Gdje je nestala nafta?

Izreka da se povijest ponavlja – prvo kao tragedija, potom kao farsa – mogla bi se primijeniti i na istjecanje nafte u s uništene platforme u Meksičkom zaljevu. Ono što je samo prije nekoliko dana nazivano najvećom ekološkom katastrofom u povijesti sada izgleda kao “mućak”, odnosno sva sila ekologa i drugih stručnjaka je umjesto borbe protiv naftne mrlje sada suočena s jednim malo prizemnijim problemom – odgovorom na pitanje gdje se sva ta procurena nafta sada nalazi.

Time u svojoj reportaži priznaje da je misterij najvećim dijelom proizašao iz banalne činjenice da je istjecanje nafte bilo prenapuhano od medija i ekoloških grupa. U usporedbi s istjecanjem nafte iz Exxon Valdeza na Aljasci istjecanje nafte u Meksičkom zaljevu se sada čini daleko manjim problemom. Vjeruje se da su naftu “sredili” mikrobi kojima, za razliku od Aljaske, gode tople vode Meksičkog zaljeva.

Iako u ovim stvarima treba uvijek biti oprezan, čini se da je – slično kao i kod islandskim vulkanom izazvane avio-apokalipse i histerije izazvane ptičjom gripom – u pitanju bilo još jedno medijsko “senzibiliziranje” javnosti. Oni malo stariji će se vjerojatno sjetiti da je jednu sličnu kataklizmu trebao izazvati “milenijski bag”. Gotovo sve katastrofe koje su mediji predviđali se, pak,  nisu dogodile ili su se događale na mjestima i na način na koji nitko nije očekivao. Stoga treba, barem zasad, odahnuti po pitanju Meksičkog zaljeva, ali se isto tako zapitati kada će se medijima dogoditi isto što i dječaku koji je vikao “evo vuka”.

Obamina administracija se nije protivila puštanju Megrahija

BP, koji danas vjerojatno uživa reputacije najomraženije korporacije na svijetu, u posljednje vrijeme nije predmetom kritika samo zbog naftne mrlje u Meksičkom zaljevu. Naftnu korporaciju su u američkim medijima razapinjali i zbog nečasne uloge u puštanju Abdelbaseta Ali Mohmet al-Megrahija, jednog od dvojice libijskih obavještajaca osuđenih za podmetanje eksploziva kojim je 1988, raznesen putnički avion Pan Ama iznad Lockerbieja u Škotskoj te ubijeno 720 ljudi. Megrahi je nakon dugotrajnog natezanja i diplomatskog pritiska osuđen na zatvorsku kaznu u Škotskoj, ali je prošle godine, na zgražanje velikog dijela američke javnosti, pušten kući u Libiju zahvaljujući odluci škotske vlade.

Kenny McAskill, škotski ministar pravde, odluku je obrazložio “humanitarnim obzirima”, odnosno činjenicom da je Megrahi bolovao od raka u terminalnoj fazi, odnosno da mu je predviđeno samo tri mjeseca života. Megrahi je pušten, ali je u Libiji primio kraljevski doček i godinu dana nakon puštanja je još uvijek živ. Rodbini žrtava Lockerbieja je cijela priča smrdila, i sada se otkrilo kako iza svega stoji poseban sporazum između Britanije i Libije iz 2007. godine koji je stvorio pravnu osnovu za Megrahijevo puštanje. A iza sporazuma, navodno, leži BP koji je za sporazum lobirao kod britanske vlade nastojeći na taj način dobiti političke bodove kod Gadafija i od njegovog režima dobiti prava na eksploataciju libijske nafte.

S obzirom da su veliki broj žrtava bili Amerikanci, cijela je rabota izazvala veliko zgražanje u američkoj javnosti. To, dakako, nije promaklo ni Obami koji je i sam iskoristio priliku da kritizira BP. Međutim, dokumenti koji su danas procurili u Sunday Timesu pokazuju da je Obamina administracija ne samo znala za Megrahijevo puštanje, nego se i formalno složila s time da Megrahija puste na slobodu iz “humanitarnih obzira”. Ovo je, dakako, samo jedan od primjera kako Obama ne bi došao tamo gdje je došao da nije političar, odnosno da jedno govori, drugo radi, a treće misli. Afera Megrahi-Lockerbie, s druge strane, će biti samo kap u moru drugih skandala i ekonomskih problema koji će, čini se, Obamu koštati stranačke podrške u Kongresu na izborima u jesen. Američki mediji, koji su je razvikali kako bi razapinjali BP, na nove detalje najvjerojatnije neće obratiti veliku pažnju.

Carville se okrenuo protiv Obame

Dok većina svjetskih medija i dalje gura mantru o Obami o “velikom vizionaru” i “novom mesiji”, u SAD se sve više – čak i među hard core ljevičarima i lojalnim demokratima – provlači teza da 44. američki predsjednik, u najmanju ruku, još uvijek nije pokazao onakvu čudotvoračku sposobnost kakvu je sugerirala njegova izvrsna izborna kampanja. U posljednje vrijeme se u američkim medijima sve više pojavljuje i donedavno heretička teza da bi Obama, ako ovako nastavi, svojoj Demokratskoj stranci mogao postati isti onakav kamen oko vrata kakav je George W. Bush bio republikancima.

Takvi se stavovi mogu vidjeti i u sve više komentara koji se pitaju nije li najnovija kriza u Meksičkom zaljevu ono što je za Busha bio uragan “Katrina” – katastrofa koja je prvi put jasno i nedvosmisleno javnosti ukazala na njegovu nesposobnost.

Takva teza je itekako dobila na vjerodostojnosti kada ju je izrekao James Carville, 65-godišnji politički strateg Demokratske stranke koji je stekao legendarnu reputaciju kao voditelj Clintonove izborne kampanje. Prema Carvilleovim riječima je Obama tokom 40 dana krize pokazao “političku glupost”. Uzimajući u obzir da je Carville rodom iz naftom pogođene Louisiane, kao i da je zagriženi klintonist koji nikada previše nije volio Obamu, ipak okretanje Carvillea protiv Obame predstavlja sve nego dobru vijest za predsjednika, čija se donedavno blistava politička zvijezda sada tamni poput plaža u Meksičkom zaljevu.