poslovna strategija temelji na korištenju raznoraznih zakonskih i drugih rupa koje malim “igračima” omogućavaju da se ravnopravno natječu za opskrbu američkih oružanih snaga kojima su zbog ratova u Afganistanu i Iraku naglo narasle potrebe za novim oružjem, streljivom i opremom. Iako se Pakouz intimno protivio, pa čak i prosvjedovao protiv rata, zajedno sa svojim partnerom u njega postaje uključen, pa čak i mora osobno sudjelovati u po život opasnom prijevozu talijanskih “beretta” za proameričku policiju u okupiranom Iraku. Posao predstavlja trijumf, AEY raste i dobiva nove zaposlenike, a Pakouz sa svojom mladom suprugom Iz (de Armas) stječe bogatstvo i luksuz o kome je samo mogao sanjati. No, to predstavlja samo prvi korak prema još unosnijem i spektakularnijem poslu vezanom uz opskrbu afganistanske vojske streljivom za “kalašnjikove”, a kome bi kao izvor trebalo poslužiti bogate zalihe skladištima postkomunističke Albanije.

Todd Phillips je najpoznatiji po Mamurluku, pa će neki biti skloni pronalaziti sličnosti između te trilogije i Pasa rata. Žanrovsko određenje crne komedije, odnosno muški protagonisti skloni ekscesnom i destruktivnom ponašanju su, međutim, jedine čvrste poveznice. A i “zločestoća” protagonista se manje vidi kroz pijančevanje, drogiranje i slično (koje je tu tek ilustracija svega onoga što “krvavi novac” može donijeti) koliko kroz mnogo ozbiljnije posljedice njihove djelatnosti po širu okolinu, bilo da je riječ o obitelji, zlosretnim poslovnim partnerima, poreznim obveznicima ili cijelom svijetu. Phillips se stilski daleko više oslanja na Scorsesejeve Dobre momke, koristeći Pakouza kao poluciničnog naratora, te bacajući filmofilima brojne eksplicitne reference na de Palmino Lice s ožiljkom. Scenarij koji je Phillips napisao zajedno sa Stephenom Chinom i Jasonom Smilovicem, pak, prečesto pleše na granici crne komedije i “ozbljne”, odnosno politički angažirane drame, a završnica, koja se događa u sumornoj Albaniji, u velikoj mjeri predstavlja otklon od “šarene” prve dvije trećine filma. Teller se, pak, za razliku od uvijek raspoloženog Hilla, čini pogrešnim izborom za glavnu ulogu, odnosno jednostavno izgleda predobar za lik koji bi teško itko mogao nazvati “klasičnim” pozitivcem. Kada se svemu tome doda bivša kubanska manekenka de Armas u glavnoj ženskoj ulozi, Psi rata počinju previše sličiti na hollywoodski film u onom lošem smislu riječi, odnosno udaljavaju se od nekakvog ozbiljnog pokušaja da se govori o problemima stvarnog svijeta. U tome izgleda još gore kada se usporedi sa tematski srodnim ostvarenjima kao što su Vuk s Wall Streeta i Gospodar rata, a od kojih je ovaj potonji gotovo identičnu temu prikazao na mnogo efektniji i energičniji način. Netko bi mogao reći da ratni profiteri uistinu dobar film možda i nisu zaslužili.

PSI RATA
(WAR DOGS)
uloge: Jonah Hill, Miles Teller, Ana de Armas, Bradley Cooper
scenarij: Stephen Chin, Todd Phillips & Jason Smilovic
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Opasnost iz dubine (The Shallows, 2016)

Velike i korisne stvari mogu nastati iz pobuda koje bi mnogi, proglasili najblaže rečeno, trivijalnima. Tako se priča da je Internet Movie Database, danas vjerojatno najvažniji i najpouzdaniji izvor podataka o filmskoj djelatnosti na svijetu, prije četvrt stoljeća nastao tako da su geekovi na tadašnjem primitivnom Internetu (koji su u 99,99 % slučajeva bili mladi i napaljeni muškarci) počeli raspravljati koja je od popularnih filmskih glumica ljepša te počeli organizirati podatke radi referenci i boljih argumenata za raspravu. Slične stvari se događaju i ova, navodno prosvjećenija i politički korektnija vremena. Argument za to bi mogao predstavljati The Shallows (doslovno “Plićak”), hollywoodski film čiji su naslov naši distributeri s uobičajenom dozom “produhovljenosti” i preciznosti preveli kao Opasnost iz dubine. Iako je nezahvalno špekulirati o tome kako je taj film nastao, postoji velika vjerojatnost da je njegov začetak bilo ideja o cjelovečernjem filmu čiji je protagonist mlada i privlačna žena koja se skoro sve vrijeme na ekranu nalazi odjevena u bikini.

Heroina filma, koju tumači Blake Lively, je Nancy Adams, američka turistica koja je došla u Meksiko, prije svega zato da pronađe usamljenu skrivenu plažu o kojoj je pričala nedavno preminula majka, a na kojoj je bila doznala da je trudna. Nancy je također strastvena surferica te je oduševljena s plažom gdje joj valovi omogućavaju da uživa u svojoj omiljenoj aktivnosti. No, dojam kvari dolazak lešine uginulog kita koja kod sebe privlači galebove, ali, na kraju, i neke mnogo veće i opasnije primjerke oceanske faune. Nancy to shvati tek kada je napadne i ugrize velika bijela psina, od koje će tek zahvaljujući sretnom spletu okolnosti uspjeti pobjeći te pronaći utočište na jednoj hridi. To je, međutim, tek početak problema, s obzirom da do kopna odakle bi trebala potražiti pomoć treba doplivati, a što morska neman strpljivo čeka kako bi dovršila svoj posao. Nancy je prisiljena koristiti svu svoju domišljatost i snagu volje kako bi pokušala preživjeti, a osim morskog psa se mora suočiti sa žeđi, dehidracijom i iscrpljenošću.

Scenaristu Alexanderu Jaswinskom se mora odati priznanje zbog toga što je ideju, koja na prvi pogled izgleda tek kao izgovor za cjelovečernji modni foto session Sport Illustrateda, uspio pretvoriti u punokrvni i, može se komotno reći, efektni triler o preživljavanju. Misao vodilja pri svemu tome je trebala biti jednostavnost, a tome se priklonio i španjolski režiser Jaume Collet-Serra, specijalist za žanrovska ostvarenja. Nancy je jedini lik u filmu, i gotovo sve vrijeme se zbivanja i radnja prate iz njene perspektive. Izuzetak je sam početak, odnosno scena u kojoj se pronađe GoPro kamera sa snimkama čiji sadržaj, u najboljoj tradiciji found footagea, sugerira završnicu daleko od konvencionalnog hepi enda. Collet-Serra odmah nakon toga potpuno mijenja ton, odnosno Nancyn dolazak i boravak na plaži prikazuje kao idiličan izlet, bez ikakvih lažnih najava opasnosti i užasa; umjesto toga vrlo inteligentno koristi priliku da gledatelje upozna za geografskim okolnostima koje će igrati izuzetnu ulogu u završnici, isto kao i time da je Nancy atletski sposobna, ali i kao bivša studentica medicine opskrbljena određenim znanjem i vještinama koje će joj omogućiti preživljavanje. Filmofilima će posebno u oči upasti posvete Spielbergovim Raljama; to uključuje i znamenitu početnu scenu pa se tako Opasnost iz dubine može shvatiti i kao pokušaj odgovora na pitanje što bi bilo da je završila drukčije, odnosno da je zlosretna kupačica uspjela pronaći privremeno utočište na plutači. Kao zanimljivo rješenje se javljaju i Nancyini monolozi, koji na prilično efektan i uvjerljiv način publici pokazuju njeno razmišljanje, odnosno pomažu da shvate kako pokušava riješiti svoj problem jednom kada se nađe sama samcata na hridi.

Problemi za film, međutim, nastaju u drugom dijelu filma, kada se Nancy suoči s nemani, čiji se postupci – nastojanje da se vreba i pojede relativno sitan živi plijen kada u blizini pluta hrpa kitovog mesa – ne čine previše uvjerljivima. Horor i drugi klišeji se javljaju i u likovima nekolicine zlosretnih Meksikanaca koji će se, poput junakinje, naći na istom mjestu, ali će doživjeti bitno različitu sudbinu, odnosno kao scenarističko topovsko meso demonstrirati što čeka Nancy ako počini kobnu pogrešku. Pomalo nepotrebnim se čini i podzaplet koji Nancy opisuje kao traumatiziranu preranom smrću majke, odnosno cijelu pustolovinu svodi na njeno nastojanje da metaforički pobijedi svoje demone, ponovno pronađe sebe i nastavi prekinuti studij medicine. Najgora od svega je, pak, završnica koja se pretvara u orgiju specijalnih efekata i koja svojom neuvjerljivošću kvari dojam. Srećom, ne toliko bitno da potpuno pokvari druge kvalitete, pa se zbog svoje kratkoće, jednostavnosti i neotkrivanja tople vode Opasnost iz dubine može preporučiti čak i onim gledateljima koji previše ne mare za prizor Blake Lively u kupaćem kostimu.

OPASNOST IZ DUBINE
(THE SHALLOWS)
uloge: Blake Lively
scenarij: Anthony Jaswinsky
režija: Jaume Collet-Serra
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Labirint: Kroz spaljenu zemlju (Maze Runner: The Scorch Trials, 2015)

Ekranizacije danas u Hollywoodu izuzetno popularnih omladinskih distopijskih SF-romana u pravilu dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri naslova (koji se temelje na pravilu i takvi romani dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri knjige). Još jedno pravilo kaže da drugi film iz tog ciklusa, temeljen na drugoj knjizi iz trilogiji, mora biti lošiji od prvog. Ali, netko će uvijek reći da pravila postoje da se krše. Da li je to bila iskrena namjera autora ciklusa temeljenog na romanu Maze Runner Jamesa Dashnera nije poznato. U svakom slučaju, oni su prošle godine prikazanim filmom Labirint: Kroz spaljenu zemlju to pravilo prekršili.

To, zapravo i nije bilo tako teško, s obzirom da prethodni film, Labirint: Nemogući bijeg, i nije bio posebno dobar. A što se pogotovo odnosi na zbrzanu i konfuznu završnicu u kojoj se protagonistu Thomasu (O’Brien) i njegovim drugovima koje je uspio izvući iz podzemnog labirinta nastoji objasniti zašto je tamo bio završio i što ga čeka na površini. Organizacija WCKD (ili, u hrvatskom prijevodu, ZLOPAK) je Thomasa i društvo koristila kao pokusne kuniće kako bi pronašla lijek za neizlječivi virus zvan Baklja koji je opustošio solarnom erupcijom ionako opustošenu Zemlju. Novi film počinje u trenutku kada je završio stari – kada grupa naoružanih ljudi protagoniste vodi na sigurno od ZLOPAK-a. No, Thomas postane sumnjičav prema svojim dobročiniteljima na čelu sa Jansonom (Gillen), a te se sumnje opravdaju kada se ispostavi da njegove drugove otimaju i podvrgavaju nekakvom neobičnom postupku, odnosno da je Janson u stvari ZLOPAK-ov čovjek. Thomas ponovno organizira bijeg, ali se ispostavi da ga osim progonitelja u uništenom svijetu čekaju ne samo glad, žeđ, oskudica, loše vrijeme, nego i žrtve Baklje koje je bolest pretvorila u krvoločne i opasne zombije. Thomasu jedinu nadu vidi o pričama o pokretu otpora zvanom Desna ruka koji se krije negdje u planinama. Na dugom i opasnom putovanju će im pomoć pružiti grupa preživjelih na čelu sa Jorgeom (Esposito).

Wes Ball, koji je režirao prethodni nastavak, je u novom imao bitno lakši zadatak, a isto se može reći za scenariste. Nakon što je pitanje o čemu je, zapravo, u filmu riječ i kakav je svijet gdje se odvija radnja odgovoreno, Kroz spaljenu zemlju se može gotovo u potpunosti posvetiti praktičkim pitanjima. To znači da, nakon što se za nekih 15-20 minuta odigra “iznenadni” obrat koji su i oni manje iskusni gledatelji mogli naslutiti, ostaje manje-više rutinski posao u prikazu kako se Thomas i društvo trebaju izvući iz nevolje u kojoj su se našli. Ballu je posao lakši utoliko što mjesto radnje više nije ograničeno, odnosno što ima malo više slobode da stvori budući distopijski svijet. Ni tu, međutim, nema nekog velikog otkrivanja tople vode – uglavnom se sve svodi na uobičajene vizualne klišeje vezane uz pustinju, gomile pijeska i ruševine nekadašnjih megalopolisa. Ipak, tu i tamo se može pronaći poneki svijetli trenutak. Prije svega se to odnosi na to da su protagonisti prisiljeni kretati se unutar ruševina, te ih upravo tamo vrebaju najveće opasnosti u liku mutanata. Poznavatelji video-igara će, pak, u vizualnim i drugim rješenjima Spaljene zemlje pronaći prilično snažan utjecaj hvaljene post-apokaliptičke igre The Last of Us. Stoga se ovaj film, dijelom isto i zbog određenih scenarističkih rješenja, može shvatiti i kao njen svojevrsni remake ili barem homage, te kao takav funkcionira čak i ako se u obzir uzmu daleko manje prostačkog rječnika ili eksplicitnog nasilja uzrokovanog neumitnim cenzorskim obzirima filma namijenjenog tinejdžerskoj publici.

Završnica filma, pak, donosi veliki oružani obračun koji, pak, neće riješiti ništa, nego će tek dodatno zakomplicirati stvari i umjesto raspleta stvoriti novi cliffhanger koji se, očekivano, mora razriješiti u trećem nastavku. No, cijela je stvar ovdje daleko manje konfuzna i isforsirana nego na kraju Nemogućeg bijega, te će gledateljima manje ići na živce. Kada se još tome doda da mladoj i često bezličnoj, i ne previše talentiranoj glumačkoj ekipi društvo prave njihovi stariji, iskusniji i mnogo efektniji kolege. To se, prije svega kada je u pitanju Esposito, odražava kroz daleko višu kvalitetu glume, Kroz spaljenu zemlju bi se u kontekstu današnjih hollywoodskih distopijskih franšiza mogla shvatiti i kao jedno od rijetkih ugodnih iznenađenja.

LABIRINT: KROZ SPALJENU ZEMLJU
(MAZE RUNNER: THE SCORCH TRIALS)
uloge: Dyan O'Brien, Kaya Scodelario, Thomas Brodie-Sangster, Giancarlo Esposito, Aidan Gillen, Ki Hong Lee, Patricia Clarkson
scenarij: T. S. Nowlin
režija: Wes Ball
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.
trajanje: 131 min.
OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Trumbo (2015)

TRUMBO
uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Louis C.K., Elle Fanning, John Goodman, Michael Stuhlbarg, Helen Mirren
scenarij: John McNamara
režija: Jay Roach
proizvodnja: Bleecker Street SAD, 2015.
trajanje: 124 min.

Pokušati ostvariti karijeru kao scenarist u Hollywoodu znači pomiriti se s položajem na dnu hranidbenog lanca američke filmske industrije, odnosno time da vlastito djelo u većini slučajeva glumački ego, režiserska kreativnost, producentska pohlepa i cenzorsko licemjerje mijenjaju do neprepoznatljivosti. Da bi netko kao scenarist stekao bogatstvo i slavu, potrebna je, stoga, izuzetna količina talenta i sreće. Stvari postaju još teže kada bi na netko temeljem scenarističke karijere trebao postati predmetom biografskog filma. S obzirom da je pisanje krajnje ne-filmična, a samim time i neatraktivna, djelatnost, scenaristi dostojni filmske inkarnacije su ličnosti koji se moraju dodatno isticati “zanimljivom” biografijom. I to “zanimljivom” u istom onom smislu kojom Kinezi šalju kletve “Dabogda živio u zanimljivim vremenima”. Jedno do takvih “zanimljivih” razdoblja u Hollywoodu je bila druga polovica 1940-ih kada je američka filmska industrija postala predmetom jedne od najmračnijih i najkontroverznijih epizoda povijesti SAD. Jedna od ličnosti koja je upravo zahvaljujući njoj došla na naslovnice bio je scenarist Dalton Trumbo, o kome je 2015. godine snimljen biografski film u režiji Jaya Roacha.

Na samom početku Dalton Trumbo (Cranston) uživa ugled kao jedan od najtalentiranijih hollywoodskih scenarista, čiji su tekstovi postali podlogom za brojne hitove i klasična ostvarenja, donijevši mu poštovanje brojnih glumaca, režisera, ali i studijskih mogula. Pri tome problem nije predstavljalo to što je Trumbo bio samodeklarirani član Komunističke partije Sjedinjenih Država i otvoreno promovirao socijalizam usprkos uživanja u novčanim blagodatima kapitalizma koja su stvorila više nego lagodan život za njega i njegovu obitelj. Međutim, nakon što je izbio Hladni rat, na američke komuniste se počinje gledati kao na sovjetsku petu kolonu koju treba ukloniti, a taj stav počinju dijeliti i brojne hollywoodske ličnosti desničarske orijentacije, a među kojima se posebno ističe utjecajna trač-kolumnistica Hedda Hopper (Mirren). Uslijed njene kampanje je Trumbo zajedno sa nekoliko svojih kolega pozvan svjedočiti o svojim komunističkim aktivnostima pred Kongresom. Tamo, inzistirajući na ustavnim načelima o slobodi mišljenja, odbija suradnju i za svoj principijelni stav bude osuđen na zatvorsku kaznu. Dodatni, i daleko veći problem za Trumba i njegove drugove je taj što su ga hollywoodski studiji kao komunista stavili na novostvorenu crnu listu te im je zapriječen rad. Trumbo je nakon puštanja na slobodu prisiljen zarađivati za život pišući scenarije za niskobudžetne trash-filmove pod pseudonimom. Usprkos toga, neki od njegovih tekstova pronalaze put do velikih studija te će tako čak dvaput osvojiti “Oscare” pod lažnim imenom.

Trumbo na prvi pogled izgleda kao tipični “dajte mi Oscar” film. S jedne strane nastavlja trend evociranja “zlatne” hollywoodske prošlosti kojom se eksploatira nostalgija gerontokratskih glasača losanđeleske Akademije, a s druge strane se kroz medij biografskog filma gotovo u potpunosti temelji na pojedinačnoj glumačkoj izvedbi. Trumbo u tome, međutim, ne može biti uspješan kao drugi primjeri istog žanra. Prije svega, “zlatno” razdoblje o kome se govori je zapravo bilo prilično mračna epizoda na koju se Hollywood nije imao razloga osvrtati s nekim velikim ponosom. Podsjećanje na priču o hollywoodskoj crnoj listi bi tako bilo podsjećanje da je američka filmska industrija bila velikim dijelom sastavljena od pobornika (barem donedavno) potpuno odbačene i u “pristojnom društvu” neprihvatljive totalitarne ideologije, odnosno da su nekada veliki zagovornici slobode govora i drugih uzvišenih liberalnih vrijednosti bili spremni radi straha, konformizma, pohlepe ili čiste zlobe pristati na progon temeljen na drukčijem mišljenju odnosno licemjerno se odreći prijatelja i kolega koji su im bili donosili slavu i bogatstvo. Drugi razlog zbog čega Trumbo ne funkcionira kao “oskarovski” film je i u nastupu Bryana Cranstona, jednog od najvećih karakternih glumaca današnjeg Hollywooda, ali čije nastojanje da oživotvori živopisni lik Daltona Trumba jednostavno blijedi nakon neumitnih usporedbi s Walterom Whiteom, protagonistom Breaking Bada. Tako mnogo bolji dojam odaje Elle Fanning u inače nezahvalnoj ulozi Trumbove buntovne kćeri-tinejdžerice kroz čiju se sudbinu nastoje ilustrirati žrtve koje je Trumbovo principijelno inzistiranje na vlastitim stavovima izazvalo kod njegove obitelji.

Režiser Jay Roach, otprije poznat po seriji komedija o Austinu Powersu, je u posljednje vrijeme izgradio reputaciju na političkim dokudramama kao što su Recount i Game Changer. I Trumbo, mada radnjom smješten u relativno daleku prošlost, također ima određenu političku komponentu i odaje ljevičarsku orijentaciju, odnosno da su simpatije na strani Trumba, a da je glavna negativka Hedda Hopper. Roach se dobro snašao sa relativno niskim budžetom, te dobro rekonstruirao nekadašnji hollywoodski glamour, ali i povijest kombinirajući igrane scene sa dokumentarnim scenama iz nekadašnjih crno-bijelih žurnala.

Glavni i ironični nedostatak Trumba je upravo u onome što je bio najveći adut njegovog protagonista – scenariju. Ono što je napisao John McNamara, najblaže rečeno, ne može držati svijeću klasicima koje je bio napisao naslovni protagonist. Svijet koji opisuje film je od današnje publike udaljen barem pola stoljeća, te se trebalo daleko više truda uložiti da ga se barem malo približi. Osim par rečenica u uvodnim titlovima, nije se pokušalo dati nikakvo objašnjenje zbog čega su Trumbo, a i mnogi tadašnji američki intelektualci i umjetnici, prihvatili komunizam, a još manje se pokušava dati objašnjenje zbog čega su makartistički progoni nakon nekog vremena odjednom postali “out”, a Trumbo od nedodirljive “ne-osobe” ponovno došla na tron najuglednijeg hollywoodskog scenarista. Dijelom se to može objasniti autohagiografskim pristupom tako karakterističnim za Hollywood, pa se tako za početak progona gotovo isključiva krivica svaljuje na Hopper (koju u Hollywoodu ionako iz razumljivih razloga nisu previše voljeli), a potpuno odrješuju moguli koji su za progone imali daleko više financijskih i drugih interesa, s obzirom da je eliminacija dotada etabliranih ljevičara značila dolazak novih, poslušnijih i jeftinijih kadrova i daleko manje problema sa sindikatima. Možda najintrigantniji motiv scenarija – suradnja protivnika kapitalizma sa vulgarnim i pohlepnim samodeklariranim proizvođačem celuloidnog dreka (koga tumači uvijek poizdani John Goodman) – nije iskorištena.

To, dakako, ne znači da nema publike koja u Trumbu neće moći uživati ili barem cijeniti neke od njegovih elemenata. Roacheovo ostvarenje će prije svega zadovoljiti tvrdokornije filmofile, prvenstveno one koje zanima “dobri stari” Hollywood, pri čemu je odana počast ili korištene reference na brojna klasična ostvarenja ili se kao likovi pojavljuju neka od najvećih imena zlatnog doba američkog filma. Pri tome je zanimljivo vidjeti kako se Roach prilikom castinga nije previše vodio računa o fizičkoj sličnošću (s izuzetkom novozelandskog glumca Deana O’Gormana koji gotovo savršeno “skida” Kirka Douglasa u Spartaku), pa tako treba nešto vremena da bi se shvatilo kako Michael Stuhlbarg tumači lik Edwarda G. Robinsona. S druge strane je David James Elliott (poznat kao Harmon Rabb u popularnoj TV-seriji JAG) gotovo u potpunosti promašen u ulozi Johna Waynea. Pred sam kraj filma se zanimljivim čini nastup njemačkog glumca Christiana Berkela, specijalista za uloge nacista, koji tumači austrijskog režisera Otta Premingera koji se često navodi kao jedna od ličnosti najzaslužnijih za slom crne liste. Preminger je, međutim, isto tako poznat i po tome što je nekako u isto vrijeme uspješno potkopao jednako tako zloglasni cenzorski Haysov kodeks, te se postavlja pitanje ne bi li on, isto kao i Dalton Trumbo, zaslužio film, možda upravo s Berkelom u glavnoj ulozi.

Trumbo postaje još veće razočarenje kada ga se usporedi s istoimenim igrano-dokumentarnim filmom snimljenim osam godina ranije, a koji je Trumbov sin Christopher režirao po vlastitoj drami. U njoj je priča o živopisnom scenaristu i njegovim nevoljama ispričana kroz njegova pisma, na možda manje atraktivan, ali daleko intimniji i autentičniji način. Taj film nije dobio “Oscare”, kao što ih vjerojatno neće dobiti ni ovaj Trumbo. Međutim, onaj najvažniji Trumbo – Dalton – je na kraju priče ipak dobio “Oscare” koje zaslužuje.

OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Lijevi kroše (2015)

LIJEVI KROŠE
(SOUTHPAW)
uloge: Jake Gyllenhaal, Forest Whitaker, Naomie Harris, Curtis "50 Cent" Jackson, Oona Laurence, Rachel McAdams
scenarij: Kurt Sutter
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD/Kina, 2015.
trajanje: 123 min.

U povijesti dodjela “Oscara” su brojni slučajevi koje su suvremenici ili kasnije generacije proglašavali nepravdama. Među nekim od najpoznatijima su i dva kojima je zajedničko to da su povezani s Martinom Scorsesejem i boksom. Godine 1981. je Razjareni bik, Scorsejeva biografija znamenitog boksača Jakea LaMotte, u utrci za najprestižnije priznanje američke kinematografije izgubila od danas potpuno zaboravljenih Redfordovih Običnih ljudi. Pet godina ranije je Scorsesejev Taksist, također jedno od djela koje se smatra neupitnim klasikom, izgubio, ali od Rockyja, danas vjerojatno najuspješnijeg boksačkog filma svih vremena. Time je uspostavljen presedan prema kome “plemenita vještina” može poslužiti kao put za osvajanje zlatnih kipića. Lijevi kroše, film iza koga je stao producent Harvey Weinstein, jedan od specijalista za osvajanje (zlobnici bi rekli nezasluženih) “Oscara”, se doima kao da je napravljen, barem dijelom, upravo u tu svrhu.

Lijevi kroše sa zapletom počinje tamo gdje filmovi poput Rockyja završavaju. Protagonist je Billy Hope (Gyllenhaal), izuzetno talentirani i uspješni boksač kome je izuzetno dojmljiva serija pobjeda donijela ne samo titulu prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji, nego i slavu, bogatstvo, prelijepu suprugu Maureen (McAdams) i dražesnu kćerkicu Leilu (Laurence). Takvo je dostignuće još impresivnije, s obzirom da je Billy počeo sa samog dna, odrastajući u sirotištu i provodivši rane godine u sukobu sa zakonom prije nego što ga je upravo Maureen odvela na pravi put. Ona to pokušava činiti i sada kada je Billy na vrhu, zabrinute da godine čine svoje te da će jednom nastradati u borbama koje mu ugovara njegov slatkorječivi i pohlepni menadžer Jordan Mains (Jackson). Billy odbije poslušati Maureen upravo u trenutku kada će to pokrenuti tragični slijed događaja u, kome, dodatno opterećen alkoholom, drogom i destruktivnim samosažaljenjem, ostaje bez voljene supruge, kćeri, novca, ugleda i karijere i na kraju doslovno završava na ulici. Jedini izlaz predstavlja teretana koju vodi ostarjeli bivši boksač Till Weeks (Whitaker). On nevoljko pristane trenirati propalu zvijezdu te mu tako pomoći da se riješi ovisnosti i drugih problema, odnosno vrati u ring gdje će pokušati vratiti izgubljeno dostojanstvo i obitelj.

Lijevi kroše je nastao kao projekt inspiriran životnom pričom repera Eminema, a čiji su zdravstveni, poslovni i obiteljski problemi bili prilično slični problemima protagonista. Sam Eminem je, pak, trebao tumačiti glavni lik, ali se na kraju zadovoljio samo pisanjem dijela soundtracka. Glavna je uloga umjesto toga pripala Gyllenhaalu, koji je, slično kao i u hvaljenom Nightcrawleru, to shvatio kao priliku za impresivnu glumačku transformaciju. Gyllenhaal ne samo da se podvrgnuo rigoroznom režimu vježbanja koje mu je omogućilo da izgleda kao netko tko za život može zarađivati mlaćenjem u ringu, nego je ulozi i prilagodio govor i manire, koji prilično uvjerljivo odaju dojam osobe koja je možda ipak dobila koji udarac u glavu previše. Možda je u tome malo i pretjerao, s obzirom da intenzivnost nastupa zasjenio i ostatak prilično raznorodne, ali talentirane glumačke ekipe, koji uključuje i Foresta Whitakera, koji je svog “Oscara” već bio dobio, pa se ne mora previše truditi. S druge strane, scene borbi u filmu su isto tako dojmljive, što možda i ne iznenađuje s obzirom da je režiser Antoine Fuqua veliki poklonik “plemenite vještine”, te da je inspiraciju pokušavao pronaći u nekim od najslavnijih mečeva zabilježenih kamerama.

Svi ti talenti, međutim, nisu dobili adekvatan scenaristički predložak. Kurt Sutter, koji je, inače, reputaciju bio stvorio TV-serijama kao što su Na rubu zakona i Sinovi anarhije, nastojao je napraviti “drukčiji” boksački film, ali je na kraju od svega ispala serija klišeja. Jedini izuzetak predstavlja neobični incident na početku koji pokreće Billyjevu autodestrukciju, ali koji se, s druge strane, doima ne baš previše uvjerljivim, odnosno elementom hollywoodske fikcije u onome što bi trebalo biti naturalistički prikaz tamne strane suvremenog boksa. Problem je u tome da je boks, uključujući njegovu tamnu stranu, već desetljećima predmet zanimanja hollywoodskih scenarista, od kojih su se mnogi pokazali daleko domišljatijima od Suttera. Njegov nedostatak originalnosti se, između ostalog, odražava i kroz priličnu aljkavost, odnosno jeftinu “simboliku” u izboru imena pojedinih likova, pa tako protagonistovo prezime na engleskom jeziku označava “nadu”, kao što “Angela” u imenu socijalne radnice jasno označava kako od nje protagonist može očekivati jedino dobro. Neki od podzapleta i likova, kao što je slučaj s narkomankom koju tumači pjevačica Rita Ora, uopće nisu razrađeni, pa se film u tim segmentima čini predugim. Međutim, ako se zanemare ti nedostaci, Lijevi kroše ipak predstavlja pogodak za ljubitelje žanra. Na boksački film koji će osvojiti “Oscar” i zadovoljiti buduće filmske povjesničare se još mora čekati.

 

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Spectre (2015)

SPECTRE
uloge: Daniel Craig, Christoph Waltz, Lea Seydoux, Ben Whishaw, Naomie Harris, Dave Bautista, Monica Bellucci, Ralph Fiennes
scenarij: John Logan, Neil Purvis, Robert Wade, Jez Butterworth
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, SAD/UK, 2015.
trajanje: 148 min.

Serija o Jamesu Bondu se nakon više od pola stoljeća uspjela nametnuti kao najdugovječnija u povijesti filma. Takvo je dostignuće bilo nemoguće postići bez da su njeni tvorci iskazali spremnost za prilagodbe novim okolnostima. To je možda najviše do izražaja došlo u njenom pretposljednjem nastavku Skyfall, čiji su tvorci najdalje otišli od originalne Flemingove formule o bonvivanskom agentu-pustolovu koji spašava svijet u pauzama uživanja u luksuzu, egzotičnim lokacijama i lijepim ženama. Napravljen kao mračna, na trenutke intimistička drama nalik na osvajače “Oscara” u kojoj se umorni, sredovječni protagonist manje bori sa živopisnim zlikovcima, a više sa s vlastitim demonima, taj je film doživio hrpu pohvala od strane kritike koji su takvo skretanje shvatili kao dosad najveće osvježenje u seriji. Takvi eksperimenti, sudeći po komercijalnim rezultatima, nisu smetali ni publici, pa je tako i najnoviji nastavak Spectre krenuo istim putem, iako s primjetno manje intenziteta, ali i uspjeha.

Skyfall se među fanovima serije o Bondu, pogotovo onima čije sjećanje seže dalje od nastupa Daniela Craiga, shvaćao i kao svojevrsni “reboot”, odnosno nastojanje da novi, “ozbiljni” i “politički korektni” Bond dobije i pozadinu koju bi činili prepoznatljivi, ali “osvježeni” elementi sage – pa je tako Naomie Harris postala nova Bondova stalna pomoćnica Moneypenny, Ben Whishaw postao novi Bondov tehničar Q, a Ralph Fiennes postao novi Bondov šef M. Spectre samim svojim naslovom govori kako taj proces nastavlja time što Bonda suprotstavlja novom izdanju njegovog najgoreg i najdugovječnijeg neprijatelja – svjetske zločinačke organizacije na čijem je čelu Ernst Stavro Blofeld. Početak novog filma tako Bonda dovodi u Ciudad de Mexico gdje će, u nastojanju da pronađe i likvidira talijanskog gangstera, otkriti njegovu povezanost sa SPECTRE. Do tog saznanja, međutim, dolazi tek nakon spektakularnog obračuna na i iznad ulica meksičke prijestolnice, a što nije po volji njegovom šefu, pogotovo s obzirom da se britanska tajna služba MI6 nalazi pred temeljitom reogranizacijom. Bond bude suspendiran, ali ga to ne spriječava da ode u Rim tražiti odgovore od gangsterove udovice (čiji lik tumači Bellucci), a potom i u Austriji gdje mu stari poznanik i neprijatelj g. White (Jesper Christensen) na samrti daje informacije u zamjenu za obećanje da će zaštititi njegovu kćer, liječnicu Madeleine Swann (Seyodux).

Spectre se, s budžetom koji se vrtio između 250 i 350 milijuna dolara, smatra najskupljim od svih filmova o Bondu, odnosno jednim od najskupljih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Njegovi autori to jasno stavljaju na znanje na samom početku, odnosno u sceni gdje neprekinuta vožnja kamerom usred proslave meksičkog Dana mrtvih prikazuje na stotine statista u živopisnim kostimima. U pitanju je izuzetno efektna scena, ali je nakon nje nijedna druga u filmu ne može nadmašiti, iako su neke od njih, kao što je automobilska potjera rimskim ulicama ili obračun u vlaku (koji će stare fanove asocirati na Iz Rusije s ljubavlju i Špijun koji me je volio) vrlo blizu tome. Međutim, uz te dojmljive scene ima daleko više onih koji to nisu, odnosno koji se doimaju kao da pripadaju filmu kome je nedostajalo budžeta, odnosno scenarističke inspiracije. Veliki dio filma se tako događa u ruševnim, zapuštenim ili napuštenim zdanjima, koje kao da žele poručiti ono što autor Mendes misli, ali ne želi priznati – da je Bond relikt vremena koje je prošlo. Umjesto toga se kao važan motiv zapleta koristi vrli novi svijet informatičke i druge supertehnologije gdje špijuniranje umjesto terenskih operativaca obavljaju uređaji, a ubijanje umjesto agenata s dozvolom za ubijanje obavljaju bespilotne letjelice. Čak i negativcima više nije potreban nekakva demonski složena apokalipsa da bi zavladali svijetom; dovoljno je tek preuzeti dio sigurnosne infrastrukture koje su im izgradile same države pod izgovorom zaštite građana od terorista.

Svi ti zanimljivi dijelovi scenarija – koji je, po običaju, stvorio višečlani tim – su, pak, kompromitirani jednim od najslabijih “neočekivanih” scenarističkih obrata u povijesti franšize. Ne samo da je identitet Blofelda zahvaljujući traileru i imenu Christopha Waltza na špici bio jedna od najgore čuvanih tajni u povijesti popularne kulture, nego je izgledalo prilično “jeftino” odnos Bonda sa svojim najgorim neprijateljem učiniti “osobnim”. Tome nimalo ne pomaže ni to da se Craig doima prilično umoran i neraspoložen u tumačenju svoje, sada odjednom “dramske” uloge. Stvar stoji još gore s Leom Seydoux, koja bi se mogla nazvati jednom od privlačnijih i potencijalno zanimljivijih Bondovih djevojki u posljednje vrijeme, ali koja nema ni zrnce “kemije” s Craigom, a čiji je lik uništen scenarističkom trapavošću i očajnim replikama. Još gore stoji s očigledno neraspoloženom Monicom Bellucci koja je u šestom desetljeću života dovedena samo zato da bi razbila rekord za najstariju od svih Bondovih romantičnih partnerica. Jedini član glumačke ekipe koji ostavlja nekakav pozitivan dojam, s druge strane, je Dave Bautista, orijaški bivši MMA borac koji se u ulozi Spectrinog glavnog ubojice iskazuje kao više nego dostojan Bondov protivnik, te koji u cijelom filmu ne izgovori nijednu riječ, podsjetivši na Richarda Kiela kao Ralje 1970-ih. Zapravo, najbolje scene filma su one kojima se, slično kao i u Skyfallu, eksplicitno ili implicitno evocira sjećanje na antologijske prizore serije, a za što kao jedan od primjera može poslužiti Bondovo ispitivanje u Blofeldovom sjedištu, koje dosta podsjeća na Bondovo suočavanje s laserom u Goldfingeru. Završni obračun, koji se, po običaju, događa noću na londonskim ulicama, te malo previše podsjeća na sličnu scenu u posljednjem nastavku Nemoguće misije, predstavlja potpuno razočarenje. Epilog, pak, sugerira da je ovo možda ipak posljednji Bond, barem sa sada očigledno neraspoloženim Craigom u toj ulozi. Spectre bi u tom slučaju predstavljala razočaravajući kraj, ali zato više nego dobar razlog za novi početak.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Pobunjena (2015)

POBUNJENA
(THE DIVERGENT SERIES: INSURGENT)
uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslett, Miles Teller, Ansel Elgort, Naomi Watts, Octavia Spencer, Jai Courtney,
scenarij: Brian Dufield, Akiva Goldsman, Mark Bromback
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2015.
trajanje: 119 min.

Ekranizacije popularnih distopijskih romana za tinejdžere su odnedavno pretvorili u jednu od najuspješnijih formula za punjenje hollywoodskih novčanika. U toj formuli prilično važan sastojak predstavlja drugi dio trilogije (ili, preciznije, ciklusa, s obzirom da se treći dio predloška u pravilu dijeli na dva nova filma). U njemu, nakon što je prvi dio uložio prilično truda i vremena kako bi publici predočio vrli novi distopijski svijet i likove, naglasak mora biti na radnji i akciji. U tu svrhu se zna korisnim pokazati kadrovska promjena na vrhu, odnosno angažman novih režisera i scenarista koima je zadatak pružiti novi ton filma. Jedan od primjera za to pruža Pobunjena, drugi dio trilogije Različita, u kome je Robert Schwentke kao režiser zamijenio Neila Burgera, a oskarovac Akiva Goldsman preradio scenarij Briana Duffielda.

Kao i većina takvih hollywoodskih ciklusa, i ovaj je namijenjen isključivo poklonicima, te se početak nimalo ne obazire na publiku koja nije gledala prethodni film, odnosno računa da se već u Različitoj (prvom dijelu serije) doznalo sve što se treba znati i postapokaliptičnom Chicagu čije je stanovništvo, temeljem posebnih testova i karakternih osobina, podijeljeno u pet frakcija koje obavljaju različite zadaće. Protagonistica, Triss Prior (Woodley), se, dijelom zato što predstavlja anomaliju zvanu “različita”, se pobunila protiv tog sistema, a posebno nakon što je Jeanine (Winslett), vođa frakcije Učenih izmanipulirala frakciju Neustrašivih kako bi izvela puč i preuzela vlast. Triss se zajedno sa svojim dečkom Četiri (James), bivšim pripadnikom Neustrašivih, krije od progona, ali sa vremenom stekne priliku uzvratiti udarac kada se pobunjenicima priključe Nesvrstani – oni koji na testovima nisu ušli ni u jednu frakciju, a koji se nalaze na marginama postapokapolitičkog društva. U međuvremenu Jeanine nastoji konsolidrati svoju vlast pomoću tajanstvene poruke koju su ostavili drevni osnivači frakcija, a koju može otključati jedino netko tko je “različit”.

Jedna od najatraktivnijih i najintrigantnijih stvari u prethodnom filmu je bio prikaz budućeg Chicaga kao mjesta na kome koegzistiraju zapuštene i napola urušene zgrade zajedno s futurističkom tehnologijom. Drugi film, koji se odvija na istom mjestu, na to previše ne obraća pažnju. Ako gledatelj dozna nešto novo o tom svijetu, ono se uglavnom odnosi na relativno kratki prikaz u prethodna dva filma zanemarenih frakcija – Dobrohotnih, hipi-farmera koji u predgrađima uzgajaju hranu, odnosno Iskrenih koji obavljaju posao pravosuđa. No, gledatelji time neće biti previše fascinirani, jer je scenaristima daleko važnije vrijeme ispuniti furioznom akcijom. Schwentke, koji se istakao hvaljenom ekranizacijom Žene vremenskog putnika, u ovom filmu nije pružio neke naročito kvalitetne niti uvjerljive scene. Čini se da scenarij, koji je, inače, ponešto skrenuo s književnog predloška Veronice Roth, dva sata trajanja filma nastoji ispuniti klišejima koji su ponekad iritantni (poput scena za koje se ispostavi da predstavljaju Trisine noćne more) ili posve nepotrebni, kao što je vođenje ljubavi dvoje protagonista (čedno i u skladu s omladinskim cenzorskim rejtingom PG-13); pri potonjem nimalo ne pomaže ni to što Woodley nema ni trunka “kemije” sa manekenom Jamesom. S druge strane, određeni odmak od klišeja, barem kada je u pitanju “politička korektnost”, predstavlja to što protagonisti bez previše moraliziranja likvidiraju zarobljene negativce. Najbolji dio filma se može naći u scenama u kojima Tris mora proći pet simulacija namijenjenih za pet različitih frakcija, te se u svakoj suočiti sa svojim demonima; u njima je Schwentke našao priliku da demonstrira nešto svoje vještine, kao i uspješno koristi CGI. I “cliffhanger” završnica je neobična, s obzirom da istovremeno pruža nešto kao happy end, ali i jasno stavlja do znanja da su problemi glavnih junaka daleko od riješenih. Tvorci Pobunjene tako mogu reći da nisu napravili gori film od Različite, ali to, zapravo, i nije neko dostignuće.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Transporter: Nasljedstvo (2015)

TRANSPORTER: NASLJEDSTVO
(THE TRANSPORTER REFUELED)
uloge: Ed Skrein, Ray Stevenson, Loan Chabanol, Gabriella Wright, Tatjana Pajković, Wenxia Yu, Radivoje Bukvić
scenarij: Luc Besson, Bill Collage, Adam Cooper
režija: Camille Dellamare
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska/Kina, 2015.
trajanje: 96 min.

Riječ “reboot”, barem kada su u pitanju kritičari, predstavlja najomraženiji novitet u filmskoj terminologiji. Ona, kao nijedna druga, ne označava sve ono najgore u današnjem Hollywoodu – nedostatak bilo kakve originalnosti spojen s pohlepom, odnosno nastojanje da se nešto izmuze do krajnjih granica, čak i kada se gledateljima nudi jedno te isto. Istini za volju, nije riječ o nekom naročito novom fenomenu, kao što se takva praksa ne može ograničiti na Hollywood. Međutim, u posljednje vrijeme rebootanje filmskih serija i franšiza je dobilo zastrašujuće razmjere, prije svega zbog učestalosti, odnosno spremnosti vodećih studija da se popularne serije rebootaju niti jedno desetljeće nakon originalnog naslova. Toj hollywoodskoj praksi se pridružio i francuski producent Luc Besson s Transporterom, akcijskom filmu o bivšem britanskom specijalcu koji relativno luksuzni život na Azurnoj obali financira obavljajući diskretne, ali opasne prijevozničke poslove za razne više ili manje mutne tipove. Serija od tri filma je postigla veliki uspjeh i od Jasona Stathama, tumača naslovne uloge, napravila jednu od najvećih akcijskih zvijezda našeg vremena. I TV-serija, u kojoj je naslovni lik glumio Chris Vance, je imala solidan uspjeh i dogurala do dvije sezone. Sada je, pak, došao red na novu kino-verziju Transportera koja se u našim kino-dvoranama našla pod naslovom Transporter: Nasljedstvo, a u kojoj naslovnu ulogu tumači Ed Skrein.

Protagonist Frank Martin i u novoj verziji operira na osnovu tri jednostavna pravila – klijente se ne pita niti se daje vlastito ime, nikada se ne otvara “paket” koji treba prevesti i nikada se ne mijenja prethodni dogovor. Kao i u brojnim prethodnim slučajevima, pravila će biti prekršena nakon što Frank sklopi dogovor o poslu za koji se ispostavi da je dio nečijeg daleko složenijeg plana. Njegova šarmantna klijentica Anna (Chabanol) je, u stvari, elitna prostitutka koja je godinama radila za okrutnog ruskog gangstera Arkadija Karasova (Bukvić), a naizgled rutinska vožnja za koju ga je angažirala je zapravo bijeg nakon pljačke banke u kojoj je bio deponiran Karasovljev novac. Frank s vremenom otkrije kako je to samo dio plana koga je Anna smislila sa svojim kolegicama koje žele ne samo pobjeći, nego se i osvetiti svom zlostavljaču, a što uključuje i provociranje sukoba Karasova sa njegovim gangsterskim partnerima. Njegovo dalje sudjelovanje u toj raboti je osigurano otmicom njegovog oca Franka Seniora (Stevenson), umirovljenog obavještajca kojemu, s druge strane, zarobljeništvo ne pada tako teško s obzirom da ga čuvaju privlačne žene. Mnogo veći problem za Franka predstavlja to što je s Karasovom ranije imao posla, i što bezobzirni kriminalac upravo njega vidi kao odgovor na pitanje tko mu i zašto želi smjestiti.

Novi Transporter će brzo “pokopati” neumitne usporedbe s ranijim, ali još uvijek u sjećanju svježim verzijama. Radnja je tako iz Nice premještena u Monako, što znači da više nema inspektora Tarconija, čiji je lik vrlo dobro tumačio François Berléand. Još veće razočarenje predstavlja Ed Skrein, čiji je dosad najpoznatiji nastup bio u TV-seriji Igra prijestolja, i gdje je ulogu Daenerysinog plaćenika koju tumači nakon jedne sezone preuzeo drugi glumac. Skreinu u ovom filmu nedostaje Stathamova razbijačka njuška, ali isto tako i bonvivanska lepršavost koju je iskazivao Vance u televizijskoj verziji. Što se akcijskih scena tiče, one su prilično dobre, a u nekim slučajevima se mogu pohvaliti i određenom inventivnošću, a što je posebno slučaj prilikom pljačke noćnog kluba. Stevenson, najpoznatiji po ulozi Tita Pulona u TV-seriji Rim, je također prilično dobar u inače nezahvalnoj ulozi koja pokazuje kako je tek nekoliko godina dovoljno da se netko od velikog akcijskog razbijača degradira u ostarjelu drugu violinu. Za manekenku Loan Chabanol, koja tumači glavnu žensku ulogu, je jasno da je angažman dobila zbog izgleda nego nekih naročitih glumačkih sposobnosti mada je ono što je od njih pokazala više nego adekvatno za ovakvu vrstu filma.

Najveći nedostatak Nasljedstva je u scenariju, koji ne zadovoljava čak ni inače niske standarde koji bi se mogli očekivati od filma čija je glavna atrakcija u akciji. Iako se u njemu mogu pronaći neki tragovi originalnosti – često citiranje znamenitog Dumasovog romana Tri mušketira, odnosno ideja da su se Karasov i Frank upoznali kao vojnici tokom mirovnih operacija u BiH – sve je to anulirano sveopćom aljkavošću, odnosno nebrigom za kontituitet radnje i njenu uvjerljivost. To se, između ostalog, može vidjeti u sceni prologa, u kojoj Karasov preuzima kontrolu nad prostitucijom na Azurnoj obali na parodijsko brutalan način. Još više bode oči scena u kojoj jedan od likova bude teško ranjen, te postane predmetom improvizirane kirurške operacije koja će mu na jedvite jade spasiti život, a da bi se nedugo potom živahno zabavljao i sudjelovao u akciji kao da se ništa nije dogodilo. Time je prijeđena granica koja film koji se inače ne bi trebao shvaćati previše ozbiljno dijeli od vrijeđanja gledateljske inteligencije. Zbog toga bi se na kraju moglo reći da je u slučaju Nasljedstva Transporter završio na stranputici.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Brzi i žestoki 7 (2015)

BRZI I ŽESTOKI 7
(FURIOUS 7)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Michelle Rodriguez, Jason Statham, Kurt Russell, Djimon Honsou, Nathalie Emmanuel
scenarij: Chris Morgan
režija: James Wan
proizvodnja: Universal, SAD, 2015.
trajanje: 137 min.


Kada budući povjesničari budu primjer tražili uspješne i dugotrajne hollywoodske franšize s početka 21. stoljeća, malo što će poslužiti tako dobro kao Brzi i žestoki. A kada se bude tražio odgovor zbog čega je relativno skromni film temeljen na članku ilegalnim auto-utrkama u Los Angelesu dogurao do još šest nastavaka, jedan od odgovora bi mogla biti spremnost producenata ne samo da značajno mijenjaju stvari, pa čak i odstupaju od glavne formule, pa se tako u prethodna dva skrenulo u vode kriminalističke akcijade općeg tipa. Još važnijom se, međutim, čini sklonost da se svakim nastavkom gledateljima pokuša ponuditi više – bilo da je riječ o spektakularnosti akcije, količini mišića, a još više likova, kojima vjerojatno čak ni zagriženiji fanovi ne mogu popamtiti sva imena. Kada je kadrovska ekspanzija postala problem, producenti su ga pokušavali riješiti likvidacijama pojedinih likova. U posljednjem nastavku ih je, pak, na taj postupak u najvećem dijelu motivirala tragična smrt glumca Paula Walkera.


Sedmi nastavak počinje nakon što je družina pustolova na čelu sa Domom Torretom (Diesel) i Brianom O’Connerom (Walker) konačno od federalnih vlasti dobila odrješenje za svoje prethodne nestašluke te bi trebala započeti miran život. Tome, međutim, na kraj staje Deckard Shaw (Statham), odmetnuti britanski specijalac čijeg su brata Torreto i O’Conner eliminirali u prethodnom nastavku i koji ne preza od ničega kako bi im se osvetio. Nakon što shvate da je  život O’Connerove obitelji u opasnosti, Torreto i ostatak družine pristaju na još jednu ponudu vlade koja bi ih trebala zaštititi u zamjenu za “sitne” usluge koje se tiču dobavljanja Božjeg oka, kompjuterskog programa koji omogućava nadzor nad svime na planetu. Pri tome oni neće samo morati brinuti o Shawu, nego i o Jakandeu (Honsou), somalijskom najamniku na čelu privatne vojske koji je zarobio Ramsey (Emmanuel), hakericu koja je stvorila Božje oko.


Kada je netko sklon tome da u svakom nastavku ubacuje mnogo novih elemenata, onda zakoni vjerojatnosti govore da će neki od njih biti dobri. U slučaju Brzi i žestoki 7 se to odnosi na dvije stvari. Jedna od njih je Dubai kao egzotična lokacija, koju su, doduše, već često koristili druge hollywoodske franšize, ali se ovdje čini osvježavajućima i u njoj se, zapravo, događa najbolja akcijska scena filma. U njoj, između ostalih, nastupa gotovo neprepoznatljiva, ali prilično upečatljiva Rhonda Rosey, čije su borilačke vještine iskorištene daleko bolje nego u Plaćenicima 3. Kao dobra novina u franšizi se može shvatiti i danas pomalo zaboravljeni Kurt Russell, ali koji se doima prilično dobro raspoložen i više nego sretan što nakon mnogo godina može nastupati u akcijadama, makar i kao druga violina.


No, na žalost, tu priča o poboljšanjima Brzih i žestokih prestaje. Scenarij Chrisa Morgana, koji je bio loš u prethodnom nastavku, još je problematičniji u novom. Negativci cijeloj franšizi nisu bili jača strana te se moglo osnovano pretpostaviti da bi ulazak akcijskog razbijača kao što je Jason Statham mogao ukloniti taj nedostatak. Međutim, već prilikom prve scene u kojoj se pojavljuje Owen Shaw – kada se naizgled banalna bolnička posjeta pokaže kao epilog nadrealnog obračuna – se pokazuje da su autori, s jedne strane, pretjerali, a s druge strane, za Shawa se kao pojedinca zna da iz čisto aritmetičkih razloga nema šanse protiv Torreta i O’Connera iza kojih stoji ne samo moćna gomilica akcijskih junaka, nego i američka vlada. Da stvar bude gora, Shaw se, zapravo, i ne pojavljuje previše u filmu, odnosno posao glavne opasnosti za protagoniste dijeli s Jakandeovim hordama. Kada konačno dođe do završnog obračuna na ulicama Los Angelesa (koji se, kao i u prethodnom nastavku, odigrava noću), on je, bez obzira na mačističke replike koje izgovara Torreto, u mnogo čemu antiklimaktičan. A uopće nije potrebno govoriti koliko je ishod predvidljiv, kao što je predvidljiv i završni homage posvećen Walkeru i njegovom fiktivnog alter egu, čiji je odlazak iz serije omogućen zahvaljujući CGI-ju i trikovima. Za Walkerove fanove, ali i poklonike serije, to je dirljiv trenutak, a vjerojatno i najpamtljiviji element filma. I kada tu sekvencu zamijeni odjavna špica, ostaje gorak okus u ustima ne samo zbog toga što se na taj trenutak, kada je bešćutni i kalkulantski Hollywood nakratko pokazao nešto poput duše, moralo čekati dva sata, nego i zbog spoznaje da je netko zbog toga morao poginuti.


OCJENA: 4/10