RECENZIJA: Nemilosrdni plišanci (The Happytime Murders, 2018)

NEMILOSRDNI PLIŠANCI
(THE HAPPYTIME MURDERS)
uloge: Melissa McCarthy, Maya Rudolph, Bill Barretta,
Joel McHale, Dorien Davis, Elizabeth Banks
scenarij: Todd Berger
režija: Brian Henson
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 91 min.

Hollywoodu nikad nije nedostajalo ideja, ali u posljednje vrijeme one postaju sve manje originalne ili uspješne. Takav bi se dojam mogao steći temeljem trenda koji izgleda kao svojevrsna repriza onoga što se dogodilo prije tridesetak godina, kada su policijski filmovi s radnjom smještenom u Los Angeles dobili svojevrstan “začin” kroz korištenje likova iz mašte, bilo da je riječ o protagonistima crtića u Tko je smjestio Zeki Rogeru, ili stvorenjima s drugog planeta u Naciji vanzemaljaca. Prošle godine je sličnu formulu iskoristio Goyerov Bright, u kojem je Will Smith kao losanđeleski policajac za partnera imao orka i morao čuvati red i zakon u gradu u kojem zajedno s ljudima žive orkovi, vilenjaci i slična bratija iz tolkienovskih fantasy romana. Ove godine je, pak, u kino-dvorane došla kriminalistička komedija The Happytime Murders u režiji Briana Hensona, sina legendarnog Jima Hensona, tvorca vjerojatno najpopularnije lutkarske TV-serije Muppet Show. Taj film, u kojem Grad Anđela zajedno s ljudima nastanjuju lutke, je od strane domaćih distributera preveden kao Nemilosrdni plišanci.

Film započinje naracijom u kojoj se govori kako je taj grad oličenje svih plemenitih ideala međurasne, međuvjerske i svake druge tolerancije, ali samo kad su u pitanju ljudi. Lutke se, s druge strane, univerzalno prezire i smatra ih se građanima drugog reda, a što je na svojoj koži najbolje osjetio protagonist, lutak Phil Phillips (kojem glas posuđuje Bill Barretta) kojega su zbog jedne pogreške izbacili iz policije i prisilili da za život zarađuje kao privatni detektiv. Njegova nova klijentica, lutkinja Sandra White (kojoj glas posuđuje Dorien Davis) ga angažira da pokuša pronaći ucjenjivača, a što Phila dovodi u pornografsku jazbinu u problematičnom dijelu grada. Tamo, upravo za vrijeme njegove istrage bude ubijen njegov poznanik, lutak-zec Mr. Bumblypants (kojem glas posuđuje Kevin Clash), koji je nekoć bio zvijezda popularne lutkarske TV-serije The Happytime Gang. Policija je uvjerena da je riječ o pljački, ali Phil misli da je njegov poznanik bio prava meta, a što se potvrdi kad žrtvom novog ubojstva postane Philov brat, bivši lutak-glumac Larry (kojem glas posuđuje Victor Yerrid) koji je također bio zvijezda serije. Phil odlučuje pronaći ubojicu, ali je pri tome prisiljen raditi s ljudskom policijskom detektivkom Connie Edwards (McCarthy), bivšom partnericom koja ga ne podnosi. Oboje, međutim, moraju prevladati svoje razlike te pokušati otkriti i zaustaviti ubojicom, prije nego što novom žrtvom postane Jenny (Banks), ljudska zvijezda serije u koju je Phil nekoć bio zaljubljen.

Nemilosrdni plišanci su s Brightom slični i zbog toga što ih je kritika rastrgla na komade s jednoglasnošću koja se ne pamti od vremena sovjetskih partijskih kongresa u Staljinovo doba. Prema takvim konsenzusima se u pravilu treba biti skeptičan, i za pretpostaviti da Nemilosrdni plišanci omrazu na sebe nisu navukli zbog loše kvalitete, nego zbog sadržaja, koji je na površini izgledao kao svojevrsna parodija “političke korektnosti” i svega onoga što dežurni SJW dušebrižnici smatraju svetim. Henson se, međutim, s nekom političkom angažirnošću ili “dubljim” sadržajima nije previše petljao, nego je koristio relativno jednostavan zaplet da gledateljima servira tipičnu hollywoodsku komedijicu temeljenu na high concept ideji. A ona se temelji na tome da lutke iz popularnih TV-serija za obiteljsku publiku, nalik na one iz djela starog Hensona, kad se kamere ugase žive isto onako disfunkcionalno kao ljudska bića, odnosno se prepuštaju drogi, kriminalu i najizopačenijim oblicima seksa. Henson je u ovom filmu ispravno računao da takvi sadržaji, koji uz eksplicitni seks uključuju i eksplicitno nasilje, mogu kroz cenzorske škare daleko lakše proći kada su njihovi sudionici lutke nego ljudska bića. Rezultat svega toga je prilično sličan Meet the Feebles, relativno opskurnom kult-ostvarenju Petera Jacksona iz 1989. godine, te gledateljima pruža ne samo kombinaciju eksplicitnih sadržaja s crnim humorom, nego i ponekad testira granice dobrog ukusa.

Kritičari su zato u neku ruku u pravu, te je vrlo vjerojatno da će i ovaj, kao i nekadašnji Jacksonov film, biti brzo zaboravljen. Razlog je u tome što kvaliteta humora prilično varira, pa se neki štosevi i replike ponekad ponavljaju, a neke scene, poput “romantičnog” susreta u Philipsovom uredu, izgledaju sasvim nepotrebne, odnosno ubačene samo zato da bi film dobio minimalnih sat i pol trajanja. S druge strane, Nemilosrdni plišanci su dovoljno kratki da neki od tih nedostataka previše ne počnu bosti oči, a scenarij, bez obzira na nedostatak originalnosti i robovanje klišejima, cijeli film drži iznad vode, odnosno pruža suvisli zaplet, zanimljive likove i čak par kvalitetno napravljenih i režiranih scena. Ono što Nemilosrdne plišance čini gledljivim jest prije svega izvrstan casting, a što se prije svega odnosi na uvijek dobru Melissu McCarthy koja se sjajno nosi s nezahvalnom ulogom namrgođenog partnera u policijskom buddy buddy filmu, kao i njenu staru suradnicu Mayu Rudloph u isto tako nezahvalnoj ulozi Philove ljudske tajnice. Nemilosrdni plišanci su film koji je bolji od onog što o njemu govore kritičari, iako će uživanje publike o njemu najviše ovisiti o tome da li je u kino došla u dobrom ili lošem raspoloženju

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Goldstone (2016)

GOLDSTONE
uloge: Aaron Pedersen, Alex Russell, Cheng Pei-pei,
David Wenham, David Gulpill, Michelle Lim Davidson,
Tom E. Lewis, Jackie Weaver
scenarij: Ivan Sen
režija: Ivan Sen
proizvodnja: Bunya Productions/Transmission Films,
Australija, 2016.
trajanje: 110 min.

Tri godine nakon što je postigao izuzetan uspjeh svojim trilerom Mystery Road, Ivan Sen je napisao scenarij, potpisao režiju, fotografiju i montažu te skladao glazbu za njegov nastavak pod naslovom Goldstone. U njemu Aaron Pedersen ponavlja ulogu aboridžinskog policijskog detektiva Jaya Swana. Radnja, smještena nekoliko godina nakon što je razotkrio korupciju u vlastitom rodnom mjestu, se ovaj put događa u Goldstoneu, zabačenom rudarskom gradiću u australskom “outbacku”. Swan tamo dolazi kako bi istražio sumnjivi nestanak azijske turistice, ali njegovu istragu već na samom početku ozbiljno ugrozi ponovno otkrivena sklonost piću, zbog koje će neko vrijeme provesti u zatvoru kod Josha (Russell), lokalnog policajca koji ispočetka ne može shvatiti da mu je to kolega. Nakon što se Jay otrijezni, Josh mu prilično nevoljko odlučuje pomoći u istrazi, a uskoro obojica postanu predmetom očitog neprijateljstva dvoje najmoćnijih ličnosti u okolici – gradonačelnice Maureen (Weaver) i Johnnyja (Wenham), direktora lokalnog rudnika Furnace Creek koji upravo namjerava sklopiti unosni ugovor s lokalnim aboridžinskim plemenom o proširenju rudarskih operacija na njihovu plemensku zemlju. Protivljenje Jimmyja (Gulpilil), jednog od lokalnih Aboridžina, cijelom tom procesu pokreće lanac nasilja u kojem sudjeluju i lokalni bajkeri, za koje je prilično izgledno da Maureen i Johnnyju pomažu u nekakvim prljavim rabotama. Josha, pak, trag dovodi u lokalni bar gdje se sprijatelji s May (Davidson), lokalnom zabavljačicom iz Kine za koju sumnja da je prostitutka dovedena kao dio “traffickinga” i kojoj odluči pomoći.

Ivan Sen je u mnogo čemu odlučio zadržati stil koji se smatra zaslužnim za uspjeh njegovog prethodnog filma, a to se prije svega odnosi na izuzetan trud oko fotografije, kao i korištenja australske pustare i njenih pejzaža kao ključnog elementa u stvaranju filma. Neumitne usporedbe s Mystery Road, međutim, ukazuju da je njegov drugi film mnogo “ispeglaniji” i konvencionalniji, iako se to, na prvi pogled, ne bi moglo reći za glavnog junaka, koji na samom početku s dugom raspuštenom kosom i potpuno pijan izgleda kao antiteza tipa kojem bi ste povjerili istjerivanje pravde u australskoj zabiti. Pedersen se, pak, vrlo dobro nosi sa ulogom, kao i nekim melodramatskim detaljima koji je Sen u međuvremenu opteretio njegov lik – od obiteljske tragedije koje iz razumljivih razloga nastoji utopiti u piću ili u društvu prostitutke s čijim će se uslugama koristiti nedugo nakon što ju je službeno ispitao. Film, međutim, s vremenom Jaya stavlja u drugi plan i kao pravi protagonist se nameće Josh, koji izgleda kao mnogo “čišći” i ispeglaniji lik iako će se i on sam koristiti uslugama prostitutkama. Konvencionalnost je dodatno naglašena mnogo češćim korištenjem često melodramatske glazbe, ali i ponekih “buddy buddy” klišeja. Problemi, međutim, postaju mnogo izraženiji kako se film bliži kraju, odnosno postaje jasnije da je Sen u film pokušao utrpati previše materijala s kojim je pokušao progresivno orijentirane kritičare – rasističku eksploataciju australskih Aboridžina (koja je bila glavna tema prethodnog filma), kapitalističku pohlepu koja izaziva ekološku katastrofu i potiče korupciju, te, konačno, seksualno zlostavljanje kroz “trafficking”. Sve te teme nisu dobro spojene u koherentnu cjelinu, a dodatni problem predstavlja i završnica, koja usprkos toga što sadrži još jedan impresivni okršaj vatrenim oružjem, sadrži neke previše zbunjujuće elemente. Još veće razočarenje su inače dojmljivi Weaver i Wenham čiji su likovi napravljeni previše karikaturalnim. Usprkos toga i usprkos toga što će u usporedbama s Mystery Road predstavljati razočaranje, Goldstone zaslužuje preporuke kao neobičan ali solidan film.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Brimstone (2016)

 

BRIMSTONE
uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Kit Harington,
Carice Van Houten, Emilia Jones
scenarij: Martin Koolhoven
režija: Martin Koolhoven
proizvodnja: N 279/X-Filme, Nizozemska/Francuska/Njemačka/Švedska/UK, 2016.
trajanje: 134 min.

Nostalgičari žale za mnogim stvarima kojih danas više nema u kino-dvoranama, ali je malo onih koji će priznati kako se među njima nalaze eksploatacijski filmovi. Jeftina niskobudžetna ostvarenja koji su nekoć kraljevala svjetskim kino-repertoarom, uključujući i ove krajeve, su često nedostatak budžeta, inspiracije ili entuzijazma svojih tvoraca nadoknađivali spremnošću da na zadovolje najniže strasti publike, i to u pravilu eksplicitnim prikazima seksa i nasilja, uključujući i sadržaje nesumnjivo sadističke naravi. Danas se takvi filmovi u kino-dvorane mogu prošvercati jedino ako se nekako kamufliraju u antitezu eksploatacijskih filmova, najčešće kao nekakve politički psuedoangažirane art-drame. Kao jedan od primjera za jednu takvu uspješnu kamuflažu bi mogao poslužiti Brimstone, vestern film nizozemskog sineasta Martina Koolhovena premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu 2016. godine.

Riječ iz naslova na engleskom doslovno znači “sumpor”, ali se mnogo češće koristi kao dio fraze “fire and brimstone”, kojim se opisuje pakleni oganj ili se koristi kao metafora za Pakao. Za protagonisticu filma, mladu ženu po imenu Liz (Fanning), cijela radnja filma u velikoj mjeri predstavlja nešto nimalo različito od boravka u paklu. Na samom početku stvari izgledaju relativno dobro, s obzirom da je upoznajemo kao suprugu bitno starijeg, ali dobronamjernog i relativno situiranog farmera u planinskom mjestu na Divljem zapadu. Liz, usprkos toga što je praktički nijema, je stekla naklonost sumještana kao uspješna babica. Međutim, stvari se promijene nakon što jednog dana s obitelji ode u crkvu i tamo sretne novog propovjednika (Pearce) kojeg očito pozna i koji je ispunjava užasom. Da neće biti dobro, postaje jasno nakon što propovjednik pogladi jednu trudnicu, a nakon čega dođe do preuranjenog poroda s neopisivo jezivim posljedicama ne samo po trudnicu, nego i po Lizino mentalno zdravlje i njen položaj u zajednici. No to je samo početak neopisivo teških iskušenja po Liz, koja, zajedno s obitelji, postaje predmetom zanimanja propovjednika za kojeg je jasno da raspolaže ne samo izuzetno lošim namjerama, nego i sposobnošću da ih ostvari, a što je Liz postala svjesna u prošlosti koju je godinama pokušala zaboraviti.

Brimstone se ponekad navodi kao jedan od najuspješnijih ostvarenja nizozemske kinematografije u posljednjih nekoliko godina, ali je to dostignuće prilično sumnjivo s obzirom da je već sama festivalska premijera pokazala kako je duboko podijelio kritiku na dva ekstremna bloka – one koji ga smatraju neupitnim remek-djelom i one koji ga smatraju jednim od najgorih komada celuloidnog gnojiva. Kao i u mnogo sličnih slučajeva, i jedni i drugi imaju argumenata za svoje stavove. Pobornici će se tako moći pozivati na Koolhavenovu režijsku vještinu, kao i izvrsnu glumu, prije svega u slučaju Pearcea koji očigledno uživa tumačeći vjerojatno najuznemirujući lik u cijeloj svojoj karijeri, a poslovično dobra Dakota Fanning je sjajna u prilično složenoj ulozi koja skoro sve vrijeme zahtijeva da ne izgovori nijednu jedinu riječ. Filmofilima će imponirati brojne reference na klasike špageti-vesterna kao što su Leonov Bilo jednom na Divljem zapadu ili Corbuccijeva Velika tišina. Snobovski orijentirane kritičare je Koolhaven, međutim, pridobio najviše nelinearnom strukturom, odnosno time da se film sastoji od četiri poglavlja, od kojih se prva tri odigravaju unatrag – nalik na Nolanov Memento, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti sve stravičnije i neugodnije detalje Lizine prošlosti. No, ono što je možda najvažnije po Koolhavena jest to da se film prodaje kao feministički, odnosno da su žrtve neopisivih ponižavanja, mučenja, ubijanja te seksualnog i svakog drugog ponižavanja gotovo u pravilu žene, a muškarci prikazani ili kao zlostavljačko smeće ili kao beskorisni nespretnjakovići zbog kojih će Liz biti prisiljena sama rješavati svoje probleme.

Oni kojima se film nije dopao su često kao motiv uzimali njegov izuzetno uznemirujući sadržaj, koji uključuje kako prizore zbog kojih bi se osjetljivim gledateljima okretao želudac, tako i neobičnu inventivnost u načinima na koji se ljudi mogu ubijati, mučiti i sakatiti. Brimstone zbog svega od toga od samog početka do kraja, s izuzetak par scena u bordelu, zadržava izuzetno mračan i ozbiljan ton. Međutim, glavni problem Brimstonea nije to što je Koolhaven izgubio mjeru, nego što je izgubio ritam i inspiraciju, pa su pojedini segmenti predugi. Kao jedan od primjera bi mogle poslužiti i scene s mladim odmetnikom koji tumači Kit Harington, a koje se odlikuju crnim humorom koji na trenutke razbija opću atmosferu, a sam glumac se, usprkos istaknutosti lica na službenom posteru, u cijelom filmu pojavljuje daleko kraće nego što bi to mogli pomisliti obožavateljice i obožavatelji Jona Snowa iz Igre prijestolja. Najveće razočarenje, pak, predstavlja završni dio, koji se od mračne, ali ipak koliko-toliko realistične priče, pretvara u skoro samoparodijski “slasher film”, a Liz u karikaturalni kliše Posljednje djevojke., karakterističan za taj kraj. Sam epilog, koji je naznačen u prologu, predstavlja još jedno razočarenje, uključujući i završni enigmatski kadar koji bi sugerirao nastavak u stilu Petka 13. Njega, po svemu sudeći, neće biti, a na čemu će većina onih koji budu odgledali ovaj film ipak biti zahvalni.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Mystery Road (2013)

MYSTERY ROAD
uloge: Aaron Pedersen, Hugo Weaving, Jack Thompson,
Ryan Kwanten, Tasma Walton
scenarij: Ivan Sen
režija: Ivan Sen
proizvodnja: Screen Australia, Australija, 2013.
trajanje: 118 min.

Australija vitalnost svoje kinematografije velikim dijelom duguje specifičnim geografskim i klimatskim okolnostima, koji su njene egzotične pejzaže učinili zahvalnim eksterijerima za vesterne i postapokaliptične filmove. Dio te egzotike su dijelom predstavljali i njeni domoroci, odnosno Aboridžini, čija je sudbina nakon dolaska bijelih naseljenika bila u mnogome slična, a može se reći čak i daleko gora od sudbine američkih Indijanaca. Za razliku od Hollywooda, koji je od samog početka Indijance koristio u svojim vesternima, australska kinematografija ih je najčešće ignorirala. Još su bili rjeđi filmovi koji su se na ozbiljan način nastojali pozabaviti ekonomskim i drugim problemima Aboridžina, smještenih na margine australskog društva i prisiljenih tavoriti u getoima kojima caruju siromaštvo, alkohol, droga i kriminal. Jedno od rijetkih ostvarenja koje to nastoji ispraviti je Mystery Road, kriminalistički film koji Abordižine prikazuje iz izuzetno autentične perspektive, s obzirom da je njegov autor, scenarist i režiser Ivar Sen, dijelom i sam Aboridžin.

Aboridžinskog podrijetla je i glavni glumac Aaron Pedersen, koji tumači lik Jaya Swana, policijskog detektiva koji se nakon dugo vremena vraća u svoj rodni grad u australskoj provinciji. Radnja započinje otkrićem trupla aboridžinske tinejdžerke, a Swan, koji je žrtvu poznavao, preuzima istragu tog zločina. Vrlo brzo se ispostavi kako mu zadatak neće biti nimalo lagan, dijelom i zbog toga što je sam predmetom rasističkih predrasuda od strane bjelačkog stanovništva, dok ga njegovi sunarodnjaci dočekuju s nepovjerenjem kao izdajnika. Mnogo je ozbiljniji problem to što njegovi pretpostavljeni i kolege iskazuju očigledan nedostatak entuzijazma za istragu, odnosno što bi sve najradije voljeli zataškati, pogotovo kad tragovi počinju ukazivati na povezanost sa slučajem ubijenog policajca, ali i trgovinu drogom u koju je možda čak i upetljan policajac Johnno (Weaving). Swanu, međutim, najteže pada to što je ubijena djevojka bila prijateljica njegovoj vlastitoj kćeri Crystal, s kojom, kao i bivšom suprugom i njenom majkom Mary (Walton) odavno nije u dobrim odnosima.

Sen je svoj film napravio u stilu koji se na prvi pogled čini primjerenijim art-drami nego konvencionalnom trileru. Radnja se odvija izuzetno sporo, ali Sen to nastoji kompenzirati korištenjem upečatljivih pejzaža australskog “outbacka” koji, velikim dijelom zahvaljujući fotografiji samog Sena, stvaraju atmosferu i velikim dijelom služe kao svojevrsni alternativni lik u filmu. Sen se pri tome vrlo vješto poigrava s ikonografijom vesterna, a što uključuje i protagonista, koji gotovo cijeli film nosi bijeli kaubojski šešir i revolver za pojasom. Pedersen tumači njegov lik izuzetno dobro, čineći ga uvjerljivim i u scenama u kojima se, poput klasičnog vestern-protagonsita odmjerava snage sa lokalnim rasističkim đikanima, kao i u onima kojima, kao u slučaju susreta s bivšom obitelji, prikazuje ranjivost. Pedersenov nastup je velikim dijelom potpomognut njegovim glumačkim kolegama, među kojima se najviše ističe Weaving u ulozi njegovog kolege za kojeg do posljednjeg trenutka nije jasno namjerava li Jaya likvidirati ili mu iz iskreno prijateljskih pobuda sugerirati da ne staje na put lokalnim narko-dilerima. Najbolji dio filma je onaj kojima Sen i ostatak njegove ekipe na samom kraju nagrađuju strpljenje svojih gledatelja tako da prikažu izuzetno realističan, ali i uzbudljiv završni obračun dostojan klasika vestern-žanra. Iako Sen u svojem filmu ne mari atmosferu i likove pretpostavlja zapletu, odnosno dozvoljava da neki detalji ostanu neobjašnjeni ili previše nejasni za jedno gledanje, Mystery Road ipak ostaje izuzetno kvalitetno žanrovsko ostvarenje, koje je primjetno bolje od stilom i temom sličnog američkog filma Tragovi u snijegu. I možda ne bi trebalo nikoga iznenaditi to što je ovaj australski film, za razliku od Tragova u snijegu, dobio nastavak u obliku filma Goldstone i istoimene televizijske mini-serije.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Hotel Artemis (2018)

HOTEL ARTEMIS
uloge: Jodie Foster, Sterling K. Brown, Sofia Boutella,
Jeff Goldblum, Brian Tyree Henry, Jenny Slate,
Zachary Quinto, Charlie Day, Dave Bautista
scenarij: Drew Pearce
režija: Drew Pearce
proizvodnja: Global Road Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 94 min.

Ako je nekome potrebno ukazati kako vrijeme neumitno čini sve i da od toga nisu imune ni najveće hollywoodske zvijezde, možda bi jedan od najboljih primjera mogla pružiti Jodie Foster,. Nije potrebno ići daleko u prošlost i prisjećati se njene uloge u Taksistu kada je kao pred-tinejdžerska nimfeta poticala nasilje u filmu i stvarnom životu. Dovoljno se, na primjer, sjetiti kako je prije tek nekih deset godina u Neustrašivoj kao relativno mladolika žena čistila njujorške ulice od smeća u stilu Charlesa Bronsona. Utoliko će šok biti veći kada je gledatelji u film Hotelu Artemis, iako, doduše potpomognutu za to adekvatnom šminkom, po prvi put vide u ulozi lika čija dob pripada onome što se eufemistički zove “zlatnim godinama”.

Radnja filma je, pak, smještena u relativno blisku budućnost koja se, barem što se Kalifornije tiče, teško može nazvati “zlatnim dobom”. Godine 2028. su tamošnje vlasti u praksu sprovele neke od ekstremnih neoliberalnih ideja koje se mogu naći na hrvatskim društvenim mrežama, uključujući potpunu privatizaciju vodoopskrbe uz monopolističko formiranje cijena isključivo na temelju ponude i potražnje. U Los Angelesu to znači da će većina stanovništva biti ili siromašna ili žedna ili oboje, a što dovodi do masovnih nereda koje na izuzetno brutalan način pokušava ugušiti isto tako privatizarana policija. Shermana (Brown) se sve to previše ne tiče, jer je već davno prije odlučio kruh zarađivati baveći se kriminalom, uključujući pljačke banaka. Prilikom jedne od njih je ranjen zajedno s bratom (Henry), ali se kao rješenje njihovih problema nameće specifična institucija zvana Hotel Artemis – u stvari bolnica u kojoj bolničarka Jean Thomas (Foster) prethodno pretplaćenim kriminalcima, odmetnicima i drugim osobama s druge strane zakona obavlja diskretne, ali vrhunske medicinske usluge, koristeći se pri tome nanotehnologijom i drugim najmodernijim medicinskim dostignućima. Hotel Artemis, pak, funkcionira i tako da se svi njegovi gosti moraju pridržavati strogih pravila ponašanja, uključujući ono o međusobnom neubijanju. No, u noći kada Los Angelesom bjesne neredi, to će pravilo biti teško održati, a još teže kada se u obzir uzme da su među gostima profesionalni ubojice, ali i da je Sherman opljačkao šefa losanđeleskog podzemlja.

Hotel Artemis je napravljen od strane relativno novog i malenog studija s izuzetnim niskim budžetom, a Drewu Pearceu, dosad poznatom kao scenaristu i producentu, ovo predstavlja režijski debi. Stoga se postavlja pitanje kako je taj film uspio dobiti redovnu kino-distribuciju, a najbolji se odgovor može pronaći u glumačkoj postavi. To se odnosi kako na Jodie Foster koja potencijalno nezahvalnu ulogu ostarjele i na trenutke šašave bolničarke jede za doručak, tako i na impozantnog Sterlinga K. Browna koji gledateljima servira nešto najbliže pozitivcu od svih likova. Ostatak glumačke postave je u nekim slučajevima dobar – za što mogu poslužiti primjeri Jeffa Goldbluma, koji se pojavljuje relativno kratko pred kraj filma, te Sofie Boutelle koja svoje plesačke vještine vrhunski koristi u borilačkoj sceni, te uvijek dojmljivog Davea Bautiste u ulozi Jeaninog pomoćnika – a u nekim slučajevima loš, a što se posebno može reći za iritantnog Charliea Daya kao Zacharyja Quinta, koji i ovdje pokazuje sklonost da tumačeći negativce skrene u nepodniošljivo šmiranje. Najveći problem Hotela Artemis, je, pak, ne baš produhovljen Pearceov scenarij, koji je velikim dijelom inspiriran Johnom Wickom u kome je jedan od najdojmljivijih elemenata jedan sličan hotel. Osim loše napisanih likova, malo previše melodrame pred završetak najviše u oči pada neiskorištenost distopijskih motiva, odnosno to da je cijela priča o apokaliptičkim neredima ništa drugo do nepotrebni pozadiski element, pa čak ne služi kao neka realna opasnost za likove uredno zaštićene iza debelih i dodatnih utvrđenih hotelskih zidova. Ideja o neoliberalnom politikom izazvanoj nestašici vode i društvenom kolapsu je mogla dobro poslužiti za zanimljiv socio-ekonomski komentar, ali šansa za to nije iskorištena. Hotel Artemis, s druge strane, vrlo dobro funkcionira kao svojevrsna stilska vježba, odnosno dobar primjer Pearceovih režijskih i producentskih vještina, gdje talent i karizma Jodie Foster ide ruku pod ruku sa scenografijom i općom atmosferom dostojnom futurističkih neo-noir klasika nalik na Blade Runner. U ove vruće ljetne dane i vremena kada takvih malih, ali solidnih filmića nema puno u kino-dvoranama, za Hotel Artemis je i to dovoljno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Sicario 2: Rat bez pravila (Sicario: Day of the Soldado, 2018)

SICARIO 2: RAT BEZ PRAVILA
(SICARIO: DAY OF THE SOLDADO)
uloge: Benicio del Toro, Josh Brolin, Isabela Moner,
Jeffrey Donovan, Manuel Garcia Rulfo, Catherine Keener,
scenarij: Taylor Sheridan
režija: Stefano Sollima
proizvodnja: Sony/Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 122 min.

Jedan od fenomena koji danas istovremeno izaziva smijeh i jezu jest gotovo unisoni zahtjev tolikih američkih uglednika i celebrityja da se pokrene Treći svjetski rat i tako Rusi zbrišu s lica zemlje zato jer su se prije dvije godine usudili petljati u američke predsjedničke izbore. Takvi zahtjevi i optužbe posebno bodu oči s obzirom da su se same SAD desetljećima petljale u unutarnje stvari niza drugih zemalja, uključujući samu Rusiju, gdje se američko instaliranje pijanog klauna Jeljcina 1996. godine, inače ovjekovječeno u HBO-vom hagiografskom filmu nekoliko godina kasnije, često shvaća kao nešto za što je na naplatu došao karmički račun đva desetljeća kasnije. Američke intervencije izvan američkih granica su ponekad uključivale i daleko ozbiljnije stvari kao što su masovna krvoprolića, ratovi i genocidi, ali se Hollywood iz razumljivih razloga tim temama ustručavao baviti osim u slučajevima kada bi se na taj račun mogli steći neki unutarnjopolitički bodovi ili ostatku svijeta signalizirati svoje salonskoljevičarske vrline. Jedno od rijetkih ostvarenja koje se pokušalo ozbiljno baviti mračnim stranama američkih prekograničnih pustolovina bio je Sicario, razvikani triler iz 2015. godine koji je nedavno dobio nastavak pod naslovom Sicario 2, i kojem su domaći distributeri dali podnaslov Rat bez pravila.

Kao i prethodni film, Sicario 2 se bavi Ratom protiv droge, odnosno višedesetljetnim, beskrajnim, skupim, često krvavim i uglavnom bezuspješnim nastojanjima američke vlade da zaustavi rijeke droge koje preko granice dolaze do američkih ulica. Novi film svemu tome dodaje motiv Rata protiv terorizma, koji također tjera američku vladu na beskrajno trošenje krvi i novca bez nekog opipljivog rezultata. Radnja započinje događajem koje će, barem u očima washingtonskih birokrata i političara, povezati te dvije kampanje. Grupa islamističkih terorista se raznosi bombama usred američke robne kuće izazivajući pokolj među nedužnim ženama i djecom. Naknadna istraga, pak, sugerira da su teroristi ušli u SAD izvana, odnosno preko granice s Meksikom, pri čemu su im pomogli tamošnji narko-karteli koristeći iste krijumčarske operacije kojima američko tržište opskrbljuju drogom. Za američku vladu je to kap koja je prevršila mjeru te je odlučeno da se pokrene tajna operacija u svrhu uništenja meksičkih kartela. Za njenog zapovjednika je postavljen iskusni operativac Matt Graver (Brolin) koji je smislio plan prema kojem bi njegov tim oteo Isabelu Reyes (Moner), maloljetnu kći Carlosa Reyesa, jednog od vodećih meksičkih narko-bosova. Taj bi se zločin pripisao suparničkom kartelu i tako pokrenuo rat kojim bi se karteli međusobno istrijebili ili barem dovoljno oslabili da američka vlada ne mora previše prljati ruke. Graver za operaciju ponovno angažira svojeg starog meksičkog suradnika, Alejandra Gillicka (del Toro), vrhunskog profesionalnog ubojicu i bivšeg odvjetnika koji u svemu tome ima i osobni motiv, s obzirom da mu je Reyes bio masakrirao obitelj. Operacija ide glatko sve do trenutka kada, po običaju, stvari krenu katastrofalno krivo te se Alejandro i Isabel, stjecajem okolnosti, nađu sami u pustinji i gdje Alejandro mora donositi neke neugodne odluke o sudbini djevojčice, dijelom uzimajući u obzir svoje američke pretpostavljene koju cijelu stvar nastoje što brže i “elegantnije” zataškati.

Sicario 2 je u odnosu na prvi film promijenio veliki dio glumačke postave i ekipe, pri čemu je najvidljiviji izostanak danas prilično razvikanog režisera Denisa Villeneuvea. Kao zamjena je došao Stefano Sollima, talijanski režiser koji se, s obzirom na opus kojim dominiraju hvaaljeni kriminalistički filmovi i TV-serije posvećen mafijaškom naličju njegove domovine (kao što su Gommorah i Subura), može smatrati prilično dobrim izborom. Zamijenjeni su i hvaljeni autori glazbe i fotografije, ali je zato scenarist Taylor Sheridan ostao isti. Za njegov rad na novom filmu se može reći da je, usprkos naoko kompleksnijem zapletu koji se odigrava u daleko više zemalja i na različitim kontinentima, mnogo kompaktniji i ima čvršći fokus od prethodnog Sicarija. Glavni razlog za to je taj što se zbivanja više ne prate iz perspektive naivne idealističke agentice FBI koju je u prethodnom filmu tumačila Emily Blunt, nego su Graver i Alejandro već definirani kao likovi, te se tvorci Sicarija 2 daleko više mogu usredočiti na pitanje “kako” i “zašto” nego “što”. Sollima, koji se već bio istakao kao majstor akcijskih scena, svemu tome daje svoj autorski pečat, ali dodaje i neočekivanu humanističku dimenziju, prije svega tako što cijelu žalosnu i krvavu aferu prikazuje iz perspektive djece, bilo da je riječ o žrtvama terorističkog masakra ili o klincima s granice koje karteli, obećavajući im kule i gradove, pretvaraju u vlastite janjičare. Relativno nepoznati Elijah Rodriguez, koji tumači jedan takav lik, sjajno glumi svoj lik, daleko bolje od tinejdžerske zvijezde Isabel Moner kao razmažene mafijaške princeze.

Sicario 2, za razliku od prethodnog filma, nije izazvao previše oduševljenja kod kritičara. Razlog za to je manje u njegovim scenarističkim nedostacima, prije svega ultranasilnoj završnici čiji melodramatski elementi na trenutak kvare opći realistični ugođaj i karakter filma. Umjesto toga je zaplet, iako ne tako različit od prethodnog filma, dežurnim salonskoljevičarskim dušobrižnicima daleko više digao živce jer stjecajem okolnosti daruje propagandne bodove politici njima danas tako mrskog američkog predsjednika, barem kada je riječ o izgradnji kontroverznog zida na granici s Meksikom. Sicario 2, je s druge strane, isto tako kritičan i prema američkoj politici, barem onoj uobličenoj u washingtonskim uhljebima poput likova koje tumače Matthew Modine i Catherine Keener, koji su, kao u slučaju iračke pustolovine, s oduševljenjem kreću u kaubojske pustolovine kršenja međunarodnog prava, da bi, kada stvari postane previše krvave i komplicirane, iskazivali neobičnu sklonost da od svega dignu ruke, ostavivši svoje ljudstvo, saveznike i nedužan narod na cjedilu. Zbog toga će mnoge Sicario 2 natjerati na ozbiljno razmišljanje, a koje je, u kontekstu današnje ratne histerije, za svakog gledatelja pitanje mentalne higijene.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 2, 2018)

Ono što je u Zlatno doba televizije jednako iritantno kao i u ranijim televizijskim razdobljima jest to da mnogi veliki televizijski projekti na samom početku izgledaju sjajno da bi se vrlo brzo utopili u “sapun” i mediokritetsku žabokrečinu. Vrlo je moguće da će se slična stvar dogoditi s Netflixovim televizijskim ogrankom Marvelovog filmskog univerzuma, čije su serije na početku – Daredevil i Jessica Jones – izgledale kao pravo osvježenje u usporedbi sa sada već izlizanim konfekcijskim kino-proizvodima. Nekoliko godina i spin off serija kasnije, može se reći da su razočaranja bila neumitna, s obzirom da je prilično teško održati toliku razinu kvalitete. To se može reći i za drugu sezonu Jessice Jones, vjerojatno najbolju od svih Netflixovih serija o Marvelovim superjunacima, koja sama po sebi zapravo nije loša, ali koja predstavlja primjetan nazadak u odnosu na prvu sezonu.

Na početku druge sezone je naslovna protagonistica (Krysten Ritter), iako je uspjela pobijediti svog glavnog neprijatelja i mučitelja Kilgravea, u isto onako bijednoj situaciji kao na početku prve sezone. Vječno neraspoložena, prisiljena živjeti u zgradi s alkoholičarima, narkomanima i sirotinjom, te za život zarađivati kao privatni detektiv čiji klijenti predstavljaju dno njujorškog društva, Jessica Jones se još nije riješila teških psiholoških trauma niti prestala bijeg od njih tražiti na dnu boce. Da stvar bude gora, svemu tome je pridodana grižnja savjesti zbog toga što je oduzela nečiji život, i prilično joj slabo zvuče riječi utjehe od strane prijateljice Trish Walker (Rachael Taylor), koja je tvrdi da je njena žrtva dobila što je zaslužila. Na kraju je ipak prisiljena vratiti se radnoj svakodnevnici te je jedan od klijenata navede na trag IGH, tajanstvene organizacije zaslužne za tajne i ilegalne eksperimente zahvaljujući kojima je kao dijete bila dobila superherojske moći. Ona i Trish započnu istragu zbog koje će se Jessica sukobiti sa Alisom (Janet McTeer), tajanstvenom ženom obdarenom nadljudskom snagom, ali i sklonošću ispadima razornog bijesa zbog kojih ubija ljude oko sebe. Taj sukob, pak otkriva, da ona i Jessica dijele ne samo nadljudske moći ili način na koje su stekle, nego i iznenađujuću vezu koja će sve zakomplicirati. U međuvremenu se Trish, dijelom zbog još jedne nesretne ljubavi, ponovno odaje drogi, ali ovaj put na način koji će je dovesti do bolesne ideje da mora steći status superheroja poput Jessice, čija je odvjetnica Jennie Hogarth (Carrie-Ann Moss) suočena s teškom bolešću, ali i mahinacijama partnera iz svoje tvrtke.

Da će drugoj sezoni Jessice Jones biti izuzetno teško nadmašiti prvu bilo je jasno već i zbog toga što se u njoj više nema Kilgravea, koji ne samo što je bio jedan od najmonstruoznijih i najupečatljivijih negativaca u povijesti televiziji, nego je bio lik koji je radnji davao čvrst temelj i fokus. Iako se Kilgrave u jednoj od epizoda nakratko pojavljuje kao vizija/unutarnji glas glavne junakinje – što je u suštini fan service kojeg ljubitelji serije i Davida Tenanta neće zamjeriti – ta praznina nije adekvatno ispunjena, i to ne zbog lika Alise kojeg maestralno glumi Janet McTeer, nego zbog nedostatka scenarističkog fokusa i vještine. Drugoj sezoni fali pravi, prvoklasni negativac, ali je također opterećena nizom podzapleta koje autori serije nisu uspjeli spojiti u jednu čvrstu cjelinu, a također je bilo i problema s tempom, velikim dijelom izazvanim nastojanjem da se sezona razvuče na 13 epizoda u situaciji kada bi njih 10 ili možda čak 8 bilo sasvim dovoljno. Tako prvih nekoliko epizoda izgleda prilično dosadno, da bi se tek negdje na sredini počele događati prave stvari a Jessica Jones sličiti na seriju koja nas je osvojila u prvoj sezoni. Sama završnica je, pak, opterećena melodramatskim obratima od kojih su, neki, pak prilično predvidljivi. Dodatni je problem i u tome što neki od likova nisu dobro razrađeni, odnosno što se prečesto radi potrebe za nastavkom ili kompliciranjem radnje moraju ponašati kao idioti. Upravo zbog toga je najveće razočarenje lik Prycea Chenga (Terry Chen), privatnog detektiva koji predstavlja Jessicinog glavnog profesionalnog suparnika, a za kojeg nije jasno na temelju čega je stvorio takvu elitnu reputaciju.

S druge strane, neki od podzapleta funkcioniraju vrlo dobro, uključivši onaj s Jennie Hogarth, koji se čini pomalo zalutalim u Jessicu Jones, i koji bi mogao funkcionirati kao epizoda samostalne TV-serije ili Marvelovom spin offa, a kojeg spašava izvrsna izvedba Carrie-Ann Moss i prilično inteligentan način na koji se razrješava. Posebne pohvale zaslužuje sedma epizoda u kojoj se po prvi put kroz flashback prikazuje život mlade Jessice i Trish, te jedanaesta epizoda u kojoj se Jessica istovremeno mora boriti s duhovima prošlosti i rješavati neke prilično aktualne probleme u sadašnjosti. Gluma je u pravilu izvrsna, što uključuje Ritter koja sjajno barata s ne baš produhovljenim replikama i elementima radnje, te ih čini svježim. Najimpresivnijom se, međutim, čini Taylor, koja se pobrinula da ono što je u prvoj sezoni bio sporedan u ovoj izgleda kao lik koji bi mogao nadmašiti Jessicu Jones ili, kao što sugerira završna epizoda, možda čak zaradila novu seriju. Uspjeh je utoliko veći što je Trish jedini lik koji je u odnosu na prvu sezonu imao značajnu promjenu, i to promjenu nagore – od simpatičnog side kicka se pretvorio u iritantni narkomanski otpad, ali i nekoga spremnog za monstruozna i neoprostiva djela, ali kojeg će gledatelji svejedno voljeti vidjeti u trećoj sezoni. A možda upravo u tome leži nada za ovu seriju za koju se zna da može itekako bolje.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Marseille (sezona 1, 2016)

Netflix ostavlja dojam da se od svih velikih “igrača” najbolje prilagodio poslovnim parametrima Zlatnog doba televizije, odnosno shvatio da se TV-serije, kao i drugi proizvodi, moraju lokalizirati. Zbog toga je započeo donedavno nezamislivu pustolovinu stvaranja serija koje nisu na engleskom jeziku, odnosno napravljene u drugim zemljama osim Britanije i Amerike, sve češće ne samo s glumačkom postavom, nego i temama i zapletima koji se tiču tih ne-anglofonih zemalja. Možda je jedan od najzanimljivijih primjera Marseille, francuska TV-serija započeta 2016. i završena ove godine.

Kao što samo ime sugerira, radnja je smještena u drugi po veličini francuski grad, koji se od ostatka zemlje ističe svojim mediteranskim duhom, ali i nekim neugodnim i vrlo aktualnim problemima kao što su korupcija, kriminal i međurasne tenzije. Stvari su, međutim, išle međutim dovoljno dobro da protagonist, političar po imenu Robert Taro (Gerard Depardieu) zadrži mjesto gradonačelnika dvadeset godina. S obzirom da su ga pritisle godine, kao i zdravstveni problemi koji uključuju povremeno šmrkanje kokaina, spreman je napustiti kormilo grada i prepustiti ga svom dugogodišnjem pomoćniku i štićeniku Lucasu Barrèsu (Benoît Magimel) koji bi trebao rutinski dobiti sljedeće izbore. Neposredno prije tog transfera Taro planira svoju karijeru okruniti velebnim projektom obnove grada, koji uključuje izgradnju luksuznih kockarnica u gradskoj luci. Međutim, na ključnom sastanku koji bi trebao odobriti projekt, Barrès se iznenada okrene protiv svog mentora i glasom protiv torpedira cijeli pothvat. Taro se nakon toga, razbješnjen, odluči kandidirati protiv štićenika i započinje kampanju prilikom koje mora otkriti ne samo koji politički, poslovni, pa i gangsterski krugovi stoje iza Barrèsa, nego i motive za njegov izdajnički postupak. U međuvremenu njegova kći Rachel (Géraldine Pailhas), koja pod lažnim imenom radi kao novinarka u lokalnom listu, nastoji istraživati žalosno stanje stvari u lokalnim imigrantskim banlieuma te se upozna s dvojicom lokalnih kriminalaca, ne znajući da će preko njih postati povezana sa zavjerom protiv oca.

Marseille na prvi pogled izgleda francuski remake američke TV-serije, iako je riječ o originalnom proizvodu. Gledatelji će u njegovom sadržaju pronaći dosta, a možda i previše sličnosti s političkim dramama kao što su Kuća od karata, Boss ili Žica. Iako je tvorac serije, ugledni književnik Dan Franck, možda i imao namjeru nadmašiti te uzore, te od svega napraviti mrtvački ozbiljnu dramu o “dubokim” temama kao što su korupcija, negativne posljedice globalizacije i ekonomske krize, odnosno porast desnice u Francuskoj i Evropi, stječe se dojam da je sve završilo kao serija koja je daleko “ušminkanija” i manje autentična od svojih prekooceanskih uzora. Prije svega se to odnosi na dojam da je u seriju utrošena velika količina novca i da zbog nje Marseille izgleda daleko ljepši i glamurozniji nego što bi trebao biti u serije ove tematike. A taj se glamur može vidjeti u castingu, odnosno tome da pojedine uloge tumače glumci koji izgledaju kao da su sišli s modne piste. Još je veći problem scenarij koji glavni misterij rješava koristeći sapunska rješenja iz latinoameričkih telenovela, uz naravno, iritantni cliffhanger kojim završava prva sezona. Ono što spašava dojam, odnosno daje razloga da se pogleda još jedna sezona je vrhunska profesionalnost i “ispeglanost” produkcije, ali i prilično raspoložena glumačka ekipa. To se odnosi na Depardieua koji bi uloge poput marsejskog Bandića savladao i zavezanih očiju, ali još više na Megimela čiji je lik beskrupuloznog političara i seksualnog manipulatora enigmatskih motiva jedna od najboljih uloga negativaca od vremena Joan Collins u Dinastiji. Ovaj pokušaj Netflixa da komad Zlatnog doba televizije podijeli s Evropom i Francuskoj možda nije najbolje uspio, ali je zato moglo biti daleko gore.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Westworld (sezona 2, 2018)

Ostale sezone: 1

Ove godine će mnoga pitanja ostati neodgovorena, ali ne i ono koje je bilo izuzetno važno američkoj kablovskoj TV-mreži HBO. Ukoliko su se njeni direktori nadali da će nasljednicom planetarno popularne i rejtingom neprikosnovene Igre prijestolja postati Westworld, druga sezona te izuzetno skupe i razvikane serije im je na to pitanje dala nesumnjivo negativan odgovor. Iako će kritičari, po inerciji, pisati hvalospjeve svemu iza čega stoje slova HBO i praviti se kao u da u Zlatnom dobu televizije ne postoje drugi “igrači”, gledatelji su iskazali daleko manje oduševljenja, a na osnovu posljednjih deset epizoda se čini malo vjerojatnim da će itko citirati dijaloge Westworlda na internetskim memama ili da će ijedan od likova Westworlda doživjeti globalnu popularnost Daenerys, Tyriona ili Jona Snowa.

Prva sezona je uživala daleko veću gledanost, jer se daleko više temeljila na originalnom filmu iz 1973. godine, odnosno njegovim prvim dijelom, koji je opisivao neobični futuristički svijet u kojem korporacija Delos zahvaljujući izgledom i drugim detaljima savršenim čovjekolikim robotima bogatim gostima pruža svakojake užitke, uključujući i one najmračnije. Slično kao i u filmu, stvari krenu loše kada roboti, odnosno “domaćini”, razviju svijest i, izmučeni višedesetljetnim zlostavljanjem, započnu ustanak i počnu masovno ubijati goste i osoblje parka. Radnja započinje upravo u tom trenutku i prati nekoliko grupa likova koji za vrijeme tih apokaliptičnih događaja pokušavaju pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja ili barem spasiti goli život. Dolores (Evan Rachel Wood), koja je prije ustanka kao “domaćin” predstavljala oličenje dobrote i čovjekoljublja, pretvorila se u strastvenog revolucionara uvjerenog da mora istrijebiti ljude ne samo u granicama parka nego i u ostatku svijeta. Maeve (Thandie Newton), koja je kao “domaćin” služila kao madam bordela, nastoji pronaći svoju kći, pri čemu je ne obeshrabruje mogućnost da je ta kći proizvod usađenih sjećanja, a prilikom opasne i krvave potrage otkriva moći za koje nije znala da ih posjeduje. William (Ed Harris), dugogodišnji gost koji je prilikom boravka u parku razvio sadističke sklonosti, preživljava ustanak, ali novu opasnu situaciju shvaća kao novu igru, odnosno izazov koji je bio razvio za vrijeme ustanka ubijen kreator parka Robert Ford (Anthony Hopkins). Istovremeno Charlotte Hale (Tessa Thompson), beskrupulozna direktorica Delosa, usprkos napornih, krvavih i uglavnom bezuspješnih pokušaja da preuzme kontrolu nad parkom, pokušava doprijeti do domaćina koji krije tajnu za njenu korporaciju daleko važniju od života gostiju i osoblja. U tome joj pomaže Bernard (Jeremy Wright), “domaćin” koji je u parku služio kao dio osoblja uvjeren da je ljudsko biće, i koji duboko u sebi kriju tajnu čije bi razotkrivanje moglo imati apokaliptične posljedice.

U drugu sezonu je utrošen veliki budžet, ali se nakon deset epizoda svejedno stječe dojam kako je ona jeftinija od prve. Gotovo sve lokacije – od rekonstrukcije Divljeg Zapada do futurističkih ureda i pogona koji održavaju park – su iste one koje smo mogli vidjeti 2016. godine. Jedini izuzetak predstavlja tzv. Šogunski svijet u kojem gledatelji imaju priliku vidjeti rekonstrukciju drevnog Japana, ali je on potrošen tek u jednoj epizodi. Ista se stvar može reći i za glumačku ekipu, koja je također reciklirana, i kojoj nedostaju zvučnija nova imena. No, ista ekipa radi izuzetno dobar posao. To se može reći za Evan Rachel Wood koja se od oličenja svega što je dobro i nedužno u svijetu transformirala u homicidalnog manijaka koji nastoji svim ljudskim bićima činiti ono što je Amon Goeth radio Židovima u Schindlerovoj listi. Thandie Newton također radi vrlo dobar posao, isto kao i Ed Harris čiji je lik, ispočetka prikazan kao monstruozni negativac, dobio humaniju dimenziju. Seriji bitno doprinosi i Anthony Hopkins, iako se njegov lik, iz razumljivih razloga, uglavnom pojavljuje u flashbackovima i kao vizijama. Ugodno iznenađenje predstavlja britanski glumac Simon Quatermain u ulozi “Delosovog” scenarista prisiljenog da u društvu ubilačkih robota u stvarnosti proživljava vlastite krvave i melodramatske priče. Dobar posao nastavlja i Jeremy Wright u ulozi trajno zbunjenog i traumatiziranog “domaćina” stalno rastrgnutog između vjernosti drugim “domaćinima” i ljudima na čiju je sliku i priliku bio stvoren.

Dobra gluma, međutim, prečesto u Westworldu služi kao paravan, i to uglavnom neuspješan, za scenarističku traljavost. Lisa Joy i Jonathan Nolan, proudcentski, scenaristički i bračni par koji stoji iza serije, je u prvoj sezoni imao i uglavnom koristio prilike da na osnovu prilično tanašnog i četiri desetljeća starog predloška stvori fascinantan svijet i likove. Međutim, kao i kod mnogih drugih modernih televizijskih stvaralaca, njihove ambicije su se u drugoj sezoni sudarile s nedostatkom talenta ili inspiracije. Osnovni zaplet je tako u prvoj sezoni “začinjen” misterijem koji se treba razriješiti u drugoj sezoni. Međutim, to rješenje, koje istovremeno predstavlja “iznenadni obrat” – koji neće predstavljati iznenađenje onima koji su gledali Svijet budućnosti iz 1976. godine, nastavak originalnog filma – dolazi tek nakon višesatnog mučenja u kojem većina gledatelja jednostavno neće moći ignorirati scenarističke i logičke rupe kroz koje bi se mogao provući nosač aviona. Još jedan prilog tezi da Nolan i Joy nemaju talent Michaela Crichtona, tvorca originalnog filma, je gubitak smisla za tempo. Radnja se odvija izuzetno sporo, i previše često služi kao izgovor za akcijske scene koje se svode na eksplicitno, ali ponavljajuće i dosadno nasilje koje bi mnogi bili skloni proglasiti pornografskim. Jedini dašak originalnosti predstavlja osma epizoda, u kojoj Zach McClarnon briljantno tumači lik poglavice indijanskih “domaćina”, odnosno pruža prilično zanimljiv podzaplet koji opisuje kako se njegovo pleme nastoji suočiti sa svijetom za koji su spoznali da više nije njihov. Joy i Nolan na kraju isto tako pokazuju iritantnu sklonost nelinearnoj naraciji, odnosno korištenju flashbackova koji će zbuniti gledatelje. To se zbiva i na samom početku, kada zbunjeni i amnezijom pogođeni Bernard svojim ljudskim “spasiteljima” pokušava pomoći otkriti što se dogodilo. Posljednja epizoda, koja je po sve iritantnijem HBO-vom običaju razvučena na sat i pol, također pokazuje sklonost tvoraca serije za nekoliko završnica koje svojom duljinom podsjećaju na Povratak kralja, a nakon njih slijedi isto tako iritantni “marvelovski” teaser poslije kojeg će mnogima splasnuti posljednji tračak oduševljenja za treću sezonu. Ukoliko HBO želi novu Igru prijestolja, morat će pružiti nešto sasvim novo.

OCJENA: 4/10