Kategorija: Film

RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Crna pantera (Black Panther, 2018)

Marvelov filmski univerzum je prije dvije godine došao do točke u kojoj se više nisu samo razbijali rekordi na kino-blagajnama, nego i u kojoj je kritika, uključujući i najokorjelije art-snobove koje filmove o superherojima nisu mogli organski smisliti, bačena na koljena. Taj je trenutak došao zahvaljujući filmu Crna pantera, koji je od strane kritičara jednodušno i jednoumno dočekan kao epohalno remek-djelo u rangu Građanina Kanea i Kuma, a takav stav svoj odraz dao prije par godina za takav žanr nezamislivom “oskarovskom” nominacijom. Međutim, slično kao i rekordi na kino-blagajnama, to dostignuće nije imalo neke posebne veze s kvalitetom samog filma. Crna pantera je svoj božanski status stekao čak i prije same premijere zahvaljujući izuzetno vještoj propagandnoj kampanji koja je maksimalno iskoristila unutarnjopolitičke okolnosti u SAD, odnosno inzistiranje na “političkoj korektnosti” i ispravljanju svih krivih Drina američke i svjetske povijesti. Naslovini protagonist filma je crnac, a režiju je potpisao Ryan Coogler, afroamerički režiser koji se bio nametnuo politički angažiranim filmom Fruitvale Station, posvećenom stradanju Afroamerikanaca od ruku bjelačke policije. Tako je Crna pantera bio ne samo pretplaćen na panegirike, nego i cijepljen od svih negativnih kritika, s obzirom da bi loša riječ o ovom filmu u mnogim krugovima bila shvaćena kao rasizam.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Chadwick Boseman, se prvi put pojavio u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat, gdje je predstavljen kao T’Challa, princ afričke države Wakanda koji je istovremeno obdaren superherojskim moćima. Radnja filma na samom početku nastoji objasniti odakle su došle te moći i kakve veze imaju sa specifičnostima njegove domovine. Za ostatak svijeta Wakanda je siromašna, zabačena i nerazvijena zemlja okružena nepristupačnim prašumama i planinama zbog kojih nije bila zanimljiva bijelim kolonizatorima te tako uspjela sačuvati nezavisnost. U stvarnosti je na područje Wakande milijunima godina ranije pao meteorit koji sadrži vibranij, dragocjeni metal od kojeg se proizvodi superiorno oružje i na temelju kojeg su Wakanđani stvorili superiornu tehnološku civilizaciju. Međutim, ona je za ostatak svijeta nepoznanica zbog politike samoizolacije koju nakon očeve smrti i dolaska na prijestolje nastoji očuvati i T’Challa. Problem je u tome što su prije dva desetljeća zalihe vibranija bile ukradene od strane južnoafričkog plaćenika Ulyssesa Klauea (Serkis), i to uz pomoć ljudi iz same Wakande. T’Challa zajedno sa svojim suradnicima odlazi u Južnu Koreju kako bi pokušao pronaći Klauea, i tamo nailazi na CIA-inog agenta Everetta Rossa (Freeman) koji mu u tome prilično nevoljko pomaže. Klaue je zarobljen, ali ga nakon toga oslobodi njegov pomoćnik Killmonger (Jordan), za koga se na kraju ispostavi da ima ne samo neke osobne motive za svoj postupak, nego i planove da preuzme vlast u Wakandi i iskoristi njenu superiornu tehnologiju kako bi se bjelačkim državama i narodima osvetio za sve zlo koje su crnci bili pretrpjeli kroz povijest.

Crna pantera bi se na prvi pogled mogao shvatiti kao svojevrsna antiteza Thora, odnosno Wakanda predstavlja svojevrsnu antitezu Asgarda, odnosno kao bajkovito, čudesno rajsko mjesto u kome umjesto plavokosih i plavookih nordijskih bijelaca žive isključivo crnci. Mnogi su epohalnost filma pronalazili upravo u banalnoj činjenici da su svi likovi u filmu crnci, odnosno da se u njemu pokušava govoriti o nekim ozbiljnim svjetskim problemima, i to iz perspektive Afroamerikanaca, odnosno crnaca uopće. Scenarij Ryana Cooglera i Joea Roberta Colea se tako nastoji suočiti s tragičnom prošlošću kolonijalnih osvajanja, ropstva, institucionalnog rasizma, kao i njenim nepravladanim posljedicama u obliku siromaštva, droge i kriminala. Pri tome se nude dva međusobno suprotstavljena rješenja problema – jedan koji je oličen u zbijanju rasnih redova, radikalizmu i nasilju uperenom protiv tlačitelja, a koji je prije više od pola stoljeća simbolizirao Malcolm X; drugi je put kompromisa i nenasilja koji su propovijedali Martin Luther King i Nelson Mandela. Crna pantera se odlikuje time da su u njemu ta dva stava jasno izražena i elaborirana kroz dva glavna lika, ali i da scenarij automatski ne zauzima strane u toj debati, odnosno da oba stava imaju svoje argumente i da će negativac do samog kraja imati prilike da ih obrazloži, a publika za njega zadržati barem nešto razumijevanja.

Politička angažiranost scenarija, odnosno nastojanje da se na uistinu ozbiljan način govori o ozbiljnim problemima predstavlja veliko dostignuće za film ovog žanra, ali isto tako donosi rizik da to učini nauštrb onoga što je većini publike najvažnije – šarene eksapističke zabave. Crna pantera uglavnom uspijeva izbjeći tu klopku, i to ne samo zbog stotina milijuna uloženih u specijalne efekte, nego i kreativnih resursa koji su mogli doći do izražaja. To se odnosi na uspješan pokušaj da se Wakanda istovremeno predstavi kao supertehnološka utopija, ali i mjesto koje se prirodno razvilo i održalo drevne afričke tradicije. Pri tome važnu ulogu igra vješto korištenje kostima, scenografije, rekvizita, ali i uglavnom efektna glazba Ludwiga Göranssona. I režija je uglavnom dobra, a što može dobro doći i u scenama T’Challinih vizija susreta s preminulim precima, a koje će neke starije gledatelje podsjetiti na znameniti film Ljudi mačke iz 1982. godine. Coogler se, međutim, daleko slabije snalazi u akcijskim scenama, pa neke od njih, poput automobilske potjere u sredini radnje, izazivaju zijevanje, a čak ni završna bitka nije naročito dojmljiva.

Glumačka postava je, s druge strane, uglavnom na visini. Chadwick Boseman je izvrstan u ulozi Marvelovog superheroja koji se od svih drugih odlikuje daleko većom odgovornošću i dalekovidnošću, ali i državničkom karizmom. Michael B. Jordan, inače jedan od stalnih Cooglerovih suradnika, mu je više nego dostojan suparnik. Među sporednim ulogama se, pak, najviše ističe gvajanska glumica Letitia Wright u ulozi T’Challine geekovske sestre Shuri. Neki drugi glumci, s druge strane, nisu imali sreće, pa tako Martin Freeman uglavnom funkcionira kao bijeli “token”, odnosno njegov lik je ekvivalent crbih likova koji su u neka ranija vremena služili isključivo za ispunjavanje rasne kvote. Crna pantera je daleko od neupitnog remek-djela kakvom su ga opisivali, ali njegova kvaliteta svjedoči da čak i tako proračunata franšiza poput Marvelove sebi može dozvoliti nešto više od pukog mlaćenja para.

CRNA PANTERA

(BLACK PANTHER)

uloge: Chadwick Boseman, Michael B. Jordan, Lupita Nyong’o, Danai Gurira, Martin Freeman, Daniel Kaluuya, Letitia Wright, Winston Duke, Angela Bassett, Forest Whitaker, Andy Serkis

scenarij: Ryan Coogler & Joe Robert Cole

režija: Ryan Coogler

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Thor: Ragnarok (2017)

Marvelov filmski univerzum se može podičiti reputacijom komercijalno najuspješnije serije u povijesti filma, ali se svejedno teško oteti dojmu da je sagrađena na krhkim temeljima. Ili, preciznije rečeno, mnogi njeni dijelovi funkcioniraju jedino kao dio veće cjeline, dok su samostalno daleko ispod razine kvalitete koja se podrazumijeva pod najvećom hollywoodskom “zlatnom kokom”. Možda bi najbolji primjer za to mogao biti Thor, za koga se može reći da je najpopularniji i najsimpatičniji od svih Marvelovih Osvetnika, ali čija su prva dva filma iz vlastite filmske serije relativno lako isparila iz sjećanja publike koja ne pripada najstrastvenijim fanovima Marvelovih stripova ili Chrisa Hemswortha. Treći film, pod naslovom Thor:Ragnarok, je povjeren Taiki Waititiju, novozelandskom režiseru koji je svijet kritike i filmofile bio osvojio šašavom niskobudžetnom vampirskom komedijom Things We Do in the Shadows.

Ragnarok u nordijskoj mitologiji označava uništenje svijeta, ili barem Thorove postojbine Asgarda. Takvu bi propast trebao donijeti vatreni demon Surtur koga Thor uspije poraziti, ali se na kraju ispostavi da Asgardu svejedno prijeti opasnost. Razlog za to je smrt Thorovog oca, boga Odina (Hopkins), nakon koje više nema tko pod nadzorom držati njegovu milenijima zarobljenu sestru, božicu smrti Helu (Blanchett). Protiv nje čak i Thor sa svojim čekićem Mjolnirom nema šanse, te ona dolazi u Asgard, preuzima vlast i stječe moć kojim bi mogla ugroziti svih Devet svjetova, uključujući Zemlju. Pri pokušaju da joj se suprotstavi Thor završi na planeti Sakaar gdje bude zarobljen i prodan Gospodaru igre (Goldblum), lokalnom vladaru koji svoj narod zabavlja spektakularnim gladijatorskim igrama. Thor bi mogao postati jedna od zvijezda arene, pod pretpostavkom da preživi okršaj s Gospodarevom glavnom zvijezdom za koju se ispostavi da je nitko drugi do Hulk. Thor mora ne samo pobijediti, nego i pokušati u Hulku probuditi njegov stvarni karakter u liku dr. Brucea Bannera (Ruffalo), kako bi zajedno s Valkirom (Thompson) pokušali spasiti Asgard.

Scenaristi Ragnaroka se i dalje drže formule koja je korištena u većini filmova Marvelove serije, pa se tako glavni junak i dalje mora obračunati s demonskim supernegativcem koji prijeti uništenjem jednog ili više univerzuma, naravno uz hrpu apokaliptičke destrukcije pripomognutim CGI-jem. S druge strane, iako su taj osnovni okvir zadržali, sebi su dozvolili malo više kreativne slobode, kako s igranjem sa stripovskim predloškom – pa tako nestaju likovi i lokacije za koje bi se očekivalo da do kraja odjavne špice budu sačuvani – tako i sa samom strukturom filma. Ragnarok tako izgleda kao dva filma, odnosno rutinski “marvelovski” i “ozbiljni” ep o spašavanju univerzuma u koji je negdje na sredini ubačena daleko šašavija svemirska pustolovina koja više podsjeća na Flash Gordon ili Peti element. Sretna je okolnost da taj “šašavi” dio zauzima najveći dio filma, te da se nešto od te šašavosti zadržalo i pred kraj, gdje se u obaveznoj sceni završnog obračuna našlo mjesta za nešto neočekivanog humora.

Scenaristi su isto tako ovaj put bili prilično blagonakloni u odnosu na Thora, pa je njegov lik dobio izuzetno dobre “fore”, a Hemsworth čak uspio zasjeniti čak i Toma Hiddlestona u ulozi Thorovog zločestog brata Lokija, koji je u Ragnaroku zabavan, ali na kraju ipak ne toliko važan za film. Sjajnim se pokazao i izbor Jeffa Goldbluma za ulogu Gospodara, čiji lik luckastog ali karizmatičnog negativca uspije prilično zasjeniti Cate Blanchett i njen lik zle božice. Prilično dobar dojam ostvaruje i glazba Marka Mothersbaugha, nekadašnjeg klavijaturista grupe Devo, čiji techno zvuci predstavljaju prilično osvježenje i prilično pomažu “otkačenoj” atmosferi. S druge strane, neki su likovi slabije iskorišteni, prije asgardski ratnik Skurge od kojeg neproznatljivi Karl Urban uspije nešto napraviti tek na kraju. To se isto može reći i za Idrisa Elbu koji rutinski odrađuje lik Heimdala. Ragnarok je u suštini dobar i uglavnom zabavan film, ali mini-cliffhanger završnica, koja govori pravi izazovi za Thora i ostatak Osvetnika dolaze tek u budućnosti, jasno ukazuje glavni nedostatak filmova koji bez šireg konteksta Marvelovog filmskog univerzuma ne znače mnogo.

THOR: RAGNAROK

uloge: Chris Hemsworth, Tom Hiddleston, Cate Blanchett, Idris Elba, Jeff Goldblum, Tessa Thompson, Karl Urban, Mark Ruffalo, Anthony Hopkins

scenarij: Eric Pearson, Craig Lyle, Christopher L. Yost

režija: Taika Waititi

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 125 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming, 2017)

Posljednjih godina je Disney počeo poput Borga asimilirati sve oko sebe, a u tome mu je izvrsno poslužio Marvelov filmski univerzum, najuspješnija serija u povijesti filma. Kada je 20th Century Fox, jedan od hollywoodskih giganata, bio otkupljen od strane Disneya, jedan od glavnih argumenata je bio taj da bi se tim potezom ispunila želja Marvelovih fanova, odnosno da bi likovi iz Marvelovog filmskog univerzuma (Thor, Kapetan Amerika, Iron Man i ostatak Osvetnika) mogli naći u istom filmu s likovima iz X-Mena na koje je autorsko pravo imao Fox. Sony Columbia je izbjegla istu sudbinu najviše zahvaljujući tome što je prije toga bila pristala na aranžman kojim bi se Spider-Man, Marvelov lik na kojeg ima autorska prava, mogao naći u Disneyevim filmovima, odnosno Osvetnici i ekipa gostovati u Sonyjevim filmovima. A koliko je Spider-Man dragocjen Sonyju i koliko je taj potez bio drastičan, najbolje svjedoči to da je znameniti strip o maskiranom čovjeku-pauku koji brani New York od zločinaca u prethodna dva desetljeća doživio čak dva reboota. Nova serija filmova o Spider-Manu je, tako, počela 2016. godine kada se naslovni lik pojavio u Disneyjevom filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Prvi solo-nastup tog lika je bio film Spider-Man: Povratak kući Jona Wattsa, koji je osim očekivanog uspjeha kod publike imao i vrlo dobre kritike.

Radnja se događa nedugo nakon što je Peter Parker (Holland), 15-godišnji njujorški gimnazijalac obdaren nadljudskim moćima nakon ugriza radioaktivnog pauka, sudjelovao u spektakularnom međusobnom obračunu među pripadnicima superherojske grupe Osvetnika. Tamo je ostavio dubok dojam na milijardera i superheroja Tonyja Starka alias Iron Mana (Robert Downey Jr.), koji ga je odlučio učiniti svojim učenikom i pripremiti za budućeg Osvetnika pod krinkom stažiranja u njegovoj kompaniji. No, mladi je Parker nestrpljiv i, usprkos upozorenja svojeg mentora, svako malo oblači svoje superherojsko odijelo te odlazi na ulice kako bi pomagao sugrađanima i obračunavao se sa svakojakim kriminalnim ološem. Zbog toga počinje imati problema u školi, kao i svojim pokušajima da se približi Liz (Harrier), učenici u koju je zaljubljen. Njegovi akademski i romantični problemi će, međutim, biti zasjenjeni kada tokom svojih anti-kriminalnih aktivnosti stane na žulj Adrianu Toomesu, sitnom građevinskom poduzetniku koji se svojevremeno bio dočepao ostataka vanzemaljske tehnologije nakon Bitke za New York, i koji sada od njih proizvodi oružje koje prodaje na crnoj burzi.

Crossover s Marvelovim filmskim univerzumom je tvorce treće verzije Spider-Mana lišio potrebe da gledatelje maltretiraju s trećom “pričom o nastanku” popularnog lika, i to samo pet godina nakon Čudesnog Spider-Mana. Tako je scenarij mogao koristiti već etabliran lik te se koncentrirati na “normalni” zaplet, te je pri tome koristio ono najbolje iz strip-predloška, a što je prepoznato u prvoj polovici Raimijevog Spider-Mana iz 2002. godine. To su prije svega njegove ljudske kvalitete, odnosno to što se, za razliku od vanzemaljskih božanstava i karizmatičnih milijardera, mora nositi s običnim ljudskim i tinejdžerskim problemima. Scenarij tako koristi snažan kontrast između Parkerovih superherojskih moći i blistave budućnosti u Avenegersima na jednoj, i prilično prozaične i često nezavidne sadašnjosti u školi gdje je okružen učenicima koji su popularniji i uspješniji do njega. Takva je situacija prilično plodno tlo za humor, a što scenaristi koriste za niz efektnih scena, čineći Povratak kući jednim od najzabavnijih i “najlakših” od svih Marvelovih filmova. Scenarij, s druge strane, isto tako koristi reboot za malo više kreativne slobode u prikazu odavno poznatih likova i situacija, pa su tako većina Parkerovih kolega pripadnici rasnih manjina, a tetka May, koju tumači izvrsna Marisa Tomei, ne samo prikazana nego i eksplicitno navedena kao objekt muške požude. Najoriginalnija stvar kod Povrtaka kući, s druge strane, predstavlja nastojanje da se ne samo glavni lik, nego i negativac, učini “običnim”. Tako Tooms, kojeg tumači uvijek pouzdani Keaton (s nekoliko prilično eksplicitnih referenci na lik koga je tumačio u Birdmanu), nije svemoćni svemirski entitet ili megalomanijak koji želi osvojiti ili uništiti svijet, nego tek sitni “igrač” koji oportunistočki nastoji zaraditi par dolara s onu stranu zakona.

Dobrom dojmu Povratka kući dosta doprinosi Tom Holland, mladi britanski glumac koji se u ulozi Petera Parkera potrudio, i najvećim dijelom uspio nadmašiti svoje prethodnike Tobeya Maguirea i Andrewa Garfielda. I ostatak glumačke ekipe je na visini, posebno Jacob Batalon u ulozi Parkerovog prijatelja Neda. Watts uglavnom dobro režira film, vješto balansirajući akciju i humor, iako bi završnica, koja se odvija noću, mogla biti malo ispeglanija. Najveći nedostatak filma je, s druge strane, ono što bi u komercijalnom smislu mogao biti njegov najveći adut – čvrsta povezanost sa stripovskim predloškom, ali i Marvelovim filmskom univerzumom. Mnogi od prilično detalja će biti teško razumljivi ili neprepoznatljivi publici koja ne zna ništa o originalnom stripu ili nije gledala Disneyevu filmsku seriju, barem od Osvetnika nadalje. Gledatelji koji su imali prilike upoznati se s prethodnim gradivom će, međutim, biti više nego zadovoljni.

SPIDER-MAN: POVRATAK KUĆI

(SPIDER-MAN: HOMECOMING)

uloge: Tom Holland, Michael Keaton, Jon Favreau, Zendaya, Laura Harrier, Marisa Tomei, Jacob Batalon, Robert Downey Jr.

scenarij: Jonathan Goldstein, John Francis Daley, Jon Watts, Christopher Ford, Chris McKenna, Eric Sommers

režija: Jon Watts

proizvodnja: Columbia/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 133 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije Vol. 2 (Guardians of the Galaxy Vol. 2, 2017)

Prije šest godina su Čuvari galaksije, ekranizacija relativno opskurnog Marvelovog stripa, trijumfalno dočekani kao dobrodošlo osvježenje u sve većem i nezaustavljivom Marvelovom filmskom univerzumu. Njegov režiser James Gunn je dobio brojne pohvale zbog toga što je svoj, inače ne baš previše produhovljeni i nekim suvislim zapletom obdareni, lišio svake ozbiljnosti te napunio s nizom šašavih likova, scena, situacija i referenci na suvremenu pop kulturu. Čuvari galaksije su zbog toga izgledali kao dragocjeni odmak od melodramatske epike drugih Marvelovih filmova, ali je svakome bilo jasno da će Gunn u neumitnom nastavku teško ponoviti isti efekt, kao i da će kvaliteta novog filma neumitno biti slabija od one u prvom. Kada su se 2017. godine Čuvari galaksije Vol. 2 pojavili u kino-dvoranama, sumnje su uglavnom bile opravdane, ali se, s druge strane ne može reći da Gunn u svoj film nije uložio ozbiljan kreativni napor.

Naslovni protagonisti, odnosno Čuvari galaksije, su grupa svemirskih pustolova na čelu sa Peterom Quillom alias Star Lordom (Pratt), koja je stekla slavu i koju su najmoćnije vlade i drugi entiteti spremni angažirati za delikatne zadatke. Jedan od njih je Ayesha (Debicki), vladarica rase Suverena koja od Čuvara traži da zaštite dragocjene baterije od interdimenzionalnih čudovišta. Zauzvrat im predaje Nebulu (Gillan), sestru Gamore (Saldan), članice tima Čuvara. Sestre su u dugogodišnjoj zavadi, ali pravi problem za Čuvare nastane kada jedan od njih, Rocket (Cooper), odluči baterije zadržati za sebe, izazvavši bijes Ayeshe koja ih odluči eliminirati uz pomoć svakojakog galaktičkog plaćeničkog ološa. Čuvari se zbog toga nađu u golemim nevoljama iz kojih ih izvlači, Ego (Russell), božanstvo u obliku živog planeta koji tvrdi da je Quillov otac.

Kao što se može očekivati od marvelovskog filma, Čuvari galaksije Vol. 2 nimalo ne kriju stotine milijuna dolara budžeta, i to prije svega u scenama u kojima se uz pomoć najsuvremenijih CGI efekata na prilično dojmljiv način stvaraju egzotični vanzemaljski svjetovi. Pri svemu tome Gunn, koji je ovaj put i jedini autor scenarija, nastoji svemu dati svojevrsni autorski pečat, i to prije svega kroz korištenje jarkih boja, namjerno učinivši svoj film kičastim i neozbiljnim. Zbog toga svega u filmu se relativno lako mogu probaviti i neki motivi zapleta i scene, poput masovnog ubijanja negativaca, koje bi inače izgledale neprimjerene za obiteljsku ili previše osjetljivu obliku. Gunn to nastoji također postići i kroz furiozni tempo, ali u tome ponekad nema uspjeha. Prvi dio se tako čini prerazvučen i teško razumljiv svima koji nisu u potpunosti upućeni u prvi film ili Marvelov univerzum. Neki od likova nisu najbolje razrađeni i podzapleti vezani uz njih se čine sapunskima. Neki od tih problema su riješeni tek u drugom dijelu, kada Gunn uvodi obrat koji se čini priličnom neočekivanim za današnje hollywoodske standarde. Čuvari galaksije Vol. 2 izgledaju relativno dobro i zbog prilično raspoložene glumačke postave, iako se može reći da su glumci koji imaju prilike glumiti bez pretjerane šminke – poput Pratta, uvijek pouzdanog karkaternog glumca Michaela Rookera u ulozi Quillovog bivšeg mentora Yontu Udonte te sjajnog Kurta Russella – u svemu uspješniji od onih koji to nisu. Jedan od tragičnih primjera je Karen Gillan, škotska glumica popularna zbog nastupa u BBC-jevoj seriji Doctor Who, koja je posve neprepoznatljiva kao Nebula. Iako su Čuvari galaksije Vol. 2 uglavnom ispunili svrhu postojanja te će većini gledatelja pružiti dva sata neobavezne eksapističke zabave, svejedno ostaje dojam da više nema svježine i da svi kreativni potencijali nisu iskorišteni. Takav je dojam još snažniji ako se film usporedi s kasnije izdanim reklamnim spotom za DVD-izdanje, koji izgleda kao jedan od najefektnijih primjera filmske promocije u proteklih nekoliko godina.

ČUVARI GALAKSIJE VOL. 2

(GUARDIANS OF THE GALAXY VOL. 2)

uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Michael Rooker, Karen Gillan, Pom Klementieff, Elizabeth Debicki, Chris Sullivan, Sean Gunn, Sylvester Stallone, Kurt Russell

scenarij: James Gunn

režija: James Gunn

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 137 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Doktor Strange (Doctor Strange, 2016)

Svi koji su sanjali o svijetu gdje će se iznad svega cijeniti znanost su konačno došli na svoje. Barem se takav dojam može steći na temelju toga da grupa ljudi sa zvučnim akademskim titulama temeljem vlastitog tumačenja neporecivih znanstvenih činjenica ima moć da milijarde ljudi drži u kućnom pritvoru. I, naravno, svatko onaj tko sumnja u tumačenje tih činjenica zbog kojekakvih predrasuda, sebičnih interesa, lažnih vijesti ili teorije zavjere se protivi znanosti i predstavlja subverzivni element koji, ako ga se već ne može objesiti o najbližu banderu, treba barem poslati u logor za preodgoj. Stoga je zamisliti da bi i pojedini filmovi zbog sličnih heretičkih stavova trebali biti spaljeni ili barem strpani u višedesetljetni “bunker”. Takvu bi sudbinu lako mogli dobiti čak i neki prilično popularni i uspješni filmovi, uključujući i one iz Marvelovog filmskog univerzuma. U svojem antiscijentizmu se malo koji od njih toliko istakao kao Doktor Strange iz 2016. godine.

Protagonist filma je dr. Stephen Strange (Cumberbatch), iznimno daroviti njujorški neurokirurg kojeg su spektakularni uspjesi za operacijskim stolom učinili uspješnim bogatim, ali i izuzetno arogantnim. Sve se, međutim, u potpunosti promijeni kada jedne noći doživi strahovitu prometnu nesreću u kojoj će mu biti trajno oštećene ruke. Nastojeći po svaku cijenu ponovno započeti karijeru, Strange troši sve vrijeme i novac u uzaludnim pokušajima izliječenja i na kraju se, kao i mnogi očajnici u sličnim prigodama, okreće alternativnoj medicini. Put ga dovede u Nepal gdje je čuo da se čudesni preporodi bogalja događaju u mjestu zvanom Kamar-Taj. Strange otkriva da mjesto vodi tajanstvena žena po imenu Drevna (Swinton) za koju se ispostavi da je čarobnjak u stanju ne samo putovati kroz različite univerzume, nego i svoje magične vještine prenositi svojim učenicima. Motiviran željom da stekne vještine kojima bi se izliječio, Strange je ispočetka skeptičan prema misticizmu ili magiji, ali je na kraju prihvaća. Ubrzo se ispostavi da je to ispravna odluka jer se planet nalazi u opasnosti od Kaeciliusa (Mikkelsen), bivšeg učenika Drevne koji nastoji otvoriti portal za Zemlju za račun Dormammua, božanstva iz Tamne dimenzije.

Doktor Strange je napravljen u vrijeme kada su Marvel i Disney već znali da imaju kokoš koja nese zlatna jaja, pa je korištena ista ona formula koja je donijela uspjeh prethodnim filmovima iz serije. Dakle, ponovno imamo priču o nastanku koja će zauzeti prvu polovicu zapleta i biti daleko zanimljivija od druge, u kojoj je glavni junak svoje nadljudske moći prisiljen koristiti u borbi protiv ne tako originalnog ili zanimljivog negativca. Scenarij je prilično slabašan i ne dozvoljava previše originalnosti ili skretanja od formule, iako se to u potpunosti ne bi moglo reći za završni boss obračun. Ono što spašava film je prije svega izvrsna tehnička izvedba, s što uključuje ne baš pretjeranog razvikanog režisera Derricksona koji je uspio financijske i tehničke resurse iskoristiti na vrlo dobar način, a što posebno dolazi do izražaja u scenama borbi koje se istovremeno odvijaju u nekoliko svjetova, te uključuju astralne projekcije i izvrtanje dimenzija u scenama koje odaju jasan utjecaj Nolanovog Inceptiona. Isto bi se moglo reći i za glumačku postavu, pri čemu je poslovično pouzdani Benedict Cumberbatch zasjenjen od strane Tilde Swinton, čija je maestralna izvedba u ulozi tajanstvene i karizmatične čarobnice jedan od glavnih aduta filma, ali i izvor kontroverzi vezanih uz navodni rasistički “whitewashing”, odnosno angažman bijele glumice za lik koji je u originalnom stripu bio Tibetanac. Chiwetel Ejiofor je vrlo dobar u ulozi Cumberbatcheovog suborca Mordoa, dok se Mikkelsen istinski trudi izvući maksimum iz onoga što su mu u liku negativca ostavili ne pretjerano nadahnuti scenaristi. Uvijek šarmantna Rachel McAdams je, s druge strane, loše prošla tumačeći klišejizirani lik Strangeove kolegice i bivše djevojke. Usprkos toga, Doktor Strange u svoja nepuna dva sata ipak pruža dovoljno kvalitene eskapističke zabave i može se preporučiti za gledanje. Dok je još to moguće.

DOKTOR STRANGE

(DOCTOR STRANGE)

uloge: Benedict Cumberbatch, Chiwetel Ejiofor, Mads Mikkelsen, Tilda Swinton, Benedict Wong, Rachel McAdams, Michael Stuhlbarg, Benjamin Bratt, Scott Adkins

scenarij: John Spaiths, Scott Derrickson & C. Robert Cargill

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2016.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Sergio (2020)

Sada, kada se cijelom svijetu ostvarila kineska kletva, živimo u doista zanimljivim vremenima čiju zanimljivost možda najbolje ilustrira nostalgija za vremenima koja su bila nešto manje zanimljiva i likovima koji su tada vedrili i oblačili svijetom. Takvu nostalgiju, između ostalih, iskazuje sve veći broj hollywoodskih celebrityija, intelektualaca i drugih bien pensanta koji su odjednom počeli na Facebooku, Twitteru i drugim društvenim mrežama roniti gorke suze što u Bijeloj kući više nije predsjednik kojeg opisuju kao mudrog državnika, neshvaćenog vizionara i plemenitog čovjeka, iako je u svoje vrijeme bio inkarnacija sveg zla što postoji na Zemlji i o čijim zlodjelima su se snimali dokumentarci čija će premijera izazvati najduži aplauz u povijesti Kanskog festivala. Dotičnome se kao najveći grijeh pripisivao spektakularni pothvat uvođenja liberalne demokracije u Mezopotamiju, a koji je kao posljedicu umjesto blagostanja i svjetskog mira doveo do neopisivog krvoprolića, razaranja, političke nestabilnosti, ekonomske krize i rijeke izbjeglica koja će u Europi potaći veliku renesansu nacionalizma, populizma, ekstremizma i mnogih drugih “izama” za koje su vjerovalo da su zauvijek pokopani u 20. stoljeću. Ta je epizoda američke povijesti, međutim, posljednjih godina gotovo u potpunosti iščezla iz hollywoodskih scenarija pa se zato biografski film Sergio, početkom ove godine prikazan na Sundanceu i odnedavno dostupan na Netflixu, može smatrati svojevrsnim kuriozitetom.

Protagonist, kojeg tumači Wagner Moura, je Sergio Vieria de Mello (1948 – 2003), brazilski diplomat kojeg su i oni koji su podržavali i oni koji su se protivili Bushovom pohodu na Irak, smatrali jednim od najvećih mučenika tih događaja. Film nastoji prikazati njegovu karijeru u Ujedinjenim Narodima, gdje je dosegao visoke funkcije ali i stekao veliki ugled u javnosti kao ličnost kojoj su se pripisivali neki od rijetkih uspjeha te nemoćne i za mnoge potpuno bespotrebne međunarodne organizacije. De Mello, koji je u ovim krajevima poznat kao jedan od najviših UN-ovih funkcionara za vrijeme ratova u BiH i na Kosovu, je vrhunac karijere imao kada je 1999. godine imenovan za UN-ovog administratora Istočnog Timora, oblasti koja je četvrt stoljeća bila pod krvavom indonežanskom okupacijom. U tri godine svojeg mandata De Mello je uspješno posredovao između separatista i indonežanske vlade, nagovorivši potonje da pristanu na nezavisnost Istočnog Timora koja je trijumfalno proglašena 2002. godine. Godinu dana kasnije brazilski diplomat je poslan na novi delikatni zadatak u Irak, nedugo nakon što su američke snage u kratkoj ali krvavoj i razornoj kampanji zauzele tu zemlju i svrgnule diktatorski režim Sadama Huseina. De Mello očekuje da će tamo nadgledati obnovu i sprovesti prve slobodne izbore nakon kojih bi Irak postao suverena i demokratska zemlja bez potrebe za stranom okupacijom. Stvarnost je, međutim, bitno drukčija jer se ispostavi da Amerikanci, uza svu svoju vojnu moć, nisu u stanju obnoviti u ratu razorenu infrastrukturu te se protiv njih brzo počinje okretati lokalno stanovništvo, smatrajući ih okupatorima umjesto osloboditelja. De Mello zbog toga brzo dolazi u sukob sa Paulom Bremerom (Bradley Whitford), američkim funkcionarom na čelu privremene okupacijske uprave, te iračkoj i svjetskoj javnosti nastoji dati jasnu poruku kako UN u Iraku djeluje nezavisno. Zbog toga zatraži povlačenje američkih trupa koje su čuvale UN-ovo sjedište u Bagdadu, ne znajući kako će ta odluka imati spektakularne i tragične posljedice.

Sergio se temelji na knjizi Samanthe Power, američke diplomatkinje koja je poznata kao jedan od vodećih ideologa Obamine administracije, odnosno zagovornika tzv. “R2P” doktrine međunarodnog prava, po kojoj međunarodna zajednica ima dužnost djelovati u slučajevima masovnog kršenja ljudskih prava čak i kada to podrazumijeva korištenje oružane sile i/li kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta drugih država. Ista je knjiga godine 2009. već bila poslužila kao predložak za dokumentarni film Sergio, kojeg je režirao Greg Barker, specijalist za dokumentarce od kojih su se mnogi isticali hagiografskim pristupom Obaminoj administraciji, uključujući HBO-ov The Final Year, koji je trebao prikazati prijelaz štafete od Obame do Hillary. Sličan hagiografski pristup se u ovom filmu može vidjeti kod de Mella, koji je prikazan kao nepatvoreni idealist i vrhunski diplomat koji s par lijepih riječi uspijeva postići ono za što bi inače trebale godine bombardiranja ili desetljeća iscrpljujućih ekonomskih sankcija. Sergio prilično eksplicitno sugerira da je fijasko u Iraku prije svega posljedica toga što u projektu stvaranja mlade demokracije nije sudjelovala jedna tako plemenita, sposobna dalekovidna osoba te je njegov nestanak razlog zbog kojih je UN i ostatak svijeta izgubio apetit za slične mirotvorne pothvate u mjestima kao što su Darfur, Libija i Sirija.

O tezama koje iznosi Sergio se može raspravljati, ali će one prilično teško steći nove poklonike zahvaljujući ovom filmu, čiji autor očigledno nije imao iskustva u igranoj formi. Kao i mnogi drugi biografski filmovi, i ovaj pokušava nečiju karijeru pojednostaviti za gledatelje, a što se može opravdati time da mnogi od njih ne posjeduju znanje o brojnim povijesnim i drugim detaljima vezanim uz zemlje gdje je de Mello obavljao svoj posao. Barker tako nastoji stvoriti snažan kontrast između Istočnog Timora, gdje je de Mello postigao trijumf i koji je prikazan kao idilični tropski raj, te Iraka koji je prikazan kao pustinjski pakao. Kao narativni okvir se koristi posljednji dan de Mellovog života, kada se nađe zatrpan pod ruševinama i kada se, dok ga nekoliko američkih vojnika očajnički pokušava spasiti, prisjeća svojeg života i karijere. Ti flashbackovi, međutim, se često ponavljaju te skaču u različita vremenska razdoblja i lokacije, zbunjujući gledatelje. Najveći je problem ovog filma je to što se njihov sadržaj relativno malo bavi de Mellovim poslom, a više njegovim privatnim životom, odnosno ljubavnom vezom s argentinskom ekonomisticom Carolinom Larierrom, koju tumači kubanska glumica Anna de Armas. Pri tome se, dakako, ide u kišeje koji su vrlo često iritantni, uključujući posve nepotrebnu scenu seksa, ali i razvučeno i melodramatsko finale. De Armas i Moura, koji je najpoznatiji po ulozi Pabla Escobara u Narcos, se istinski trude i na trenutke imaju dobru kemiju, ali ne mogu prevladati nedostatke scenarija. Sergio će tako, poput pothvata u kojem je sudjelovao njegov zlosretni protagonist, usprkos svih plemenitih namjera završiti kao neuspjeh.

SERGIO

uloge: Wagner Moura, Anna de Armas, Garret Dillahunt, Bradley Whitford

scenarij: Craig Borten

režija: Greg Barker

proizvodnja: Black Rabbit Media/Anima Pictures/Itapoan/Netflix, SAD, 2020.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Cijena istine (The Lincoln Lawyer, 2011)

Michael Connelly se može smatrati jednim od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra u suvremenoj amerićkoj književnosti, barem ako je suditi po spremnosti hollywoodskih studija da ekraniziraju njegove romane. O tome svjedoči i serija romana o “tvrdokuhanom” losanđeleskom policijskom detektivu Hyeronimusu “Harryju” Boschu koja je imala čast da posluži kao predložak za Bosch, prvu dramsku seriju Amazona u samostalnoj produkciji. Romani o Boschu dijele isti fiktivni univerzum sa još jednom Donnelyjevom serijom, a čiji je protagonist odvjetnik i Boschov polubrat Michael “Mickey” Haller. The Lincoln Lawyer, prvi roman iz serije, je godine 2011. bio ekraniziran kao istoimeni igrani film, u Hrvatskoj prikazan pod naslovom Cijena istine.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Matthew McConaughey, je nadimak “Odvjetnik u Lincolnu” stekao zato što svoj posao umjesto u uredu više voli obavljati na stražnjem sjedalu automobila kojeg vozi njegov vjerni pomoćnik Earl (Laurence Mason). Većina njegovih klijenata su dileri, bajkeri, ubojice, silovatelji, prostitutke i sličan šljam koje Haller iz zatvora izvlači tako uspješno da je stvorio veliki broj neprijatelja među čuvarima zakona, iako ga bivša supruga Margaret McPherson (Tomei), koja radi na suprotnoj strani kao javna tužiteljica, još uvijek smatra dobrim prijateljem. Hallerova reputacija mu na kraju dovede i za njegovu dotadašnju karijeru atipičnog klijenta – relativno mladog Louisa Rouleta (Philippe) koji se zajedno sa majkom Mary Windsor (Frances Fisher) obogatio trgujući nekretninama. Roulet je optužen za premlaćivanje i pokušaj silovanja Regine “Reggie” Campo (Margarita Levieva), mlade žene koju je jedne noći upoznao u klubu. Roulet odbija svaki pokušaj nagodbe sa tužiteljstvom, inzistirajući da je potpuno nedužan, odnosno da je žrtva namještaljke čija je svrha da mladoj ženi donese milijune u budućem građanskopravnom procesu. Haller se ozbiljno daje na posao te uz pomoć svog iskusnog istražitelja Franka Levina (Macy) počinje razmotavati klupko, ali s vremenom otkrije i neke neugodne istine koje se tiču njegove profesionalne prošlosti.

Scenarij Johna Romana ne donosi ništa naročito novo, pa gledatelji po pitanju zapleta ili relativno predvidljivog raspleta neće vidjeti ništa što već nisu mogli vidjeti u bezbroj drugih pravosudnih drama i trilera. Ono što Cijenu istine izdiže iznad prosjeka jest prije svega specifična atmosfera i stil, kojem je dosta doprinijela režija ne baš naročito razvikanog Brada Furmana. Film je u velikoj mjeri napravljen nalik na mračne i često depresivne krimi-trilere 1970-ih, gdje su na ulicama sunčanog Los Angelesa protagonisti vodili često sizifovsku borbu protiv korumpiranog sustava u kojem zločin ostaje nekažnjen. Tome doprinosi ne samo prilično efektan soundtrack kojim dominira glazba iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća, nego i prilično dobra izvedba Matthewa McConaugheya, koji se po n-ti put pokušava i uspijeva dokazati da je ne samo lijepo lice, nego i vrhunski glumac. U ovom slučaju je ostvario prilično dobru transformaciju od moralno problematičnog antiheroja sa stereotipima odvjetničke “ljige” do istinskog borca za pravdu koji iskreno nastoji svijet očistiti od zla. Ryan Philippe, s druge strane, nije baš najbolje prošao u još jednoj ulozi WASP-ovskog negativca koja je od njegove karijere načinila klišej. S druge strane, ostatak glumačke ekipe u malim, ali upečatljivim ulogama, je napravio više nego dobar posao, pa Cijena istine, iako daleko od nečega što bi trebalo biti žanrovski klasik , predstavlja rijedak primjer cjelovečernjeg filma koji je svojom kvalitetom u okvirima na koje nas je u proteklom desetljeću naviklo Zlatno doba televizije.

CIJENA ISTINE

(THE LINCOLN LAWYER)

uloge: Matthew McConaughey, Marisa Tomei, Ryan Philippe, William H. Macy, Josh Lucas

scenarij: John Romano

režija: Brad Furman

proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2011.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Fantomska nit (Phantom Thread, 2017)

Svijet se toliko promijenio da neke stvari koje su se dogodile prije samo tri godine sada izgledaju kao daleka i sve teže pojmljiva prošlost. Jedan od najboljih primjera daje odluka Daniela Day-Lewisa, engleskog glumca i trostrukog “oskarovskog” pobjednika da jednostavno okonča svoju karijeru. Odluka je koincidirala s premijerom Fantomske niti, filma Paula Thomasa Andersona u kojoj je Day-Lewis tumačio glavnu ulogu. Trogodišnje odsustvo Day-Lewisa s velikih ekrana, zapravo, i nije tako neobjašnjivo s obzirom na običaj engleskog glumca da uzima višegodišnje pauze između uloga. I zbog toga je dio kritičara bio pomalo razočaran pri pomisli da će upravo Fantomska nit, s kojom nisu bili previše oduševljeni, biti posljednji Day-Lewisov film. No, s obzirom na ekonomske i druge parametre koji su se tako dramatično promijenili u posljednje vrijeme, danas izgleda vjerojatno da će Day-Lewisu taj film, čak i ako se kojim slučajem predomisli, Fantomska nit biti posljednji film.

Day-Lewis u filmu tumači lik Reynoldsa Woodcocka, londonskog modnog dizajnera koji 1950-ih izrađuje skupocjene haljine za britansku i susjednu aristokraciju. Posao ide izvrsno, a za što je velikim dijelom zaslužna njegova sestra Cyril (Manville), koja vodi financije i brine o pomoćnom osoblju, uključujući manekenke s kojima Reynolds ima običaj održavati kratotrajne ljubavne veze. Reynolds nakon završetka jedne takve veze, u nastojanju da obnovi kreativne resurse, odlazi u svoje rodno selo gdje u lokalnom restoranu upozna Almu (Krieps), lijepu konobaricu čiji naglasak odaje strano porijeklo. Reynolds se u nju zaljubi do ušiju te odluči od nje načiniti model i novu muzu. Alma je ispočetka oduševljena životom u luksuznoj kući, ali s vremenom do izražaja dolazi Reynoldsov perfekcionizam i tankoćutnost, odnosno Almina nespremnost da se zadovoljava svaki njegov hir. To se počne odražavati i na njihov ljubavni odnos, ali Alma, prije nego što će postati Reynoldsova bivša ljubavnica, odluči to spriječiti na jedan prilično bizaran način koji bi vrlo lako njenoj romantičnoj idili mogao dati tragičan kraj.

Fanovi Day-Lewisa možda imaju razlog biti tužni što mu je Fantomska nit posljednji film, ali isto tako imaju razloga biti zadovoljni jer je veliki glumac pružio još jednu maestralnu izvedbu. Kao i mnogo puta dosad, toliko se temeljito uživio u ulogu da je gledateljima lako zaboraviti da gledaju Daniela Day-Lewisa i umjesto toga uistinu gledaju lik Reynoldsa Woodcocka. Lik je izvrsno odglumljen, pri čemu je pružena vrlo dobra karakterna studija sredovječnog čovjeka koji se još nije uspio izliječiti trauma iz djetinjstva, i koji još ne može pomiriti vlastiti profesionalni i privatni život. Day-Lewisu je više nego dostojna partnerica relativno nepoznata luksemburška glumica Vicky Krieps, koja vrlo dobro nijansira između stereotipa fatalne ljepotice, cinične manipulatorice i žene sklone potencijalno autodestruktivnim ispadima. Vrlo dobar posao je obavila i Lesley Manville čiji je lik na početku prikazan krajnje antipatično da bi tek s vremenom postao nešto nalik na glas razuma u ovoj bizarnoj ljubavnoj priči.

Vrhunska glumačka ekipa, međutim, nije bila dovoljna Paulu Thomasu Andersonu da ponovi uspjehe s početka karijere. Film pati od ozbiljnog problema s tempom i prevelikom razvučenošću, tako da su pojedine scene uistinu nepotrebne, a neke – poput epizode s bahatom klijenticom s “problematičnim” tajkunskim mužem – ubačene tek kao obavezna referenca na Holokaust bez koje mnogi glasači losanđeleske Akademije nisu mogli zamisliti “Oscare”. Razočaravajući dojam dolazi i od glazbe Jonnyja Greenwooda koja je prilično neujednačene kvalitete, i pojedinim scenama daje nepotreban i iritirajući “art-snobovski” naboj. Međutim, kada se sve zbroj i oduzme, Fantomska nit je svejedno solidan i više nego gledljiv film, pogotovo u ova vremena kada nas muče daleko ozbiljniji problema od toga da umjetnika poput Daniela Day-Lewisa više ne možemo gledati u novim ostvarenjima.

FANTOMSKA NIT

(PHANTOM THREAD)

uloge: Daniel Day-Lewis, Vicky Krieps, Lesley Manville

scenarij: Paul Thomas Anderson

režija: Paul Thomas Anderson

proizvodnja: Universal/Focus Features, SAD, 2017.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Highwaymen (2019)

Izraz “Bonnie i Clyde”, kojim se širom svijeta opisuju situacije kada nasilne zločine ili razbojništva čini muško-ženski par, svoju popularnost najviše duguje istoimenom igranom filmu iz 1967. godine. To ostvarenje Arthura Penna, u kojima su naslovne uloge odigrali Warren Beatty i Faye Dunaway, se danas smatra pokretačem pokreta koji će kasnije biti poznat kao Novi Hollywood, te jednim od najvažnijih u povijesti američke kinematografije. Popularnost među suvremenicima je, pak, najviše dugovalo tome što su naslovni likovi od strane mladih “baby boomera” shvaćeni kao svojevrsni buntovnici protiv ustajale malograđanske žabokrečine, odnosno preteče antiestablishmentske kontrakulture. Film je, naravno, ikonama učinio ne samo njegove zvijezde nego i stvarne povijesne ličnosti Bonnie Parker i Clydea Barrowa, razbojničkog para koji je početkom 1930-ih dolazio na naslovnice serijom nasilnih pljački i krvavih oružanih okršaja s policijom. I, naravno, to je učinio na štetu povijesne autentičnosti. Stvarni Bonnie i Clyde su od strane suvremenika bili shvaćeni manje kao romantični heroji nego kao opasne psihopatske ubojice, a čak su i njihovi zločini bili takvi da se za njih nije čulo dalje od Teksasa i okolnih država, za razliku od Johna Dillingera i drugih daleko profesionalnijih kriminalaca čiji su pothvati bili zaokupljali maštu javnosti u SAD i ostatku svijeta. Jedan od rijetkih filmova koji se pokušava obračunati sa široko uvriježenim mitom o Bonnie i Clyde je The Highwaymen, snimljen u produkciji Netflixa i premijerno prikazan prošle godine.

The Highwaymen se temelji na originalnom scenariju Johna Fusca, koji je u njemu slučaj Bonnie i Clyde nastojao prikazati iz perspektive čuvara zakona zaduženih da njihovoj zločinačkoj strahovladi stanu na kraj. Kada radnja započinje 1934. godine, čini se da Teksas i susjedne države u tome nemaju nikakvih uspjeha pa zločinački par ne samo što pljačka benzinske postaje i ubija policajce kao zečeve, nego si priušti čak i spektakularne prepade na zatvorske farme u svrhu dobavljanja novih kadrova za svoju bandu. Zbog svega toga guvernerica Teksasa Miriam “Ma” Ferguson (Kathy Bates) je spremna poslušati sugestiju da se protiv zlikovaca primijeni metoda “na ljutu ranu ljuta trava”, odnosno angažiraju specijalisti za lov na najopasnije kriminalce koji su svoja dragocjena iskustva stekli kao pripadnici Teksaških rendžera. Guvernerica to čini nerado, s obzirom da je tu organizaciju smatrala zastarjelom i previše sklonom metodama Divljeg zapada za koje u civiliziranom 20. stoljeću nema mjesta. Zadatak da uhvati Bonnie i Clyde je povjeren kapetanu Franku Hameru (Kevin Costner), bivšem rendžeru koji ni sam, zbog poodmaklih godina, više nije siguran da će ga poslužiti stare revolveraške vještine. Hamer je, pak, još skeptičniji prema svojem bivšem suradniku i prijatelju Maneyu Gaultu (Harrelson) koji je postao djed i za koga sumnja da se odao piću. Njih dvojica se na kraju ipak udruže i započinju dugu i mukotrpnu potragu, gdje trpe nepovjerenje državnih vlasti, suparništvo s FBI, kao i činjenicu da ne baš malen broj stanovnika Velikom depresijom opustošene zemlje u razbojnicima vidi heroje te im nastoji pomoći.

Fuscov originalni scenarij za The Highwayman je toliko star da su glavne uloge bile zamišljene za Paula Newmana i Roberta Redforda. O tome koliko su Costner i Harrelson dobri kao zamjena za te dvije ikone se može raspravljati, ali u kontekstu samog filma funkcioniraju više nego dobro, pa se čak može reći da su upravo oni najbolje od svega u The Highwaymen. Pomalo zaboravljeni i vidno ostarjeli Costner se sjajno snalazi u ulozi umornog, ali odlučnog lovca na zlikovce, kao što je Harrelson, koji je inače bio i jedan od producenata, vrlo dobar kao njegova savjest. Film se može pohvaliti i više nego dobrim ostatkom glumačke ekipe, pri čemu valja posebno istaći uvijek pouzdanog karakternog glumca Williama Sadlera u ulozi Barrowljevog oca. The Highwaymen, također, vrlo efikasno nastoji zadržati fokus filma na glavnim likovima, pa se tako Bonnie i Clyde, zapravo, gotovo ne pojavljuju u filmu i uglavnom služe kao oličenje zastrađujućeg psihopatskog Zla. Na žalost, scenarij, a ni režija inače solidnog Johna Leeja Hancocka, nisu u obzir uzeli ritam, pa je film jednostavno prespor, odnosno pretrpan nepotrebnim dijalozima i scenama, pogotovo u sredini filma. The Highwaymen postaje dobar tek na kraju, kada se vjerno rekonstruira jedna od najpoznatijih zasjeda u američkoj povijesti i poklonicima filma iz 1967. godine jasno stavlja do znanja koliko se bilo manipuliralo sa povijesnim činjenicama. The Highwaymen se stoga može preporučiti prije svega fanovima Costnera i Harrelsona, odnosno gledateljima koji sebi mogu priuštiti trošenje dragocjenog vremena na filmove koji bi trebali biti bitno kraći.

THE HIGHWAYMEN

uloge: Kevin Costner, Woody Harrelson, Kathy Bates, John Carrol Lynch, Kim Dickens, Thomas Mann, William Sadler

scenarij: Damon Lindelof

režija: John Lee Hancock

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10