RECENZIJA: La La Land (2016)

Oni koji ne vole jazz često znaju govoriti da je riječ o glazbi koja izaziva više zadovoljstva kod onih koji je sviraju nego kod onih koji je slušaju. Ponekad se teško oteti dojmu da se isto može reći i za filmove namijenjene hvatanju “Oscara” i drugih prestižnih nagrada – oni gotovo uvijek izazivaju više zadovoljstva kod umjetnika koji ih snimaju nego kod publike koja ih gleda. To se zna dogoditi čak i s filmovima koji u svojim oskarolovačkim namjerama postignu uspjeh. Jedan od takvih primjera je La La Land, romantični mjuzikl u režiji Damina Chazellea iz 2016. godine, a koji, slučajno ili ne, kao jedan od glavnih motiva ima upravo jazz glazbu.

“La La Land” iz naslova je izraz kojim se opisuje Los Angeles, ili, preciznije, tamošnja industrija zabave i njeni pripadnici čiji snovi, svjetonazor i životni prioriteti često imaju vrlo malo veze sa stvarnim životom. Jedan od njih je Sebastian Wilder (Gosling), jazz pijanist opsjednut čistoćom glazbenog stila i koji se teško može pomiriti s time da njegovu omiljenu glazbu “začinjavaju” modernijim i komercijalnijim sadržajima. Njegov je san da jednog dana postane vlasnik kluba u kojem će svirati onaj pravi, nepatvoreni i autentični jazz. Mia Dolan (Stone) je bivša studentica koja se odlučila zaputiti u Los Angeles kako bi započela glumačku karijeru, ali je nakon šest godina bezbrojnih audicija i dalje prisiljena zarađivati za život konobarenjem. Mia i Sebastian se nekoliko puta slučajno sretnu, ali im treba vremena da shvate da se međusobno privlače te započnu ljubavnu vezu. Pri tome će jedno drugome postati inspiracija i pomoći da donesu odluke koje bi im mogle promijeniti putanju karijere. Mia tako na Sebastianovu sugestiju odlučuje napisati i postaviti monodramu, dok Sebastian na Mijino nagovaranje pristane postati dio jazz fusion benda i s vremenom stječe novac i slavu. Mia je, međutim, manje uspješna i s vremenom to izaziva nepremostiv jaz između njih dvoje.

La La Land nije uspio u namjeri da osvoji “Oscar” za najbolji film, ali se Damian Chazelle mogao utješiti s “Oscarom” za režijom, kao i još pet, uključujući one za koje mu je vjerojatno najviše stalo – za najbolju glazbu i najbolju pjesmu. Nakon tako prestižnih nagrada su došli i vrlo dobri rezultati u kino-dvoranama, ali i kritičarski panegirici koji su Chazelleov film proglasili neupitnim remek-djelom. Kao i kod mnogih “oskarovskih” trijumfa, kada prođe određeno vrijeme mnogi od njih počnu izgledati previše razvikanim, odnosno u oči počnu zapadati nedostaci, a nije da ih La La Land nema. Neke od njih, doduše, vrlo lako može sakriti Chazelleov talent u izboru losanđeleskih lokacija, režija nekoliko prilično dopadljivih glazbenih i plesnih točaka ili izvrsna gluma Goslinga i Stone. No, neke je probleme nemoguće sakriti, pogotovo one konceptualne prirode.

Chazelle koji je, poput protagonista, veliki zaljubljenik u jazz, svoj je film zamislio kao svojevrsni hommage klasičnim hollywoodskim mjuziklima 1940-ih i 1950-ih. No, s druge strane, radnju i likove je smjestio u 2010-e, nastojeći dati koliko-toliko realističnu i uvjerljivu priču, ali zbog toga će La La Land sve vrijeme biti pod snažnim sjenom koju stvara sukob između snova i stvarnosti, odnosno stvarati dojam o filmu čiji bi se likovi i radnja daleko ugodnije osjećali na nekim drugim vremensko-prostornim koordinatama. U tome je prilično ozbiljan problem pogrešno postavljen lik Mie koja se cijeli film ponaša kao razmaženo, pasivno-agresivno i po Sebastiana destruktivno stvorenje, ali za koju scenarij od gledatelja zahtijeva simpatije. Stone, koja će osvojiti “Oscara” za svoju ulogu, je učinila najbolje što je mogla, ali nije uspjela riješiti taj problem. Iako se Gosling potrudio naučiti svirati klavir za potrebe ovog filma, nedostatak glazbenog talenta je prilično vidljiv u scenama kad se od njega zahtjeva da pjeva. Chazelle također ima problem s tempom, tako da je La La Land prilično razvučen, a što posebno dolazi do izražaja u gorko-slatkom finalu djelomično inspiriranim francuskim mjuziklom Cherbourski kišobrani.

Međutim, La La Land je najviše zakazao u propuštenoj prilici. Chazelle, koji se bio krvavo namučio ne bi li snimio svoj prvijenac Ritam ludila, je vjerojatno film zamislio kao svojevrsni obračun s Hollywoodom, odnosno svim njegovim negativnostima. U scenariju se tako mogu pronaći poneki prilično subverzivni elementi, poput Sebastianove tvrdnje da “Los Angeles obožava sve, a ne cijeni ništa”. Chazelle, međutim, nije imao hrabrosti da ih progura do kraja, popustivši pritisku da umjesto toga stvori jednu spektakularnu, dopadljivu bajku o američkoj tvornici snova i prikaz svijeta za koji se u današnjim okolnostima može sve ozbiljnije pitati da li je uopće stvarno postojao.

LA LA LAND

uloge: Ryan Gosling, Emma Stone, John Legend, Rosemarie DeWitt

scenarij: Damian Chazelle

režija: Damian Chazelle

proizvodnja: Summit/Lionsgate, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

One thought on “RECENZIJA: La La Land (2016)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *