ARGO uloge: Ben Affleck scenarij: Ben Affleck, Bryan Cranston, Victor Garber, Alan Arkin, John Goodman režija: Ben Affleck proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012. trajanje: 120 '
Malo koja priča iz današnjeg Hollywooda predstavlja tako ugodno iznenađenje kao transformacija Bena Afflecka od propadajućeg glumca u više nego uspješnog režisera. Teško se moglo pretpostaviti da će bivši momak Jennifer Lopez i brat daleko talentiranijeg Caseya Afflecka pronaći sebe iza kamere i osvojiti dotle neprijateljsku kritiku. Bilo je još teže očekivati da će ličnost vezana uz zloglasni “Gigli” danas postati jedan od favorita za “Oscara”. A upravo takva se stvar dogodila s filmom “Argo”, mezimcem američke kritike koji se upravo počeo prikazivati u našim kinima.
Radnja filma se temelji na stvarnim događajima vezanim uz jednu od najtraumatičnijih epizoda novije američke povijesti. Sve počinje u jesen 1979. u Teheranu, nekoliko mjeseci nakon revolucije u kojoj je zbačen proamerički iranski šah. Bijes naroda novi islamistički vlastodršci usmjeravaju prema SAD koja je omrznutom monarhu dala utočište, a američko veleposlanstvo postaje metom prosvjednika koji u njega provaljuju i osoblje uzimaju kao taoce. U nastaloj gužvi šestoro američkih diplomata uspjeva pobjeći te na kraju pronaći utočište u rezidenciji kanadskog veleposlanika Kena Taylora (Garber). Međutim, kako dani prolaze, tako je sve vjerojatnije da će ih iranski revolucionari locirati i zatvoriti, a možda i likvidirati kao špijune. Zbog toga CIA odlučuje organizirati akciju spašavanja koja je povjerena iskusnom operativcu Tonyju Mendezu (Affleck). On dolazi na genijalnu ideju da bjeguncima da lažni identitet kanadskih članova filmske ekipe koja navodno snima SF-spekatkl po imenu “Argo” u Iranu. Kako bi obmana bila što uvjerljivija, preko svojih veza u Hollywoodu organizira promociju nepostojećeg filma.
Priča o spašavanju američkih diplomata, koja je već bila ekranizirana kao kanadski TV-film 1981. godine, na prvi pogled se doima kao neobičan i potencijalno riskantan projekt za Afflecka čija su prethodna dva, prilično hvaljena, filma (“Nestala bez traga” i “Grad lopova”) bila smještena u milje njegovog rodnog Bostona. Affleck se, međutim, hrabro nosio s tim izazovom i ako se nešto filmu nešto treba zamjeriti, onda to definitivno nije režija. Ono što posebno upada u oči jest izuzetan trud da se što vjernije rekonstruira svijet prije tri desetljeća, a što ne uključuje samo frizuru, odjeću i rekvizite, nego čak i logo “Warner Brosa” na samom početku filma. Affleck također spretno koristi i dokumentarne snimke kako bi radnji filma i teškim odlukama koje moraju donijeti protagonisti dao prikladan kontekst. Pronađene su i turske lokacije koje uvjerljivo “glume” Teheran. Autentičnost je posebno naglašena na samoj odjavnoj špici kada se likovi i neke od najupečatljivijih scena filma pojavljuju uz fotografije stvarnih ličnosti i događaja.
Status oskarovskog favorita “Argo”, pak, velikim dijelom uživa i zbog razloga koji nemaju previše veze s njegovom tehničkom kvaliteta. Prije svega su to aktualni događaji vezani uz Bliski istok, odnosno nuklearna kriza i špekulacije da bi se SAD vojnim napadom barem djelomično osvetile Iranu za jedno od najvećih poniženja u svojoj povijesti. Drugi, a možda još važniji razlog, jest i to da ova priča Hollywood predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, odnosno pokazuje kako tamošnji filmaši znaju biti besprijekorni domoljubi, odnosno svoje opsjenarske vještine iskoristiti u plemenite svrhe spašavanja ljudskih života. Affleck i njegov scenarist Chris Terrio, s druge strane, paze da previše ne skrenu u vode američkog šovinizma, pa su iranski revolucionari prikazani kao inteligentan protivnik. Taj dojam, međutim, značajno kvari dramatična završnica za koju je malo previše očito da predstavlja “kreativni” tretman činjenica koje su u stvarnom životu bile daleko banalnije. Usprkos toga, “Argo” je film koji zaslužuje preporuke, a “Oscar” u Affleckovim rukama ne bi trebao biti prevelika nepravda.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)