RECENZIJA: X-Men: Dani buduće prošlosti (2014)

IMG_5499
(izvor: Lenonn)
X-MEN: DANI BUDUĆE PROŠLOSTI
(X-MEN: DAYS OF FUTURE PAST)
uloge: Hugh Jackman, James Macavoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Peter Dinklage, Ian McKellen, Patrick Stewart, Nicholas Hoult
scenarij: Simon Kinberg
režija: Bryan Singer
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 131'

Filmovi o superherojima, možda bolje od ičeg drugog, utjelovljuju hollywoodski komercijalizam, odnosno nastojanje da se jedan sadržaj pokuša utrpati što širim slojevima publike. To, s druge strane, ostavlja vrlo malo prostora da se u njima odrazi nekakva autorska osobnost. Jedan od rijetkih izuzetaka od tog pravila je franšiza X-Men, i to najviše zahvaljujući banalnoj činjenici da je Bryan Singer, režiser četiri od pet filmova iz serije (ne računajući dva zasebna filma o Wolverineu), Židov i homoseksualac. Pripadnost dvjema manjinskim skupinama je, bez svake sumnje, imalo određenu ulogu u stvaranju serije filmova o superherojima koje je mutacija učinila različitima od “normalnih” ljudskih bića, a samim time i predmetom progona. Singer je taj motiv u svojim djelima koristio na ne baš implicitan način, pa su tako prošlost nekih od najvažnijih likova obilježena Holokaustom, dok drugi citiraju parole sa parada ponosa. Snažan autorski pečat, međutim, nekad zna biti i dvosjekli mač, prije svega u situacijama kada autor postane predmetom kontroverzi, odnosno optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Hollywood je, međutim, u slučaju X-Men: Dana buduće prošlosti, mogao odahnuti – skandal se nije previše odrazio na kino-blagajne, napunjene upravo onako kao što se u ovo vrijeme očekuje od manje-više svakog filma o Marvelovim superherojima.

Radnja novog filma započinje u bliskoj, ali prilično distopičnoj budućnosti u kojoj je svijet postao poprištem apokaliptičnog rata između mutanata i Sentintela, robota dizajniranih s isključivom svrhom da iskorijene mutantsku prijetnju “normalnom” čovječanstvu. No, kao što se to obično dogodi, Sentinteli su postali toliko temeljiti da se među njihovim metama našao i najveći dio “normalnog” čovječanstva, a gradovi poput New Yorka i Moskve postali ruševine. Posljednja grupa preživjelih mutanata, na čelu sa nekadašnjim suparnicima – ostarjelim profesorom Charlesom Xavierom (Stewart) i Magnetom (McKellen) – je našla privremeno utočište u Kini gdje je smislila očajnički plan da zaustavi rat pomoću vremenskog putovanja. Um Wolverinea (Jackman), koji je jedini fizički spreman za takav postupak, će biti poslan u svoje mlađe tijelo, odnosno u godinu 1973. godinu. Njegov cilj je zaustaviti Raven alias Mystique (Lawrence), koja namjerava likvidirati dr. Bolivara Traska (Dinklage), znanstvenika koji mutante smatra prijetnjom ljudskom rodu te upravo stvara prototipove Sentinela. Ta likvidacija je, međutim, pokrenula niz događaja koji će dovesti do apokalipse. Kako bi je pronašao, Wolverine mora dobiti pomoć mladog Xaviera (Macavoy) i Magneta (Fassbender), koji su sasvim drukčije ličnosti od onih koje poznaje.

Slično kao i Prva generacija, koja je predstavljala svojevrsni “reboot” franšize, i Dani buduće prošlosti radnju namjerno stavljaju nekoliko desetljeća prije današnjeg vremena ne samo zato kako bi pomladili i osvježili glumačku ekipu (prije svega dobre, ali ipak malo potrošene Stewarta i McKellena), nego da bi i filmu dali specifični “retro” ugođaj. Novi film se, također, slično kao i tragično potcijenjeni Čuvari, nastoji neke od moralnih i drugih dilema s kojima se suočavaju njegovi superherojski protagonisti prikazati kroz prizmu nekih od (barem za Amerikance) najtraumatičnijih događaja 20. stoljeća, a što se prije svega odnosi na atentat na Kennedyja i vijetnamski rat. Ne iznenađuje, stoga, što se kao jedno od utjelovljenja svega što je krenulo krivo u to vrijeme pojavljuje lik američkog predsjednika Nixona (koga tumači kanadski glumac Mark Camacho); Singer ga, s druge strane, ne može prikazati kao potpunog negativca, s obzirom da neke od njegovih nestašluka (ilegalna prisluškivanja i sl.) daleko nadmašio sadašnji, Hollywoodu daleko draži, stanar Bijele kuće. Kao mnogo zanimljiviji lik se pojavljuje Trask, koga tumači Dinklage, vjerojatno uživajući u prilici da glumi nešto drukčije od Tyriona u Igri prijestolja; on je prikazan ne kao manijak opsjednut željom za moću, nego netko duboko uvjeren da čovječanstvu čini uslugu, pri tome tragično nesvjestan ironije da kao patuljak nastoji iskorijeniti ljude koji su “drukčiji”. Scenarij Matthewa Vaughna je mnogo manje uspješan u nastojanju da mladog Magneta učini moralno ambivalentnim, odnosno stalnom poigravanju s gledateljskim očekivanjima oko toga hoće li on ili neće postati negativac. Mnogo je, s druge strane, zabavnije vidjeti Macavoya koji mladog Xaviera tumači kao narkomana nalik na propale rock-zvijezde, ali i Lawrence koja prilično uživa u prilici da nosi modu 1970-ih.

Svi ti dopadljivi sadržaji, međutim, dolaze sa balastom često nepotrebnih akcijskih scena, uključujući predvidljivi završni obračun u Washingtonu. Dok one traju, Dani buduće prošlosti se, paradoksalno, čine razvučenima; to se prije svega odnosi na obračune preostalih X-Mena sa Sentintelima u budućnosti, a koji imaju unaprijed zadani mračni ishod. Jedna od najinventivnijih scena (kombinacija bullet timea, slapsticka i retro pop-glazbe) je, pak, potrošena na sredini filma. Završnica, koja, dakako, mora donijeti hepi end, se također čini razvučenom, isto kao epilog u kojem se pojavljuje hrpa likova koje možda mnogo znače Singeru i drugim zagriženim fanovima X-Mena, ali ne toliko prosječnim gledateljima. Usprkos toga, Dani buduće prošlosti uglavnom predstavljaju ugodan način da se provede dva sata. Budućnost, koju sugerira danas već poslovična “teaser” scena za nastavak na samom kraju odjavne špice, ne izgleda toliko dobra.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta
Oglasi

Hollywoodska fikcija uvijek pobjeđuje istinu

Neugodna istina koju je Spikea Lee svojevremeno natuknuo svojom izjavom “Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu” se sada parafrazirati u “Želite zaraditi novac na kino-blagajnama? Snimiti akcijsku crnu komediju o Holokaustu”. Takav se dojam se može steći nakon što su Nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds) preko vikenda zaradili37,6 mil. US$ na američkim kino-blagajnama, te tako omogućili Quentinu Tarantinu nakon dugo vremena sebe naziva hit-redateljem, a njegovim producentima braći Weinstein vrate dio magije kojom su krajem 1990-ih dominirali utrkama za Oscare.

Kritike filma u kojem se židovski pripadnici američke vojske brutalno osvećuju vodećim nacistima za Holokaust su uglavnom dobre, a pritužbe na – najblaže rečeno – maksimalno “kreativan” pristup povijesnim činjenicama – se doimaju kao glas vapijućeg u pustinji. Uspjeh Gadova je, pak, prilično zanimljivo usporediti s fijaskom Operacije Valkyrie koja je nastojala što vjernije prikazati neuspjeli atentat na Hitlera i pokušaj rušenja nacističke vlasti od strane vodećih njemačkih oficira. Dotični film ne samo da je stradao na kino-blagajnama (i ozbiljno uzdrmao reputaciju Toma Cruisea), nego je od strane velikog dijela holivudskog establishmenta dočekan s otvorenim neprijateljskom zbog navodno previše blagonaklonog stava prema Hitlerovoj vojnoj mašineriji.

U tom kontekstu se može tumačiti izjava Brada Pitta, koji je kao pravi holivudski “vojnik Partije”, nemilosrdno ispljuvao Valkyrie. Još je zanimljivija njegova izjava da se zbog Tarantina najvjerojatnije više neće snimati nijedan film o drugom svjetskom ratu jer je “sve što je moglo biti rečeno o tom žanru rečeno”.

S tako arogantnom izjavom se teško složiti. Da je Hollywood slične sugestije poslušao nakon Schindlerove liste možda bi bili pošteđeni za hrpu bofla, ali bi ostali bez Pijanista; da je Tom Hanks nešto slično rekao nakon Spašavanja vojnika Ryana i da su ga poslušali, možda sada ne bi bilo ni Gadova.

Srećom, čini se da Pittove sposobnosti predviđanja kulturnih i drugih trendova nisu na visini, barem ako je suditi prema njegovoj izjavi nakon snimanja Troje, kada je bio uvjeren da će uspjeh tog filma za godinu dana natjerati muškarce širom svijeta da nose suknje.

Singer radi najnoviju verziju Battlestar Galactice i Boormanovog Excalibura

U kakvoj je Hollywood kreativnoj krizi najbolje svjedoči vijest da je Universal nedavno angažirao Bryana Singera da producira ili režira igrani film koji bi trebao predstavljati remake – ili, kako Hollywood to danas zbog bijesnih purističkih fanova originala voli govoriti, reimagining – jedne popularne TV-serije. Ovaj put će se najvjerojatnije po pitanju remakea/reimagininga razbiti rekord, s obzirom da je riječ o seriji čije je redovno emitiranje završilo ove godine – Battlestar Galactica.

S obzirom da će nova verzija Galactice krenuti u produkciju dok stara još potpuno nije otišla u vječna lovišta – njen prequel Caprica bi s prikazivanjem trebao krenuti početkom sljedeće godine – riječ je o potezu koji je ili genijalan ili uvod u jednu od najgorih katastrofa u povijesti Hollywooda. Niz okolnosti govori da je vjerojatnije ovo drugo. Prvo, s obzirom na format cjelovečernjeg filma, teško je očekivati da će nova Galactica po pitanju zapleta, likova i radnje imati “dubinu” koju su imale TV-serije. Drugo, Bryan Singer svoj najveći uspjeh – X-Mene – prije svega duguje strip-geekovima koji su desetljećima htjeli vidjeti svoje omiljene junake na velikom ekranu. Sa fanovima Adame, Baltara i Cylonaca to baš i nije slučaj. A tu je i fijasko zvan Povratak Supermana koji dosta govori kako bi cijela priča mogla završiti.

Naravno, ovakva odluka, koja odiše tipičnim holivudski besmislom, možda i nije neočekivana kada se uzme u obzir da je Singeru istog tjedna udijeljen još jedan upitni remake – ovaj put Boormanov Excalibur iz 1981. godine.  Riječ “upitni” je sasvim opravdana, jer Warner Bros. uistinu nije imao nikakvog razloga da radi remake nečega temeljenog na općoj kulturi. Ako to uistinu bude Boormanovoj verziji vjerni remake, predstavljat će besmislicu nalik na Van Santov kadar-po-kadar remake Hitchcockovog Psiha umjesto originalnog tumačenja legendi o kralju Arthuru.