Odlazak u crkvu obrnuto proporcionalan blagostanju?

Economist je prije par dana objavio rezultate istraživanja provedenog u 28 evropskih zemalja, a koje je trebalo ustanoviti kakvi su njihovi stanovnici vjernici, odnosno koliko često i da li uopće odlaze u crkve. Prema tom istraživanju, najveći su vjernici Ciprani, gdje samo 2,4 % stanovnika tvrdi da nikada ne odlazi u crkvu (ne računajući posebne prigode kao što su vjenčanja ili pogrebi). Odmah iza njih je Grčka gdje se u crkvu ne usudi otići samo 4,9 % stanovnika.

Na vrhu liste praktičnih bezvjernika uvjerljivo vodi Češka, gdje u crkvu nikada ne odlazi preko 60 % stanovništva. Odmah iza njih su zapadne države kao Francuska, Britanija, Belgija i Nizozemska, a u sličnom sekularnom društvu se s nešto više od 40 % našla i nekoć ultra-katolička Španjolska. ž

Hrvatska je, kao što se i moglo očekivati, na vrhu vjerničkih zemalja, gdje u crkvu ne odlazi samo nešto više od 10 % stanovnika. U tom pogledu Hrvatska stoji nešto lošije od tradicionalno katolićke Poljske, a nešto bolje od Italije.

Ako se zanemari Cipar, zanimljivo je vidjeti kako veća posvećenost vjeri očigledno nije spasila Grčku od ekonomske krize, isto kao što ateizam i agnosticizam nasljeđen iz komunističkih vremena Češkoj nije smetao da postane ekonomski solidna država i izbjegne najgore efekte globalne krize. Cinici bi mogli reći da konzervativne i dogmatski nastrojene zemlje Južne Evrope iz PIIGS-a, čije se stanovništvo uzda u natprirodnu pomoć, slabije stoji od liberalnih i protestantskih zemalja gdje vlada načelo da “Bog pomaže onima koji pomognu sami sebi”.

Na izborima u Češkoj pobijedila desnica

Češka je – iako je smještena u srcu Evrope i predstavlja sve ono što bi iz hrvatske snobovske perspektive Evropa trebala biti – pomalo atipična u odnosu na neke druge evropske države. Barem se takav dojam može steći kada se pogledaju neki detalji jučer i danas ujutro održanih parlamentarnih izbora.

Prvo, u Češkoj se izborima nastoji razbiti višegodišnja blokada nacionalnog parlamenta gdje su glasovi i mandati bili gotovo ravnomjerno raspoređeni iza umjereno desne Građanske demokratske stranke (ODS) i umjereno lijevih demokrata (ČSSD). Češkom je sve vrijeme upravljala ODS-ova vlada koja je gotovo godinu dana tek otaljavala posao do redovnih izbora.

Druga atipičnost Češke je u tome što se izbori održavaju u dva dana, umjesto jednom – i to petkom i subotom ujutro. Tako ritual izlaznih anketa i prebrojavanja glasova ljudima kvari tek subotu popodne i navečer, umjesto da im upropasti nedjelju navečer i jedan radni dan.

Treća atipičnost čeških izbora je to da umjesto reformiranih imaju *nereformirane* hard-core komuniste u obliku KČSM (Komunistička stranka Češke i Moravske), koja je bila predmetom dosta špekulacija o protestnim glasovima i eventualnoj – za češke demokrate stravičnoj – koaliciji sa socijaldemokratima.

Možda najatipičnija stvar je u tome da se Češka – djelomično uz Poljsku – može smatrati jednom od rijetkih evropskih, a pogotovo istočnoevropskih, zemalja koja je, barem dosad, uspjela izbjeći najgore posljedice globalne recesije. To se prije svega objašnjava time što se Češka odbila uvući u klopku zvanu euro, te je tako izbjegla “vesele” scene s grčkih ulica.

Ono što će možda biti najzanimljivije jest da će, sudeći po prvim preliminarnim rezultatima, ČSSD preoteti od ODS-a mjesto najveće češke stranke, ali da će, za razliku od dosad, ODS moći komotno sastaviti desničarsku koaliciju.

Naime, nezadovoljstvo trenutnim stanjem se nije prelilo u glasove ČSSD-u ni komunistima, koliko dvije novostvorene desničarske stranke koje su sebe uspješno predstavile biračima kao alternativa “pokvarenom” i nesposobnom ODS-u. To se odnosi na TOP09, stranku koju vodi bivši ministar vanjskih poslova Karel Schwarzenberg (Bruxellesu će biti drago, s obzirom da je dotični zagriženi eurofil) te populističku stranku Javne stvari.

Nakon što je prebrojano 30 posto glasova, ČSSD vodi sa 23,9 posto glasova (što je oko 9-10 posto manje nego na prethodnim izborima), ODS ima 18,6 posto glasova (što je oko 14 posto manje nego ranije), dok TOP09 ima 14,4 posto, a Javne stvari 10,9 posto.

Za točan broj mandata treba vidjeti njihovu raspodjelu u 14 izbornih jedinica, kao i koje su stranke uspjele probiti cenzus, te provesti “dontanje”. Ipak, većina promatrača vjeruje kako će tri stranke desnice bez problema moći sastaviti većinu u češkom parlamentu.

Daje li Obama zeleno svjetlo Izraelu za napad na Iran?

Odluka Baracka Obame da se odustane od projekta gradnje proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj predstavlja jedan od vidljivijih znakova diskontinuiteta s vanjskom politikom njegovog prethodnika. Taj će potez izazvati simpatije u najvećem dijelu svjetske javnosti, s obzirom da se sve što je Bush radio smatra lošim, pa, dakle, sve što radi Obama mora biti dobro.

Takav stav, najvjerojatnije neće dijeliti mnogi koji trenutno sjede u foteljama u Varšavi, Pragu i drugim prijestolnicama Istočne, odnosno po Rumsfeldove “Nove Evrope”. Države i vlade koje su se nastojale, bježeći od svog istočnog ruskog susjeda, što čvršće vezati uz Washington, čak i po cijenu krvi svojih vojnika prolivene po azijskim pustarama, sada vide kako su poslužile kao “moneta za potkusurivanje”, odnosno da ih, usprkos svih priča o savezništvu, Obama radi dnevne politike odbacuje poput stare krpe.

Odluka će, s druge strane, izazvati oduševljenje u Moskvi, gdje će biti protumačena kao – uz prošlogodišnji “sjajni mali rat” s Gruzijom – dosad najspektakularniji plod nove, agresivnije politike s ciljem da se postsovjetska Rusija konačno vrati na pozornicu kao velika svjetska sila. Odustajanje od štita će ukloniti ne samo još jedno postsovjetsko poniženje, nego i dosad najozbiljniju prijetnju po ruske nuklearne projektile – koji su dugo vremena Rusiji služili kao posljednji as u rukavu.

S druge strane, ako bi netko zbog nje uistinu trebao biti ljut i zabrinut, to su vlastodršci u Teheranu. Naime, “priča” kojom je Bush američkoj, ali i svjetskoj javnosti prodao proturaketni štit je bila sve ozbiljnija mogućnost da države “Osovine zla” ili drugi “problematični” režimi dođu u posjed nuklearnog oružja, kao i projektila s kojim bi mogli ucjenjivati svijet. Nakon što je eliminiran Sadamov Irak, kao jedina ozbiljna prijetnja je preostao Iran, čiji bi nuklearni program trebao u vrlo bliskoj budućnosti dovesti do stvaranja nuklearnog oružja.

Takav scenario je, pak, posve neprihtvatljiv Izraelu koji posljednjih mjeseci sve više zvecka oružjem, odnosno sugerira kako će iransku prijetnju riješiti na isti onaj način na koji je zaustavio Sadamov nuklearni program 1981. godine – udarom ratnog zrakoplovstva. Još prije nego što je Bush otišao iz Bijele kuće, izraelski vojni udar se, zbog američke zauzetosti u Iraku i Afganistanu, pretvorio u najizgledniju vojnu opciju za rješenje krize. Ona bi trebala biti po američke interese najjeftinija i najjednostavnija – Izrael bi obavio “prljavi posao”, a Obama bi zadržao svoju reputaciju velikog humanističkog mirotvorca koji neće ponavljati Bushove “kaubojske pogreške”.

Odustajanje od štita se tako može protumačiti kao Obamin potez kojim se priprema teren za izraelski napad. Prije svega, njime se sugerira da Iran i njegovi nuklearni projektili – povod za izgradnju štita – neće postojati u bliskoj budućnosti. A još je važnije to da će se uklanjanjem štita i ostavljanjem svojih istočnoevropskih saveznika nastojati kupiti dobra volja Moskve odnosno njeno okretanje leđa Teheranu po kojem bi, bez komplikacija koje mogu učiniti S-300 ili slični ruski protuzračni projektili, sada mogle komotno padati izraelske bombe.