RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10

Oglasi

RECENZIJA: Dolazak (Arrival, 2016)

DOLAZAK
 (ARRIVAL)
 uloge: Amy Adams, Jeremy Renner, Forest Whitaker, Michael Stuhlbarg, Tzi Ma
 scenarij: Eric Heisserer
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Filmanaztion, SAD, 2016.
 trajanje: 112 min.

Ljubiteljima znanstvene fantastike Sveti graal predstavlja film koji tom žanru pripada u najčišćem smislu. A takva., žanrovski “čista” ostvarenja su prilično rijetka, jer i najintrigantnije pitanje “što ako” filmašima obično posluže kao izgovor za orgije specijalnih efekata ili plašenje gledatelja buljookim čudovištima, pri čemu odgovori na to pitanje završe kao zadnja rupa na svirali. Zbog toga svaki “čisti” SF-film, koji se ne ustručava aktivirati sive vijuge gledatelja, mora biti nešto posebno. A još rjeđi su “čisti” SF-filmovi koji ne padnu kao žrtve pretencioznosti ili nedostatka talenta svojih tvoraca. Jedan takav usitinu rijedak “čisti” SF-film s kojim se njegovi autori mogu ponositi jest Dolazak.

Radnja se temelji na predlošku koji ima besprijekorni pedigre za one najzahtjevnije ljubitelje žanra. Riječ je o Story of Your Life, pripovjetci SF-pisca Teda Chianga iz 1998. godine koja je osvojila prestižnu nagradu Nebula. Protagonistica, čiji lik tumači Amy Adams, je dr. Louise Banks, briljantna lingvistica i sveučilišna profesorica koja je duboko traumatizirana tragičnom smrću male kćeri. Njeni privatni problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Zemlji na dvanaest različitih lokacija pojavi dvanaest golemih vanzemaljskih letjelica. Dr. Banks je od strane američke vlade angažirana kao dio tima vrhunskih znanstvenika koji pokušava dešifrirati vanzemaljski jezik, odnosno komunicirati s vanzemaljcima kako bi se doznale njihove namjere ili da li predstavljaju opasnost po čovječanstvo. Susret s neobičnim vanzemaljcima omogući prve korake u tom smjeru, ali cijeli proces ide previše sporo po nestrpljive vlastodršce i histeriziranu javnost, a dodatni problem predstavlja i to što različite zemlje različito gledaju vanzemaljce, odnosno boje se da bi njihovi suparnici od Prvog kontakta mogli profitirati. Dr. Banks je prisiljena koristiti sve svoje umijeće kako bi vanzemaljce, čije metode komunikaciju odaje sasvim drukčije poimanje univerzuma, pokušala shvatiti prije nego što dođe do apokaliptičkog sukoba.

Scenarist Eric Heisserer se u svojoj dosadašnjoj filmografiji žanrovski uglavnom vrtio oko SF-a, ali većina tih naslova je predstavljala ili remakeove daleko boljih klasičnih ostvarenja ili rutinske horore. U slučaju Dolaska je, međutim, upravo Heisserer bio jedan od pokretača cijelog projekta te je godinama pokušavao svoju adaptaciju Chiangove priče prodati velikim studijima. Njegovo nastojanje se, pak, poklopilo s ambicijom danas izuzetno hvaljenog kanadskog režisera Denisa Villeneuvea da svojoj filmografiji doda naslov SF-žanra. Rezultat njihovih napora je ostvarenje napravljeno za takve filmove danas niskim budžetom od nepunih 50 milijuna US$, ali koje usprkos toga izgleda ko “veliki” film, i to daleko veći nego što bi sugerirao ne samo njegov budžet nego i relativna ograničenost radnje i likova.

Heissererov scenarij nije, dakako, prvi koji se bavi temom Prvog kontakta, odnosno problemima koje bi on stavio pred čovječanstvo. Ono u čemu se ističe je, međutim, neobična narativna struktura, kao i da se zbivanja prikazuju gotovo isključivo iz perspektive protagonista, a što uključuje izuzetno realističan i naizgled banalan prikaz njenih iskustava s dolaskom vanzemaljaca. Tome savršeno na ruku i Villeneuvov stil režije, ali i njegov perfekcionizam, kao i nedavna iskustva s filmom Sicario, gdje je glavni lik također žena koju američka vlada angažira za delikatan i opasan projekt. Film u tematskom smislu i pojedinim detaljima odaje homage klasičnim ostvarenjima na istu temu kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Bliski susreti treće vrste, ali Villeneuve je dovoljno oprezan da sačuva originalni stil, odnosno da Dolazak gledateljima bude nešto što ranije nisu mogli vidjeti. Tome je dosta doprinijela i atmosfera, odnosno glazba islandskog skladatelja Jóhanna Jóhannssona koji izuzetno efektno balansira između “ljudske” sentimentalnosti i “vanzemaljskih” motiva koji se čine potpuno stranim ljudskom uhu. Posljednji, ali ne i manje važni, sastojak za uspjeh Dolaska je i izuzetno kvalitetna glumačka postava, pri čemu se posebno ističe Amy Adams u jednoj od najzahtjevnijih uloga svoje karijere, gdje u istom liku tumači brižnu majku, ozbiljnu znanstvenicu, zaljubljenu ženu, ali i nekoga koji se suočava s nepojmljivim iskustvima i percepcijama univerzuma. U usporedbi s njom ostatatk ekipe, čak i kada uiključuje tako ugledna imena kao što su Jeremy Renner i Forest Whitaker, je sveden na druge violine, ali to ovome filmu neće nimalo smetati. Čak i ako kojim slučajem Blade Runner 2049 ne bude uspio opravdati hype, Villeneuve je ovim filmom sebi već osigurao reputacija majstora SF-žanra.

OCJENA: 9/10