Četiri mjeseca pod zemljom

Iz Čilea dolazi vijest koja bi se mogla okarakterizirati s onim poznatim rečenicama “Imam jednu dobru i jednu lošu vijest”. Dobra je vijest da su u zatrpanom rudniku spasitelji nakon 17 dana potrage pronašli 33 “čudesno preživjela” rudara. Loša je vijest u tome da su rudari još uvijek zatrpani, te da ih neće moći otkopati najmanje četiri mjeseca. Jedini kontakti s rudarima su mali tuneli kojima im se dostavlja hrana, voda i druge potrepštine.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ta 33-orica morati snaći u jednoj od najbizarnijih situacija koja se može zamisliti. Stručnjaci su već sada počeli špekulirati o tome kakve će biti psihološke posljedice, odnosno što se može učiniti da se rudarima olakša situacija “ne tako različita od zatvora“.

S druge strane, čileanski rudari se uvijek mogu tješiti da se njihovo preživljavanje – barem zasad doima ugodnijim od onoga što je svojevremeno morao proći jedan Napoleonov vojnik kome su za vrijeme borodinske bitke 1812. godine rusko topovsko tane odnijelo obje noge. Ostavljen na bojištu i zaboravljen od drugova, spašen je tek nekoliko mjeseci kasnije kada su se francuske snage povlačile preko bojišta zatrpanog raspadajućim leševima nekoliko desetaka tisuća ljudi i konja. Ljudi su mnogo izdržljivija stvorenja nego što se to mnogi usude zamisliti.

Oglasi

Rutinska povijest u Čileu

I dok je svijet daleko više zabavljen izborima u Ukrajini (a daleko manje zabavljen izborima koji se trebaju održati u Massachusettsu), u Čileu se na biralištima dogodio povijesni trenutak kojeg će svjetski, a pogotovo hrvatski mediji, uglavnom ignorirati. Sebastián Piñera, milijarder i kandidat Stranke nacionalne obnove, je tijesno pobijedio demokršćanskog kandidata Eduarda Freia i tako postao novi predsjednik Čilea.

Izbor Piñere je povijesni trenutak za Čile, s obzirom da je on prvi desničar koji je došao na čelo te latinoameričke zemlje otkako je 1990. godine vlast prepustio diktator Augusto Pinochet. Sve dotada je Čileom vladala ljevičarska “Concertacion” koalicija koju su činili socijalisti ubijenog predsjednika Allendea te demokršćani, koji u Latinskoj Americi, za razliku Evrope, tradicionalno pripadaju ljevici.

Usprkos toga što je rezultat bio izuzetno tijesan, i usprkos toga što će novi predsjednik dovesti do prve stvarne promjene vlasti u dva desetljeća, u Čileu – barem kada se usporede iskustva nekih drugih zemalja – nekakve velike drame nije bilo. Piñera će rutinski preuzeti vlast nakon što je obećao kako neće dirati u socijalne i druge programe koje je pokrenula njegova popularna prethodnica, socijalistkinja Michelle Bachelet.

Razlog je prije svega u tome što je u Čileu demokracija, usprkos traumatičnih iskustava na početku 1970-ih, daleko stabilnija nego drugdje u Latinskoj Americi. Smjena vlasti se tamo doživljava kao nešto sasvim normalno, a ne kao apokalipsa. Čak je i Pinochetov odlazak bio posljedica višegodišnjeg političkog pregovaranja, a ne nikakvih romantičnih idealista koji su jurišali na barikade. Mnoge bi države voljele da im povijest bude takva rutina kao što je slučaj s Čileom.