Abela Ferraru se može voljeti i mrziti, ali se teško oduprijeti dojmu da je riječ o jednom od rijetkih američkih filmaša koje svoje djelo shvaća uistinu osobno, odnosno da ono što stavlja na ekran velikim dijelom dolazi iz dubine njegovog srca (zlobnici bi, dakako, spomenuli neke druge dijelove ljudske anatomije). Malo režisera je danas spremno u film uložiti toliku energiju, od strane svojih glumaca pokušati izvlačiti posljednji kvant potencijala i čeprkati po dijelovima ljudske psihe i karaktera od kojih bježe čak i nadobudni art-filmaši (a o Hollywoodu ne govorimo). Kada se Ferrara udruži s jednom glumačkom veličinom kao što je Gerard Depardieux, publika može očekivati nešto zbilja posebno. A može se očekivati još više kada se taj dvojac pozabavi stvarnom ličnošću čiji je privatni život, najblaže rečeno, živopisan, odnosno relativno svježim skandalom koji je nekako uspio kombinirati seks, klasne i rasne razlike, još uvijek aktualnu globalnu ekonomsku krizu, političke intrige, korupciju i teorije zavjere. Naravno, kao i u mnogim sličnim slučajevima, pa i u Ferrarinoj karijeri, velika očekivanja često znaju dovesti do velikog razočaranja. Dobrodošli u New York  je jedan takav film.

Iako su se autori osigurali rutinskom napomenom da je riječ o “fikciji”, svatko malo upućeniji zna da Depardieux u filmu tumači lik Dominiquea Strauss-Kahna, francuskog ekonomista i socijalističkog političara čija je karijera vrhunac doživjela imenovanjem za direktora Međunarodnog monetarnog fonda, a s kog mjesta je 2011. godine morao odstupiti zbog optužbi za seksualno zlostavljanje sobarice njujorškog hotela. Nakon kratkog “meta” prologa u kojem Depardieux tumači samog sebe i novinarima objašnjava zašto je preuzeo ulogu čovjeka koga, prema vlastitim riječima, “mrzi”, počinje Ferrarina rekonstrukcija kobnih događaja.  Strauss-Kahnov alter ego, koji se u filmu zove Deveraux, upoznajemo u njegovom washingtonskom uredu, gdje, po svemu sudeći, manje vremena provodi u nastojanju da spasi svjetsku ekonomiju od propasti, a više u pripremama za povratak u domovinu gdje bi se trebao kandidirati za predsjednika. U tu svrhu će francuskom sigurnosnom dužnosniku (Guttman) koji mu je došao u službeni posjet iz kurtoazije biti ponuđene seksualne usluge jedne od tajnica iz Deverauxovog harema, a kada dotični kao profesionalac to ljubazno odbije, Deveraux će se osobno pobrinuti da takav resurs tom prilikom ne ostane neiskorišten. Njegov seksualni apetit je toliko neutaživ, da se čak i rutinski boravak u njujorškom hotelu pred let u Pariz pretvara u cjelonoćnu orgiju sa slučajnim poznanicama i prostitutkama, a sljedeće jutro igrom slučaja predmetom pohote postane i zlosretna sobarica (Afesi). Iako je incident kratak, Deverauxa, na njegovo veliko iznenađenje, na aerodromu hapsi policija te je smješten u istražni zatvor. Iz njega izlazi zahvaljujući svojoj požrtvovnoj i politički ambicioznoj supruzi Simon (Bisset), koja neće štediti novac kako bi Deverauxu osigurala jamčevinu, kućni pritvor ali i dovoljno dobre odvjetnike i “spin” majstore da “pokopaju” cijeli slučaj.

U stvarnosti je slučaj Kahn završio upravo tako, odnosno prava istina se vjerojatno nikada neće doznati, jer su njujorške vlasti na kraju, navodno zbog nedostatka dokaza, odustale od kaznenog progona, a Kahn i njegova žrtva građansku parnicu okončale tajnom nagodbom. Iako je to, kao i brojni drugi detalji, dalo plodno tlo za teorije o tome da su Kahnu “smjestili” američka vlada ili politički protivnici iz domovine, Ferraru i njegovog scenarista Chrisa Zoisa one nisu previše zanimale. Odlučio se za daleko jednostavniju opciju po kojoj je Deveraux/Kahn uistinu kriv. To je omogućilo da ga Depardieux tumači kao potpuno đubre, pri čemu se, zlobnici bi rekli, nije morao previše truditi, s obzirom da je svakojakih ispada imao i u stvarnom životu. Deveraux je, pak, prilično uvjerljiv, i moglo bi se reći, jedan od najbolje postavljenih i odglumljenih likova u posljednje vrijeme; sasvim je lako zamisliti da osoba koja je navikla da pred njom predsjednici i premijeri “suverenih” država pune hlače, odnosno čija riječ može izazvati glad i siromaštvo milijardi ljudi, zaboravi što znači riječ “ne”, odnosno koja sebi može dozvoliti luksuz da se ponaša krajnje bezobrazno i bahato ne samo prema hotelskim sobaricama, nego i prema vlastitoj kćeri (Mouté) koju dovodi u neugodne situacijw. Ferrara sve to prikazuje na krajnje naturalističan način, pa tako scene orgija u hotelskoj sobi izuzetno dugo traju i prikazane su s eksplicitnošću koja se nekoć zvala “soft pornografijom”. To uključuje i scene u kojim će Depardieux imati prilike pojaviti se bez imalo odjeće na sebi, što, s obzirom na njegove godine i grotesknu gojaznost, neće biti previše ugodan prizor svima osim publici s određenim fetišima. Takva ogoljenost i Ferraru i Depardiuexa dobro služe i u drugom dijelu filma, kada se pokrenu “institucije pravne države” i kada se washingtonski “gospodar univerzuma” odjednom mora suočiti s policajcima i zatvorskim čuvarima koji, usprkos sve svoje profesionalnosti, ne mogu skrivati krajnji prijezir prema gadu poput onih čije upravljanje svjetskim zbivanjima, svjesno ili nesvjesno, drže odgovornim za sav društveni otpad koji svakodnevno moraju čistiti s njujorških ulica.

Nakon što je odgovorio na pitanja “što” i “kako”, Dobrodošli u New York se pokušava pozabaviti s pitanjem “zašto” u završnom dijelu. To se događa u luksuznom iznajmljenom stanu gdje je Deveraux smješten kako bi u kućnom pritvoru čekao sudski rasplet, i gdje ima prilike malo razmisliti o svojoj prošlosti i budućnosti. Taj je dio filma najlošiji i predstavlja razočaranje. S jedne strane, kroz prilično nespretne “flashbackove” vidimo kako je Deveraux sebe doveo u tu situaciju, odnosno zaključio kako će prilikom ženskarenja uvijek proći “lišo”, bilo kada žene kažu “da” – poput studentice koju zavede pored njenog oca koji gleda u nevjerici – bilo kada kažu “ne” – poput mlade novinarke koju pokuša silovati prilkom intervjua (američki alter ego francuske novinarke Tristane Banon, koju tumači Shanyn Leigh). S druge strane je potpuno nejasno kako je netko poput Deverauxa mogao postati tako moćan, odnosno Depardieux kroz njegov prikaz ne odaje nikakvu inteligenciju nekakvog briljantnog ekonomista niti diplomatski šarm s kojim je mogao “izmuljati” svoj put na svjetski vrh. Dodatnu zbrku stvara inače impresivna Jacqueline Bisset, čiji je, lik, s jedne strane, očigledno frustriran time što mora glumiti vjernu suprugu čovjeka koji joj je uništio vlastite političke ambicije i životno djelo, a s druge strane nije jasno zašto to čini i kako je s njime uopće završila. Sugestije da bi riječ mogla biti o ucjeni i , odnosno da Simonino bogatstvo potječe od pljačke Židova u Holokaustu, je kasnije tvorcima filma stvorilo određene pravne probleme, s obzirom da je njen stvarni alter ego, Anne Sinclair Židovka te je prijetila tužbama zbog povrede ugleda. Deverauxovi monolozi, u kojima pokušava na brzinu objasniti svoj životni put, odnosno transformaciju od mladenačkog idealista do sredovječnog hedonističkog pohotnika, se također čine ispraznim.

Dobrodošli u New York ipak, kada se sve zbroji i oduzme, ostavlja pozitivan dojam. Ferrara i Depardieux pokazuju da su talenti takvog kalibra da, i kada promaše, stvaraju prilično dojmljivu eksploziju.

OCJENA: 6/10

DOBRODOŠLI U NEW YORK

(WELCOME TO NEW YORK)

uloge: Gerard Depardieux, Jacqueline Bisset, Marie Mouté, Pamela Afesi, Ronald Guttman

scenarij: Abel Ferrara & Chris Zois

režija: Abel Ferrara

proizvodnja: Wild Bunch/IFC Films, Francuska/SAD, 2014.

trajanje: 125 ‘

OCJENA: 5/10