Kategorija: Nekategorizirani

RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10

Gaja voli Gadafija

Japan Earthquake LIVE News

Dobra stara izreka o tome da “kad jednom smrkne drugom svane” se može primijeniti čak i na događaj koji teoretski prijeti da u bliskoj budućnosti stvarnim učini prizore iz TV-serije Život poslije ljudi. Mega-potres iza koga je slijedio mega-cunami i koji je, prema sadašnjim procjenama, odnio 10.000 ljudskih života, milijune stanovnika supermoderne države privremeno bacio u srednji vijek, a ostatku čovječanstva još uvijek nuklearnom apokalipsom, s druge strane uvijek može pronaći načina da donese smiješak na lica barem nekih ljudi.

Prvi na koje bi budući teoretičari zavjere mogli ukazati prstom su pripadnici “zelenog lobija”, odnosno borci za nametanje “alternativnih izvora energije”, i to zahvaljujuće tome što im je japanska tragedija, odnosno mogući Černobil 2.0 dati novi i daleko snažniji poticaj za anti-nuklearnu mantru, odnosno ukloniti nuklearnu energiju kao najveću opasnost dogmi o “vjetru i suncu” kao jedinom spasu planete od fosilnih goriva i globalnog zatopljenja.

Međutim, to su, dakako, dugoročne prognoze. Kratkoročno gledano ima jedna osoba koja treba biti još zahvalnija Gaji na njenom kašljucanju. Ako je nekome japanski potres došao kao sjekira u med, onda je to pukovnik Gadafi. Dok god je svijet zabavljen apokaliptičkim prizorima sa obala Pacifika, a vodeće zapadne vlade isto tako apokaliptičkim posljedicama nuklearnih komplikacija, malo tko će brinuti za nekakvo “pospremanje dvorišta” u jednoj od Gaje zaboravljenoj pustinji, odnosno natjeravanje sitnog diktatorčića s nekakvim wannabe revolucionarima. A kada jednom ta priča i završi, nema sumnje da će, lišene nuklearnih osigurača, cijene nafte postati još veće, učinivši tako omrznutog libijskog pukovnika još neophodnijima svima onima koji su trčali pred rudo očekujući njegov pad. Gaja, koja je prije nekoliko tjedana udarivši po Novom Zelandu u odsudnom trenutku s Libije skrenula pažnju svjetskih medija, očito voli Gadafija.

Twitter zaražen crvom

Kako stvari stoje, oni koji danas misle twitati, najbolje je da to ne čine. Sada je i BBC javio kako su svi Twitter računi zaraženi crvom. Ono što se eufemistički naziva “sigurnosnim propustom” na glavnoj strani je omogućilo hakerima da zavladaju glavnom twitter.com stranicom preko Onmouseover Javascript koda te zaspu sve korisnike spamom i adresama porno-sajtova. Među žrtvama se našla i Sarah Brown, supruga bivšeg britanskog premijera.

Američki vlasnici oružja mogu odahnuti

Mr. Leatherman, homesteader, shooting hawks wh...
Image by The Library of Congress via Flickr

Jedna od stvari koja SAD dijeli od ostatka “normalnog” svijeta jest i Evropljanima nezamislivi koncept ustavnog prava na držanje vatrenog oružja od strane privatnih građana. Ono se obično smatra glavnim razlogom zašto su SAD tako nasilne, odnosno zašto se tamo svako malo događa nekakav revolveraški masakr koji je u ostatku svijeta nemoguće zamisliti i zašto SAD imaju tako veliku stopu ubojstava.

Nije da u Americi nema ljudi koji dijele evropske stavove, i koji smatraju da vatreno oružje nema što tražiti kod privatnih građana. Problem je u tome što se ono ne može oduzeti, a da se ne prekrši Drugi amandamna Ustava, odnosno ograničiti a da se ne naljuti veliki broj birača u ruralnim, ali po izbornu aritmetiku važnim državama, a što je, između ostalog, na svojoj koži osjetio Al Gore 2000. godine izgubivši demokratsku Zapadnu Virginiju od Busha. Nedavna presuda Vrhovnog suda u slučaju Heller je dodatno otežala sve napore u tom smjeru.

No, par genijalaca se sjetilo kako doskočiti ograničenjima koja su postavili bogati bijeli robovlasnici prije više od dva stoljeća. Grupa ekoloških aktivista je poslala dopis federalnoj Agenciji za zaštitu okoliša (EPA) i zatražilo da se administrativnom odlukom zabrani korištenje olovne municije, s obzirom da ona, naravno, osim što ubija ljude i dražesne životinje, truje okoliš. Iza toga je, dakako, bila jednostavna aritmetička računica – jedina alternativa za olovne metke jesu tanad od bakra i drugih materijala koja su višestruko skupa, i zbog kojih bi lov i slične aktivnosti, pogotovo u sadašnjoj krizi, postale domenom bogate američke elite.

EPA, međutim, nije prihvatila taj prijedlog. Razlog vjerojatno nije u tome što su njeni birokrati zaključili kako olovo u municiji nije opasno po okoliš, koliko u tome što je njen šef Barack Obama zaključio kako nije baš zgodno dodatno nervirati milijune potencijalnih glasača pred kongresne izbore.

Hoće li australska Jadranka Kosor plesati jedno ljeto?

Julia Gillard in Adelaide
Image by StephenMitchell via Flickr

“Down under” je doista “tamo dolje”, barem kada su u pitanju svjetski mediji i način na koji su pratili zbivanja u Australiji, odnosno izvanredne parlamentarne izbore. Njih su se, usprkos niza dramatičnih obrata, sjetili tek na samom kraju, i u trenutku kada ankete sugeriraju “najtješnju” i “najnepredvidljiviju” izbornu utrku u povijesti. Julia Gillard, laburistička premijerka koja je na svoj položaj došla brutalnim stranačkim pučem, odnosno smjenjivanjem svog stranačkog druga Kevina Rudda, posljednjih je dana vidjela kako joj se prednost nad opozicijskom koalicijom desničarske Liberalne i Nacionalne stranke istopila.

Gotovo nitko ne vjeruje ni da će Koalicija ni laburisti uspjeti ostvariti apsolutnu većinu, pa će Australija, slično kao i Ujedinjeno Kraljevstvo prije nekoliko mjeseci, ponovno iskusiti “čari” manjinske vlade, odnosno koalicijskog natezanja. U tome bi Australce mogao spriječiti jedino specifičan izborni sistem preferencijalnog glasanja, odnosno većinski sistem u kome svaki glasač uživa luksuz da jednom kandidatu/stranci da glas po savjesti i simpatijama, a drugom iz taktičkih razloga. Vjeruje se da će veliki broj laburističkih glasača svoj glas dati kandidatima Zelene stranke, odnosno da će o njima ovisiti tko će doći na vlast.

Juliji Gillard, koja je Rudda svrgnula upravo zato što su laburistički vođe bili zabrinuti zbog loših anketa, se može dogoditi da bude ne samo prva žena-premijer u povijesti Australije, nego i premijer s izuzetno kratkim stažom. To što hrvatski mediji u potpunosti ignoriraju izbore u Australiji stoga postaje razumljivo, pogotovo što bi pobjeda desničarske opozicije predstavlja prilično loše znamenje za hrvatsku kolegicu Julije Gillard. U svakom slučaju, odgovor na pitanje hoće li Gillard plesati jedno ljeto bi trebao biti poznat sutra ujutro po hrvatskom vremenu.

Japanska vlada izgubila Gornji dom

Kada zlatne ribice ispune želju Milanoviću i SDP-u te mu konačno u ruke uruče vlast, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti da će u toj sreći moći uživati tek jedan mandat. Iskustva mnogih suvremenih demokracija pokazuju kako su birači posljednjih godina postali prilično ćudljiva sorta na čiju se vjernost više nitko ne može potpuno osloniti. To bi pogotovo bio slučaj u doba globalne ekonomske krize kada se može pretpostaviti da raznorazni “usrećitelji” neće biti u stanju ispuniti svoja predizborna obećanja, ali će barem tim istim biračima dati utjehu u obliku vlastitog eskpresnog odlaska.

Takvom se dojmu teško oteti nakon vijesti iz Japana gdje je lijeva Demokratska stranka, nedugo nakon što je, koristeći bijes birača zbog ekonomske krize, došla na vlast, sada i sama od tih birača zbog te iste krize, odnosno njenog presporog rješavanja, dobila sama jednu veliku izbornu pljusku. Demokrati, koji su prošlo ljeto okončali pola stoljeća vladavine desne proameričke Liberalno-demokratske stranke (LDP), vrlo brzo su se našli u istim problemima kao i LDP, čiji su se vođe i premijeri zbog korupcijskih i drugih skandala smjenjivali kao na tekućoj vrpci. Izborni pobjednik Yukio Hatoyama je tako zbog nedoumica oko financiranja kampanje vodstvo Demokratske stranke morao predati sadašnjem premijeru Naotou Kanu.

Kan je, pak, sebi odmah skresao popularnost najavama drastičnog povećanja poreza na promet, odnosno pokušaja da se njime popuni sve veća budžetska rupa i smanji dug nastao zbog kredita kojima se Japan već dva desetljeća bori protiv deflacije i ekonomske stagnacije.  Biračima se, usprkos horor-priča koji zazivaju mogućnost grčkog scenarija, takvi planovi očito nisu svidjeli. Ali, i da kojim slučajem Kan nije najavio ništa, svejedno bi mu stranka stradala na izborima.

Kada Milanović zasjedne u Banske dvore, nije teško pretpostaviti kako će, između ostalog, koristiti i Kanovo iskustvo kako bi objasnio zašto tamo ne čini ništa.

RIP Algirdas Brazauskas (1932 – 2010)

Algirdas Brazauskas, prvi predsjednik nezavisne, odnosno, preciznije, postsovjetske, Litve umro je danas u svom domu. Hrvatski lokalidiotski mediji će vjerojatno ignorirati tu vijest ili je spomenuti s uobičajenom površnošću. A možda ne bi trebali, jer Brazauskas ne samo da je igrao važnu ulogu u demontaži SSSR-a, a time i stvaranju moderne Evrope, nego je u svoje vrijeme bio prilično zanimljiv hrvatskim medijima, iako iz nekih sasvim različitih razloga.

Brazauskas je, naime, pripadao onoj kategoriji bivših istočnoblokovskih osloboditelja koji se nazivaju “bivši”, a u slučaju Brazauskasove Demokratske radničke stranke Litve i “reformirani” komunisti. To što je karijeru započeo kao sovjetski aparatčik i vođa republičkog ogranka Komunističke partije Sovjetskog Saveza nije ga spriječilo da kasnije postane jednim od simbola litavske borbe za nezavisnost, odnosno da u studenome 1992. godine glatko dobije parlamentarne izbore, a nakon toga postane predsjednik.

Brazauskasov uspjeh nije prošao nezapaženo u tadašnjim hrvatskim medijima, koji su tada bili pod čvrstom kontrolom Franje Tuđmana. Oni su, povlačeći paralele između Litve i Hrvatske, tu vijest prikazali kao katastrofu, odnosno primjer svega onoga što se može dogoditi Hrvatskoj ako zdrave “državotvorne” snage ne budu na oprezu, odnosno douvole oživljavanje aveti komunističke prošlosti. Takva kampanja plašenja Hrvata nije baš imala uspjeha, s obzirom da je Brazauskasov ekvivalent – Ivica Račan i njegov SDP – tada na jedvite jade probio cenzus za Sabor (manji od današnjeg), a većina opozicijske javnosti je pod pravom opozicijom smatrala političare poput Budiše i Parage, dok je SDP slovio za HDZ-ovu “sestrinsku” stranku.

“Sudbina gora od smrti”, odnosno dolazak bivših reformiranih komunista na vlast se u Hrvatskoj ipak dogodila, ali njeni efekti nisu bili onako apokaliptični. Razlog je možda u tome da se Litva, usprkos Brazauskasa, nešto kasnije – zbog ekspresnog ulaska u EU i NATO i dramatičnog porasta životnog standarda – počela navoditi kao uzor svega onoga čemu Hrvatska treba težiti. A dostizanje tih uzora jest isto onako teško koliko je u kulturnom smislu Balkan udaljen od Baltika.

Azija – kontinent gdje se vječno ponavlja isto

Ako postoji neka stvar koja je u paramparčad razbila ideju o kraju povijesti onda je to azijski kontinent. Zbivanja u azijskim zemljama uporno proturječe svim zapadnim i eurocentričnim stavovima o tome povijest predstavlja pravocrtno kretanje prema liberalnoj demokraciji euroatlantskog tipa.

Nakon Tajlanda, gdje je poslije nepuna dva desetljeća demokracije pao jedan od najspektakularnijih vojnih pučeva 21. stoljeća, sada dolazi novi primjer u obliku Kirgistana, gdje se smjene “nenarodne”, “korumpirane” i “autoritarne” vlasti odvijaju sa sizifovskom regularnošću. Pet godina nakon što je “revolucijom tulipana” ta zemlja trebala ući u najbolji od svih mogućih svjetova, u Kirgistanu je došlo do nove i krvave revolucije koja je zbacila demokratskog spasitelja Bakijeva. Ali, BBC javlja, pak, kako priča nije završena, odnosno da su pristaše zbačenog Kurmanbeka Bakijeva zauzele gradove Oš i Džalalabad. Stvar izgleda još ozbiljnije kada se čuju priče o pozivima za formiranje “Južne Demokratske Kirgiske Republike”, odnosno da priča ima manje veze s nekakvom demokracijom, a više s regionalnim, etničkim i plemenskim podjelama. Priča tako poznata, žalosna i predvidljiva.

Piratska stranka ušla u Evropski parlament

U zemljama Evropske Unije se užurbano zbrajaju glasovi pali na izborima za Evropski parlament, a “spin” majstori nesmiljeno nastoje pokazati kako su vladajuće stranke desnog centra odnijele pobjedu, opozicijske stranke lijevog centra doživjele debakl, a ekstremne stranke s ljevice i desnice nisu dobile onoliko glasova koliko su predviđali apokaliptičke medijske najave. Među svim tim rezultatima, pak, najviše pažnje će izazvati oni u Švedskoj gdje je, po svemu sudeći, Piratska stranka (Piratpartiet), mala stranka osnovana 2006. godine, a koja se zalaže za reformu intelektualnog vlasništva – odnosno manje gnjavljenja ljudi koji downloadiraju materijale s Interneta – osvojila je 7,1 posto glasova te će dobiti jedno, a možda i dva od 18 mjesta koliko je predviđeno za Švedsku u Evropskom parlamentu. Uspjeh Piratske stranke je još impresivniji, ako se uzme u obzir da je na parlamentarnim izborima 2006. godine dobila samo 0,63 posto glasova.

Mnogi komentatori drže da je Piratskoj stranci dosta glasova donijela osuđujuća presuda Pirate Bayu – s kojim, inače, ona nema veze – i to pogotovo među najmlađim biračima.

Desnica “šije” ljevicu na evropskim izborima

Rezultati za evropske izbore, barem oni službeni, neće biti poznati još 24 sata, iako su birališta zatvorena u velikom broju država. Tako je odlučila Evropska komisija i sve vlade se toga, koliko-toliko drže. Međutim, s medijima je druga stvar, pa su neki od podataka vezanih uz izbore procurili u javnost.

Osim Nizozemske, gdje su objavljene izlazne ankete koje relativnim pobjednikom čine anti-imigrantsku Stranku slobode (PVV) Geerta Wildersa, najekstremniji je slučaj Velika Britanija. To je dijelom i zbog činjenice da su izbori za Evropski parlament održani istovremeno s lokalnim izborima u Engleskoj, ali i s velikom krizom laburističke vlade Gordona Browna. Rezultati izbora za lokalna vijeća su stizali u trenutku kada su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, a sve u svrhu da se Brown natjera na ostavku i tako Laburistička stranka dobije manje “problematičnog” vođu pred sljedeće parlamentarne izbore. Usprkos ostavkama, kao i trijumfu konzervativaca, Brown je petak preživio.

Nakon nedjelje bi, pak, njegov položaj mogao biti teži, barem ako je vjerovati Telegraphu i “dobro upućenim” izvorima iz najužeg laburističkog rukovodstva. Naime, prema tim najavama, na evropskim izborima će, kao i na lokalnim, na prvo mjesto konzervativci s oko 30 posto glasova. Na drugo mjesto će, pak, doći euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) s nešto iznad 20 posto. Brownovi laburisti će se, pak, morati boriti za treće mjesto s Liberalnim demokratima i Zelenima. Lokalni izbori su također donijeli uspjehe strankama koje su dosada bile na margini, kao što su nacionalistički raspoloženi Engleski demokrati, koji traže zasebni parlament za Englesku, odnosno autonomni status identičan Škotskoj i Walesu. Britanski tisak, s druge strane, s olakšanjem prima vijesti da se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP) uspjela s dva mjesta probiti u Evropski parlament, ali da su njeni rezultati daleko manje dojmljivi od najavama kojima se donedavno plašilo javnost.

Laburisti – koji, barem nomimalno, pripadaju ljevici – će svoj neuspjeh najvjerojatnije dijeliti sa svojim ideološkim ekvivalentima na Kontinentu. Najave i ankete predviđaju kako će Berlusconijev Narod slobode, usprkos premijerovih nestašluka, u Italiji lako potući dezorijentiranu ljevicu okupljenu oko Demokratske stranke. U Njemačkoj će šutljiva, nekarizmatična Angela Merkel sa svojim demokršćanima lako srediti svoje koalicijske partnere socijaldemokrate. U Francuskoj socijalisti – jedna od najstarijih i najuglednijih stranaka evropske ljevice – mogu očekivati tek oko 20 posto glasova, te će biti lak plijen za Sarkozyjevu desnicu.

Nizak odaziv, tradicionalna sklonost birača da izbore za Evropski parlament – o kome malo znaju i koji ima male ovlasti – shvate kao priliku za pljusku establishmentu, te teška ekonomska situacija – sve to bi također trebalo pogodovati strankama ne samo one “obične”, nego i ekstremne desnice.