RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

Vesna se vraća kući

Vijest o tome da je Vesna Škare-Ožbolt sklopila koalicijski sporazum sa svojom bivšom stranačkom drugaricom Jadrankom Kosor, te da nakon njega Demokratski centar više neće biti opozicijska stranka je izazvala bijes u dijelu hrvatske javnosti – barem onome koji još uvijek hadezeovsko-esdepeovsku političku utakmicu shvaća ozbiljno. Prilazak DC-a pod skute HDZ-a ne samo da je oduzeo Milanovićevoj stranci posljednje djeliće vlasti u Velikoj Gorici, nego se smatra i svojevrsnim zločinom protiv prirode. Naime, prema “progresivnom” svjetonazoru koji dominira među liberalno-ljevičarskom većinom hrvatskih medijskih kadrova, HDZ jednostavno mora izgubiti sljedeće parlamentarne izbore i vlast jer su takvi “zakoni povijesti”, odnosno Hrvatska kao i ostatak svijeta mora “evoluirati” i napredovati od “zaostale” HDZ-ove prema “naprednoj” SDP-ovoj vlasti. Stranka koja se u ovom trenutku pridružuje na propast osuđenom HDZ-u, dakle, predstavlja uvredu zdravog razuma i prirodnog poretka u univerzumu, te će kao svi reakcionarni, odnosno zastarjeli organizmi i sama propasti.

Takvo predviđanje se u slučaju Vesne Škare-Ožbolt i DC-a može obistiniti, ali ne iz gore navedenih razloga. Povratak DC-a svojim starim koalicijskim partnerima i stranačkim drugovima se teško mogao nazvati nekakvim šokom, a iza sebe je imao, barem na kratki rok, sasvim racionalnu računicu.

Škare-Ožbolt se nekoliko posljednjih godina nametnula ne kao najutjecajnija, ali sasvim sigurno jedna od najživopisnijih i najžustrijih opozicijskih političara u Hrvatskoj. Međutim, zbog nepravednog izbornog sistema i medijsko-političkog establishmenta koji forsira predvidljivo dvostranačje nasuprot “slobodnih strijelaca” bilo je jasno da i nema neku političku budućnost. DC već dvije godine nema parlamentarni status, a i predsjednički izbori su pokazali da je Škare-Ožbolt u hrvatskoj javnosti stvorila po svoju karijeru fatalni imidž gubitnika.

Škare-Ožbolt, dakle, kao opozicijska političarka nema veliki kapital, a dosadašnja iskustva pokazuju kako je svaki pokušaj da se “ušteka” onome što se “službenoj opoziciji”, odnosno SDP-u, unaprijed osuđeno na propast, pogotovo kada je na čelu te stranke tankoćutni Milanović. S druge strane, prelazak DC-a vladajućoj stranci bi Jadranki Kosor donio prvu koliko-toliko suvislu političku pobjedu i barem nakratko i uz ne baš previše “spina” preokrenuo negativne trendove. Po prvi put nakon lokalnih izbora prije godinu dana veliki hrvatski grad prelazi u ruke HDZ-a, a opozicijska stranka prilazi vladajućoj koja se zbog toga više ne može uspoređivati s tonućim brodom koga napuštaju štakori.

Na kraju treba uzeti u obzir još jednu dimenziju na koju se često zaboravlja. U Hrvatskoj je – s obzirom na ideološku i programsku identičnost skoro svih relevantnih stranaka – svrstavanje u ovaj ili onaj blok često posljedica nekih pretpolitičkih kriterija (kao što su opredijeljenje predaka u drugom svjetskom ratu), ili čisto osobnih stvari. A kod Vesne Škare-Ožbolt je njeno opozicionarstvo definitivno imalo snažnu osobnu notu. Njen beef nije bio toliko s HDZ-om koliko sa Sanaderom; njegovim odlaskom su se izgubili mnogi razlozi zbog kojih je napustila bivšu stranku.

Iako je izbor Vesne Škare Ožbolt sasvim razumljiv, ipak će imati negativne posljedice po hrvatsku politiku, i to prije svega zato što će njen povratak na vlast javnost lišiti ličnosti koja je bila daleko efikasniji glas opozicije nego vlastodržac.