RETRO-RECENZIJA: Inferno (1999)

uloge: Jean-Claude Van Damme, Danny Trejo, Gabrielle Fitzpatrick, Pat
 Morita, Vincente Schiavelli, Jaime Pressly, Larry Drake, Paul Koslo, Jeff
 Kober, Priscilla Pointer
 glazba: Bill Conti
 scenarij: Tom O'Rourke
 režija: John G. Avildsen
 proizvodnja: Lomax, SAD, 1999.
 distribucija: Niko
 trajanje: 96 '

Inferno je još jedan primjer kako knjigu ne treba suditi po koricama. Naime, domaća (i svjetska) kritika je ovaj film pokopala samo zato a) što je originalno bio snimljen kao “direct to video” (iako je kod nas došao cak u kina) i b) što u njemu glavnu ulogu tumači belgijski filmski tabator Jean- Claude Van Damme. Neki od kritičara su se čak zgražali što je režiju potpisao jedan nekoć tako ugledan režiser kao John G. Avildsen (Rocky, Karate Kid). No, oni koji ovom filmu budu prišli bez nekih predrasuda će se prilično ugodno iznenaditi već na samom početku, jer je glavni protagonist prilično atipičan za vandamovske akcijade. Naime, Eddie Lomax (Van Damme) je bivši vojnik toliko mučen svojom krvavom proslošću da je odlučio izvrsiti samoubojstvo. Ali prije toga se mora oprostiti od Johnnyja (Trejo), svog ratnog druga i najboljeg prijatelja koji živi u okolici pustinjskog gradića na američkom Jugozapadu. Na putu ga presretne skupina lokalnih đikana koja će mu ukrasti motocikl. Eddie je sada promijenio prioritete i odlučuje vratiti motocikl te svoje destruktivne sklonosti usmjerava prema siledžijama i njihovim narko- krijumčarskim sponzorima, pri ćemu će pomoc dobiti od strane lokalnog življa kojima je dosta terora. Naravno da scenarij nije previše originalan, te da je prepun klišeja i predvidljivosti. Naravno da Van Damme nije glumac Olivierovog kalibra. Ali u ovakvom filmu to i nije važno; Van Dammeove nedostatke će nadoknaditi moćna gomilica vrsnih epizodista, a i Van Dammeov stil glume se čini primjerenim za lik kojeg tumači. Sama priča i likovi su gotovo nadrealni, a na trenutke morbidni humor i bizarni likovi lokalnih žitelja kao da su ispali iz Lynchovog filma. No, Avildsen se nema namjere natjecati s art-filmašima; Inferno svoju inspiraciju crpi iz klasika kao što su Yojimbo, špageti-vesterni i niskobudžetne tras-bum akcijade iz 70-tih godina (čiji je zaštitni znak bio vječni negativac Paul Koslo, koji se ovdje pojavljuje u maloj ulozi šefa motociklisticke bande). Avildsen se očito dobro zabavljao, napunivši film svim onim sto nedostaje prosječnom holivudskom filmu u današnjim uškopljenim “politlčki korektnim” vremenima – nasiljem i seksom, pa zahvaljujući formuli “ševa šora šega” Inferno predstavlja trash-poslasticu koju nijedan ljubitelj B-filma ne smije propustiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Machete ubija (2013)

Machete Kills
(izvor: rwoan)
MACHETE UBIJA
(MACHETE KILLS)
uloge: Danny Trejo, Michelle Rodriguez, Sofia Vergara, Amber Heard, Antonio Banderas, Cuba Gooding Jr., Walt Goggins, William Sadler, Lady Gaga, Carlos Estevez, Demian Bichir, Mel Gibson
scenarij: Kyle Ward
režija: Robert Rodriguez
proizvodnja: GreenStreetFilm, SAD, 2011.
trajanje: 108'

Štogod mislili o Robertu Rodriguezu, mora se priznati kako je riječ o jednom od rijetkih hollywoodskih filmaša koji odaje dojam da uistinu voli ono što radi, te jedan od još rjeđih koji publici ima običaj pružati upravo ono što ona od njega očekuje. Jedan od primjera za to je “Machete ubija”, akcijska komedija koja predstavlja ispunjenje obećanja koje na prvi pogled nije izgledalo previše ozbiljno. Ono je dano u obliku lažnog trailera snimljenog za “Grindhouse”, intrigantni, ali komercijalno zlosretni zajednički projekt Rodrigueza i Quentina Tarantina kojim se nastojala odati počast eksploatacijskim B-filmovima 1970-ih. Iako je”Planet terora”, Rodriguezov dio tog diptiha, završio kao neuspjeh, oko kratkog, ali efektnog trailera u kojem Rodriguezov rođak Danny Trejo tumači opakog profesionalnog ubojicu se digla dovoljna graja na Internetu da se tri godine snimi pravi film pod naslovom “Machete”. Taj film, kao i originalni trailer, su, pak, najavljivali nastavak pod naslovom “Machete ubija”. Usprkos ne baš prevelikom oduševljenju kod kritike, i ne baš prevelikoj zaradi (koja zbog Rodriguezove legendarne sklonosti niskom budžetu i ne znači previše), Rodriguez je odlučio biti dosljedan i snimiti pravi film pod tim imenom.

Rodriguez je, za razliku od prethodnog filma, u nastavku scenarij povjerio relativno nepoznatom Kyleu Wardu, koji se baš i nije pretjerano trudio stvoriti nekakav intrigantni ili previše domišljati zaplet. Na samom početku naslovni protagonist zajedno sa svojom životnom partnericom i federalnom agenticom Sartanom Rivera (koju tumači Jessica Alba) rasturi skupinu korumpiranih američkih vojnika koji su nastojali prodati oružje meksičkim narko-kartelima. Uspješnu akciju prekida likvidacija Sartane od strane nepoznatog maskiranog čovjeka, kao i Macheteovo hapšenje i optužba za ubojstvo, koje će se riješiti prihvativši samoubilačku misiju koju mu je ponudio predsjednik SAD (koga tumači Charlie Sheen, u špici naveden pod svojim pravim “latino” imenom Carlos Estevez). Machete se treba vratiti u domovinu i ukloniti Marcosa Mendeza (Bichir), poludjelog revolucionara koji prijeti nuklearnim udarom na Washington ako američka vlada ne ukloni meksičke kartele. Macheteova misija, u kojoj mu pomaže niz egzotičnih i lijepih žena, ali odmaže tajanstveni plaćeni ubojica, se zakomplicira kada otkrije da bi iza svega mogao stajati moćni tajkun Voz (Gibson).

“Ševa, šora, šega” – dobitna kombinacija svakog uspješnog eksploatacijskog filma – se koristi i ovdje. Gledatelji su ponovno izloženi ogromnim količinama eksplozija, pucnjava, masovnog krvoprolića, sakaćenjima, vađenjima crijeva, kao i oskudno odjevenim ženama, a sve začinjeno crnim humorom. Za razliku od prethodnog filma koji je napravljen u kontekstu aktualnih debata o masovnoj ilegalnoj imigraciji iz Meksika u SAD, “Machete ubija” nije opterećen nekom eksplicitnom političkom porukom; scene u kojima se kaosu na ekranu pokušava dati nekakav smisao, zapravo, smetaju. A to, zapravo, i ne iznenađuje, jer je draž “Machete ubija” upravo u tome što ga nitko ne bi trebao shvatiti previše ozbiljno – bilo da je riječ o vrhunskom profesionalnom ubojici koji svako malo mijenja identitete koristeći različite spolove i rase, bilo da bi predsjednik SAD mogao postati netko poput Charlieja Sheena (koji u filmu, kao što su to mnogi primijetili, zapravo glumi samog sebe). Teško se oteti dojmu da se Rodriguez prilično zabavljao snimajući ovaj film, kao i da su mnogi od glumaca u ovom projektu nastupili sa iskrenim oduševljenjem. Možda je najbolji primjer donedavno u Hollywoodu proskribirani Mel Gibson, koji jednostavno blista tumačeći za njega atipični lik bondovskog negativca.

Sve to, na žalost, ne može sakriti da je Rodriguez, u nastojanju da uopće snimi film, premalo pažnje uložio na njegov sadržaj. Za razliku od prethodnog filma mnoge scene i “štosevi” se ne doimaju previše originalno, odnosno predstavljaju pokušaj da se filmu na umjetni način produži trajanje dalje od standardnih sat i pol. To vrijeme će gledatelju, pogotovo na kraju, biti daleko napornije izdržati nego u prethodnom nastavku. A i pokušaj da se izbjegne ponavljanje prvog dijela sa njegovim previše “jeftinim” i nimalo spekatkularnim obračunom nije baš najsretniji. Njime je cijela serija o Macheteu iz voda eksploatacijskog filma skrenula u vode parodiranja “legitimnih” spektakala, prije svega klasičnog bondovskog filma “Moonraker” i SF-klasika “Imperija uzvraća udarac”. Uzimajući ovo potonje za uzor, Rodriguez završnicu namjerno čini nerazriješenom, a i nastoji stvoriti opravdanje za novi nastavak – “Machete ubija ponovno”, čijem su naslovu u novom lažnom traileru dodane riječi “u svemiru”. S obzirom da ovaj film, iako s njime ne treba biti previše razočaran, već sada izgleda kao juhine juhe juha, lako je pretpostaviti da treći dio trilogije o Macheteu biti još gori, odnosno da je možda najbolje da ovaj put sve ostane na traileru.

OCJENA: 5/10