JA, TONYA (I, TONYA) uloge: Margot Robbie, Sebastian Stan, Allison Janney, Julianne Nicholson, Bobby Canavale scenarij: Steven Rogers režija: Craig Gillespie proizvodnja: Neon, SAD, 2017. trajanje: 134 min.
Prilično je zanimljivo da se izraz “zlatno doba” u pravilu koristi za razdoblja povijesti koja ljudi u trenutku kada su u njima živjeli nisu smatrali takvima. Nostalgija, odnosno usporedbe s godinama, desetljećima i stoljećima kada su stvari bile gore, su glavni razlog zašto se izraz “zlatni” koristi za neke vremensko-prostorne koordinate. Jedan od malo svježijih primjera bi mogla predstavljati Clintonova Amerika, čiji se stanovnici iz raznih razloga nisu osjećali previše sretni, iako su im zemlju mučili problemi koji se u usporedbi s beskrajnim bliskoistočnim ratovima, ekonomskim krizama, živopisnim likovima u Bijeloj kući i primicanjem nuklearne apokalipse doimaju u najmanju ruku trivijalnima. Što ne znači da te probleme, koji se danas posprdno nazivaju “problemima Prvog svijeta”, nisu nemilosrdno eksploatirali tadašnji mediji, uspijevajući često napraviti vrhunske skandale od priča koji to, u najboljem slučaju, ne zaslužuju. Jedna od tih priča je bio slučaj Tonye Harding, umjetničke klizačice koja je iz pogrešnih razloga zavladala američkim, a i svjetskim naslovnicima, zasjenivši djecu tada ubijanu granatama u Sarajevu ili genocid koji se pripremao u Ruandi. Niti nekoliko mjeseci nakon događaja koji su je tamo doveli, njen lik je glumila Alexandra Powers u na brzinu, ali profesionalno urađenom TV-filmu Tonya & Nancy: The Inside Story. Cijela je priča relativno isto tako brzo nestala sa naslovnica, i vjerojatno bi bila potpuno zaboravljena da četvrt stoljeća kasnije scenaristu Stevenu Rogersu nije pala na pamet ideja da o njoj snimi “dajte mi Oscar” biografski film. Ta je ideja ostvarena 2017. godine filmom Ja, Tonya koji se okitio s jednim od tih kipića – Oscarom za najbolju sporednu glumicu koji je osvojila Allison Janey.
Ja, Tonya je po žanru mješavina klasičnog biografskog filma i pseudosatirične crne komedije, a njegova relativno neobična narativna struktura sadrži pseudokumentarne scene koje služe kao okvir, i u kojem sada vidno ostarjeli likovi komentiraju prošle događaje, dajući bitno različita tumačenja. Film potom počinje 1970-ih kada Tonya Harding, trogodišnje dijete portlandskog mehaničara i konobarice LaVone Golden (Janey), dolazi prvi put na klizalište kako bi je Diane Rawlinson (Nicholson) počela trenirati umjetničkom klizanju. Mala je Tonya neosporni talent, ali joj je odrastanje obilježeno siromaštvom, ali i brutalnim zlostavljanjem od strane disfunkcionalne majke, koja u svojoj kćeri vidi prije svega zlatnu koku. 15-godišnja Tonya (Robbie) će spas pokušati pronaći u ljubavnoj vezi, a potom i braku s mladim Jeffom Gilloollyjem (Stan), ali će i on biti obilježen zlostavljanjem. U međuvremenu njena sportska karijera napreduje, te 1991. godine ulazi u povijest kao prva američka klizačica kojoj je uspjelo napraviti trostruki aksl. Međutim, sve vrijeme je sputava ne samo njen problematični privatni život, nego i predrasude koje kod sudaca i klizačkog establišmenta izaziva kako njeno skromno porijeklo, tako i muškobanjasto ponašanje i buntovni “nerafinirani” karakter tako različit od ideala koje utjelovljuje njena glavna suparnica, popularna “ledena princeza” Nancy Kerrigan (Caitlin Carver). Pred kvalifikacije za Zimsku olimpijadu 1994. godine će to suparništvo eskalirati u dotada nezamisliv nasilan čin koji će od Tonye Harding učiniti najpoznatiju ali i najkontroverzniju sportašicu svijeta.
Ja, Tonya je na prvi pogled izgledala kao savršen “oskarovski” film, i s time se složila danas prilično popualrna australska glumica Margot Robbie koja je, navodno, nakon što je primila Rogersov scenarij, bila uvjerena da je riječ o fikciji, a ne stvarnim događajima. Robbie je film producirala, a i ispred kamere je uložila izuzetan trud, nastojeći uvjerljivo tumačiti lik Tonye Harding i kao 15-godišnje klinke i nimalo glamurozne sredovječne žene, a posebno je radila na tome da savlada klizačke vještine. Robbie i njen trud, međutim, ne mogu riješiti dva ozbiljna problema ovog filma. Prvi je nedostatak budžeta koji, s obzirom da se većina filma odvija u nimalo glamuroznom “white trash” miljeu, i ne upada toliko u oči, ali koji film ozbiljno sabotira na samom kraju, kada se u sceni posljednjeg dramatičnog olimpijskog nastupa Tonye Harding umjesto glazbe Johna Williamsa iz filma Jurski park (koju pamte svi koji su gledali tadašnji TV-prijenos) koristi klasična glazba (koja nije sa sobom povlačila potrebu da se iskesa novac za autorska prava). Drugi, mnogo ozbiljniji, problem je u tome što Ja, Tonya ne donosi ništa naročito novo niti duboko, odnosno da samo prepričava ono što su, s daleko manje ambicija, prikazale brojne druge knjige, dokumentarne emisije, pa i Tonya & Nancy prije nepunih četvrt stoljeća. A moglo se i drukčije. To se najbolje vidi u sceni u kojoj Bobby Canavale tumači lik Martina Maddoxa, producenta, kako on sam kaže, “odvratne tabloidne TV-emisije” Hard Copy, a koja “sada izgleda kao sve ostale emisije TV-vijesti”. Taj se lik prekratko pojavljuje u filmu, iako bi priča o tome kako i zašto je Tonya Harding postala tako važna vijest mogla poslužiti za jedan daleko bolji i danas aktualniji film. No, i ovako nesavršena Ja, Tonya bi vrlo lako mogla izgledati kao remek-djelo u usporedbi s filmovima koji će “Oscare” osvajati za nekih dvadesetak ili tridesetak godina.
OCJENA: 5/10