Da li će podizanje ekološke svijesti širom svijeta imati željene posljedice, odnosno spasiti planet Zemlju od posljedica ljudskog zagađenja, je pitanje na koje odgovor može dati samo budućnost. Međutim, ono što je u cijeloj priči izvjesno jest da je taj proces potakao ogromne količine kreativne energije, pogotovo među onima koji nastoje tu svijest podići još više. Ponekad se u tome može i pretjerati, kao što je slučaj s ovim spotom brazilske ekološke grupe SOS Mata Atlantica koja nastoji spasiti amazaonsku prašumu.
Spot, za slučaj da to niste uspjeli shvatiti, sugerira kako bi svaki ekološki svjestan građanin malu nuždu umjesto u zahodu trebao obavljati za vrijeme tuširanja, jer se na taj način šteti voda kojom bi se inače ispirala zahodska školjka.
Ideja na prvi pogled izgleda čak i simpatično, ali ako se sprovede dosljedno može imati neke nepredviđene posljedice. Naime, ako je cilj uštedjeti što više vode, onda bi se kao kriminalno trošenje dragocjenih resursa Majke Zemlje moglo shvatiti i pojedinačno tuširanje. Onaj tko dosljedno želi spašavati Zemlju štednjom vode to mora činiti na taj način da organizira zajednička tuširanja, koja, dakako, uključuju i zajedničko obavljanje male nužde.
U slučaju ljubavnih i bračnih parova bi takva praksa, pak, mogla dovesti do namjernog ili nehotičnog prakticiranja nekih od nekonvencionalnih oblika razonode poznatih kao “zlatni tuševi”.
No, to je, opet daleko prihvatljivije nego neke druge, daleko drastičnije metode za spašavanje Zemlje koje se odnedavno (na sreću zasad samo) predlažu.
Iako bi povijest u pravilu opisuje kao niz notornih činjenica koje ništa ne može promijeniti, iskustva s ovih prostora jasno pokazuju kako je riječ o idealu koji se još dugo, a možda nikada neće dostići. Problem, doduše, nije toliko u činjenicama koje eonima mogu ostati iste, koliko njihovom tumačenju koje se nevjerojatno brzo zna mijenjati na osnovu dnevnopolitičkih potreba. Bliska prošlost, ali i sadašnjost ima brojne primjere “napredno orijentisanih jugoslovenskih” drugova koja su postajali “domoljubna državotvorna” gospoda, heroja koji su postajali zlikovci, okupacija koje su postajale oslobođenja, bratskih saveznika koji su postajali pogani izdajnici ili jamstvenih kartica o smanjivanju PDV-a.
Možemo se tješiti, pak, da taj fenomen nije isključivo vezan uz nove nesretne prostore, odnosno da politika i njeno preoblikovanje povijesti zna pogađati i naizgled prosvijećenije zemlje. Možda je najbolji primjer SAD gdje je “politička korektnost” uzela toliko maha da se nastoje retuširati i neke ličnosti i događaji koji baš i ne spadaju ono što se obično podrazumijeva pod izrazom “daleka prošlost”. Dva primjera, pak, pokazuju kako predmet takvih orvelovskih intervencija ne mora uvijek biti “ideološki neprijateljska” tumačenja povijesti koja se vezuju uz konzervativizam i tlačenje neke manjine, nego i “istine” koje su znale dolaziti s lijeve obale rijeke.
Prvi primjer je J. Edgar Hoover, jedna od najmoćnijih, najpoznatijih, ali i najkontroverznijih i najomraženijih ličnosti u SAD 20. stoljeća. Na mjestu direktora FBI je bio od 1924. do smrti 1972. godine, pretvorivši tu federalnu agenciju u jednu od najefikasnijih tajnih policija na svijetu, ali i stvorivši od nje stroj za prikupljanje “prljavština” o svakom relevantnom američkom političaru i javnoj ličnosti. Za američku ljevicu Hoover je bio monstrum, i stoga ne čudi što su se još za njegovog života u ljevičarskim krugovima počela širiti glasine o tome da svemoćni direktor tajne policije ima vlastitu mračnu tajnu, odnosno da je homoseksualac.
Zahvaljujući Hollywoodu, koji je politički uvijek stajao na ljevici, ali i bio i sklon promicati urbane legende, Hooverova homoseksualnost je prvo postala dio američke popularne kulture, a potom i svojevrsna činjenica koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Tako je pred kraj 20. stoljeća bilo teško zamisliti ijedan holivudski film u kome se pojavljuje Hoover a da se na ovaj ili onaj način ne spominje njegov navodni “brak” s pomoćnikom Clydeom Tolsonom ili njegove slike orgijanja u ženskim haljinama s kojima ga je ucjenjivala mafija. Hoover je tako postao simbol sve izopačenosti i licemjerja s kojom su šezdesetosmaši opisivali konzervativni poredak koga je direktor FBI nastojao zaštiti.
Danas se, pak, prilikom govora o Hooveru daleko više spominju njegovi “gafovi”, sklonost klađenju i novcem motivirane veze s mafijom nego njegove “slobodne aktivnosti”. O homoseksualnosti se sve manje govori, ona se ignorira pa sve češće odbacuje kao lijepa priča koja nema veze sa stvarnošću, odnosno isto toliko, ako ne i manje kao dugogodišnja ljubavna veza s holivudskom starletom Dorothy Lamour.
Koji je razlog za takvu promjenu? Prilično jednostavan, odnosno isti onaj zbog koga se američki predsjednik Lincoln, po mnogima najveći predsjednik SAD i pobjednik građanskog rata, nastoji na osnovu par špekulacija proglasiti homoseksualcem, dok se daleko brojnije reference na seksualnu orijentaciju njegovog prethodnika Jamesa Buchanana, pobornika ropstva i uvjerljivo najgoreg predsjednika SAD, elegantno ignoriraju.
Naime, homoseksualnost je danas jednostavno previše “cool” i previše “in” da bi se moglo vezivati za “problematične” ličnosti. Štoviše, svaki takav pokušaj bi se danas proglasio homofobijom. I tako je Hoover, ni kriv ni dužan, prvo postao “tetkica” da bi ga se proglasilo licemjernim razvratnikom i monstrumom, a potom postao “hetrić” zato da ga “braća” više ne bi imala kao crnu ovcu u svojim redovima.
Nešto noviji primjer, pak, predstavlja tzv. Noć razbijanja diska (Disco Demolition Night), događaj koji se zbio 12. srpnja 1979. na čikaškom bejzbol-igralištu Comiskey Park, kada je u pauzi između dvije utakmice promocija lokalnog disk-džokeja Stevea Dahla, poznatog po antipatiji prema disko-glazbi, dovela do sveopćeg uništavanja disko-ploča, ali i nereda na terenu zbog kojih je druga utakmica trebala biti otkazana. Taj se događaj smatrao početkom kraja disko-ere u u SAD, a desetljećima je bio slavljen kao svojevrsna pobuna protiv establishmenta, odnosno nastojanje da se rock glazba vrati svojim buntovničkim korijenima, a nasuprot kvarenju od diska i njegove supkulture vezane uz materijalizam, konzumerizam i druge vrijednosti srednje klase i konzervativni poredak.
Tri desetljeća kasnije je, pak, taj romantični rokerski juriš na disko-Bastilju dobio daleko negativnija tumačenja zahvaljujući “političkoj korektnosti”. Naime, iako je disko-era tada završila što se tiče većine stanovništva, supkultura je preživjela u gay zajednici, odnosno disko se otada smatrao gay glazbom. Isto tako su današnji “politički korektni” povjesničari pažljivo prebrojali naslage melanina na koži disko-izvođaća i došli do zaključka da je među njima bila daleko više crnaca nego bijelaca, pogotovo kada se disko-glazba usporedi s “običnim” rockom. I tako je Noć razbijanja diska odjednom postala ne revolucija nego kontrarevolucija, odnosno rasizmom i homofobijom izazvan zločin iz mržnje koga svaki “pošteni intelektualac” mora najoštrije osuditi.
Gledajući takve primjere prilično je teško ne složiti se s Zhou Enlaijem, kineskim premijerom koji je prilikom posjeta Francuskoj početkom 1970-ih rekao da je “još uvijek prerano” da bi se išta suvislo moglo reći o francuskoj revoluciji 1789.
Jučer je od posljedica cerebrovaskularne demencije u 93. godini života preminuo Walter Cronkite, američki novinar koji je više nego ijedan drugi utjelovljavao izraz “Sedma sila”, odnosno najugledniji i najutjecajniji pripadnik te profesije u 20. stoljeću.
Cronkite je rođen 1916. godine u Missouriju. Novinarstvom se počeo baviti u dobi od 19 godina, napustivši koledž. Godine 1935. je dobio posao na radio-postaji u Oklahoma Cityju, a potom se pridružio agenciji UPI i kao dopisnik pokrivao drugi svjetski rat. Godine 1950. se zaposlio na TV-mreži CBS, te tamo radio kao reporter, postavši jedna od zvijezda novog medija. Međutim, tek ga je dolazak na mjesto voditelja i urednika večernjih vijesti 16. travnja 1962. godine učinio ikonom. Na tom je mjestu ostao do 20. siječnja 1981. godine, a to je razdoblje bilo jedno od najburnijih u američkoj povijesti. Cronkite je tako “pokrio” kubansku raketnu krizu, rasne i studentske nerede, atentate na Kennedyjeve i Martina Luthera Kinga, vijetnamski rat te aferu Watergate. Kroz sve to vrijeme je ostao jedna od rijetkih osoba koju su svi Amerikanci poštovali i čijim su riječima vjerovali. Istovremeno je postao idealom koje – uglavnom bez mnogo uspjeha – nastoje ispuniti današnje generacije novinara, ne samo u SAD, nego i u ostatku svijeta.
Najpoznatiji trenutak Cronkiteovog života i karijere jest bio i najtraumatičniji. 22. studenog 1963. je svojim sugrađanima morao priopćiti vijest koja je i za njega i za ostatak svijeta predstavljala šok od koga se nikada neće oporaviti.
Međutim, trenutak koji je daleko važniji u Cronkiteovoj karijeri zbio se nekoliko godina kasnije. Tada je Cronkite pokazao kako je ne samo ugledan nego i utjecajan novinar. 27. veljače 1968. je u svom uredničkom komentaru iznio mišljenje da se SAD iz kaljuže zvane Vijetnam ne može izvući vojnim putem, te je tako pokret – dotle vezan uz ekstremnu ljevicu, romantične idealiste i razmaženu studentariju – učinio dijelom američkog mainstreama, omogućivši mu da pridobije većinu stanovništva.
S odlaskom Cronkitea nestaje jedna era. Takve veličine je teško zamisliti u doba infotainmenta, odnosno 24/7 medija koji zaglupljuju stanovništvo daleko efikasnije nego što ih informiraju.
Ipak, lijepa je pomisao da bi jednog dana Zoran Šprajc ili neki njegov kolega mogao biti hrvatski Walter Cronkite.
Biti službeno najstariji čovjek na svijetu možda i nije tako zavidna titula, s obzirom da je izuzetno velika vjerojatnost da ćete je nakon prilično kratkog vremena morati prepustiti nekome drugome. 113-godišnji Britanac Henry Allingham, koji je naslijedio Japanca Tomojija Tanabea, na tom mjestu nije izdržao niti mjesec dana. Jutros je preminuo, prepustivši mjesto najstarijeg čovjeka na svijetu 112-godišnjem Amerikancu Walteru Breuningu.
Allingham će, međutim, barem neko vrijeme zadržati titulu najdugovječnijeg Britanca, ali je daleko važnije to što je u povijest ušao kao posljednji preživjeli sudionik znamenite bitke kod Jutlanda, odnosno posljednji preživjeli pripadnik originalne postave britanske mornaričke avijacije (RNAS), odnosno jedan od posljednjih osnivača Kraljevskog zrakoplovstva (RAF). Tamo je služio kao mehaničar, preživjevši, kako sam kaže, njemačko bombardiranje iz zraka i sa mora. Allingham je također ušao u povijest instaliravši prvu specijalno konstruiranu kameru za avio-izviđanje.
Godine 1918. Allingham je oženio Dorothy Cator. Brak je trajao 51 godinu, a imao je dvije kćeri – Jean i Betty – koje je Allingham obje nadživio. U trenutku smrti je Allingham imao šest unuka, dvanaest praunuka, četrnaest pra-pra-unuka i jednog pra-pra-pra-unuka.
Posljednjih godina života Allingham je izazvao veliku pažnju sudjelovanjem na ceremonijama obilježavanja Dana sjećanja na pale u ratu kao jedan od posljednjih živućih veterana prvog svjetskog rata.
San koji desetljećima sanjaju feministkinje – svijet bez muškaraca koje je tehnološko unapređenje metoda ljudske reprodukcije učinilo suvišnim – danas se čini bližim ostvarenju. Razlog za to je rezultat pokusa koji je izvela skupina britanskih istraživača Sveučilišta u Newcastleu i Instituta za matične stanice Sjeveroistočne Engleske na čelu s profesorom Karimom Nayerniyom. Oni tvrde kako su u laboratoriju, koristeći matične stanice pet dana starog muškog embrija, uspjeli proizvesti spermu.
Nayerniyina ekipa također tvrdi kako je također uspjela proizvesti spermatozoide od matičnih stanica prethodno napravljenih od stanica kože. Ukoliko se to dostignuće potvrdi, to bi značilo da se više nijedan muškarac ne može smatrati neplodnim.
Lezbijski parovi koji, pak, žele imati djecu a da omrznuti muškarci s time nemaju ništa, ipak će morati pričekati na daljni razvoj tehnologije, s obzirom da su pokušaji stvaranja spermatozoida od ženskih matičnih stanica neuspjeli.
Dio Nayernijih kolega, pak, sumnja u rezultate pokusa, te drži da oni trebaju dodatne potvrde.
U današnjem svijetu je malo pravih heroja, koji bi mogli poslužiti kao uzor mladim ljudima u nastojanju da ostvare nemoguće snove. Još je manje je njih koji bi uz to mogao resiti epitet “gangsta”. Jedan od njih je Buzz Aldrin, 79-godišnjak koji se može pohvaliti da repa, da je bio na Mjesecu i da ne trpi dissing od nikoga.
Brazilsko zrakoplovstvo je prije nekoliko sati objavilo kako podaci o pronalasku ostataka zlosretnog Air Franceovog “airbusa” nisu točni. Brigadir Ramon Borges Cardoso je izjavio kako drveni ležajevi za teret koje su u Atlantiku pronašle ekipe u potrazi za avionom ne pripadaju airbusu, odnosno kako najvjerojatnije potječu od nekog broda koji je plovio tim područjem.
Zasad nije jasno da li su tragovi goriva u oceanu jedino što je preostalo od airbusa. Još uvijek se špekulira kako bi to mogao biti slučaj, jer je to gorivo “atipično” za brodove.
Ukoliko se ostaci airbusa ne pronađu, u tom slučaju mnoge špekulacije – koje su mediji danas uzimali kao gotove činjenice – padaju u vodu. Turbulencije izazvane iznenadnim tropskim olujama, pilotska greška ili bomba – sve je to još uvijek aktualno.
Čim su započele špekulacije da bi nestanak, odnosno pad Air Franceovog “airbusa” na letu 447 moglo biti uzrokovano inače neuobičajenom, ali za tropske paralele i ne baš tako neočekivanom olujom koja izaziva grmljavine i turbulencije na visini od 15000 m, postalo je jasno da će, prije ili kasnije, netko potegnuti globalno zatopljenje, odnosno emisije CO2 i zle teksaške naftaše kao krivca za tu tragediju. Jedan od primjera je Aleksej Kokorin iz ruske podružnice ekološke organizacije World Wildlife Funda koji pad aviona smješta u kontekst “povećanog broja ciklona, učestalijih padalina i poplava” u Evropi, odnosno posljedica zagrijavanja oceana izazvanog pojačanjim emitiranjem stakleničkih plinova od strane čovječanstva i njegove industrije.
Gotovo je sigurno da će ovakvih špekulacija i tumačenja biti sve više, odnosno kako će nedostatak pouzdanog zaključka o tome što je uzrokovalo pad aviona biti nadoknađen raznoraznim teorijama zavjere koje često proturječne činjenice “elegantno” spajaju u zaokružen sistem koji bi tragediji trebao dati nekakav smisao. Eksplozija bombe, koja je u ovom trenutku isto tako vjerojatna kao i udar groma/turbulencija, se s druge strane ne čini kao “racionalno” objašnjenje s obzirom da nitko nije preuzeo odgovornost – iako presedani za nešto tako postoje, a od kojih je najpoznatije rušenje aviona tvrtke Air India 1980-ih, pripisano separatistički nastrojenim Sikhima. Dvije stotine mrtvih, među kojima i brazilski princ, se s druge strane mogu nekako lakše objasniti ako su žrtve mnogo opasnijeg i podmuklijeg “negativca” u obliku globalnog zatopljenja. A tu je priču još lakše prihvatiti ako se kao alternative odbace tehnički problemi s “airbusom”, pilotska greška ili – jednostavno – tragičan, ali banalan splet okolnosti koji se jednostavno nije mogao predvidjeti.
Izvoditi nekakve dalekosežne zaključke o budućnosti klime i čovječanstva na temelju pada Air Francea danas ima isto toliko smisla koliko i na temelju potapanja Titanica 1912. godine. Da su tadašnji mediji bili tako hitri s pretpostavkama o tome zašto je “nepotopivi” brod stradao od ledenjaka, opći zaključak bi bio da će svijet 20. stoljeća pasti pod okove ledenog doba.
Profesor Steven Chu, ministar energetike u administraciji američkog predsjednika Baracka Obame, inače dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, izazvao je poprilično pažnje svjetskih medija svojim nedavnim prijedlogom da se svuda po svijetu krovovi počnu bojati u bijelo. Svrha inicijative jest borba protiv globalnog zatopljenja – bijela boja reflektira toplinu Sunčevih zraka, pa se time kuće i zgrade manje zagrijavaju, što znači manje potrebe da se atmosfera truje i zagrijava s fosilnim gorivima koja bi trebala stvarati struju za klima-uređaje.
Na prvi pogled se čini da ta ideja ima smisla – čak i nekome, koji, poput autora ovih redova – nije u potpunosti uvjeren u “konsenzus” o skoroj apokalipsi izazvanoj globalnim zatopljenjem. Uvijek je bolje trošiti manje energije, postojalo globalno zatopljenje ili ne.
Međutim,. isto tako se dobro prisjetiti da to što je netko dobio Nobelovu nagradu ne znači da baš sve to dođe iz njegovih usta mora biti pametno (neki od nobelovaca su u svoje vrijeme bili pristaše Adolfa Hitlera, no bolje je ne zazivati Godwinov zakon u ovom postu).
Članak u Telegraphu koji se bavi nekim praktičnim aspektima primjene Chuove ideje je, pak, konzultirao Jakea Hackera, glavnog fizičara u građevinskoj tvrtki Arup. Hacker je rekao kako bi masovna primjena bijele boje na krovovima i zidovima velikih gradova mogla stvoriti “problem s odsjajem”, ali i podsjetio da se samo 1,5 posto površine Zemlje odnosi na gradove.
Robert Furchgott, američki znanstvenik koji je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu, danas je preminuo u Seattleu. Furchgottovo najvažnije otkriće jest supstanca u endotelijskim stanicama – koje čine krvne sudove – zvana EDRF – a koja omogućuje opuštanje krvnih sudova. Furchgott je EDRF otkrio 1978. godine, a godine 1986. otkrio da je njegov sadržaj dušični oksid. Time je omogućio farmakološka istraživanja koja su svoj najpoznatiji i najpopularniji rezultat pronašla u lijeku koji širi krvne sudove, a koji je poznat pod imenom Viagra.
Furchgott je preminuo u dobi od 92 godine. Iza sebe je ostavio tri kćeri, četvoro unučadi, jednog praunuka, ali i više nego zahvalne vršnjake, odnosno generacije muškaraca kojima “zlatne godine” više neće izgledati tako dosadne.
Draxblog VI 