Sudnji dan – Prijeti li nam “Gotovina za tenisice”?

Heroj
Image by ax2groin via Flickr

Kada se promatra suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku teško se oteti dojmu – i to prilično uznemirujućem – kako je ono imalo određene sličnosti sa svime onime što su naši istočni susjedi doživjeli prilikom “određivanja statusa” svoje južne pokrajine.

U oba slučaja je riječ o procesu koji je bio dug, iscrpljujući i često korišten za skretanje pažnje javnosti s daleko ozbiljnijih problema. U oba slučaja su hladni, racionalni argumenti i dugoročne računice, uključujući i one vezane uz mantru o “euroatlantskim integracijama”, bile stavljene u drugi plan u odnosu na emocije i nacionalno-povijesne mitove. U oba slučaja je svatko tko se prema problemu postavio sa zrncem objektivnosti mogao zaključiti kako će priča na kraju završiti, ali je bio malen broj ljudi spremnih da se suprotstave dogmi oko koje se stvorio nacionalni konsenzus, odnosno poricati sve ono što su narodu servirali navijački mediji i licemjerni politički establishment.

I, sada kada se na ulicama hrvatskih gradova liju suze, a negdje i lije krv, nije zapravo teško povući paralele s prizorima s beogradskih ulica prije tri godine kada se tamošnji narod odjednom morao suočiti s dotle neprihvatljivom istinom da im “belosvetski moćnici” zauvijek oduzimaju “kolevku otadžbine”.

Svima onima koji bi ovu opservaciju pokušali osporiti kao miješanje krušaka i jabuka sam dužan priznati da su djelomično u pravu. Naime, u onome što se zove “šira shema stvari” presuda hrvatskim generalima posve nebitna, odnosno da je čak iz dugoročne hrvatske perspektive bilo i jest posve svejedno kakav će biti njen ishod. Osuđujuća presuda Gotovini, čak i uz, najblaže rečeno, “politički nekoretknu” frazu o “udruženom zločinačkom pothvatu”, neće ni u čemu promijeniti ishod Domovinskog rata ili pomaknuti hrvatske granice i za jedan milimetar; isto tako oslobađajuća presuda ne bi kao nekakvim čarobnim štapićem riješila galopirajuće ekonomske, političke i moralne probleme u kojima se našla ova država. Naravno, ne treba zaboraviti ni ono najvažnije – dok se Kosovo za Srbiju čini zauvijek izgubljeni, dotle je za Gotovinu i Markača izgledno da će se jednom, da li za nekoliko godina ili desetljeća, ipak vratiti svojoj domovini i obiteljima.

Važnost ove presude, odnosno njen štetni efekt, je prije svega u tome što će hrvatsku um ponovno zatočiti u 20. stoljeću, i to baš u trenucima kada je relativnio mlaki početak ustaško-partizanske proljetne sezone sugerirao drukčije. Oslobađajuća presuda je mogla donijeti kakvo-takvo zatvaranje nesretnih povijesnih knjiga i okretanje budućnosti, ali Hrvatska ovaj put nije imala sreće. Možda će imati u tome da implicitne i eksplicitne prijetnje o uličnom kaosu i nasilju, kao i u mnogo slučajeva dosad, ostanu mrtvo slovo na papiru, odnosno da će hrvatska prijestolnica, za razliku od Beograda, biti pošteđena scena od kojih bi se mogao napraviti film “Gotovina za tenisice”.

Izbori 1991. umjesto 2011. godine

Protekli tjedan, koji je obilježila 19. obljetnica pada Vukovara, za Hrvatsku je bilo još jedno kolektivno uranjanje u tragičnu i herojsku prošlost, ali će zato mnogima predstavljati i više nego jasan indikator bliske budućnosti.

Naime, ako netko još uvijek postavlja pitanje “na koji to način HDZ misli zadržati vlast”, prošli tjedan je dao više nego jasan odgovor. Izbori, bez obzira na sve tabloidne špekulacije o Sanaderu i drugim kvazišpučistima ili trabunjanja o ispadanju Kosoričnih koalicijskih partnera, bit će održani krajem studenog 2011. godine. Točno četiri godine nakon izbora 2007. i osam godina nakon izbora 2003. godine – a u oba slučaja je pobijedio HDZ.

Ne treba mnogo kako bi se zaključilo kako će vladajuća stranka nastojati maksimalno iskoristiti činjenicu da 20. – ovaj put jubilarna – obljetnica pada Vukovara pada neposredno pred održavanje izbora. Kao što će u kampanji – službenoj ili neslužbenoj – tjednima i mjesecima prije toga u državnim i režimu sklonim medijima biti evocirana i “secirana” svaka, pa i najbeznačajnija epizoda rata i dramatičnih događaja koji su im prethodili. Naravno, svemu tome će se nastojati dati stranački “spin” u obliku ne baš tako diskretnog podsjećanja na to da je Hrvatska svoju slobodu izborila pod vodstvom HDZ-a, kao što će se diskretno pokušati svaki zločin JNA pokušati dovesti u vezu sa strankom koja je nekoć imala crvenu zvijezdu kao simbol i Jugoslaviju kao dio svoje platforme.

Takvoj vrsti kampanje će svoj doprinos dati i HDZ-ov koalicijski partner, koji će svaku takvu obljetnicu nastojati popratiti provokacijama poput Stanimirovićeve izjave, puneći stranice novina i minutažu političkih emisija bijesnim priopćenjima i žestokim polemikama.

U svemu tome će se priča o nastavku ekonomske krize i masovnog siromašenja – a što je bio najbolji, i zapravo, jedini adut SDP-a da dođe na vlast – biti potpuno marginalizirana. Zapravo, kako se čini, SDP je zbog izglednog bijega Hrvatske iz banalno sive sadašnjosti u herojsku prošlost ima slabije šanse na izborima 2011. nego što ih je imao 2007. godine.