Australski šef diplomacije dao nešto kao podršku Assangeu

Hillary Clinton i Kevin Rudd
Image via Wikipedia

Julianu Assangeu koji čami u londonskom zatvoru će vjerojatno goditi uhu kada čuje da se među političkim establishmentom njegove domovine našla jedna ličnost čija javna reakcija na cijelu aferu Wikileaks ne zvuči kao cover pjesme skladane u Obaminoj administraciji. Kevin Rudd, ministar vanjskih poslova i bivši premjer, izjavio je kako Assange i njegova vesela Wikileaks družina nisu krivi, ili barem ne snose najveću odgovornost za skandal, nego se ona nalazi kod onih kojima je bila dužnost čuvati podatke od “curenja”, tj. američkoj vladi.

Rudd, dakako, to što je izjavio nije izjavio u iznenadnom napadaju humanističke savjesti; motiv je bio daleko prizemniji, odnosno osobnije prirode. Naime, u “procurenim” dokumentima State Departmenta američki diplomati su po tadašnjem australskom premijeru bacali drvlje i kamenje, nazivajući ga “duševno poremećenim kontrolnim frikom”. Rudd jednostavno nije mogao ne iskoristiti priliku da cijeli skandal obrne na način na koji bi tim istim diplomatima pokazao srednji prst. I ne samo njima, s obzirom da je među australskim političarima koji po pitanju odnosa prema Assangeu slušaju direktive Obame i Hillary Clinton našla i australska Jadranka Kosor – premijerka Julia Gillard, Ruddova bivša suradnica i osoba koju vjerojatno mrzi najviše na svijetu nakon što ga je svrgnula u stranačkom puču prije nekoliko mjeseci.

Još jedna, prilično zanimljiva reakcija na zbivanja oko afere Wikileaks od strane Assangeovih zemljaka se može vidjeti ovdje.

Oglasi

Australska Kosor preživjela uz pomoć australskih “manjinaca”

Jadranka Kosor će od danas moći malo mirnije spavati, barem ako je suditi kako je završila napeta priča o njenom australskom ekvivalentu. Julia Gillard, australska premijerka koja je na vlast došla brutalnom smjenom svog popularnog prethodnika Kevina Rudda, uspjela je obraniti svoj premijerski mandat. Taj se zadatak, pak, pokazao težim nego što se pretpostavljalo, jer njena laburistička stranka (ALP) nije uspjela – usprkos specifičnog većinskog sistema u Australiji – samostalno osvojiti većinu. Zapravo, ako je suditi prema danas objavljenim konačnim rezultatima, dobila je manje tzv. primarnih glasova i osvojila jedno mjesto manje u donjem domu Federalnog parlamenta od desničarske Koalicije.

Spas za Gillard je došao na isti onaj način na koji je 2007. godine spašen Sanader i njegov HDZ – zahvaljujući “manjincima” koji su stjecajem okolnosti u Australiji postali isto onako važan faktor kao u Hrvatskoj. Oni su osvojili 5 mjesta – jedan zastupnik je izabran kao kandidat Zelenih, a četiri kao nezavisni zastupnici. Od četiri “nezavisnjaka” jedan je već otprije “navijao” za laburiste, isto kao i zastupnik zelenih. To je, međutim, Gillard ostavilo tek sa 74 od 150 mjesta, odnosno sve je ovisilo o tri nezavisna zastupnika koja su poznata po konzervativnim, desničarskim stavovima i za koje se pretpostavljalo da su ideološki bliži Koaliciji.

Trojka se, međutim, slabo koordinirala i svatko je od njih iz čisto pragmatičnih razloga “gurao” na svoju stranu. Može se reći da je ishod izborne borbe odlučio Bob Katter, kada se javno izjasnio za Koaliciju. To je preostalu dvojicu – Rob Oakeshott i Tony Windsor – nagnalo da se priklone Gillardici te tako “izmuzu” najpovoljnije protuusluge za sebe i svoje izborne okruge.

Međutim, većina koju Gillard ima je većina od jednog jedinog zastupnika, te će samo jedna smrt ili ostavka biti dovoljna da vlada padne i da dođe do novih izbora. Bit će zanimljivo gledati kako će “manjinski” dvojac nastojati “musti” vladu u zamjenu za parlamentarnu podršku znajući da možda vrlo skoro to više neće biti u stanju.

Ah, ta demokracija… na australski način

Za razliku od mnogih sličnih slučajeva, gdje mediji pred izbore nastoje tiražu i svoju važnost “napumpati” tvrdnjama o nekakvoj neizvjesnosti i dramatici gdje nje zapravo nema, izbori za australski federalni parlament su se pokazali dostojnim najava. Zapravo, i malo predobro, jer ni nakon što je službeno završila postizborna noć, Australci i ostatak svijeta još uvijek nisu načisto tko će im biti sljedeći premijer. Vladajuća Australijska laburistička stranka (ALP), naime, nije uspjela osvojiti 76 od 150 mjesta nužnih za većinu i samostalno sastavljanje vlade. Slično kao i njihovi rođaci iz kolonijalne matice-zemlje, i Australci se nakon gotovo 70 godina suočavaju sa zaboravljenom i novim generacijama sasvim nepoznatom situacijom “obješenog parlamenta”, odnosno potrebom da jedna od dvije vodeće stranke mora snubiti male strančice kako bi sastavila većinu. Takva je situacija, naravno, nešto sasvim uobičajeno u Evropi s njenim proporcionalnim  izbornim sistemom te ju je Hrvatska iskusila 2003. i 2007. godine, a svi očekuju da će se ista stvar ponoviti i 2011. godine.

Utoliko je zanimljivo promatrati kakav bi mogao biti rasplet ovakve situacije, s obzirom da je nemoguće izbjeći sličnosti načina na koji je sadašnja australska premijerka Julia Gillard s načinom dolaska na vlast njene hrvatske kolegice. Gillard je, naime, premijerkom postala bez izbora, i to zahvaljujući šokantnom stranačkom puču, odnosno svrgavanjem nekoć popularnog premijera Kevina Rudda, za koga su čelnici laburista držali da im ne može garantirati pobjedu na ovogodišnjim izborima. U pitanju je bio riskantan potez, a još je riskantnije bilo nastojanje Gillardove da se na izbore ide nekoliko mjeseci ranije, odnosno maksimalno iskoristi faktor “svježeg lica” i prve žene na čelu zemlje koja uživa status pionira moderne demokracije.

Gillard je, kao i mnogi političari u suvremenom svijetu, naučila kako su birači prilično ćudljiva i nepredvidljiva stvorenja, na čijim hirovima su se razbijale i najracionalnije političke računice.  Isto onako kao što su anketama ignorirali činjenicu da je Australija pod Ruddom kao od rijetkih zapadnih zemalja prošla “lišo” u globalnoj recesiji, tako su se odjednom “ohladili” od oduševljenja za “šarmantnu”, karizmatičnu i sposobnu novu premijerku. Svrgavanje Rudda je umjesto spasa za laburiste postao recept njihove propasti; birači u Ruddovom rodnom Queenslandu su se tako listom opredijelili protiv laburista u znak protesta. Desničarska koalicija Liberalne i Nacionalne stranke se od autsajdera odjednom pretvorila u ozbiljnog protivnika, a “ludi redovnik” Tony Abbott, čije je katoličanstvo i opsjednutost vježbanjem prije toga bilo metom poruge, postao sasvim ozbiljan kandidat za novog premijera.

Sudeći po rezultatima, Abbott je napravio veliku stvar i gotovo uspio vratiti sva mjesta u parlamentu koje su Koaliciji prije nepune tri godine “pomeli” Ruddovi laburisti. Međutim, svima je jasno kako nije uspio prijeći magični prag od 76 mjesta. U sličnoj situaciji je i Gillard, čiji pristaše niti ona sama nisu mogli kriti razočaranje prilikom priznanja da taj prag ne mogu prijeći ni laburisti, a neki od medija su rezultate laburista već sada proglasili fijaskom, a čak su i neki od Gillardičinih stranačkih kolega počeli preuzimati ulogu generala poslije bitke i optuživati vodstvo da je Ruddovom smjenom izgubilo već dobivene izbore.

Gillard, ako je vjerovati trenutnim rezultatima, odnosno analizi Sydney Morning Heralda, trenutno ima nešto bolju pregovaračku poziciju, ali će sve, dakako, ovisiti o tome hoće li laburisti ili Koalicija  – koji trenutno imaju po 71 mjesto – na kraju dobiti relativnu većinu, odnosno steći pravo da prvi pokušaju sastaviti vladu. Prema trenutnim rezultatima, u ukupnom broju glasova na nacionalnoj razini je Koalicija u prednosti pred laburistima. Laburiste je spasio specifični australski izborni sistem, odnosno većinski sistem u kome glasači imaju opciju istovremeno glasati i po savjesti i “taktički”, odnosno da je većina od 11 posto primarnih glasača Zelenih taktički glasalo za laburističke kandidate u “tijesnim” izbornim jedinicama.

Ako se ispostavi da će Gillard uspjeti u postizbornim natezanjima iščupati kakvu-takvu pobjedu iz izbornog poraza, tome bi se trebao obradovati “vidoviti” krokodil Harry, koji je predvidio pobjedu premijerke i za koga je malo vjerojatno da bi u slučaju ispunjenog predviđanja završio kao nečija torba. Isti, događaj, naravno, nisu mogla ne komentirati vrijedni Tajvanci, kao što se vidi iz dolje priloženog.

Spor oko klime izaziva politički potres u Australiji

Spor oko globalnog zatopljenja i – što je važnije – nastojanja da se ono zaustavi monumentalnim zakonodavnim i administrativnim mjerama – bi mogao izazvati politički potres u Australiji.

Australska Liberalna stranka je, naime, na izvanrednoj konvenciji svrgnula svog šefa Malcolma Turnbulla i na njegovo mjesto stavila Tonyja Bennetta koji je skeptik po pitanju globalnog zatopljenja i koji se zarekao da će pokušati zaustaviti izglasavanje zakonski projekt o Shemi za trgovinu emisijama štetnih plinova koje nastoji progurati premijer Kevin Rudd.

Austalska laburistička vlada je taj zakon – koji predviđa najoštriju kontrolu emisija ugljika u atmosferu među svim industrijskim državama – nastojala izglasati prije klimatskog samita u Kopenhagenu. U tu je svrhu Rudd osigurao podršku Turnbulla, ali je zbog toga Turnbull postao predmetom kritika, a na kraju i pobune članova vlastite stranke.

Abbott je svoj stav objasnio time da bi Shema, umjesto da zaustavi zagađenje, u stvari stvorila novo masovno oporezivanje građana, ogromnu birokraciju te “crni fond” preko koga bi se kupovali birači i interesne grupe.

S druge strane, Ruddu bi to bio izvrstan izgovor da raspiše izvanredne izbore na kojima bi liberalna većina u Senatu bila “otpuhana”, a laburisti nakon toga komotno mogli izglasati taj zakon.

U međuvremenu je Climategate – skandal s “kuhanjem” znanstvenih podataka vezanih uz globalno zatopljenje – prisilio Jedinicu za klimatska istraživanja (CRU) Sveučilišta Istočne Anglij da počne objavljivati iste one podatke koje je, kako navode “hakirani” E-mailove, nastojalo zataškati jer “ne pokazuju trend zatopljenja”.

Ockhamova britva i Kapetan Dragan

Žalosna priča čiji je protagonist Dragan Vasiljković alias Daniel Snedden alias “Kapetan Dragan” dobila je još jedno poglavlje, odnosno dramski podzaplet kojim je hrvatskoj javnosti dodatno utrljana sol u ranu. Australski sud je – na iznenađenje mnogih u Hrvatskoj – odlučio da od Vasiljkovićevog izručenja zbog ratnih zločina neće biti ništa, a da stvar bude gora, kao razlog nije naveo nepostojanje ili postojanje krivnje dotičnog, nego ozbiljnu sumnju da mu se u Hrvatskoj, zbog očajnog stanja u pravosuđu, može pošteno suditi. Kao dodatno poniženje po hrvatsku javnost i establishment, Vasiljković je nakon par dana izašao na slobodu, iako je – tvrde pravnici – postojala mogućnost da mu se produži boravak u pritvoru.

Ta mogućnost nije iskorištena jer se australsko tužiteljstvo nije žalilo na odluku suda. Kada su im hrvatski i drugi mediji postavili pitanje “zašto” došao je jednostavan odgovor u obliku da nikakav zahtjev niti žalba nije pravovremeno poslan iz hrvatskog Ministarstva pravosuđa. Nakon što je u petak 4. rujna u 15 sati istekao rok za žalbu, australske vlasti nisu imale drugog izbora nego da Vasiljkovića puste na slobodu.

Šimonović i njegovo Ministarstvo, pak, tvrde da njihovi australski kolege, da se eufemistički izrazimo, “ne govore istinu”, odnosno da je zahtjevi i dokumentacija uredno poslani, ali…

I sada dolazimo do onog najvažnijeg “ali”. Zahtjev je, dakle, prema navodima Ministarstva, poslan u četvrtak navečer. Australci su, dakle, imali skoro cijeli dan da žalbu pravovremeno prime i po njoj donesu odluku.

Ili, možda nisu. Jer podnošenje žalbe u “četvrtak navečer” se zbilo u Hrvatskoj, a žalba se primila u Australiji, odnosno u njenom istočnom dijelu, čijoj vremenskoj zoni pripada glavni grad Canberra. S obzirom da je u Hrvatskoj danas na snazi ljetno, a u Australiji, s obzirom da se nalazi na južnoj hemisferi, zimsko računanje vremena, to znači da je Zagreb i Canberru dijelilo devet sati vremenske razlike.

Canberra se nalazi na istoku gdje izlazi sunce, što znači da hrvatskom vremenu valja pribrojiti devet sati da bi se dobilo tamošnje vrijeme. Ili, da budemo sasvim jasniji, ako je zahtjev, na primjer, poslan telefaksom u četvrtak oko 23:30 po hrvatskom vremenu, Australci bi ga zaprimili u petak ujutro oko 8:30 po vlastitom vremenu.

To je, pod pretpostavkom da je zahtjev bio napisan lege artis, uredno argumentiran, pečatiran, adresiran i preveden, Australcima ostavilo oko šest sati da hitno naprave i podnesu vlastitu žalbu. Ali oni to nisu učinili, što dovodi do pretpostavke da je u pitanju tehnički, pravni ili nekakav drugi gaf s hrvatske, odnosno opstrukcija s australske strane. Zahtjev je poslan na pogrešnu adresu, zagubio se, nije bio preveden, postojao je bug u komunikacijskom softveru… Ili, možda, Australci govore istinu pa zahtjev nije stigao na vrijeme jer nije bio poslan na vrijeme.

Kako se to moglo dogoditi? Zapravo to i nije tako teško zamisliti. Ako pretpostavimo da je zadatak da se zahtjev pošalje “zapao” nekom dežurnom službeniku Ministarstva u četvrtak navečer, možemo isto tako pretpostaviti da je taj dežurni službenik raspolaže s istim onakvim obrazovanjem, odnosno razinom opće kulture koja se, na primjer, može zapaziti u uredništvima nekih naših utjecajnih i popularnih medija.

Dotični bi, dobivši u četvrtak navečer zadatak da zahtjev pošalje do 4. rujna u 15 sati po lokalnom australskom vremenu, mogao zaključiti da se ne treba previše žuriti.  Njegov je misaoni proces mogao ići po relacijama “Australija… to je na Pacifiku… nešto kao Kalifornija.. malo dalje od New Yorka, gdje je jutro kad je kod nas popodne”. Dakle, zašto se mučiti kada se sve može uredno uraditi u petak ujutro?

Isti službenik dolazi na posao u petak ujutro oko 9 sati, nesvjestan da je u tom trenutku zakasnio za tri sata, odnosno da nema više ničega što bi moglo Vasiljkovića spriječiti da izađe na slobodu.

Sve gore navedeno možda izgleda kao pretjerana kreativnost u nastojanju da se objasni neobjašnjivi apsurd. Međutim, takva priča i nije baš neuvjerljiva kada se stavi u kontekst pravosudnih i birokratskih horora koji se svakodnevno događaju u Hrvatsku.

Zašto je Kapetan Dragan na slobodi je pitanje na koje se vjerojatno nikada neće pronaći pravi odgovor. Međutim, kada se kao odgovor ponude dvije opcije – a) strašni srpski lobi koji australsko pravosuđe i vladu ima u šaci; b) gomilu nesposobnih kretena u hrvatskim ministarstvima – najbolje je, kao i u svakom sličnom slučaju, primijeniti Ockhamovu britvu.