Kategorija: Politika

EU izbori? Kakvi EU izbori?

Jedan od vodećih hrvatskih medija – nomina sunt odiosa – nije našao za shodno izvijestiti svoje čitatelje o rezultatima izbora za Evropski parlament. To je, doduše, bio samo ekstreman slučaj u usporedbi s drugim medijima koji su se na najveće demokratske izbore na svijetu – iza onih indijskih – osvrnuli uglavnom protokolarno.

Takav pristup, čak i ako se u obzir uzme sve veći parohijalizam, tabloidizacija i ozbiljni kadrovski nedostaci hrvatskih medija, pomalo čudi. Naime, Evropska Unija, je pojam koji establishment hrvatskoj javnosti predstavlja kao svetinju, a ulazak Hrvatske u EU kao cilj radi kojeg je potrebno sve žrtvovati. I, čemu onda potpuno ignorirati najveći praznik evropske demokracije, odnosno potvrdu svih onih vrijednosti kojima Hrvatska treba težiti?

Cinici bi, dakako, rekli kako Evropska Unija, poput mnogih plemenitih projekata čiji je Hrvatska bila dio u prošlosti, daleko bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Izbori za Evropski parlament u tome nisu nikakav izuzetak. Naime, nemoguće je EU shvatiti kao oličenje nekakvih plemenitih civilizacijskih ideala kada je odaziv na izborima za njeno zakonodavno tijelo ponegdje daleko ispod i sramotnog odaziva za hrvatske lokalne izbore. Još je teže EU shvatiti civilizacijski superiornom Hrvatskoj kada će u njenom parlamentu sjediti članove BNP – stranke koja zabranjuje pristup crncima – ili Jobbika, mađarske stranke koja ima vlastitu paravojnu formaciju koja paradira ulicama u uniformama nalik na one iz 1930-ih i 1940-ih.

Ignoriranje evropskih izbora ponekad ima i neke unutarnjopolitičke motive, kako kod hrvatske vlasti, tako i kod opozicije. Hrvatskim režimlijama je tako spominjanje evropskih izbora neugodno s obzirom na neko tako davna obećanja premijera Ive Sanadera prema kojima su i hrvatski birači prošli tjedan trebali kao punopravni članovi velike evropske obitelji birati eurozastupnike poput svoje slovenske, talijanske i mađarske braće. S druge strane, Sanaderu su izbori pružali priliku za sjajan “spin”, odnosno tvrdnje da su prošli izbori u Hrvatskoj samo pratili evropske trendove – na izborima za Evropski parlament su Sanaderovi drugovi iz Europske pučke stranke (EPP) rasturili Partiju evropskih socijalista (PES) isto onako kao što je HDZ rasturio SDP.

Samom SDP-u su, pak, euro-izbori trebali služiti kao odličan izgovor za svoj neuspjeh da efekte globalne recesije iskoristi na lokalnim izborima. Neuspjesi SDP-a isto tako predstavljaju praćenje evropskih trendova, s obzirom da uz neke časne izuzetke – kao Slovačka i Grčka – stranke lijevog centra užasno loše stoje u cijeloj Evropi, odnosno da su nezadovoljnici skloniji glasove skloniji dati populistima i ekstremnoj desnici. SDP i njegovi navijači u hrvatskoj javnosti, međutim, ne žele priznati da je Evropa – na koju se toliko vole pozivati – njihovoj ideološkoj poziciji (ma što se pod time podrazumijevalo) pokazala leđa.

Ekstremna desnica među pobjednicima evropskih izbora

Prve analize rezultata evropskih izbora uglavnom primjećuju debakl stranaka lijevog centra ili “etablirane” ljevice, odnosno uspjehe stranaka desnog centra, i to u zemljama gdje su one na vlasti i gdje bi se moglo očekivati da će ih birači kazniti zbog posljedica ekonomske krize. Takvim očekivanjima su prkosili Angela Merkel sa svojom koalicijom CDU/CSU u Njemačkoj, Nicolas Sarkozy i njegov UMP blok u Francuskoj te Silvio Berlusconi čijoj stranci Narod slobode nimalo nisu naškodili premijerovi nestašluci s maloljetnim manekenkama. Stranke lijevog centra koje su na vlasti uglavnom nisu bili te sreće – Zapaterovi španjolski socijalisti tako bilježe prvi ozbiljniji poraz od desne Narodne stranke u više godina, a u susjednoj Sloveniji su Socijalni demokrati završili daleko iza Janšinog SDS-a. Izuzecima od ovog pravila bi se mogla nazvati Švedska, gdje je vladajući desni blok izgubio glasove u korist socijaldemokrata te Grčka, gdje je Nova demokracija završila iza lijevog PASOK-a. Jedna od rijetkih svijetlih točaka evropske ljevice je Slovačka, gdje je socijaldemokratska stranka SMER premijera Roberta Fica doživjela veliki uspjeh u odnosu na desnu opoziciju.

Međutim, od svih rezultata će najviše pažnje svakako izazvati rast stranaka ekstremne desnice, koji, po nekim analitičarima, ukazuje da je ekonomska kriza izazvala povratak trendova karakterističnih za 1930-e. Najdramatičniji takav rezultat je činjenica da Britanska nacionalna partija (BNP) po prvi put ulazi u Evropski parlament, izazvavši zgražanje velikog dijela javnosti i političkog establishmenta. Današnji rezultat bi za posljedicu mogao imati dugoročno zamrzavanje planova da Britanija za svoje parlamentarne izbore, po uzoru na kontinentalnu Evropu, uvede proporcionalni izborni sistem.

Ekstremna desnica je ojačala i u drugim evropskim zemljama, bilo da je riječ o “čisto” anti-imigrantskim strankama kao Wildersova PVV u Nizozemskoj, Danska narodna stranka u Danskoj ili je riječ o klasičnim ultra-nacionalističkim strankama Istočne Evrope kao što je Stranka Velike Rumunjske u Rumunjskoj, SNS u Slovačkoj ili Ataka u Bugarskoj. Hrvatsku javnost bi, pak, trebao zabrinuti neočekivani uspjeh ultranacionalističke stranke Jobbik u Mađarskoj, s obzirom da iredentističke tendencije suvremenih mađarskih desničara, odnosno teritorijalne pretenzije koje uključuju Baranju i Međimurje.  Jobbik, koja je optuživana za antisemitizam, između ostalog, ima i vlastitu paravojnu formaciju pod nazivom Mađarska garda.

Prozapadni blok pobijedio na izborima u Libanonu

Američki mediji su uglavnom ignorirali izbore za Evropski parlament, ali su zato poklonili veliku pažnju izborima za libanonski parlament. Prije samih izbora su komentatori plašili američku javnost mogućnošću da pobjednici izbora postanu “zločesti dečki” iz šijitske organizacije Hezbolah, odnosno koalicija iza koje stoje “problematična” Sirija i Iran. Večeras su, pak, pristaše prozapadne vladajuće koalicije na čelu s premijerom Fouadom Siniorom proglasile pobjedu, a to je priznao i dio Hezbolahovih kršćanskih saveznika. Prozapadni blok ima 68 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu.

Huffington Post, jedan od vodećih američkih ljevičarskih blogova, je to požurio pripisati nedavnoj posjeti Baracka Obame Bliskom Istoku, kao i govoru kojim se zalagao za mir između SAD i islamskih zemalja. Međutim, svi koji  “Obama efekt” nastoje protumačiti kao prvu potvrdu mesijanskih sposobnosti novog američkog predsjednika bi trebali uzeti u obzir da rezultati izbora nisu bitno drukčiji od rezultata koje je prozapadni blok ostvario na izborima prije četiri godine, kada je u Bijeloj kući sjedio George W. Bush.

SDP-ovo članstvo bira gubitnika predsjedničkih izbora

SDP se posljednje dvije godine nije mogao pohvaliti s previše ispravnih poteza, ali mediji sada javljaju o jednom koji, barem na prvi pogled, izgleda kao prava stvar. Vodstvo te stranke je odlučilo da njen predsjednik Zoran Milanović neće objaviti ime njenog predsjedničkog kandidata prije nego što o tome odluku donese članstvo stranke na tzv. preliminarnim izborima, sličnim primariesima karakterističnim za američki politički sistem.

Odluka izgleda dobra, jer će tako predsjednički kandidat SDP-a imati nedvosmislen politički legitimitet, odnosno smatrat će se istinskim kandidatom stranke, a ne nekakvom bezličnom kreaturom koju su u zadimljenoj sobi kao truli kompromis istaknuli predstavnici inače zakrvljenih stranačkih frakcija i klanova. Sama činjenica da će SDP odluku o svom kandidatu donositi na temelju – barem teoretski neizvjesne – utrke će tom istom kandidatu dati besplatnu reklamu, odnosno povećati broj glasova, i to na isti onaj način na koji je Milanović dugotrajnom i neizvjesnom kampanjom za šefa stranke postao favorit pred parlamentarne izbore.

Međutim, ta u suštini dobra ideja, na temelju koje bi SDP-ov kandidat automatski stekao “plus” u odnosu na HDZ-ovoj protukandidata, sama po sebi ne garantira uspjeh na izborima. Predizbori posljednjih godina nisu isključivo američka praksa, a prije par godina ih je s velikom pompom uvela talijanska ljevica kako bi izabrala vođu i budućeg premijerskog kandidata novostvorene Demokratske stranke. Međutim, usprkos sveg svog demokratskog legimiteta, tako izabrani Walter Veltroni je hametice poražen od Berlusconija. U samoj Hrvatskoj je presedan s predizborima napravila udruga Ladonja istarskog tajkuna Plinija Cuccurina, ali je svejedno poražena od IDS-a.

Glavni problem sa SDP-ovim predizborima jest taj da je izbor kandidata ograničen i deprimirajuće predvidljiv. Tako će SDP-ovo članstvo moći birati jedino između Ive Josipovića, vrsnog pravnog stručnjaka, ali osobe bez zrnca karizme, a samim time i šansi da birače dovuće na birališta; te Ljube Jurčića, koji je 2007. godine stekao veliki publicitet, ali se i osramotio na izborima te stekao po hrvatskog političara kobnu reputaciju gubitnika. Ne treba biti obdaren proročkim sposobnostima da ma tko od te dvojice kandidata bio izabran od SDP-ovih članova jednostavno neće imati šanse protiv Sanadera ili kandidata iza koga stoji HDZ-ova mašinerija.

Kontroverzni Wilders zasad prvi veći pobjednik evropskih izbora

Velika Britanija i Nizozemska su jučer prve održale izbore za predstavnike u Evropskom parlamentu, a koji bi trebali završiti u nedjelju. Službeni će rezultati biti poznati u nedjelju, ali su već pale prve izlazne ankete, od kojih su najveću pažnju izazvale one u Nizozemskoj.

Prema njima se, iako na drugom mjestu, najvećim pobjednikom treba smatrati Stranka slobode (PVV) koja je osvojila 15 posto glasova i imati će 4 od 25 eurozastupnika iz Nizozemske. PVV se smatra ekstremno desnom strankom, a njen čelnik Geert Wilders zbog izjava o islamu, odnosno usporedbi Kurana s Hitlerovim “Mein Kampfom”, živi pod stalnom policijskom pratnjom, a britanske vlasti zapriječile pristup zbog kontroverznog dokumentarnog filma “Fitna” o islamu.

Na prvom mjestu su demokršćani (CDA) premijera Balkenendea koji imaju negdje ispod 20 posto, dok su njihovi koalicijski partneri laburisti (PvdA) na oko 14 posto.

Ovakvi rezultati ne predstavljaju veliko iznenađenje, jer se na izborima za Evropski parlament redovno bilježi daleko niži odaziv od onog na nacionalnim izborima, ali i veća sklonost birača da izražavaju svoje nezadovoljstvo izborom ne-establishmentskih i “problematičnih” stranki. Uspjeh PVV-a mnogi tumače godinama akumuliranim nezadovoljstvom prema muslimanskim imigrantima koji se sve teže integriraju u liberalno nizozemsko društvo, kao i strahom od ulaska Turske u EU.

U Engleskoj su, pak, uz evropske, održani i lokalni izbori na kojima se očekuje sveopći potop laburista, a što bi – uz niz ostavki najvažnijih ministara – trebao biti posljednji čavao u lijesu vlade Gordona Browna.

Moldova ide na nove izbore

Moldova, službeno najsiromašnija zemlja Evrope, po svemu sudeći će ponovno birati svoju vlast, i to samo dva mjeseca nakon izbora čije su posljedice bili neredi s ljudskim žrtvama. Moldovski predsjednik Vladimir Voronjin nije uspio u svom naumu da kao svoju nasljednicu postavi premijerku Zinaidu Greceanii, odnosno skupi za izbor novog predsjednika nužnu tropetinsku većinu u parlamentu kojim dominira njegova Partija komunista Republike Moldove (PCRM).

Voronjin, koji je uz ciparskog predsjednika Dimitriasa Cristofiasa jedini (nereformirani) komunist na čelu jedne evropske države, dugo vremena je važio kao pro-evropski i pro-zapadni političar te je Moldova, dijelom zbog neraščićene situacije s pro-ruskom separatističkom regijom Pridnjestrovlja, bila dio prozapadnog bloka država GUAM (Gruzija, Ukrajina, Azerbejdžan, Moldova). Međutim, Voronjin u posljednje vrijeme se okreće Moskvi, što izaziva bijes kod mladih Moldovaca, koji pristup Evropskoj Uniji – bilo direktno, bilo kroz moguće ujedinjenje s članicom EU Rumunjskom – vide kao jedini izlaz iz siromaštva.

Pobjeda komunista na izborima je zato izazvala nerede prilikom kojih su demonstranti zauzeli parlament i ured predsjednika, ali je policija nakon nekoliko sati žestokih uličnih borbi ponovno uspostavila red. Voronjinova vlada je za nerede optužila rumunjsku tajnu službu, a među uhapšenima su bili i srpski državljani, inače članovi organizacije “Otpor” koja je srušila Miloševića, te sudjelovala u “obojanim revolucijama” kojima su uspostavljane prozapadne vlade u Ukrajini i Gruziji.

Voronjin, koji po ustavu mora napustiti položaj nakon dva mandata, ipak nije uspio osvojiti nužnu većinu, pa je opozicijski bojkot parlamentarnbe sjednice, odnosno neuspjeh da se postigne nužna većina za izbora Greceaniijeve, doveo do primjene ustavne odredbe po kojoj se parlament mora raspustiti te raspisati novi izbori.

I Obama koristi Sanaderove metode čuvanja vlasti

Frederik, jedan od stalnih suradnika hrvatskog bloga Pollitika, u svom najnovijem postu izražava opravdano zgražanje zbog činjenice da se biračko pravo hrvatske “dijaspore” u BiH kontinuirano koristi za masovnu i bezočnu krađu glasova, odnosno izvrgavanje ruglu ne samo volje hrvatskih birača, nego i elementarnih načela suvremene demokracije. Vrgorac, gdje je unaprijed bilo jasno da će vlast u tom gradu, zahvaljujući fantomskoj “Dusini 0”, odrediti ljudi koji inače nogom ne bi kročili u taj gradić, je jedan od najeklatantnijih primjera. Činjenica da se bosanskohercegovačko “narodno blago” koristi na lokalnim izborima predstavlja daleko gore poniženje od njegovog korištenja na parlamentarnim izborima, s obzirom da je nekako lakše braniti apstraktnu povezanost Ljubuščanina s Republikom Hrvatskom nego s Vrgorcem.

I ovaj, kao i slični drugi komentari, ponavljaju zahtjev da se hitno provedu reforme ustava i izbornih zakona kako bi se slične svinjarije zaustavile u budućnosti. Međutim, malo je razloga za vjerovati da bi se takvo stanje stvari moglo promijeniti u budućnosti. Posljednja prilika za tako nešto je bila zlosretna trećesiječanjska vlast, koja je svoju nesposobnost i neodlučnost pokazala čak i u oblasti koja joj je mogla očuvati vlast. Sanader i HDZ, pak, teško da mogu ponoviti njihovu grešku.

Slučaj “Dusina 0” postaje još depresivniji kada se stavi u kontekst izbornih zakona u zemlji koja se Hrvatskoj, pogotovo nakon dolaska Baracka Obame na vlast, agresivno nameće kao ideal suvremene demokracije. Najnoviji takav slučaj je država Georgia, čije su vlasti, nastojeći zaustaviti izborne prijevare, uvele sistem “praćenja” problematičnih registracija birača, odnosno zahtijevale da birači prije registracije dostave broj Socijalnog osiguranja, putovnicu ili neki drugi dokument kojim bi dokazali da su američki državljani.

Međutim, vlastima je iz Washingtona, odnosno Obaminog federalnog Ministarstva pravde, stiglo pismo u kojem se od njih zahtjeva da s takvom praksom prestanu. Georgia je dužna poslušati instrukcije federalnih vlasti s obzirom da je na to obavezuje Zakon o glasačkim pravima iz 1965. godine, temeljem koga je ukinuta rasna segregacija u južnim državama, odnosno ograničavanje glasačkog prava crnaca. Ministarstvo, kome je na čelu Eric Holder, jedan od lijevo orijentiranih članova administracije, obrazložilo je svoj zahtjev, između ostalog, tvrdnjom da postojeći sistem u Georgiji “diskriminira manjine”, odnosno da je “vjerojatnije da će na temelju zakona glasačko pravo biti oduzeti crncima i Hispanoamerikancima nego bijelcima”.

Karen Handel, državna tajnica Georgije i članica Republikanske stranke, javno je napala pismo Ministartva pravde, ustvrdivši da je “politički motiviranoj” odluci, odnosno obrazloživši je činjenicom da su crnci i Hispanoamerikanci – a među potonjima je veliki broj ilegalnih imigranata – biračko tijelo daleko sklonije Obaminoj Demokratskoj stranci. To znači da aktivisti Demokratske stranke sada mogu komotno ilegalne imigrante registrirati za izbore ne bojeći se nikakvih provjera, te da Obama 2012. godine može računati na stotine tisuće novih glasova na isti onaj način na koji ZNA SE koja stranka može očekivati desetine tisuća glasova iz “Dusine 0” i sličnih adresa.

Hrvatski mediji pokazuju prve simptome KDS-a

Kakve će biti posljedice dolaska Željka Keruma na čelo Splita sa sigurnošću će se moći reći tek za nekoliko godina. Neke od njih je, međutim, daleko lakše predvidjeti. Među njih spada i ulazak skraćenice KDS u hrvatski rječnik.

KDS je fenomen sličan onome koji se mogao vidjeti u američkim medijima nakon izbora 2000. godine i bio poznat pod skraćenicom BDS – Bush Derangement Syndrome. On se tada očitovao u tome da su vodeći američki urednici, novinari i komentatori bili toliko frustrirani i razjareni izborom Georgea W. Busha za predsjednika – a još više time da su birači ignorirali upozorenja o njegovim intelektualnim nedostacima – da su potpuno odbacili svaki pokušaj da praćenje njegove administracije učine objektivnim, odnosno postupno dozvolili da inače legitimna kritika nečije vlasti i politike skrene u oblast govora mržnje, bizarne teorije zavjere i druge patološke indikacije osoba koje su dozvolile da im osjećaji pomute razum.

BDS, inače, nije bio prvi takav fenomen u američkom javnom životu. Dok se BDS uglavnom vezuje za američku ljevicu i liberale, desnica i konzervativci su ranije bili pogođeni Clinton Derangement Syndromeom – manifestiranom kroz teorije zavjere o Billu Clintonu kao silovatelju, ubojici, zlostavljaču žena i veletrgovcu kokainom – a danas boluju od Obama Derangement Syndromea, obično manifestiranog kroz tvrdnje da novi predsjednik uopće nije američki državljanin, da tajno ispovijeda islamsku vjeru, a uz to je sljedbenik ideja Vladimira Iljiča Lenjina.

Kerumu slična  sudbina prijeti iz nekoliko razloga. Prije svega, svojom “živopisnom” pojavom će poslužiti kao svojevrsni gromobran, odnosno za skretanje pažnje od niza drugih ličnosti i njihovih nestašluka. Tako će se, na primjer, mjesecima i godinama u medijima uporno gurati priče o splitskom gradonačelniku, a sve u nastojanju da se ne spomene sadašnji gradonačelnik Virovitice po imenu Ivan Kirin, odnosno zaborave kojekakve “afere Vepar” ili nečiji mandat ministra unutarnjih poslova. Slično će biti i s mnogim zagrebačkim snobovima, koji će nekako lakše “progutati” omrznutog Bandića kada ga usporede s njegovim kolegom u Splitu.

Kako bi se KDS mogao manifestirati možda najbolje pokazuje članak Lea Nikolića na T-Portalu koji je trebao biti reportaža o tome kako je Željko Kerum dočekao vijesti o svojoj pobjedi, a na kraju se pretvorio u esej u kome se nariče nad sudbinom Splita koji je postao “talac poslovodstva jedne trgovačko-hotelijerske tvrtke”, nova vlast opisuje kao još jedan “HDZ-ov frankenštajnovski hibrid” te najavljuje bolno otrežnjenje glasačkog tijela iz “suburbija (hrvatski: predgrađa) huljićevskog profila” kada Kerum bude upravljao gradom u svoju korist. KDS će se, ako je suditi po tome, manifestirati kroz potpuno odbacivanje novinarske objektivnosti, selektivno prezentiranje informacija, kao i njihovo stalno “začinjavanje” vlastitim ideološkim i drugim predrasudama.

KDS, s druge strane, barem na kraće vrijeme neće naškoditi Kerumu, odnosno moguće je da bi mu mogao čak utvrditi popularnost. Moć medija u Hrvatskoj se ne smije precijenjivati, a Bandić je danas gradonačelnik usprkos tome što mu se godinama “vadi mast”. U samoj splitskoj kampanji je neprijateljski stav medijskog i kulturnog establishmenta samo išao na ruku Kerumovim populističkim argumentima, odnosno potpaljivao splitski “dišpet” protiv “gospode”. Nakon samih izbora je, pak, čak i nekim pristašama Ostojića jasno da je njihov kandidat izbore protiv Keruma izgubio onog trenutka kada je počeo koristiti negativnu kampanju.

KDS bi, s druge strane, Kerumu mogao nanijeti štetu ako ga sam Kerum počne shvaćati previše ozbiljno, odnosno dozvoli da zbog svog temperamenta počne previše burno reagirati na napade te tako počini nepotrebne gafove.

Smrt trećesiječanjske Hrvatske

SDP nakon drugog kruga lokalnih izbora, barem što se artimetike tiče, nema više razloga za zadovoljstvo nego nakon prvog. Izgubio je vlast u Požeško-slavonskoj županiji, kao i u gradovima Sisku i Velikoj Gorici. Jedina stvar koja može poslužiti kao utješna nagrada, odnosno materijal za uspješni “spin” jesu Dubrovnik i Vukovar, simbolički gradovi-heroji na “problematičnom” krajnjem istoku i jugu Hrvatske.

Ono što je, pak, zanimljivo jest da su najveći SDP-ovi gubitnici Tonino Picula i Davorko Vidović, za koje nije slučajno da su svoje karijere izgradili kao ministri u Račanovoj trećesiječanjskoj vladi. Njihovi, ne baš očekivani, porazi pokazuju da se u SDP-u, želi li ta stranka ikakvu budućnost, mora provesti daleko oštrija deračanizacija nego što je do sada bio slučaj. Želi li SDP nove birače, nove glasove ili barem priliku da bude ozbiljna opozicijska stranka, mora pokazati vrata licima koje javnost obično povezuje s najvećim neuspjesima kratkotrajne SDP-ove vlasti.

Andro Vlahušić, koji je, s druge strane, uspio potući Dubravku Šuicu i HDZ-u oteti Dubrovnik, također je bivši Račanov ministar. Međutim, Vlahušić je prije svega iskusni lokalni igrač, ali i član HNS-a koji se daleko lakše može distancirati od Račana i njegove gubitničke reputacije.

Britanski laburisti u anketi pali na treće mjesto

Sunday Telegraph prenosi rezultate ankete koju je za njega provela agencija ICM, a prema kojoj Laburistička stranka britanskog premijera Gordona Browna – da se sada održe parlamentarni izbori – može računati tek na 22 posto glasova. Slabi rezultati britanske vladajuće stranke već duže vremena i nisu neko iznenađenje, s obzirom na lošu ekonomsku situaciju, rat u Iraku, niz skandala i opću zasićenost laburistima nakon 12 godina vladavine. Već skoro dvije godine ankete ukazuju da će na izborima – koji se trebaju održati najkasnije za godinu dana – laburisti padaju, a na prvo mjesto izbija Konzervativna stranka koju je preporodio novi, mladoliki vođa David Cameron i kojoj ICM-ova anketa daje čak 40 posto glasova.

Međutim, Brownu i njegovim drugova će najnovija anketa pasti teže od ranijih, jer su po njoj laburisti postali treća stranka po popularnosti na Otoku. Ispred njih su skočili centristički Liberalni demokrati kojima anketa daje 25 posto glasova.

Ovo, doduše, nije presedan, jer su laburisti u – po njih mračnoj, tačerovskoj – 1987. godini također jednom u anketi spali na trećo mjesto.

Utjeha laburistima je ta da još uvijek drže drugo mjesto u utrci za Evropski parlament sa 22, 5 posto. Konzervativci su i dalje prvi s 29 posto glasova, a Liberalni demokrati treći s 20 posto. Manje stranke, koje zahvaljujući proporcionalnom izbornom sistemu i manjem odzivu birače u pravilu izvrsno prolaze na evropskim izborima, su ovaj put daleko iza njih. Na četvrto mjesto je, s dosta iznenađenja, izbila Zelena stranka s 11 posto. Slijedi euroskeptična Stranka nezavisnosti UK (UKIP) s 10 posto, dok se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP), od koje se dosta strahovalo, vrti tek oko 5 posto.

Telegraph, s druge strane, navodi da bi laburistima u četvrtak gubitak četiri lokalna vijeća i pad ispod 20 posto na evropskim izborima bio jasan signal da Browna – koji je 2007. godine dočekan kao spasitelj stranke od Irakom kompromitiranog Blaira – moraju maknuti. Sam Brown je, pak, sklon ideji da svojoj vladi život produži nudeći koaliciju Liberalnim demokratima.

Ovaj razvoj događaja u jednoj od najmoćnijih i najutjecajnijih zemalja Evrope je posebno zanimljiv, kada se uzme u obzir da je opća ekonomska situacija daleko bolja od one u Hrvatskoj gdje, pak, vladajuća stranka gotovo da i ne mora brinuti o ostanku na vlasti sljedeće desetljeće-dva.