RECENZIJA: Crni član KKKlana (BlacKkKlansman, 2018)

CRNI ČLAN KKKLANA
(BLACKKKLANSMAN)
uloge: John David Washington, Adam Driver,
Laura Harrier, Topher Grace
scenarij: Charlie Wachtel, David Rabinowitz, Kevin Wilmott & Spike Lee
režija: Spike Lee
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2018.
trajanje: 135 min.

Nedavno preminuli američki predsjednik u povijest nije ušao kao ličnost sposobna izazvati izrazite emocije pa je pomalo neobično da je ono što predstavlja de facto početak karijere dvojice politički “najnabrijanijih” američkih filmaša koincidiralo upravo s mandatom Busha Seniora. 1989. godine je filmski svijet tako kroz dokumentarac Roger i ja i igrani film Uradi pravu stvar upoznao Michaela Moorea i Spikea Leeja. Obojica su svoje reputacije izgradili prikazujući naličje suvremenog kapitalizma iz perspektive zajednica iz kojih potječu – u Mooreovom slučaju osiromašenih katoličkih radnika u post-industrijskom Rust Beltu, a u Leejevom slučaju Afroamerikanaca koji se više od stoljeće i pol nakon ukidanja ropstva i pola stoljeća nakon formalnog ukidanja rasne segregacije nalaze u inferiornom položaju u odnosu na bjelačku većinu. Obojica filmaša su, također, tokom sljedeća tri desetljeća imali kvalitetom prilično raznovrsne filmografije, pri čemu je primjetno da im je kritika i kulturni establishment u pravilu bio naklonjeniji u vremenima kada bi u Bijeloj kući sjedio republikanac nego demokrat. To se dijelom može protumačiti time da su likovi poput Busha Juniora ili Trumpa, odnosno s njima povezane politike, Mooreu i Leeju služili kao daleko zahvalniji izvor inspiracije, kao i time da su njihove bijesne propovijedi protiv zala suvremene Amerike bilo daleko teže shvatiti ozbiljno kada je Amerika bila utopijskom zemljom meda i mlijeka pod Clintonom i Obamom. Stoga ne iznenađuje da je Crni član KKKlana, najnoviji i jedan od politički najangažiranijih filmova Spikea Leeja, snimljen upravo sada, a ne prije tri godine, kao što još manje iznenađuje da je među salonskom ljevicom izazvao apsolutno oduševljenje, koje se može vidjeti i kroz prestižnu Zlatnu palmu na Kanskom festivalu.

Radnja filma se temelji na istinitim događajima, odnosno na autobiografskoj knjizi bivšeg policajca Rona Stallwortha u kojoj je opisao istragu koju je vodio u Coloradu Springsu 1970-ih. Na samom početku Stallworth (Washington) postaje prvi afroamerički pripadnik lokalne policijske službe, te se, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, mora suočavati s rasističkim predrasudama koje su tih godina bile široko rasprostranjene među njegovim kolegama. Njegova crna boja kože, međutim, postaje prednost kada lokalna policija odluči nadzirati lokalne crnačke militante te je Stallworth kao prikriveni agent poslan nadzirati njihove aktivnosti. Zadatak je uspješno obavljen, te Stallworth ne samo što upozna privlačnu crnu studentsku aktivisticu Patrice Dumas (Harrier), nego je toliko impresionirao pretpostavljene da ga trajno premještaju u obavještajni odjel. Tamo dolazi na ideju da se na sličan način infiltrira u ekstremnu bjelačku rasističku organizaciju Ku Klux Klan, i to tako što, izdajući se za bijelca, telefonski pozove broj koji je vidio u novinskom oglasu. Klanovci su oduševljeni mogućnošću da dobiju novog regruta, ali Stallworth se iz razumljivih razloga, ne može s njima sresti osobno. Kao zamjena, koja će ga “glumiti”, ulazi njegov bijeli kolega Flip Zimmerman (Driver) koji pokazuje još veći talent za infiltraciju te stekne povjerenje ne samo lokalnih klanovaca, nego i Davida Dukea (Grace), vođe Klana koji tih godina pokušava tu organizaciju transformirati i učiniti ponovno relevantnom kroz nanovo “ispeglani” imidž.

Zaplet Crnog člana KKKlana je fascinatna, gotovo nevjerojatna “hollywoodska” priča koja je dušu dala da se od nje napravi ostvarenje koje bi istovremeno moglo biti uzbudljivi triler, izuzetno zabavna crna komedija i snažan politički komentar. Nema sumnje da su nešto slično mislili barem neki od članova četveročlanog scenarističkog odbora, ali je na kraju prevagnuo Lee kojeg je zanimao isključivo zadnji dio formule. Njegov najnoviji film tako u suštini govori sve ono o čemu je Lee bio govorio kroz cijelu svoju filmografiju – crni Amerikanci su bili, još jesu i bit će žrtve rasističkog zlostavljanja i nepravde koje će postojati dok god bude bilo bijelaca, barem onih protestantske vjere ili barem u onom broju koji sprečava da se kroz politički proces ili na neke revolucionarne načine u potpunosti ne isprave sve krive Drine američke povijesti. Ta poruka sama po sebi nije problem i sam Lee je u svojoj karijeri pokazao da ga ne može spriječiti da stvori neke izuzetne filmove. U ovom filmu, međutim, tu poruku gledateljima upućuje suptilnošću buldožera, a nauštrb osnovnog zapleta koji se doima kao da je zalutao u nečiju političku propovijed. Gledatelji će zbog toga biti zbunjeni, poput prologa u kojem anonimni klanovski propagandist (kojeg tumači Alec Baldwin) pjeni protiv 1960-ih okončane segregacije, a slično se može reći i za segmente kojima se Lee nastoji obračunati sa hollywoodskom baštinom, prije svega filmovima kao što su zloglasno Griffithovo Rađanje nacije – koji je izrijekom (a što, na žalost, povijesno točno) navedeno kao jedan od katalizatora za renesansu Klana u 20. stoljeća, tako i Prohujalo s vihorom koje se nešto implicitnije optužuje za paternalistički odnos prema crnačkoj zajednici. S druge strane je u filmu vidljiv veliki trud da se KKK 1970-ih prikaže kao svojevrsna preteča ili katalizator Trumpa, pa tako klanovci izrijekom ponavljaju Trumpove parole, a jedan od Stallworthovih kolega čak iznosi mišljenje da će jednog dana u budućnosti rasist doći u Bijelu kuću tako da rasističke predrasude “upakira” kroz nešto legitimnije parole o ilegalnoj imigraciji; Stallworth, dakako, izražava nevjericu da će se to jednog dana dogoditi, iako publika, barem ona kojoj se Lee obraća, neće imati problema da zaključi kako se u stvarnosti dogodilo drukčije. Lee, koji je ponekad znao svojim izjavama, poput one o filmovima na temu Holokausta, prekršiti od neka od hollywoodskih nepisanih pravila, ovog puta ništa ne ostavlja slučaju, pa je tako za Ku Klux Klan jasno određeno da nije riječ samo o rasističkoj, nego i o antisemitskoj organizaciji. Zbog svega toga je Stallworthov partner “prekršten” u Židova i film dobio podzaplet vezan uz njegovo nastojanje da ponovno otkrije, odnosno od rasističkog šljama sakrije svoj židovski identitet. No, Leeju to nije dovoljno pa mora dovesti prošlost u vezu s mračnom trumpovskom sadašnjošću i film završiti zloglasnim snimkama prošlogodišnjih uličnih nereda i sukoba rasističkih prosvjednika sa antifašistima u kojima je smrtno stradala mlada djevojka. Time je Lee pokazao koliko je u stanju podcijeniti inteligenciju svoje publike.

To, dakako, ne znači da je Crni član KKKlana nema svojih aduta. Čak i uz nedostatak suptilnosti se u filmu može pronaći nešto humora, pa i trenutaka kada Lee odaje dojam da uistinu uživa u onome što radi. To se, na primjer, može vidjeti u scenama koje rekonstruiraju govor znamenitog crnačkog militanta Stokeya “Kwame Ture” Carmichaela (čiji lik tumači Corey Hawkins) ili šarmantne rekonstrukcije u kojoj Stallworth i njegova partnerica uživaju plešući na soul glazbu. Gluma je, dakako, na visini. To se odnosi na Washingtona, koji je sve do sad bio poznat kao sin mnogo poznatijeg Denzela, kao i uvijek pouzdanog Drivera koji se hrabro nosi s trostrukom ulogom, a sjajan je i Topher Grace kao Duke. Iako je riječ o suštini dobrom i na trenutke zabavnom filmu, teško je izbjeći dojam da će poput Fahrenheita 911, još jednog filma koji je zahvaljujući političkim kriterijima osvojio Zlatnu palmu, pasti u zaborav onog trenutka kad se promijeni stanar Bijele kuće.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Ovo je kraj (2013)

Jay Jonah Seth James Danny Craig

Jay Jonah Seth James Danny Craig (izvor: Sean Davis)

OVO JE KRAJ
(THIS IS THE END)
uloge: Seth Rogen, Jay Baruchel, James Franco, Jonah Hill, Danny McBride, Craig Robinson, Michael Cera, Emma Watson
scenarij: Seth Rogen & Even Goldberg
režija:  Seth Rogen & Evan Goldberg
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

Jedan od najefikasnijih načina izazivanja smijeha se može pronaći u tome da se neke svakodnevne, rutinske ili apstraktne fraze shvate doslovno ili takvima pokušaju dočarati pred ekranom. Jedan od primjera bi mogao biti skeč u irskoj humorističkoj TV-emisiji “Republic of Telly” gdje su se ekranizirali stihovi najpoznatijih rock ili pop pjesama. Sličan koncept koristi i “Ovo je kraj”, komedija Setha Rogena i Evana Goldberga, samo što u ovom slučaju umjesto pop-glazbe kao predložak služi apokalipsa, odnosno njen opis u Bibliji.

Gledatelji će, međutim, morati malo sačekati prije nego što shvate o kakvom je, zapravo, filmu riječ. “Ovo je kraj” počinje kao “normalna” komedija, poput mnogih iz Rogenovog opusa. Jedino se neobičnim čini što je u njoj protagonist sam Rogen, isto kao što i njegov kolega i sunarodnjak Jay Baruchel tumači samog sebe. Radnja prikazuje kako je Baruchel iz Kanade došao u Los Angeles kako bi se družio sa Rogenom, sada već uspješnim hollywoodskim komičarem i scenaristom. Povod je zabava koju je njihov prijatelj James Franco priredio u svom novom raskošnom domu, i na kojoj se okupio niz drugih celebrityja i glumaca. Baruchelove neugodnosti u susretu s hollywoodskim ličnostima slavnijim od sebe, međutim, dolaze u drugi plan nakon potresa i niza spektakularnih i uznemirujućih događaja koji kulminiraju otvaranjem zemlje ispred Francove kuće i masovnom pogibijom učesnika zabave. Među preživjelima su Rogen, Baruchel, Franco, Jonah Hill, Craig Robinson i Danny McBride, koji u kući postaju suočeni s nedostatkom televizije, Interneta, vijesti o vanjskom svijetu, ali i prilično ograničenim rezervama hrane, vode i drugih potrepština. Njihove pokušaje da prežive otežavaju sve veće međusobne tenzije, ali i spoznaja da se vani motaju demoni iza kojih bi mogao stajati Sotona.

Apokalipsa kao podloga za crnu komediju je zanimljiva, iako ne previše originalna ideja (sličan koncept je ovog ljeta koristio i britanski film “Kraj svijeta”). Ono što je još zanimljivije jest da je apokaliptičko pustošenje Los Angelesa i ostatka svijeta zapravo u drugom planu, pa tako i protagonistima treba daleko više vremena nego publici da zbroji dva i dva i shvati o čemu je, zapravo, riječ. Rogenov i Goldbergov scenarij se čak i previše ne trudi parodirati klišeje žanra, pa se danas sveprisutni zombiji spominju tek u jednom trenutku. Tvorcima filma je apokalipsa tek izgovor za film u kome se razmažene hollywoodske zvijezde odjednom nađu u situaciji da, poput svoje publike, moraju sami brinuti o nekim tako prozaičnim stvarima kao što su hrana, piće, krov nad glavom i spašavanje golih života. A još je zanimljivije i to da mnoge od tih zvijezda tumače fiktivne, i u mnogo čemu nimalo simpatične verzije same sebe, a za koje publici uglavnom neće biti previše krivo kada ih snađe, u pravilu neugodan, kraj.

“Ovo je kraj” je velikim dijelom prilično zabavan i na trenutke urnebesno smiješan film, iako sadrži scene masovnog krvoprolića, kao i prolijevanja svakojakih tjelesnih izlučevina. Juddu Apatowu, producentu i režiseru koji je Rogenu i družini omogućio karijeru, odana je počast i po tome što se inzistiralo na prikazu izvjesnih dijelova muške anatomije, a što je detalj karakterističan upravo za njegov opus. Nekon nekog vremena, međutim, postaje izvjesno da je “Ovo je kraj” nastao od kratkog (i nikad prikazanog) filma “Jay and Seth versus the Apocalypse” iz 2007. godine. To se odgleda u njegovoj razvučenosti i pokušaju da se u cjelovečernji format  utrpaju sadržaji bez previše humora ili inspiracije. To se odnosi na scene bijega pred demonima, prilično izlizano parodiranje “Egzorcista”, a pogotovo na finalu gdje se sudbina protagonista raspliće u kombinaciji patetike i ne baš previše uvjerljivih CGI-efekata. Mnogima će epilog ukazati na nedostatak ukusa autora. Usprkos tog i drugih razočaranja, “Ovo je kraj” zaslužuje preporuke, iako će više za poklonike autora i filmofile nego za širu publiku.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Jobs (2013)

JOBS
(jOBS)
uloge: Ashton Kutcher, Dermot Mulroney, Josh Gad, Lukas Haas, J. K. Simmons, Matthew Modine
scenarij: Matt Whiteley
režija: Joshua Michael Stern
proizvodnja:Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 122 '

Jedna od dilema koja muči filmske producente od samih nastanka industrije jest odnos prema aktualnim ličnostima ili događajim, odnosno dilema da li prilikom njihove komercijalne eksploatacije treba više inzistirati na brzini produkcije ili se više truditi na kvalitetnoj obradi, čak i po cijenu aktualnosti u trenutku premijere. Danas je ta dilema postala izuzetno važna, jer mjesecima i godinama od prvog scenarija do premijere mnogo toga što je izgledalo “cool” i “hip” postane demodirano ili zasjenjeno nekim još atraktivnijim i “kulerskim” fenomenom. Tu dilemu, možda više od ičega drugog, ilustrira problem koji se našao pred Joshuom Michaelom Sternom, režiserom filma “Jobs”.

Vijesti o snimanju filma su se pojavile nedugo nakon 24. listopada 2011. godine, odnosno nakon smrti Stevea Jobsa, američkog poduzetnika koji je zahvaljujući osnivanju računalne tvrtke “Apple Inc.” kao i nizu popularnih i danas sveprisutnih gadgeta postao jedna od najpopularnijih i najutjecajnijih ličnosti našeg doba. “Jobs” se u kino-dvoranama pojavio 19. travnja 2013. godine. Producenti su izjavili kako su na tom datumu inzistirali kako bi obilježili 39. obljetnicu osnivanja “Applea”, ali je bez svake sumnje odluci da do filmske reinkarnacije Jobsa dođe godinu dana i pol nakon njegove smrti pridonio i ogroman publicitet vezan uz nestanak diva američke računalne industrije, kao i očekivanja da će filmu besplatnu reklamu pružiti fanatični korisnici i poklonici “Appleovih” proizvoda.

“Jobs” počinje 2001. godine kada naslovni protagonist (Kutcher) izaziva oduševljenje među uposlenicima “Applea” prilikom prve demonstracije jednog od tih proizvoda – iPoda. Radnja se potom pomiče u prošlost, odnosno u 1974. godinu kada je Jobs tek propali student, čiji nonkonformizam, hipijevski životni stil i gotovo bolesnu samouvjerenost okolina tolerira tek zahvaljujući njegovom talentu za prepoznavanje novih ideja. Jedna od njih je osobno računalo koje namjerava izgraditi Steve Wozniak (Gad), njegov dobri prijatelj iz djetinjstva. Iako su tradicionalni informatičari prema tom konceptu skeptični, a šira javnost ne shvaća mogućnosti novog uređaja, uporni Jobs okuplja talentiranu ekipu, te uz pomoć poduzetnika i bivšeg inženjera Marka Markulle (Mulroney) osniva “Apple” i na tržište izbacuje “Apple II”. Jobs postaje uspješan i slavan, ali s vremenom gubi prijatelje, a niz poslovnih promašaja, poput “Lise”, godine 1985. dovodi do njegovog smjenjivanja sa čela “Applea”. Desetak godina kasnije “Apple” se našao u problemima, i uprava Jobsa, koji je u međuvremenu osnovao novu tvrtku NEXT, poziva da je ponovno učini predvodnikom računalne industrije.

Filmu je dodatni, iako od strane producenata na početku možda i neželjeni, publicitet donio angažman Ashtona Kutchera u naslovnoj ulozi. Glumac koga je proslavila serija “Lude sedamdesete” je s velikim entuzijazmom prihvatio ulogu čovjeka prema kome mnogi danas imaju idolopoklonički odnos, a koja mu je trebala omogućiti da prestane biti vezan uz likove koji su izgledom ili duhom zaglavili u adolescentskim godinama. Kutcher se potrudio i, ako se film gleda isključivo kroz prizmu njegovih napora, “Jobs” je impresivan film koji na prilično uvjerljiv način rekonstruira jednu od ikona našeg doba.

Na Kutcherovu, ali i gledateljsku žalost, scenarij Matta Whiteleya nije bio na visini, odnosno dostojan jedne takve ličnosti kao Jobs. Umjesto da se koncentrira na ključne događaje u njegovom životu, “Jobs” predstavlja maksimalno klišejizirano i uglavnom dosadno nabrajanje opće poznatih detalja biografije; neki od manje uzornih epizoda (poput odbacivanja trudne djevojke) su ubačeni tek reda radi, te potpuno neiskorišteni i pred kraj stvaraju nepotrebnu konfuziju. “Pirati Silicijske doline”, TV-film snimljen daleke 1999. godine gdje je isti lik tumačio Noah Wylie,  pokazuje kako Hollywood, za razliku od računalne tehnologije, ne mora uvijek ići naprijed.

OCJENA: 4/10