RECENZIJA: Ja, Tonya (I, Tonya, 2017)

JA, TONYA
 (I, TONYA)
 uloge: Margot Robbie, Sebastian Stan, Allison Janney,
 Julianne Nicholson, Bobby Canavale
 scenarij: Steven Rogers
 režija: Craig Gillespie
 proizvodnja: Neon, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Prilično je zanimljivo da se izraz “zlatno doba” u pravilu koristi za razdoblja povijesti koja ljudi u trenutku kada su u njima živjeli nisu smatrali takvima. Nostalgija, odnosno usporedbe s godinama, desetljećima i stoljećima kada su stvari bile gore, su glavni razlog zašto se izraz “zlatni” koristi za neke vremensko-prostorne koordinate. Jedan od malo svježijih primjera bi mogla predstavljati Clintonova Amerika, čiji se stanovnici iz raznih razloga nisu osjećali previše sretni, iako su im zemlju mučili problemi koji se u usporedbi s beskrajnim bliskoistočnim ratovima, ekonomskim krizama, živopisnim likovima u Bijeloj kući i primicanjem nuklearne apokalipse doimaju u najmanju ruku trivijalnima. Što ne znači da te probleme, koji se danas posprdno nazivaju “problemima Prvog svijeta”, nisu nemilosrdno eksploatirali tadašnji mediji, uspijevajući često napraviti vrhunske skandale od priča koji to, u najboljem slučaju, ne zaslužuju. Jedna od tih priča je bio slučaj Tonye Harding, umjetničke klizačice koja je iz pogrešnih razloga zavladala američkim, a i svjetskim naslovnicima, zasjenivši djecu tada ubijanu granatama u Sarajevu ili genocid koji se pripremao u Ruandi. Niti nekoliko mjeseci nakon događaja koji su je tamo doveli, njen lik je glumila Alexandra Powers u na brzinu, ali profesionalno urađenom TV-filmu Tonya & Nancy: The Inside Story. Cijela je priča relativno isto tako brzo nestala sa naslovnica, i vjerojatno bi bila potpuno zaboravljena da četvrt stoljeća kasnije scenaristu Stevenu Rogersu nije pala na pamet ideja da o njoj snimi “dajte mi Oscar” biografski film. Ta je ideja ostvarena 2017. godine filmom Ja, Tonya koji se okitio s jednim od tih kipića – Oscarom za najbolju sporednu glumicu koji je osvojila Allison Janey.

Ja, Tonya je po žanru mješavina klasičnog biografskog filma i pseudosatirične crne komedije, a njegova relativno neobična narativna struktura sadrži pseudokumentarne scene koje služe kao okvir, i u kojem sada vidno ostarjeli likovi komentiraju prošle događaje, dajući bitno različita tumačenja. Film potom počinje 1970-ih kada Tonya Harding, trogodišnje dijete portlandskog mehaničara i konobarice LaVone Golden (Janey), dolazi prvi put na klizalište kako bi je Diane Rawlinson (Nicholson) počela trenirati umjetničkom klizanju. Mala je Tonya neosporni talent, ali joj je odrastanje obilježeno siromaštvom, ali i brutalnim zlostavljanjem od strane disfunkcionalne majke, koja u svojoj kćeri vidi prije svega zlatnu koku. 15-godišnja Tonya (Robbie) će spas pokušati pronaći u ljubavnoj vezi, a potom i braku s mladim Jeffom Gilloollyjem (Stan), ali će i on biti obilježen zlostavljanjem. U međuvremenu njena sportska karijera napreduje, te 1991. godine ulazi u povijest kao prva američka klizačica kojoj je uspjelo napraviti trostruki aksl. Međutim, sve vrijeme je sputava ne samo njen problematični privatni život, nego i predrasude koje kod sudaca i klizačkog establišmenta izaziva kako njeno skromno porijeklo, tako i muškobanjasto ponašanje i buntovni “nerafinirani” karakter tako različit od ideala koje utjelovljuje njena glavna suparnica, popularna “ledena princeza” Nancy Kerrigan (Caitlin Carver). Pred kvalifikacije za Zimsku olimpijadu 1994. godine će to suparništvo eskalirati u dotada nezamisliv nasilan čin koji će od Tonye Harding učiniti najpoznatiju ali i najkontroverzniju sportašicu svijeta.

Ja, Tonya je na prvi pogled izgledala kao savršen “oskarovski” film, i s time se složila danas prilično popualrna australska glumica Margot Robbie koja je, navodno, nakon što je primila Rogersov scenarij, bila uvjerena da je riječ o fikciji, a ne stvarnim događajima. Robbie je film producirala, a i ispred kamere je uložila izuzetan trud, nastojeći uvjerljivo tumačiti lik Tonye Harding i kao 15-godišnje klinke i nimalo glamurozne sredovječne žene, a posebno je radila na tome da savlada klizačke vještine. Robbie i njen trud, međutim, ne mogu riješiti dva ozbiljna problema ovog filma. Prvi je nedostatak budžeta koji, s obzirom da se većina filma odvija u nimalo glamuroznom “white trash” miljeu, i ne upada toliko u oči, ali koji film ozbiljno sabotira na samom kraju, kada se u sceni posljednjeg dramatičnog olimpijskog nastupa Tonye Harding umjesto glazbe Johna Williamsa iz filma Jurski park (koju pamte svi koji su gledali tadašnji TV-prijenos) koristi klasična glazba (koja nije sa sobom povlačila potrebu da se iskesa novac za autorska prava). Drugi, mnogo ozbiljniji, problem je u tome što Ja, Tonya ne donosi ništa naročito novo niti duboko, odnosno da samo prepričava ono što su, s daleko manje ambicija, prikazale brojne druge knjige, dokumentarne emisije, pa i Tonya & Nancy prije nepunih četvrt stoljeća. A moglo se i drukčije. To se najbolje vidi u sceni u kojoj Bobby Canavale tumači lik Martina Maddoxa, producenta, kako on sam kaže, “odvratne tabloidne TV-emisije” Hard Copy, a koja “sada izgleda kao sve ostale emisije TV-vijesti”. Taj se lik prekratko pojavljuje u filmu, iako bi priča o tome kako i zašto je Tonya Harding postala tako važna vijest mogla poslužiti za jedan daleko bolji i danas aktualniji film. No, i ovako nesavršena Ja, Tonya bi vrlo lako mogla izgledati kao remek-djelo u usporedbi s filmovima koji će “Oscare” osvajati za nekih dvadesetak ili tridesetak godina.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Jasmine French (2013)

2014 Independent Spirit Awards Nominees  Best ...

(izvor: SynergyByDesign)

JASMINE FRENCH
(BLUE JASMINE)
uloge: Cate Blanchett, Sally Hawkins, Alec Baldwin, Bobby Cannavale, Louis C.K., Andrew Dice Clay, Peter Sarsgaard, Michael Stuhlbag
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja:. Gravier Productions/Sony Pictures Classics, SAD, 2013.
trajanje: 98 '

Ono što vrhunske prvake razlikuje od običnih prvaka jest sposobnost procjene pravog trenutka u kome rukavice treba okačiti o klin. Za Woodyja Allena, iako njegov opus posljednjih desetljeća više impresionira kvantitetom nego kvalitetom, se može reći da je bliži vrhunskim prvacima. Iako je debelo zagazio u osmo desetljeće života, nastavlja neumorno štancati filmove ritmom od oko jednog godišnje, i svaki od njih izaziva pažnju ne samo zbog Allenove reputacije i zvjezdanog statusa, koliko njegovih stalnih napora da mu se svaki film, iako čvrsto usidren uz točno određeni milje, likove i teme, razlikuje od drugog. Još jedan primjer, i to onaj uspješniji, jest drama Blue Jasmine, koja se u hrvatskim kinima pojavila pod naslovom Jasmine French.

Naslovna protagonistica, koju tumači Cate Blanchett, na radnje putuje zrakoplovom iz New Yorka u San Francisco, kako bi tamo započela novi život. Za razliku od mnogih kojima je Kalifornija bila zemlja meda i mlijeka i nova prilika, za Jasmine je dolazak  na Zapadnu obalu samo još jedna epizoda vlastite propasti. Tamo nije došla da bi uživala u suncu, nego da bi nošla krov na glavom i hranu za stolom, a što joj bi joj trebala pružiti polusestra Ginger (Hawkins), samohrana majka koja živi u malom stančiću sa dva sina i za život zarađuje radeći u trgovini. Za Jasmine je donedavno takav život bio nezamsiliv, s obzirom da je bila u braku s Halom Francisom, financijskim stručnjakom s Wall Streeta (Baldwin) te uživala u luksuzu koji obični smrtnici sebi ne mogu priuštiti. Sve se to jednom rasplinulo kao oblak od sapunice, kada se otkrilo da su Halovi investicijski fondovi najobičnija prijevara, muž završio u zatvoru, vlada zaplijenila svu njegovu imovinu, a Jasmine završila na ulici. Sada je po prvi put u životu prisiljena zapravo zarađivati za život, i to kao recepcionar u zubarskom uredu. Njeni pokušaji da ponovno započne život su, međutim, stalno zapriječeni njenom nesposobnošću da se mentalno prilagodi novoj situaciji odnosno izliječi od prijezira prema siromašnim i “neprofinjenim” “šljakerima” poput muškaraca koji se vrte oko njene sestre.

Ono što Jasmine French čini različitim od većine Allenovih filmova je detalj koji mnogim kritičarima nije upao u oko. Dok se opus njujorškog autora u pravilu smješta u žanr komedije, njegov najnoviji film, usprkos par scena i replika koje bi mogle izazvati smijeh je drama. I u pitanju je prilično ozbiljna drama koja također govori o nekim prilično ozbiljnim problemima koji tište daleko veći broj ljudi od njujorških intelektualaca, i koje se ne može riješiti odlaskom analitičaru. Jasmine French, naime, kroz sudbinu svoje protagonistice, ali i ljudi oko nje, progovara o današnjoj ekonomskoj krizi i za to, poput idealista koji su svojevremeno logorovali na Wall Streetu, kao njene glavne uzročnike vidi “1%” oličenih u Halu i ljudima poput njih. Allen u filmu prikazuje oštar kontrast između Halovog svijeta, kojim dominiraju snoberaj, licemjerje i prijetvornost, te Gingerinog svijeta gdje su ljudi možda “siroviji” i nasilniji, ali su zato daleko iskreniji i sposobniji uživati u malim stvarima.

Jedna od najvećih ironija Jasmine French jest da će taj film biti najmanje gledan od onih koji bi se najviše mogao ticati. Najsiromašniji, odnosno oni koje su opljačkali i osiromašili ekvivalenti Hala u stvarnom životu, vjerojatno nemaju previše novaca za odlazak u kino, a kada ga imaju, vjerojatnije je da će ga potrošiti na neki crtić za djecu, komediju ili CGI spektakl, nego na film koji ih podsjeća na svakodnevne muke. A Jasmine French to čini, i to vrlo dobro, kroz glavnu junakinju čiji pokušaji da se tijelom prilagodi svojoj nezavidnoj situaciji, a koja je u svom umu još uvijek “profinjena” otmjena dama s Manhattana rezultiraju predvidljivim psihološkim rastrojstvom. Taj raspad, koji ilustriraju vješto umontirani flashbackovi koji prikazuju njen život prije Halovog uhićenja, nije nimalo ugodan, ali glavni lik usprkos svog neugodnog snoberaja i umišljenosti izaziva sažaljenje. Za to je potrebna vrhunska glumica, a ona se našla u liku Cate Blanchett, koja je upravo zahvaljujući ovom filmu postala jedna od glavnih kandidatkinja za novog “Oscara”. Njen nastup će mnoge podsjetiti na lik Blanche Dubois iz znamenite Williamsove drame Tramvaj zvan čežnja, a neumitne usporedbe s Kazanovim klasičnim filmom će izazvati i to da je Blanchett lik zlosretne Williamsove heroine nedavno tumačila na pozornici.

Osim Blanchett su vrlo dobar posao obavili i njeni kolege, pri čemu treba prije svega istaći teško britansku glumicu Sally Hawkins koja je poslovično dobro odradila ulogu fizičkim izgledom i standardom prosječne Amerikanke. Kao i mnogo puta kod Allena, njegovi filmovi su prilika za sjajne epizodne uloge, pa se tako nakon dugo vremena istakao poznati komičar Andrew Dice Clay u ulozi Gingerinog bivšeg supruga, jedne od žrtava Halovih makinacija. Neke od tih scena, kao Jasmineine pustolovine u zubarskom uredu, kao i gotovo bajkoviti susret i podzaplet s ambicioznim diplomatom (koga glumi Peter Saarsgard) Jasmine French čine malo previše razvučenim. No, bez obzira na to, ovaj film zaslužuje preporuke, te zbog njega možemo biti sretni zato što Allen još uvijek nije okačio svoje rukavice o klin.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta