Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.

Oglasi

Eva Braun – siva eminencija Trećeg Reicha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eva+Braun&iid=2394493″ src=”9/1/c/b/Adolf_And_Eva_a8bd.jpg?adImageId=10525219&imageId=2394493″ width=”234″ height=”175″ /]

Izraz “povijesni revizionizam” je izraz koji se na ovim prostorima obično vezuje za zbivanja 1941-45. godine, odnosno tumačenja čiji je cilj ustanoviti službenu “istinu” o tome tko je bio “good guy” a tko “bad guy”. U tome se ovi prostori bitno ne razlikuju od ostatka svijeta, gdje su predmet povijesnog revizionizma najčešće likovi i događaji drugog svjetskog rata. Ono u čemu se ovi prostori razlikuju od ostatka svijeta – ili barem vodećih zapadnih država – jest da je povijesni revizionizam dobio pežorativno značenje, odnosno da se “nova” i “alternativna” tumačenja povijesti smatraju domenom ekstremne desnice i svakojakih luckastih ekscentrika, a ne temeljem za povijesne udžbenike.

Usprkos tome, povijesni revizionizam svako malo podiže prašinu u akademskim krugovima, a čini se da nema lika i događaja iz razdoblja 1939 – 1945. godine koji nije postao predmetom barem jedne revizionističke knjige. Najnoviji primjer je ličnost koja u popularnoj kulturi najviše odgovara arhetipu tragično-romantične protagonistice – Eva Braun. Nju se u pravilu prikazivalo kao blesavu, plitku i gotovo retardiranu ženu koja je iz nekih misterioznih razloga završila kao ljubavnica, a potom i žrtva najvećeg monstruma u povijesti. U mnogo čemu je Eva Braun služila kao simbol za samu njemačku naciju, koja se posljednjih sedam desetljeća uporno nastoji oprati od bilo kakve asocijacije s njenim “najvećim sinom” i svime onime što je on predstavljao.

Stoga i ne čudi što je u Njemačkoj velike polemike i kritike izazvala Eva Braun: Ein Leben, knjiga Heike Görtemaker koja nastoji razbiti mit o praznoglavoj Evi Braun koja nije imala pojma što se događa oko nje. U toj knjizi se, na temelju prilično oskudnih izvora, nastoji pokazati kako je Eva Braun zapravo imala daleko veći utjeaj na Führera nego što se misli, odnosno da je bila dobro upoznata s mnogim detaljima vođenja rata, pa čak i Holokausta. Görtemaker tako navodi da joj je Hitler namijenio čak nešto nalik na javnu dužnost u Linzu iza rata, kada je taj grad trebao postati kulturnom prijestolnicom Tisućugodišnjeg Reicha.

Međutim, teško je očekivati da će Görtemakerina revizionistička verzija izazvati simpatije. Njemački mediji je razapinju zbog nedostatka izvora i neautentičnosti. Ostatak svijeta će viziju Eve Braun kao sive eminencije Trećeg Reicha i moćne žene odbaciti manje iz nekih političkih razloga, a više zbog toga što je prilično teško razbiti desetljećima stvorene stereotipe. Nakon bezbrojnih knjiga, stripova, TV-serija i filmova (uključujući YouTube-varijacijama ovjekovječeni Der Untergang) jednostavno je nemoguće legendu i mit zamijeniti s nečim malo prozaičnijim, pa makar to bilo temeljeno i na povijesnim činjenicama. To, uostalom, pokazuju i iskustva s ovih prostora.

Ruski obavještajci tvrde da je Hitler ipak kod njih

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Adolf+Hitler&iid=2394353″ src=”3/6/8/2/Last_Hitler_Photo_f90f.jpg?adImageId=8182397&imageId=2394353″ width=”234″ height=”181″ /]

Vasilij Hristoforov, direktor arhiva FSB, ruske obavještajne službe koja je naslijedila KGB, najoštrije je opovrgao tvrdnje američkog znanstvenikla Nicka Bellantonija kako njegova služba nema u svom posjedu komad lubanje, za koga je tvrdila da predstavlja posljednje očuvane ostatke njemačkog nacističkog vođe Adolfa Hitlera. Hristoforov tvrdi da “njegova služba nikada nije bila u kontaktu” sa znanstvenikom sa Sveučilišta u Connecticutu niti mu dozvolila da uzme uzorke sa sporne lubanje.

Bellantoni tvrdi da sporna lubanja ne pripada Hitleru, jer je previše tanka da bi pripadala muškarcu, kao i da uzorci ne odgovaraju uzorcima krvi pronađene na naslonjaču u berlinskom bunkeru gdje je Hitler 30. travnja 1945. godine okončao život pucajući si u usta.

Hristoforov, pak, objašnjava da je identifikacija Hitlerovih posmrtnih ostataka bila predmetom zanimanja ruske, odnosno sovjetske obavještajne službe, još od trenutka kada se prvi put čulo da je Hitler mrtav. Sam Staljin je inzistirao da se o tome provede opsežna istraga, kao i da je identifikacija posmrtnih ostataka uspješno obavljena još 1945. godine, kada je lubanja uspoređena sa rendgenskim snimkama koje je Führer dao napraviti godinu dana ranije.

Problem je, međutim, u tome što je Staljin oklijevao da rezultate te istrage podijeli s javnosti, jer je smatrao da će mu neizvjesnost oko Hitlerove sudbine poslužiti kao snažno propagandno oružje protiv bivših saveznika s kojima je upravo ulazio u hladni rat. Implicitne optužbe o tome da imperijalisti kriju njemačkog diktatora odgovornog za najveće svjetsko krvoproliće su se, pak, pretvorile u cijeli niz urbanih legendi o bijegu u Argentinu i stvaranju mini-Trećeg Reicha u podnožju Anda. Te su legende splasnule tek negdje 1960-ih, kada se ipak stvorio konsenzus o tome da je službena verzija o samoubojstvu ipak istinita.

Bellantonovo istraživanje će, naravno, podgrijati špekulacije o bijegu u Argentinu bez obzira što o tome tvrdili svjedoci i povjesničari. A cijela priča daje zlokobne indicije na što će sličiti bivša Jugoslavija ako kojim slučajem priča o Ratko Mladiću završi na sličan način.