RECENZIJA: Liga pravde (Justice League, 2017)

LIGA PRAVDE
 (JUSTICE LEAGUE)
 uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Gal Gadot, Ezra Miller, Jason Momoa, Ray Fischer, Jeremy Irons, Diane Lane, Connie Nielsen, J. K. Simmons
 scenarij: Chris Terrio & Joss Wheddon
 režija: Zack Snyder
 proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 120 min.

2016. godina je bila za mnoge grozna godina, a nešto slično bi se mogli reći i glavešine hollywoodskog studija Warner Bros. Iako su Batman vs Superman i Odred otpisanih – dva filma iz superherojske franšize koju dijele s izdavačkom kućom DC Comics – zaradila hrpu novaca, na kraju balade, odnosno popisu najkomercijalnijih filmova godina, su završili daleko ispod filma Kapetan Amerike: Građanski rat iza kojeg stoji suparnički studiji Disney i Marvel. Štoviše, oba filma su od kritičara, pa i dijela fanova, dočekani na nož te je pokušaj da se kopiranjem formule crossoverima povezanih superherojskih filmova nadmaši Marvelov filmski univerzum dosad imao neslavne rezultate. Stoga 2017. godine, s izuzetkom najzagriženijih DC-jevskih fanatika, nije bilo neke posebno izražene nade da bi Liga pravde, film koji predstavlja prvo veliko okupljanje DC-jevskih heroja, trebao konačno potvrditi uspjeh franšize i povezanog univerzuma na isti onaj način na koji je pet godina ranije to uspjelo Marvelu s Osvetnicima. Nade je bilo još manje nakon vijesti o izuzetno kompliciranoj produkciji, odnosno masovnom nadosnimavanju scena, kao i obiteljskoj tragediji režisera Zacka Snydera, uslijed koje je morao napustiti set.

Radnja filma nakon smrti Supermana (Cavill), odnosno nakon što je Bruce Wayne alias Batman (Affleck) zaključio kako Zemlji prijeti opasnost od raznih vanzemaljskih stvorenja i drugih zlikovaca koje sada znaju da planet nema tko štititi. Batman stoga odlučuje angažirati stalnu suradnicu Dianu Prince alias Wonder Woman (Gadot) i s njom formirati superherojski tim kome će se pridružiti Arthur Curry alias Aquaman (Momoa), Barry Allen alias Flash (Momoa) i Victor Stone alias Cyborg (Fischer). To se događa u pravom trenutku, jer na Zemlju dolazi Steppenwolf (Ciaran Hinds) sa svojom vojskom para-demona kako bi je osvojio. Batman i družina shvaćaju da će protiv njega imati male šanse, pogotovo ukoliko se Steppenwolf dočepa tzv. majčinskih kutija, uređaja koji daju izuzetnu moć njegovim posjednicima. Ti isti uređaji bi, s druge strane, mogli poslužiti superherojima da ostvare očajnički plan, odnosno u kriptonskom brodu uskrsnu svog poginulog kolegu.

Kod Lige pravde je dobra vijest da je bolji od Batmana vs Superman i Odreda otpisanih, mada to, zapravo i nije bilo tako nešto. Da DC-jev univerzum može biti podloga za nešto kvalitetno ili barem gledljivo svjedoči slučaj nekoliko mjeseci ranije lansirane Wonder Woman; Gal Gadot se ovdje ponovno nameće kao jedina suvisla ili simpatična protagonistica superherojske družine, mada njenog lika jednostavno u filmu nema dovoljno da u značajnijoj mjeri popravi dojam. Ostatak družine, pak, pati od toga da jednostavno nije dovoljno definiran niti istaknut – Momoa kao Aquaman uglavnom prikazuje mišiće, Fischer kao Cyborg je zakopan pod bizarnom maskom i kostimom, a Ezra Miller se, s druge strane, previše trudi svom jednodimenzionalnom liku dati nekakvu komičnu notu, a uslijed čega završi kao iritantno i bahato derište. Stanje je još žalosnije s negativcem, koji izgleda kao generičko čudovište iz niza jeftinih video-igrica i na koga će gledatelji zaboraviti još prije nego što dođe odjavna špica.

Sam scenarij, u kome je sudjelovao Joss Wheddon, autor hvaljenih Osvetnika (koji je kasnije nadzirao i post-produkciju i nadosnimavanja), je opterećen nedostatkom originalnosti, kao i prilično jeftinim pokušajem da se riješi problem Supermanovog nestanka. On neće biti iznenađenje za koga svatko tko pozna povijest strip-predloška ili hollywoodski način vođenja poslova, te je svima manje-više bilo jasno da će Supermanov izostanak biti privremen. Na trenutak je postojala šansa da stvar zakomplicira kroz mogućnost da se uskrsli superheroj uslijed traumatičnih iskustava s onostranim pretvori u iracionalno čudovište ili negativca, ali ona nije iskorištena. Na kraju se sve svodi na izgovor za generičko prikazivanje superherojskih moći u generičkom završnom obračunu kojeg tek neobično mjesto radnje (sjever Rusije) i par vizualnih detalja čini drukčiji od scena CGI-destrukcije koje su se mogle vidjeti u sijaset drugih superherojskih filmova. Osim nerazrađenih likova, Liga pravde i neusklađenosti režije, stila i atmosfere, a što je mnoge kritičare potaklo da špekuliraju da je riječ o dva filma – Snyderovom mračnoj, ozbiljnoj “noirovskoj” drami i Wheddonovoj šarenoj, svijetloj i “opuštenoj” superherojskoj slikovnici. Vrlo je vjerojatno da je Wheddonov pristup bio korak u pravom smjeru, ali on za Ligu pravde i budućnost DC-jevog filmskog univerzuma nije bio dovoljan.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Ljubav kao sudbina (Bounce, 2000)

uloge: Ben Affleck, Gwyneth Paltrow, Johnny Galecki, Natasha
 Henstridge, Tony Goldwyn, Joe Morton, Jennifer Grey, David Paymer
 glazba: Mychael Danna
 scenarij: Don Roos
 režija: Don Roos
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 106'

Božićni i novogodišnji blagdani možda predstavljaju najljepši dio godine, ali ne kada se nađete na čikaškom aerodromu i gledate kako se zbog nadolazeće snježne oluje letovi otkazuju jedan za drugim. Buddy Amaral (Affleck), uspješni strucnjak za reklame, se zbog toga ne nervira, jer njegov let neće biti otkazan. No, kada u baru upozna televizijskog scenarista Grega Janelloa (Goldwyn) i čuje njegovu tužnu priću o tome kako neće stići provesti Božić s obitelji, Amaral odlučuje s njim zamijeniti kartu, što zbog čovjekoljublja, a što zbog toga sto će tako moći dijeliti sobu u aerodromskom hotelu s privlačnom Mimi Prager (Henstridge). Za Amarala se to dobro djelo pretvara u noćnu moru nakon što se avion sruši i svi putnici, ukljucujuci sirotog Janelloa, izginu. Amaral se, mučen grižnjom savjesti, odaje piću i završava u klinici za odvikavanje od alkohola. Nakon što je odatle izašao, za svoj grijeh se nastoji iskupiti tako sto će materijalno pomoći Abby (Paltrow), privlačnoj Janellovoj udovici koja je prisiljena zarađivati za život kao posrednik u poslovanju nekretninama. Amaral joj namješta unosan ugovor, ali se ne usuđuje priznati kako je poznavao njenog muža. Između njih dvoje se stvara prijateljstvo, a ubrzo i ljubav.

Ljubav kao sudbina (još jedan dokaz inventivnosti naših distributera) je svojevremeno izazvao dosta pažnje zbog prožimanja fikcije i stvarnog života, odnosno zbog toga što su se Gwyneth Paltrow i Ben Affleck previše uživjeli u uloge te romansu pred ekranom nastavili u stvarnom životu (a zlobnici bi rekli da tu prožimanje ne prestaje, s obzirom da je Affleck i ulogu liječenog alkoholičara nešto kasnije ponovio u stvarnom životu). No, film sam po sebi ne zaslužuje neku preveliku pažnju, jer predstavlja još jedan dokaz kako je u današnjem Hollywoodu lako i jednostavno proćerdati reputaciju originalnog filmaša. Scenarist i režiser Don Roos je prije par godina oduševio kritiku svojom otkačenom crnom komedijom Suprotno od seksa, prepunom neobičnih likova i situacija. Ovaj put je odlučio učiniti sve da postane dijelom holivudske matice, i to u najgorem smislu riječi. Film je po svojoj prirodi melodrama, ali ga je “Miramax” reklamirao kao “romantičnu dramediju”, što znači da je riječ o najodvratnijoj “ljigi”, jer je izraz “dramedija” danas postao sinoninom za komedije koje nisu smiješne, odnosno drame koje se pokušavaju prodati kao komedije. Humora u ovom filmu, pak, nema, a radnja je prepuna “ljiga” klišeja prema kojima čak i zloglasna Jesen u New Yorku izgleda kao oličenje suptilnosti. Čak je i jedan od dvoje glavnih glumaca zakazao – dok je Paltrow uvjerljiva kao teškom sudbinom pogođena domaćica, Affleck je užasno blijed i iritantan. Na kraju sve nade u ovaj film uništava ultrapatetična scena u sudnici, bez koje, izgleda, danas ne može nijedan holivudski film. Ono što je najžalosnije u ovom filmu jest to da ga je proizvela tvrtka “Miramax”, nekoć specijalizirana za niskobudžetne, otkačene i nezavisne filmove, a danas po kvalitetu svojih proizvoda ništa drukcija od velikih studija. Sic transit gloria mundi.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac (Jay and Silent Bob Strike Back, 2001)

uloge: Jason Mewes, Kevin Smith, Ben Affleck, Will Farrell, Shannon
 Elizabeth, Eliza Dushku, Ali Larter, Brian O'Halloran, Jeff Anderson, Jason
 Lee, George Carlin, Carrie Fisher, Jason Biggs, Matt Damon, Mark Hamill,
 Joey Lauren Adams, Dwight Ewell, Jennifer Schwalbach-Smith
 glazba: James L. Venable
 scenarij: Kevin Smith
 režija: Kevin Smith
 proizvodnja: View Askew/Miramax, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 104 '

Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac, peti film iz nečega što je trebalo biti upamćeno kao “New Jersey trilogija” predstavlja jop jedan dokaz u prilog tvrdnji kako i najdarovitiji filmaši imaju problema sačuvati svoje kreativne sposobnosti u okružju holivudskog glamura i visokih budžeta. Nakon što je prije osam godina bljesnuo svojim mikro-budžetskim Trgovcima, Smith je snimao filmove čiji je kvalitet obično bio obrnuto proporcionalan njihovoj cijeni odnosno broju velikih holivudskih zvijezda koje su se u njima pojavljivale. Nakon kontroverzne (i precijenjene) Dogme, Smith je snimio nešto što bi trebalo biti film “za dušu”, odnosno ostvarenje koje bi trebalo biti poklon njegovim najvjernijim fanovima. Slično kao i svi ostali Smithovi filmovi, i ovaj se odvija u univerzumu koji ima iste likove. U ovom slučaju to su sitni dileri Jay (Mewes) i Silent Bob (Smith), koji, čuvši kako Hollywood namjerava ekranizirati strip temeljen na njihovim životima a da im nitko nije isplatio autorska prava, odluće otputovati u Los Angeles kako bi sabotirali snimanje. Ono što slijedi je serija pustolovina koja ce dati priliku za niz gegova u kojima Smith demonstrira svoj specifični zahodski (i, ako je vjerovati dežurnim holivudskim gay-dušobriznicima, homofobni) humor. S obzirom da su Jay i Bob u svim prethodnim filmovima bili likovi sporednog značaja, kao protagonisti nisu previše uspješni, a i Smithovo korištenje tanašnog i recikliranog road movie zapleta (kao i ne baš produhovljeno parodiranje Charliejevih anđela) ne prolazi ništa bolje. Ono u čemu ovaj film uspijeva jest Smithovo samoparodiranje, odnosno korištenje svih mogućih referenci na svoj prethodni opus. Zbog toga ce Jay i Bob uzvraćaju udarac biti više nego zabavan film za one koji su već bili uživali u Smithovom opusu, dok se onima koji nisu ipak treba preporučiti nešto drugo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Vruća linija (Boiler Room, 2000)

uloge: Giovanni Ribisi, Vin Diesel, Nia Long, Nicky Katt, Scott Caan,
 Ron Rifkin, Jamie Kennedy, Taylor Nichols, Bill Sage, Tom Everett
 Scott, Ben Affleck
scenografija: Anne Stuhler
kostimografija: Julia Caston
fotografija: Enrique Chediak
montaža: Chris Peppe
glazba: The Angel
scenarij: Ben Younger
režija: Ben Younger
proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
distribucija: Discovery

Najnoviji skandal koji nam je priuštio zagrebački gradonačelnik još jednom nas je podsjetio na aferu “Monicagate” kao i razloge zbog kojih je je američki predsjednik Bill Clinton preživio neugodnost koja bi mnoge druge stajala glave. Ključni razlog je, dakako, u izvrsnom stanju američke ekonomije, koja je devedesetih stajala bolje nego ikada u povijesti, a to se poslije odrazilo i na životni standard širokih slojeva stanovnistva. To ekspresno blagostanje se moglo primijetiti i zahvaljujući fenomenu sve veceg broja mladih ljudi koji su se obogatili doslovno preko noći i uživali u svim onim blagodatima na koje su prethodne generacije mogle računati tek nakon više desetljeća mukotrpnog rada. Temelj tog fenomena su bile, slično kao i dvadesetih godina prošlog stoljeća, burzovne špekulacije, odnosno gotovo nezaustavljivi rast vrijednosti Dow Jonesa kojeg su uspjele zaustaviti tek prošlogodisnja recesija i avio-izlet bin Ladenovih pristaša. Naravno, burzovno spekuliranje je sa sobom donijelo renesansu “japija” – mladih, pohlepnih i beskrupuloznih profesionalaca koje je Oliver Stone prilično dobro opisao u svom filmu Wall Street. No, u devedesetima je Hollywood bio prilično nezainteresiran za taj fenomen, dijelom i stoga što bi čeprkanje po prirodi američkog kapitalizma moglo dati nešto mračniju sliku Amerike od one koju nam je tvornica snova nastojala prodati u clintonovskoj eri. Tek je Ben Younger, filmaš-debitant koji se jednom okušao kao burzovni mešetar, svoja iskustva pretočio u film na tu temu.

Seth Davis (Ribisi) je mladi propali student koji je, da bi nekako zaradio za život, organizirao ilegalnu kockarnicu za svoje bivše kolege. Posao ide prilićno dobro, ali predstavlja sramotu za njegovog oca, uglednog federalnog suca Martyja Davisa (Rifkin). Stoga Seth rado prihvaća ponudu da se zaposli u “J.T. Marlinu” maloj ali prodornoj mešetarskoj tvrtki. Nakon što je zatvorio kockarnicu i odradio pripravnički staž, Seth započinje karijeru mešetara i, slično kao i većina njegovih kolega, zarađuje gomilu novca koji bi mu trebale garantirati status milijunaša za samo tri godine. Tajna uspjeha je u njegovoj sposobnosti da putem agresivnog telemarketinga većinu potencijalnih klijenata nagovori da kupe dionice i slične vrijednosne papire. Sethu ide više nego dobro, ali mu radoznalost ne da mira i ubrzo shvaća da je “J.T. Marlin” ništa drugo nego dobro smišljena prevara – dionice iz ponude su bezvrijedne i pripadaju propalim, odnosno nepostojećim tvrtkama; cilj telemarketing kampanje jest da povećaju potražnju za dionicama i tako im umjetno podignu cijenu kako bi vlasnici i veliki dioničari ekspresnom prodajom sebi osigurali maksimalne profite i svoje klijente poslije ostavili na prosjačkom štapu. Seth shvaća da će uskoro morati birati između vlastitih etičkih načela i bogatstva preko noći koje mu je donijelo sudjelovanje u ovoj prljavoj raboti.

Youngerov film odaje autora koji prilično dobro pozna materiju. Scenarij je prepun stručnih fraza i dosta uvjerljivo nam pokazuje (polu)svijet burzovnih mešetara i mentalitet bogaćenja preko noći koji je karakterizirao Ameriku devedesetih. Younger, s druge strane, zna da dobar dio publike (pogotovo u Hrvatskoj, gdje javnost u pravilu ne razlikuje vrijednosni od toaletnog papira) neće baš razumjeti kako se to mogu stvoriti milijuni iz ničega, pa radnju vodi putem naracije glavnog lika. U svemu tome ima dobru potporu izvrsne glumačke ekipe na čelu s Giovannijem Ribisijem (Tajni odred, Dar), koji očito uživa u prilici da jednom za promjenu tumači lik koji nije retardiran. I njegovi partneri su prilično dobri – od karizmatičnog Vina Diesela (Planet tame) preko Jamiea Kennedyja (Vrisak) do Bena Afflecka u maloj, ali efektnoj ulozi mešetarskog instruktora. Younger u Vrućoj liniji koristi priliku za vlastite sociološke opservacije o mladim burzovnim mešetarima 90-tih – za razliku od svojih prethodnika u 80-tim, koji su stvorili vlastitu supkulturu temeljenu na “profinjenom ukusu” i aristokratskoj snobovštini, japiji u “politički korektnim” vremenima nemaju reaganovske konzervativne uzore i umjesto toga se okreću MTV-ju i rap-supkulturi kao svojoj inspiraciji. Zato je soundtrack temeljen upravo na rapu, a u nekim prilično efektnim scenama međusobnog japijevskog druženja ta se ekipa, iako zarađuje milijune, po svojoj kulturi i manirama nimalo ne razlikuje od tinejdžerskih bandi koje zarađuju tu i tamo koji dolar prodajući crack po mračnim ulicama.

No, dobra karakterološka studija sama po sebi ne garantira dobar film. Vruća linija je to mogla biti, ali je Younger podlegao početnickim greškama i svoj prvijenac napunio klišejima koji su ga trebali učiniti “kulerskim”, odnosno komercijalnijim. Tako je u potpuno bjelački svijet mešetarske tvrtke ubačena crna tajnica (koju tumaci Nia Long) da bi glavni junak doživio prilično neuvjerljivu i skroz nepotrebnu romansu. Nadalje, glavni lik isto tako doživljava prilicno neuvjerljivu transformaciju od beskrupuloznog profesionalca do amatera-detektiva i moralista. Dojam dodatno kvari prilično zbrkana i neuvjerljiva završnica. Rezultat svega je razočaranje, a hrvatskoj publici će Vruća linija ostaviti još gorči okus u ustima nakon sto shvati da je u proteklih deset godina često bila u istoj onoj situaciji kao i Sethovi klijenti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Pearl Harbor (2001)

uloge: Ben Affleck, Josh Hartnett, Kate Beckinsale, Ewen Bremner, Jon
Voight, Alec Baldwin, Cuba Gooding Jr., Mako, Tom Sizemore, Dan
Aykroyd, Colm Feore, Cary-Hyoruki Tagawa, William Fichtner, Leland
Orser
scenografija: Nigel Phelps
kostimografija: Michael Kaplan
fotografija: John Schwartzman
montaza: Roger Barton, Mark Goldblatt, Chris Lebenzon & Steven
Rosenblum
glazba: Hans Zimmer
scenarij: Randall Wallace
rezija: Michael Bay
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
distribucija: Kinematografi
trajanje: 183'

Američki predsjednik Bush je upravo najavio kako će njegova administracija iskesati nekih 320 milijuna US$ u svrhu ishrane svih onih Afganistanaca koji uspiju preživjeti vatromet koji očekuje tu zemlju (a dotična svota je vise nego dovoljna da se deset puta obnovi njena postojeća infrastruktura). Kada se jednog dana budu pisale knjige o Hollywoodu u kasnim 90-tim godinama prošlog stolječa vjerojatno će biti povjesničara koji ce daleko veći budžet pripisivati projektu zvanom Pearl Harbor. Iako je službeno budžet iznosio relativno skromnih 145 milijuna US$, dosta se govorilo o “odgodi plaćanja” i sličnim računovodstvenim trikovima koji su trebali sakriti činjenicu da je riječ o jednoj od najvećih papilova u povijesti tvornice snova. I dok se još može raspravljati o tome da li je Pearl Harbor doista najskuplji holivudski film ikada snimljen, nema spora da je riječ o najambicioznijem projektu u posljednje vrijeme. Uspješni producentsko-režiserski par Bruckheimer-Bay, specijaliziran za testosteronom natopljene akcijske superspektakle, od “Disneya” je dobio zadatak da snimi film koji će ne samo matičnoj kući donijeti hrpu novaca nego i “Oscare”. Naravno, odabran je najočigledniji put – formula koja je trebala nadmapiti dotada neprikosnoveni Cameronov Titanic. Tako je priča o ljubavnom trokutu u predvečerje japanskog napada na Pearl Harbor trebala u kino dovući sto je moguće više gledatelja – romantični podzaplet koji uključuje dva holivudska ljepotana trebao je garantirati horde gledateljica (koje su Titanicu prije četiri godine donijele fenomenalni uspjeh), dok je njihove muške partnere u kino trebala privući uobičajena bruckheimerovska akcija. Uz Bruckheimera i Baya se na posao dala i “Disneyeva” propagandna mašinerija, koja nije birala sredstva ne bi li sto više publike dotjerala u kino. Tako su neki “Disneyevi” rukovodioci davali izjave kako je “dužnost svakog patriotski raspoloženog Amerikanca” da ode u kino gledati Pearl Harbor i “tako se upozna s herojskim žrtvama generacije kojoj Amerika i ostatak svijet duguje današnju slobodu od sila zla”. Istovremeno je za japansko tržište priređena posebno montirana verzija iz koje su izbačene sve reference o Japancima kao zlikovcima, a film reklamiran kao melodrama, a ne ratni spektakl. Iako se ništa nije prepuštalo slučaju, manipulacija javnošću ipak je bila prevelika, a Internet-javnost, koja je vec bila torpedirala neke ambiciozne holivudske projekte u prošlosti (kao Batmana i Robina) dala se na posao šireći katastrofalne vijesti s probnih projekcija. Na kraju se Pearl Harbor morao suočiti s kritičarima koji su ga sasjekli na komade, a ni publika nije bila baš previše oduševljena – već nakon prvog tjedna prikazivanja je postalo jasno da će biti rijec o jednom od najvećih komercijalnih podbačaja u povijesti Hollywooda. Sada, nakon napada na WTC i Pentagon, “Disneyeve” glavešine se vjerojatno žderu zbog toga sto film nisu lansirali četiri mjeseca kasnije – u ultranacionalističkoj histeriji koja je zahvatila Ameriku filmovi poput Pearl Harbora bi imali daleko bolju prođu.

Glavni junaci ovog filma su dvojica mladića koji su od ranog djetinjstva sanjarili o uzbudljivom životu vojnih pilota – Rafe McCawley (Affleck) i Danny Walker (Hartnett). Ta im se prilika konačno ostvarila godine 1940. kada su primljeni u zrakoplovni odjel američke vojske. No, od uzbuđenja nema ništa jer se SAD trude ostati neutralne u Drugom svjetskom ratu iako je Hitler već uspio pokoriti skoro cijelu Evropu. Potpukovnik James Doolittle (Baldwin) pak smatra da je ulazak u rat neizbježan te da američki vojni piloti moraju steći nužno iskustvo pa ohrabruje Rafea da se prijavi kao dobrovoljac u RAF ćije su lovačke eskadrile jedino što stoji između Hitlerovih hordi i Britanskog Otočja. Zbog toga je Rafe prisiljen napustiti svoju djevojku, bolničarku Evelyn Stewart (Beckinsale), koja je zajedno s Billyjem premještena u mornaričku bazu Pearl Harbor na Havajima. Kada stigne vijest da je Rafe srušen nad La Mancheom i vjerojatno poginuo, Billy pocne tješiti Evelyn i između njih se stvara ljubav. Njihovu sreću ce pomutiti Rafeov dolazak na Havaje, ali svađa između najboljih prijatelja je samo uvertira za daleko gore iskušenje – već slijedećeg dana će se na najvažniju bazu američke Pacifičke flote iznenada obrušiti na stotine japanskih aviona i uhvatiti branitelje na spavanju. U kaosu iznenadne bitke će Rafe i Billy zaboraviti na svoje nesuglasice i učiniti upravo ono za cime su žudjeli cijeli život. No, usprkos svem njihovom herojstvu američka Pacifička flota je pretrpjela strašan udarac i proći će mjeseci prije nego što Amerika bude u stanju nešto ozbiljno učiniti protiv japanskog napredovanja na Pacifiku. I dok Evelyn otkriva kako je trudna, dotle se Rafe i Billy prijavljuju kao dobrovoljci za supertajnu samoubilačku misiju koja bi mogla makar simbolično preokrenuti tok rata.

Ideja da se Titanic kombinira sa Spašavanjem vojnika Ryana mozda i nije bila tako bedasta, ali Bruckheimer i Bay definitivno nisu bili prave osobe za nešto tako. To je možda najvidljivije u tome da je Pearl Harbor zanimljiv jedino u onom segmentu koji prikazuje sam napad na američku pomorsku bazu – dok god radnja zahtijeva gomilu eksplozija, rafale i kompjuterske specijalne efekte dotle se Bay može kako-tako snaći i film je gledljiv. Problem je u tome sto je sam napad trajao jedva sat vremena, što je Bay uspio srezati na nekih trideset-četrdeset minuta. Prije i poslije te scene smo prisiljeni gledati uobičajenu holivudsku melodramu, i tu Bay, naravno, pokazuje da ne zna režirati dvije nacrtane ovce na zidu. Istini za volju, Bay za to nije jedini krivac; najveću odgovornost za negledljivost filma snosi scenarist Randall Wallace koji je priču o ljubavnom trokutu ne samo napunio s materijalom koji daje novu definiciju izraza “sentimentalna ljiga” nego i s dijalozima prema kojima “Naša zemlja” (brazilska sapunica emitirana na HRT-u početkom 2000-ih, op.p.) izgleda kao književna klasika. Wallace je radnju učinio dodatno nezanimljivom i time što je u nju ubacio sve moguće klišeje, pa tako, na primjer, nije uopće problem predvidjeti tko će od junaka prežovjeti a tko poginuti. A istini za volju, to gledateljima i nije tako važno, s obzirom da su Affleck, i u nešto manjoj mjeri Beckinsale i Hartnett bili tako nezainteresirani za ulogu da su svoje likove učinili totalno nezanimljivima. To nije slučaj s epizodistima kao sto je, na primjer, Mako, koji glumi japanskog admirala Yamamota u scenama koje su trebale svoj toj sentimentalnoj “ljigi” dati nekakav povijesni kontekst. Na žalost, te scene prekratko traju, jer su Bruckheimer i Bay smatrali da će publika biti toliko zabavljena gugutanjem zaljubljenih golupčića da im neće biti važno da se zapitaju tko se borio protiv koga i zašto u Drugom svjetskom ratu. Djelomično radi toga, djelomično radi političke koreknosti, a najviše radi pokušaja da se ponove Titanicove brojke na japanskom tržistu, Japanci uopće nisu prikazani kao podmukli agresori, nego kao ponosni ratnici koje je, eto, stjecaj nesretnih okolnosti i naftni embargo natjerao da zarate s Amerikom. Iako su se zbog važnosti Pearla Harbora u kolektivnoj svijesti američke nacije daleko više držali povijesnih činjenica nego u nekim sličnim holivudskim filmovima na temu Drugog svjetskog rata (Podmornica U-571, Engleski pacijent), Bruckheimer i Bay su svejedno uspjeli ovaj film napuniti nelogičnostima i scenama zbog kojih ce se nakostriješiti svaki iole bolji poznavatelj tog povijesnog razdoblja – od oficira koji vojske mijenjaju poput čarapa pa sve do toga da se lovački piloti biraju za obavljanje najdelikatnijih bombarderskih misija. Glazba Hansa Zimmera je možda jedino prijatno iznenađenje u ovom filmu, ali za tako nešto se daleko više isplati slušati CD nego tri sata testirati svoje strpljenje gledajući ovo oličenje svega onog sto je najgore u današnjem Hollywoodu.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

(RETRO) RECENZIJA: Daredevil (2003)

DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)

uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan, 
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari, 
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '

U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.

Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.

Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Nestala (2014)

English: Rosamund Pike at the red carpet New Y...

Rosamund Pike (izvor:Wikimedia Commons)

NESTALA
(GONE GIRL)
uloge: Ben Affleck, Rosamund Pike, Neil Patrick Harris, Tyler Perry, Carrie Coon
scenarij: Gillian Flynn
režija: David Fincher
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 149'

David Fincher je filmaš koji uživa ugled i poštovanje, ali se teško može reći da ga itko, osim najzagriženijih filmofila, previše voli. Ako bi se za to mogao pronaći, onda je on u tome što njegova ostvarenja prikazuju nesumnjivi talent i kreativne sposobnosti, ali isto tako i nevjerojatnu hladnoću odnosno nedostatak empatije prema likovima (i publici koja za njih navija). Mnogi bi mračni karakter njegovih filmova mogli protumačiti kao odraz autorove mizantropije, pa je to vjerojatni razlog zašto gledanje Fincherovih filmova predstavlja zadovoljstvo, ali ne onakvo kakvo prosječan gledatelj želi ponoviti. Nešto slično bi se moglo reći i za Nestalu, jedan od najhvaljenijih i najrazvikanijih filmova prošle godine, koji je postigao najbolje komercijalne rezultate u Fincherovoj karijeri, ali za koga se usprkos toga teško može koristiti izraz “popularan”.

 

Radnja se temelji na istoimenom bestseler-romanu Gillian Flynn, koja ga je također napisala scenarij. Naslovni lik, koji tumači britanska glumica Rosamund Pike, je Amy Elliott-Dune, supruga Nicka Dunnea (Affleck), nezaposlenog novinara. Radnja započinje na petu godišnjicu njihovog braka, nakon što Amy netragom nestane iz kuće. Taj događaj pokreće istragu prilikom kojeg policijska detektivka Rhonda Boney (Dickens) postaje sve uvjerenija kako je Nick glavni krivac za nestanak supruge, odnosno da je u pitanju ubojstvo. Paralelno sa istragom se kroz flashbackove prikazuje prethodnih nekoliko godina u životu Dunneovih, koji prikazuju kako se naizgled idilični brak počeo raspadati uslijed recesije zbog koje je Nick ostao bez posla i bio prisiljen vratiti se iz New Yorka u rodni gradić u Missouriju, čiju zabit njegova sofisticirana supruga nije mogla smisliti. Kada istraga otkrije da je Nick bio nevjeran, i kada se u priču upetljaju mediji, Nick i njegova sestra Margo (Coon) su prisiljeni angažirati darovitog odvjetnika Tannera Bolta (Perry). Na kraju se ispostavi da je prava pozadina Amynog nestanka još nevjerojatnija.

 

Nestala na prvi pogled izgleda poput tipične epizode TV-serije Zakon i red, odnosno kao nastojanje da se eksploatiraju priče sa naslovnica američkih medija, pogotovo onih koje se tiču slučajeva misteriozno nestalih žena i njihovih supruga koji su, iz ovih ili onih razloga, postajali osumnjičenima, a u većini slučajeva i osuđeni za ubojstvo, uz obavezni medijski cirkus. Fincher, međutim, svemu tome daje svoj autorski pečat, prikazujući takve događaje kroz mračnu fotografiju Jeffa Cronenwetha, ali i odajući da su mu glavni likovi itekako po mjeri. To se najbolje vidi kroz lik Nicka Dunnea, koga tumači Ben Affleck, glumac kome su često znali “drvenost” i katastrofalno loš izbor uloga, ali koji ovdje savršeno tumači naizgled savršenog primjerka američkog muškarca kome ne treba mnogo da pokaže svoju mračnu stranu. Još je impresivnija Rosamund Pike, britanska glumica kojoj je uloga Amy vjerojatno najbolja u karijeri, a vjerojatno dostojna i “Oscara”; njena “hladna” ljepota, ali i cinizam kojima opisuje brak kroz stranice dnevnika je čine savršenim partnerom Afflecka. Nestala se također može pohvaliti i dojmljivim nastupima sporednih glumaca. Tyler Perry tako jednostavno briljira u “skidanju” crnog “superodvjetnika” nalik na Johnnieja Cochranea; Missi Pyle tumačeći lik Ellen Abbott, TV voditeljice specijalizirane za medijski linč osumnjičenih kriminalaca, savršeno skida Nancy Grace; Carrie Coon je sjajna u ulozi protagonistove sestre, koja se, barem na trenutke kada prema bratu ne prikazuje uznemirujuću bliskost, doima jedinim koliko-toliko normalnim i simpatičnim likom u filmu.

 

Kako film odmiče, tako postaje jasnije da je Flynn naizgled rutinerski zaplet učinila podlogom za miješanje žanrova, pa se tako u Nestaloj prepliću kriminalistički triler, psihološka drama, društvena satira, a na kraju i crna komedija. To se odnosi prije svega na prikaz medijskog cirkusa, gdje su tradicionalne tabloide i slične lešinarske medije upotpunile i društvene mreže, odnosno kako dovoljno proračunati likovi znaju taj sistem izmanipulirati u vlastitu korist. Posebnu zanimljivost Nestaloj daje i njen vremensko-prostorni kontekst, odnosno što film izrijekom spominje globalnu recesiju kao jedan od katalizatora problema koji će dovesti do raspada braka. Glavni nedostatak filma je, pak, njegov završetak, koji odaje dojam da se Flynn malo previše trudila da šokira gledatelje, odnosno da nakon jednog iznenadnog obrata doda i drugi. Završne scene tako izgledaju kao parodija, odnosno svojevrsno izvrtanje eksploatacijskih filmova o “silovanju i osveti” kakvi su žarili i palili američkim drive inovima i “grindhouse” dvoranama 1970-ih. Takva završnica se vrlo dobro uklapa u Fincherovu mizantropsku viziju, ali se doima pomalo isforsiranom te kvari inače vrlo dobar dojam o još jednom ostvarenju koje će publika cijeniti, ali ne previše voljeti.

OCJENA: 7/10