Kategorija: Film

RECENZIJA: Nuspojave (2013)

English: Steven Soderbergh in Madrid. Cropped ...
Steven Soderbergh (izvor: Wikimedia Commons)
NUSPOJAVE
(SIDE EFFECTS)
uloge: Rooney Mara, Jude Law, Catherine Zeta Jones, Channing Tatum
scenarij: Frank Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

U današnjem Hollywoodu malo filmaša sebi mogu priuštiti ritam proizvodnje novih filmova kao Steven Soderbergh, koji je u 24 godine izbacio čak 27 cjelovečernjih ostvarenja. Takva hiperprodukcija obično sa sobom povlači potrebu za stalnim stilskim i tematskim inovacijama. Soderbergh se uistinu trudio da mu svaki novi film bude različit od prethodnog, čak i po cijenu ponekad pretencioznih eksperimenata s katastrofalnim rezultatima. No, kada bi se Soderberghu poklopile karte, slijedili su uspjesi na kino-blagajnama i festivalima. Njih se nakupilo dovoljno da sebi priušti najavu povlačenja sa filma, tako da bi mu “Nuspojave”, koje su se upravo pojavile u našim kinima, trebale biti, barem na neko vrijeme, posljednja stavka u filmografiji.

Radnja novog filma započinje na Manhattanu gdje živi Emily Taylor (Mara), mlada i lijepa žena čiji se nekadašnji idilični život raspao nakon što joj je muž Martin (Tatum) zbog burzovnih špekulacija završio u zatvoru. Nakon nekoliko teških godina je muž pušten na slobodu, ali se Emily i dalje osjeća nesretno te pokuša izvršiti samoubojstvo. Zbog toga završi u bolnici gdje joj iskusni psihijatar dr. Jonathan Banks (Law) dijagnosticira depresiju te je počne liječiti kroz kombinaciju psihoterapije i antidepresivnih lijekova. Neki od tih lijekova, međutim, imaju bizarne i neugodne nuspojave. Nastojeći ih izbjeći, Banks svojoj pacijentici daje nove eksperimentalne medikamente, dijelom motiviran i lukrativnom suradnjom s farmaceutskim tvrtkama. Emilyno stanje se, međutim, nimalo ne poboljšava, a što će na kraju dovesti do tragičnih posljedica.

Soderberghovo nastojanje da se publici ponudi “nešto drugo” se u slučaju “Nuspojava” odražava kroz zanimljiv žanrovski eksperiment. Film, naime, započinje kao svojevrsna antiteza “I u dobru i u zlu” – dok je film Davida O. Russella bio romantična komedija o maničnim duševnim bolesnicima, dotle se “Nuspojave” doimaju kao mrtvački ozbiljna drama o depresiji kao jednoj od najraširenijih i najneugodnijih bolesti današnjice. Sve je to dodatno začinjeno s time da se zaplet stavlja u kontekst aktualnih zbivanja, prije svega ekonomske krize, a scenarij Scotta Z. Burnsa se također pozabavio očigledno univerzalnom temom korupcije u zdravstvu, beskrupuloznosti farmaceutske industrije, burzovnog kriminala kao i ponekad tanke granice između liječničke prakse i kriminalnih zloporaba povjerenja. Ili barem tako izgleda sve negdje do polovice filma, kada one odjednom počnu skretati u vode “čistog” kriminalističkog trilera, s iznenadnim obratima koji izgledaju tek nešto bolje od prosječne epizode “Zakona i reda”. Do odjavne špice će ti obrati, pak, izgledati sve manje šokantni, pa će ih oni manje iskusni gledatelji uspjeti predvidjeti, uključujući neke scenarističke detalje karakteristične za ostvarenja koja se obično nazivaju eksploatacijskim “trashom”.

Scenarističke i konceptualne nedostatke “Nuspojava” koliko-toliko kompenzira Soderberghova režija, ali najveći adut filma predstavlja Rooney Mara. Ovim nastupom se mlada glumica nastoji maksimalno “odlijepiti” od uloge Lisbeth Salander u “Muškarci koji mrze žene”; u odnosu na taj lik je gotovo neprepoznatljiva i prilično uvjerljiva kao fizički i psihički krhka žena, nalik na protagonistice klasičnih hitchockovskih trilera. Jude Law je, pak, bio mnogo slabije sreće s prilično nezahvalnom ulogom psihijatra – ne samo što engleski glumac još uvijek izgleda previše mlad za iskusnog medicinskog profesionalca, nego će i publici trebati vremena da shvati da li je riječ o pozitivcu, negativcu ili duševnom bolesniku. Catherine Zeta-Jones je u svojoj ulozi nešto uvjerljivija, ali se ne pojavljuje tako često. Opći dojam je da je Soderbergh ponovno napravio film koji je istovremeno previše “umjetnički” i previše “komercijalan”. Valja se nadati da mu neće biti posljednji, jer postoje bolji načini da se okonča nečija filmska karijera.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: U sebi (2013)

Andrew Niccol
Andrew Niccol (izvor: Gage Skidmore)

 

U SEBI
(THE HOST)
uloge: Saoirse Ronan, Max Irons, Jake Abel, Diane Kruger, William Hurt
scenarij: Andrew Niccol
režija: Andrew Niccoil
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 125 '

 

Stephenie Meyer  može napisati djelo dostojno Nobelove nagrade za književnost, ali će joj trud biti uzaludan, jer joj filmski kritičari – barem oni koji su morali odsjediti svih pet filmova po njenim romanima iz sage “Sumrak” – nikada neće oprostiti to traumatično iskustvo, od koga je vjerojatno gore jedino ono koje su morali pretrpjeti književni kritičari. Zbog toga se može očekivati da će hollywoodska ekranizacija novog Meyerinog romana “U sebi”  od strane kritike biti dočekana na nož. Koliko je taj tretman opravdan, odnedavno mogu vidjeti i naši gledatelji.

 

Za razliku od “Sumraka”, novi roman i film su žanrovski ukotvljeni u svijetu znanstvene fantastike, pri čemu se koristi prilično popularni motiv invazije vanzemaljaca. Radnja započinje nekoliko godina nakon što su uljezi, koji sebe nazivaju Duše, uspjeli zavladati Zemljom i to tako što su kao paraziti preuzeli tijela ljudskih domaćina. Jedno od posljednjih ljudskih bića koje je doživjelo tu sudbinu je mlada Melanie Stryder (Ronan), koju vanzemaljci hvataju i impregniraju s parazitom koji sebe naziva “Lutalica”. On se suočava s time da su Melanienom tijelu ostali njena sjećanja, osjećaji i drugi tragovi ličnosti, te, potaknut s njima odlučuje pronaći grupu preostalih ljudi koju vodi Melanienin stric Jeb (Hurt), i u kojoj se nalazi njen bivši dečko Jared Howe (Irons).

 

Režija filma je povjerena Andrewu Niccolu, novozelandskom filmašu kome je upravo znanstvena fantastika žanrovska specijalnost, ali i jednom od rijetkih koji žanr shvaća kao nešto ozbiljnije od pukog plašenja buljookim čudovištima. I dok bi drugi filmaši koncept vanzemaljskih parazita koji kontroliraju ljude iskoristili za horor (poput klasičnih “Invazija tjelokradica” i bezbroj njihovih imitacija), Niccola daleko više zanimaju dramski potencijali. A još ga je više privukla prilika, da poput hvaljene “Gattace” koju je snimio na početku karijere, stvori distopijski svijet koji je na površini atraktivan i besprijekoran. Tako u ovom filmu vanzemaljci izgledaju poput manekena, voze besprijekorna vozila, nikad ne podižu glas, uglavnom izbjegavaju nasilje i zvuče prilično uvjerljivo kada tvrde da je Zemlja pod njihovom vlašću spašena od ratova, zagađenja i uništenja. Sve je to zahvalna podloga za moralne i druge dileme ljudsko-vanzemaljske protagonistice, ali Niccol se, na žalost, mora držati Meyerinog predloška i “sumrakovskog” recepta, pa se obavezni ljubavni podzaplet zakomplicira u ljubavni četverokut. Onog trenutka kada je Melanie/Lutalica sebe i publiku suoči s tim podzapletom, “U sebi” prilično gubi na svojoj početnoj atraktivnosti te postaje predvidljiv, pomalo razvučen, a i završnica – koja sugerira eventualni nastavak – je, u svjetlu “sumrakovskih” iskustava, više zastrašujuća nego katartička.

 

Gledatelji koji ovom filmu pristupe neopterećeni “Sumrakom”, s druge strane,  vjerojatno neće požaliti zbog potrošenih dva sata života. Niccol se iskazao kao više nego solidan režiser. Film vješto koristi minimalističke specijalne efekte, scenografiju i eksterijere kako bi se stvorio jednostavni, ali prilično uvjerljivi futuristički svijet. Niccol je dobro iskoristitio i glumačku ekipu, prije svega mladu Irkinju Saorsie Ronan,  koja je nakon briljantnog nastupa u “Okajanju” izrasla u jednu od najperspektivnijih glumica svoje generacije, i koja se ovdje više nego uspješno nosi sa složenom ulogom lika koji se doslovno mora boriti s glasovima u svojoj glavi. Diane Kruger se također dobro drži u onome što bi bila prilično nezahvalna uloga vanzemaljske negativke. Najveći glumački adut filma je bez svake sumnje William Hurt koji svojom minimalističkom ali efektnom glumom, poput Morgana Freemana u najboljim danima, daje dostojanstvo filmovima koji to inače ne bi zaslužili. A Meyer, također, još uvijek nije napisala nastavak. To nije jedini, ali će mnogima biti najvažniji razlog da “U sebi” dobije palac gore.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Proljetno ludilo (2012)

IMG-56074.jpg
Ashley Benson (izvor: Tabercil)
PROLJETNO LUDILO 
(SPRING BREAKERS)
uloge: James Franco, Selena Gomez, Vanessa Hudgens, Ashley Benson, Rachel Korine
scenarij: Harmony Korine
režija: Harmony Korine
proizvodnja: Muse Productions/A24 Films/Annapurna, SAD, 2012.
trajanje: 97 '

Nepuna dva desetljeća nakon što je postao slavan zahvaljujući scenariju za kontroverzni film “Klinci”, Harmony Korine se ponovno, ovaj put kao režiser, nastoji baviti društvenom patologijom mladih Amerikanaca lišenih roditeljske i svake druge kontrole. S obzirom da njegovi ranija redateljska ostvarenja, najblaže rečeno, nisu izazvala oduševljenje kod kritike, a još manje kod publike, za svoj novi projekt pod naslovom “Proljetno ludilo” je morao primijeniti drukčiji, nešto konvencionalniji, ali bi se na kraju ipak moglo reći i uspješniji pristup.

Originalni naslov “Spring Breakers” se odnosi na proljetne praznike koji već desetljećima služe kao tradicionalni izgovor američkim studentima za odlazak ritualni na more ili neku sličnu “cool” destinaciju gdje se svaki trenutak ili dolar u džepu troši na užitke koji su u pravilu ilegalni, nemoralni ili štetni po zdravlje. To predstavlja jedini životni cilj za četvoro protagonistica – studentice Faith (Gomez), Candy (Hudgens), Brit (Benson) i Cotty (Korine) – koje su ga spremne financirati čak i s razbojničkom pljačkom. Nakon nje slijedi put u St. Petersburg na Floridi i nezaboravni provod, brutalno prekinut uhićenjem zbog posjedovanja narkotika. Od kratkog, ali za proljetni raspust katastrofalnog, boravka iza rešetaka djevojke spašava živopisni lokalni reper/diler Alien (Franco) koji im plati kauciju. Dok je Faith skeptična prema njegovim motivima ili društvom u kome se kreće, njene prijateljice su oduševljene novim uzbuđenjima koje će ih odvesti s drugu stranu zakona i ugroziti im život.

Za razliku od ranijih ostvarenja, gdje je publiku nastojao šokirati što odvratnijim prizorima, Korine svoj novi film nastoji učiniti što atraktivnijim. To se ne odnosi samo na u trailerima intenzivno reklamirane detalje poput toga da se mlade protagonistice gotovo sve vrijeme pojavljuju odjevene u oskudne bikinije (a u ponekim scenama čak i bez ičeg), nego i na dopadljivu elektronsku glazbu Cliffa Martineza i Skrillexa te angažman francuskog direktora fotografije Benoîta Debiea koji jarkim bojama St. Petersburg opisuje prikazuje kao raj na zemlji. Međutim, kao i u mnogim sličnim slučajevima, dopadljiva forma često služi kao zamjena za ne tako duboki sadržaj. U slučaju “Proljetnog ludila” se to najlakše zapaža kod inzistiranja da se jedne te iste replike ponavljaju više puta, kao i protagonisticama koje, s izuzetkom Faith, prikazane kao gotovo jedna od druge neraspoznatljivi likovi. Na prvi pogled se čini da je jedina “šokantna” stvar u ovom filmu to što patološki razuzdane protagonistice tumače glumice koje su, s izuzetkom Korineove supruge Rachel, imidž izgradile ulogama dobrih curica u Disneyevim obiteljskim serijama.

Spas “Proljetnom ludilu” donosi ulazak Jamesa Franca na njegovoj polovici. Njegovo strastveno tumačenje Aliena – lika potpuno različit od onih na koje smo navikli u njegovom dosadašnjem opusu – daje filmu potrebnu dubinu; bez obzira na to što je Alien ljigavac prijetećeg izgleda, njegova iskrenost i beskompromisnost ga čini upečatljivim, pa na trenutke i simpatičnim likom. Njega bi se moglo shvatiti i kao svojevrsni Korineov alter ego, odnosno medij kroz koji u film dolazi vjerojatno najupečatljivija scena koja miješa opus pop-dive Britney Spears,  balet, poeziju i automatsko oružje.

Dio kritičara je, međutim, Korineu zamjerao to što previše vrluda na rubu između eksploatacijskog trasha (uključujući bezbrojne ponavljajuće scene prizora nalik na one koje svakog ljeta naši mediji šalju sa Zrča) i nastojanja da se ukaže na beznandnu moralnu i svaku drugu izgubljenost današnje generacije mladih Amerikanaca. Nekoliko iznenađujućih obrata, kao i prilično nekonvencionalna završnica, “Proljetno ludilo” ipak čine osvježenjem naše kino-ponude te filmom koji se može preporučiti čak i eksperimentima i “umjetničarenju” nesklonoj publici.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Posljednja patrola (2012)

English: Jake Gyllenhaal on a visit to New Eye...
Jake Gyllenhaal (izvor: Wikimedia Commons)
POSLJEDNJA PATROLA
(END OF WATCH)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michael Peña, Natalie Martinez, Anna Kendrick, David Harbour
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2012.
trajanje: 109 '

U Los Angelesu već desetljećima postoji simbiotski odnos između Hollywooda i gradske policije, koji se ogleda u tome da lokalni čuvari reda filmašima pružaju tehničke, logističke, savjetodavne i brojne druge usluge, a u zamjenu za to ih se u filmovima i TV-serijama veliča kao požrtvovne i efikasne borce protiv kriminala i svake druge vrste zla. Tu simbiozu, doduše, s vremena na vrijeme zna naruši sklonost hollywoodskih salonskih ljevičara da losangeleske crnokošuljaše sa značkama “politički korektno” prikažu kao fašističku paravojsku koja tlači etničke, rasne i druge manjine, leglo institucionalne korupcije ili mjesto kojim caruju militaristički manijaci, nasilni psihopati, alkoholičari, gutači tableta i slični kojima fali koja daska u glavi. Takav pristup je karakterističan za opus Davida Ayera, scenarista koji se proslavio filmom “Dan obuke”. Njegov najnoviji film “Posljednja patrola” se, međutim, vraća nešto tradicionalnijem pristupu prikazu “tanke plave linije” koja priječi da se Grad anđela pretvori u pakao.

Takav je stav telegrafiran naracijom protagonista na samom početku. Brian Taylor (Gyllenhaal) i Mike Zavala (Peña ) su dva policajca koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i nastoje ga obaviti profesionalno, čak i kada je u pitanju zloglasna oblast South Central čijim su ulicama dominiraju siromaštvo, droga i ulične bande. Radnja prati nekoliko mjeseci u njihovom životu, prilikom kojih će ih svakodnevno patroliranje opakim ulicama tjerati da češće od svojih kolega potežu oružje  i riskiraju život. Taylor i Zavala, prisiljeni sate provoditi u automobilu, su postali ne samo profesionalni partneri, nego i najbolji prijatelji. Njihov odnos, ali i godinama stjecane vještine uličnog preživljavanja, dolaze na kušnju nakon što su, obavljajući svoj redovni posao, stali na žulj jednom od opasnih “igrača” s druge strane meksičke granice.

Fabijan, Vjeko i ostatak družine iz RTL-ove “Policijske patrole” vjerojatno ne bi imali ništa protiv da ih se na ekranu prikazuju onako kao što je Ayer u svom filmu prikazao njihove fiktivne kolege. Oni su prikazani ne samo kao vrhunski i požrtvovni profesionalci spremni riskirati život za sugrađane, nego i kao uzorni supruzi i roditelji, te osobe spremne vlastiti kodeks časti primijeniti čak i na ulične barabe. Ono što zvuči kao jeftina propaganda, na ekranu zapravo izgleda kao prilično uvjerljiva urbana drama. To se prije svega ima zahvaliti sjajnoj glumačkoj ekipi među kojom se ističe Michael Peña, kojeg smo nedavno imali prilike vidjeti kako sličan lik policajca tumači u daleko lošijem “Gangsterskom odredu”. On je stvorio izuzetno dobru “kemiju” s Jakeom Gyllenhaalom, koji je, ne samo zahvaljujući tome što mu je obrijana glava, gledatelje uspio uvjeriti da na ekranu vide pravi lik, a ne hollywoodsku zvijezdu. I sporedni glumci su bili na visini, uključujući šarmantnu Annu Kendrick u tradicionalno nezahvalnoj ulozi Taylorove djevojke. Ayerov scenarij se doima neobično svježim zahvaljujući svojoj nekarakterističnoj strukturi, u kojoj se niz naizgled nepovezanih vinjeta tek pred sam kraj filma spaja u čvrst zaplet. Nekonvencionalna završnica, pak, stvara za današnji Hollywood neobično snažan emocionalni efekt.

“Posljednja patrola” se također odlikovala prilično niskim budžetom, što je dijelom posljedica Ayerovog inzistiranja na realizmu. U njemu se, međutim, malo pretjeralo, a što se prije svega odnosi na nastojanje da se zbivanja prikažu u pseudodokumentarističkom stilu. Zbog toga je Taylor, ne baš uvjerljivo, pretvoren u izvanrednog studenta na koledžu koji za diplomski rad snima dokumentarac uz pomoć mini-kamere na svojoj uniformi; još je manje uvjerljivo inzistiranje na tome da i pripadnici uličnih bandi također bilježe svoje “pothvate”. Neke od akcijskih scena su zbog inzistiranja na “kameri iz ruke”, također prilično nejasne. Usprkos tih nedostataka “Posljednja patrola” je ostvarenje koje itekako zaslužuje publiku.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Carstvo velikog Oza (2013)

***** Five Star MOVIE REVIEW: “Oz The Great an...
(izvor: ImagePros)
CARSTVO VELIKOG OZA
(OZ THE GREAT AND POWERFUL)
uloge: James Franco, Mila Kunis, Rachel Weisz, Michelle Williams, Zach Braff, Bill Cobbs, Joey King
scenarij: David Lindsay-Abaire & Mitchell Kapner
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

Hollywoodu nije ništa sveto, pogotovo kada se kroz remakeove i nastavke spoje pohlepa i nedostatak kreativnosti. To ponekad zna rezultirati prčkanjem čak i po onome što se smatra ključnim dijelom ne samo vlastite, nego i svjetske kulturne baštine, a što je čak i najšira publika sklona odbaciti kao svetogrđe. Otprilike tako bi se mogla objasniti sudbina brojnih adaptacija “Čarobnjaka iz Oza”, popularne dječje knjige Franka L. Bauma, koje su ostale beznadno zasjenjene znamenitom MGM-ovom verzijom Victora Fleminga iz 1939. godine. Nju je, po svemu sudeći, ipak izbjeglo “Veliko carstvo Oza”, ambiciozan Disneyev projekt, u kina izbačen nepuna tri desetljeća nakon što se studio opekao s neslužbenim nastavkom “Povratak u Oz”, odbačenim i od kritike i od publike.

Novi film umjesto nastavka predstavlja pred-nastavak, odnosno kazuje priču o podrijetlu naslovnog lika u Baumovoj knjizi i njegovom dolasku u čarobnu zemlju Oz. Na samom početku je on predstavljen kao Oscar Diggs (Franco), mađioničar čije su visoke ambicije u raskoraku s mnogo banalnijom stvarnošću zabavljača u putujućem cirkusu, kao i ne baš visokim moralnim standardima, pogotovo kada je ljepši spol u pitanju. Nakon što se našao u Kansasu, stjecaj okolnosti i lokalnih vremenskih prilika ga odvede na dramatično putovanje koje će završiti u nepoznatoj zemlji punoj neobičnih stvorenja. Prva koja će mu ukazati dobrodošlicu je princeza Theodora (Kunis), koja mu objasni kako je kralja njene zemlje ubila zla vještica, te kako Diggsov dolazak predstavlja ispunjenje proročanstva o čarobnjaku koji će ih spasiti. Diggs se brzo prilagodi novoj ulozi, a još brže nakon što dođe u Smaragdni grad kod Theodorine skeptične sestre Evanore (Weisz) koja mu svejedno objasni kako ga u slučaju ispunjenja misije čeka prijestolje Oza i nezamislivo bogatstvo. Da bi ga stekao, Diggs odlazi na put u jazbinu zle vještice u Mračnoj šumi, pri čemu ga prate krilati majmun Finley i Porculanska djevojčica.

Jednako težak i prilično nezahvalan zadatak je čekao i Sama Raimija, kome je Disney povjerio režiju ovog filma. S jedne strane je bio imperativ da se publici ponudi nešto uistinu novo, a s druge strane da se previše ne odmakne od parametara uspostavljenih 1939. godine; “Veliko carstvo Oza” se isto tako publici moralo “prodati” kao djelo vezano uz MGM-ov klasik, iako je drugi hollywoodski studio na njega imao prava. Raimi je u tome uglavnom uspio, iskoristivši ne samo budžet dostojan suvremenog hollywoodskog blockbustera, nego i za današnji Hollywood neobično veliku količinu domišljatosti. Najveća novina u odnosu na stari film su, dakako, specijalni efekti i 3D tehnologija; tu je, međutim, Raimi prilično lukavo kroz nove tehnike odao počast starima – kao i Flemingov, i novi film za početne scene u Kansasu koristi crno-bijelu tehniku; Raimi namjerno sužava ekran na format 4:3, da bi ekran raširio zajedno s dolaskom boje u scenama smještenim uz Oz. Isto tako, neke od likova iz Oza tumače isti glumci kao i likove u Kansasu. S druge strane je primjetan nedostatak pjesama i sličnih glazbenih brojeva, koji fanovima originala i neće previše zasmetati, dijelom zahvaljujući poslovično kvalitetnoj partituri Dannyja Elfmana.

“Carstvo velikog Oza”, s druge strane, ozbiljno pati zbog problema s castingom. Hiperaktivni i u posljednje vrijeme svenazočni James Franco nije bio najsretniji izbor za komplicirani lik sitnog hohštaplera koji, u skladu s holivudskim klišejima, malo prebrzo postaje heroj. Ni ostatak glumačke ekipe se nije previše istakao, pa će, tako, na primjer, Mila Kunis ostati bolje upamćena zbog šminki koja ju čini neraspoznatljivom od Marion Cotillard. Iako primjetno bolji nego što sugeriraju mlake kritike i s komercijalnim uspjehom koji se doima opravdanijim nego kod većine hollywoodskih blockbustera, Raimijev se teško može mjeriti sa svojim velikim prethodnikom. A to će biti još teže kada dođu neizbježni nastavci.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Metak u glavu (2013)

U.S. actor Sung Kang at the 2007 Sundance Film...
Sung Kang (izvor: Wikimedia Commons)
METAK U GLAVU 
(BULLET TO THE HEAD)
uloge: Sylvester Stallone, Sung Kang, Sarah Shahi, Jason Momoa, Adewale Akinnuoye-Agbaje, Christian Slater
scenarij: Walter Hill & Alessandro Camon 
režija: Walter Hill
proizvodnja: Dark Castle/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 92 '

Među velikanima tzv. “Novog Hollywooda” 1970-ih posljednja desetljeća su bila najmanje sklona Walteru Hillu. Nekoć hvaljeni tvorac klasika akcijskog žanra kao što su “Ratnici podzemlja” i “Zavjera u San Franciscu”, je svojim novijim radovima uglavnom izazivao razočarenja. Nešto slično bi se moglo reći i za najnovije ostvarenje “Metak u glavu”, koje je neslavno propalo na američkim kino-blagajnama te predstavljalo ozbiljni komercijalni kiks za glavnog lumca Sylvestera Stallonea. Dio promatrača, pogotovo onih koji sve gledaju kroz prizmu američkih kulturnih ratova, time je bio oduševljen, zaključivši kako je publika konačno odbacila revolveraško nasilje kao oblik zabave; drugi dio je, pak, fijasko pripisao Stalloneovoj podršci inicijativama za oduzimanje oružja građanima – nešto što se teško može pomiriti s njegovim likom u filmu i sa stavovima velikog broja ciljane publike. “Metak u glavu” je, doduše, nešto malo bolje prošao kod kritike, a koliko je to opravdano se odnedavno može vidjeti i kod nas.

Radnja, koja se temelji na grafičkom romanu francuskog strip-crtača Alexisa Nolenta, je smještena u New Orleans, živopisnu američku metropolu čija bogata tradicija uključuje i duboko ukorijenjenu korupciju. Protagonist je Jimmy Bobo (Stallone), iskusni kriminalac koji se desetljećima bavi plaćenim ubojstvima. Nedugo nakon posljednje, naizgled rutinske, likvidacije Bobo i sam postane metom plaćenog ubojice (Momoa), ali, mu za razliku od svog mlađeg partnera, uspije izbjeći. Bobo je odmah zaključio kako ga naručitelji posljednjeg posla žele likvidirati, ali ih on sam, s obzirom da je bio angažiran preko posrednika, ne može odmah identificirati. U međuvremenu u New Orleans iz Washingtona dolazi policijski detektiv Kwon (Kang), koji istražuje korupcijski skandal u koji je bila upetljana posljednja Bobova žrtva. Njegova istraga je, pak, otežana time što lokalni policajci, koji se nalaze u džepu kriminalaca, žele trajno ukloniti svog kolegu. Twon i Bobo su stoga prisiljeni međusobno surađivati kako bi pronašli naručitelje ubojstva, pri čemu je pitanje što s njima na kraju učiniti – uhititi ih ili jednostavno skratiti za glavu – od sekundarne važnosti.

Hill se u svom novom filmu nimalo ne trudi gledateljima ponuditi nešto naročito novo ni originalno. Scenarij, koji je napravio zajedno sa Alessandrom Carmonom, predstavlja zbirku klišeja, odnosno svojevrsni školski primjer konfekcijskih akcijada koje su se štancale 1980-ih. Tu se nalazi gotovo sve – protagonist motiviran željom da osveti partnera; korištenje ultranasilnih, nezakonitih ali na kraju efikasnih metoda za istjerivanje pravde; sparivanje protagonista s novim partnerom koji predstavlja njegov svjetonazorski antipod i s kojim će se usprkos toga sprijateljiti; i, naravno, završni obračun u usamljenoj tvornici gdje će se protagonist s glavnim negativcem pošajbati prsa u prsa. Netko drugi bi od svega ovoga napravio parodiju, ali ne i Hill, koji priču i likove tretira sasvim ozbiljno. Ono što film čini gledljivim, a u mnogim trenucima i zabavnim, jesu crnohumorne replike, dopadljivi prikaz njuorlinške glazbene scene i nekih drugih detalja tamošnjeg života, ali i prilično raspoložena glumačka postava. Ona uključuje kako i Sarah Shahi (nekadašnju partnericu protagonista TV-serije “Put osvete”) u prilično nezahvalnoj ulozi Bobove kćeri (u kojoj se, gotovo kao i svi ženski likovi, pojavljuje gola) tako i samog Stallonea koji prikazuje kako se još uvijek vrlo dobro nosi sa svojim godinama, kao što je to u svoje vrijeme znao raditi i Charles Bronson. Kang, korejsko-američki glumac angažiran kako bi kao azijski policijski “geek” dao kontrast tvrdom uličnom kriminalcu, je, međutim, daleko manje upečatljiv. Srećom, Hill je, za razliku od mnogih svojih kolega, zadržao smisao za ekonomičnost, pa za današnji Hollywood neobično kratkih 90 minuta prolazi vrlo brzo i po gledatelje uglavnom ugodno.

OCJENA:5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Hitchcock (2012)

New York Premiere of HITCHCOCK - Ziegfeld Thea...
(izvor: ChrisGoldNY)
HITCHCOCK
uloge: Anthony Hopkins, Helen Mirren, Scarlett Johansson, Danny Huston, Michael Wincott
scenarij: John J. McLaughlin
režija: Sacha Gervasi
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Prilično je teško pronaći 45 sekundi koje su imale veći utjecaj na povijest filma i popularnu kulturu od znamenite scene tuširanja u Hitchcockovom filmu “Psiho”. Sam film, jedan od rijetkih za koje se može reći “da nakon njega ništa nije bilo isto”, nije imao previše sreće kada je na dnevni red došla njegova neposredna eksploatacija od strane matičnog studija. Nakon neizbježnog nastavka i zaboravljene TV-serije je poklonicima Hitchcockovog djela 1998. stiglo svetogrđe u obliku Gus Van Santovog “kadar-po-kadar” remakea zbog koga su gotovo svi kritičari u svojim recenzijama koristili riječ “nepotreban”. Nešto slično bi moglo zadesiti i “Hitchcock”, biografski film Sache Gervasija koji kao temu koristi upravo snimanje Hitchcockovog najpoznatijeg filma.

Scenarij Johna J. McLaughlina se temelji na knjizi filmskog povjesničara Stephena Rebelloa iz 1990. godine. Radnja započinje godine 1959. na trijumfalnoj premijeri trilera “Sjever-sjeverozapad”, u trenutku kada se Alfred Hitchcock (Hopkins) nalazi na vrhuncu slave, uživajući reputaciju “majstora napetosti” i najpoznatijeg filmskog režisera u Hollywoodu. Hitchcock je, međutim, svjestan da se ukus publike mijenja i da joj, želi li je zadržati, mora ponuditi nešto potpuno drukčije od hičkokovskih trilera. Rješenje dolazi u obliku romana Roberta Blocha o seksualno frustiranom ubojici; Hitchcok od njega odluči napraviti niskobudžetni horor koji će šokirati publiku. Njegova supruga i stalna suradnica Alma Reville (Mirren) je skeptična prema toj ideji, ali mu na kraju pristaje pomoći. Uvjeriti studio da podrže takav ne-hičkokovski projekt, kao i službene cenzore da odobre pojedine “problematične” scene, je mnogo teže, pa na kraju Hitchockovi projekt pokreću tek nakon što založe vlastitu kuću. Dok se film snima, Hitchock, po svom običaju, razvija naklonost prema glamuroznoj glavnoj glumici Janet Leigh (Scarlett Johannsson), ali i postaje ljubomoran nakon što mu supruga počne surađivati sa scenaristom Whitfieldom Cookom (Huston) na drugom projektu.

Britanac Sacha Gervasi je poznat prije svega kao autor nagrađivanog dokumentarca “Anvil! The Story of Anvil”, u kome je prikazao karijeru nekoć popularnu, a sada zaboravljenu heavy metal grupu. Iako se na prvi pogled činilo da ga to čini specijalistom za biografije umjetnika, put od dokumentarca do igrane filmske biografije se za Gervasija pokazao preteškim, a neka od nametnutih ograničenja preteškim. To se, doduše ne odnosi na prikaz Hollywooda 1950-ih, kao i neosigurana autorska prava, zbog kojih su kao lokacije snimanja “Psiha” korišteni Paramountovi umjesto Universalovih studija. Najveće od svih ograničenja je, međutim, bio scenarij Johna J. McLaughlina koji od stvaranja filma – koje ponekad može biti prilično uzbudljivi i fascinantni proces – ne zna stvoriti pravu dramu. To se na najgori mogući način kompenzira kroz umjetno napuhanu bračnu krizu između Hitchocka i Reville, kao i nimalo uvjerljivi podzaplet vezan za Cooka. Kada je jasno da se čak ni time neće moći napuniti sat i pol filma, u film je kao jedan od likova ubačen i Ed Gein, zloglasni serijski ubojica koji je inspirirao Roberta Blocha. On je prikazan kao svojevrsni Hitchcockov “alter ego” i zamišljeni prijatelj koji mu pomaže pronaći inspiraciju. Iako danas već pomalo zaboravljeni Michael Wincott dobro tumači tu ulogu, ona je prilično nezahvalna, s obzirom da njegova pojava razbija svaki tračak filmske iluzije i prije izgleda kao očajnički pokušaj da se rutinska filmska biografija na silu učini “drukčijom”. Osnovni problem – činjenicu da filmofilska publika kojoj je ovaj film namijenjen zna kako će on završiti – ni McLaughlin ni Gervasi nisu znali riješiti. Opći dojam nimalo ne popravlja inače prilično raspoložena glumačka ekipa, pa “Hitchock” na kraju prije izgleda kao rutinerska televizijska biografija nego dostojno odavanje počasti jednom od najvećih filmaša svih vremena.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Komentar na 85. dodjelu “Oscara”

Kao i mnoge prije nje, i 85. dodjela Oscara je proizvela dovoljno materijala za za buduće povjesničare filma da se, s udaljenosti od nekoliko godina ili desetljeća, počnu pitati “kako je taj naslov mogao dobiti nagradu”. Ni Affleckov “Argo”, čiji trijumf usprkos na prvi pogled snažnoj konkurenciji nije predstavljao naročito iznenađenje, ne može previše pretendirati na titulu budućeg filmskog klasika ili najboljeg filma proizvedenog godine 2012.

Buduće rasprave na tu temu će, bez sumnje, biti zasjenjene i nekim proteklih mjeseci otvorenim kontroverzama, koje se prvenstveno tiču činjenice da se tri glavna “oskarovska” favorita – “Lincoln”, “Argo” i “Operacija Bin Laden” – temelje, ili, preciznije, tvrde da se temelje na istinitim događajima. U sva tri slučaja su ti navodi postali predmetom većeg ili manjeg osporavanja, ali isto tako implicitnih i eksplicitnih optužbi njihovim autorima da su poslužili kao oruđe propagande. Na pitanje čije je odgovoreno bez imalo suptilnosti na samom završetku ceremonije, kada je pobjednika proglasila Prva dama SAD okružena uniformiranim pripadnicima oružanih snaga. Time je više nego jasno demonstriran novi poredak u kome između američke vlade i zabavne industrije postoji čvrst simbiotski odnos, nezamisliv pred deset godina kada su dobitnici zlatnih kipića u predvečerje iračkog rata proklinjali Busha. Nedugo nakon ceremonije se, pak, otkrilo da je gostovanje Michelle Obama “uredio” moćni hollywoodski producent Harvey Weinstein, kao i to da je oskarovsku kampanju za njegov film “I u dobru i u zlu” vodila Stephanie Cutter, članica Obaminog izbornog stožera.

Priredba nije postala potpuna farsa zato što je “Lincoln”, koji se može shvatiti kao najeksplicitniji homage Obami – proglašenom za Lincolnov alter ego – u oskarovskoj utrci ipak ostao kratkih rukava. Nije to bilo zbog određenih kreativnim razlozima pravdanih povijesnih nepreciznosti, kao što su identiteti određenih kongresnika ili Lincolnov “kočijaški” rječnik, a još manje zbog toga što je “Lincoln” objektivno lošiji od svojih protukandidata; glavni razlog su bizantinske unutarhollywoodske intrige, odnosno antipatija i zavist koju Spielberg već desetljećima izaziva među svojim kolegama – glasačima Akademije.

“Lincolnov” poraz, međutim, neće izazvati onakve emocionalne reakcije kakve je izazvala propast nekoć najvećeg favorita “Operacije Bin Laden”. Film je autsajderom postao onog trenutka kada je nekolicini kritičara zasmetalo da film uz scenu hvatanja Bin Ladena – najveće dostignuće Baracka Obame – sadrži i scene mučenja – najvećeg grijeha njegovog prethodnika – odnosno sugestije da između te dvije krajnosti možda postoji određena uzročno-posljedična veza. Iako se o tome može dugo i široko raspravljati, hollywoodska salonska ljevica uglavnom nije htjela riskirati; Kathryn Bigelow je od male pomoći bila podrška ljevičarskog gurua Michaela Moorea, nakon što je na čelo kampanje protiv njenog filma stao Ed Asner, bivši predsjednik moćnog glumačkog sindikata SAG. Kada je film dobio tek utješni (i zbog istog broja glasova sa “Skyfallom” podijeljeni) Oscar za zvučne efekte, neki komentatori, poput “Guardianovog” Glenna Greenwalda, nisu nimalo krili svoje oduševljenje.

Ni pobjednik “Argo”, dakako, nije mogao izbjeći probleme s optužbama za nedostatak povijesne autentičnosti, iskusnijim gledateljima vidljiv i nakon očiglednog “dotjerivanja” završne scene bijega. Isto onako kao što je završnica učinjena uzbudljivijom nego što je bila, tako je ignorirana i zanemarena uloga kanadskih dužnosnika u tim događajima. A optužbe za propagandu će biti teško izbjeći s obzirom da je, u nastojanju da se očuva hepi end, posve zaboravljena Operacija Orlova Kandža, mnogo spektakularniji pokušaj spašavanja talaca u Teheranu, završen tragikomičnim fijaskom u iranskoj pustinji. Možda o njoj netko jednom snimi film, ali je malo vjerojatno da će biti kandidat za “Oscara”.

RECENZIJA: Ana Karenjina (2012)

Keira K as Anna K (1 of 2)
(izvor: Photogrammaton)
ANA KARENJINA
(ANNA KARENINA)
uloge: Keira Knightley, Aaron Taylor-Johnson, Jude Law, Domnhall Gleeson, Alicia Vikander
scenarij: Tom Stoppard
režija: Joe Wright
proizvodnja: Working Title/Focus Features, V. Britanija, 2012.
trajanje: 130 '

Usprkos toga što zbog svoje dužine baca u očaj sve prisiljene da je čitaju kao lektiru, Tolstojeva “Ana Karenjina” uživa izuzetnu popularnost među filmašima. U više od sto godina na ekranima se izredao cijeli niz filmskih Ana Karenjina, uključujući Greta Garbo u dva filma u rasponu od osam godina. Zbog toga svaka nova adaptacija Tolstojevog romana predstavlja izazov za filmaša koji publici nastoji pružiti nešto originalno. U slučaju britanskog režisera Joea Wrighta dodatni problem je bio taj što su njegovi najuspješniji filmovi upravo kostimirane drame, odnosno što je za naslovnu ulogu angažirao svoju muzu Keiru Knightley, kojoj mnogi pripisuju uspjeh Ponosa i predrasuda i Okajanja. Wright je, nastojeći spriječiti da njegova adaptacija izazove “deja vu” kod gledatelja, kod stvaranja novog filma povukao neke prilično radikalne poteze, nastojeći da njegova Ana Karenjina bude, kao što su to nekada govorili montipajtonovci, “nešto sasvim drugo”.

Radnja započinje u carskoj Rusiji 1874. godine, u kojoj grof Aleksej Aleksandrovič Karenjin (Law) uživa ugled na mjestu visokog državnog službenika. Posvećen karijeri, uglavnom je zanemario svoju dvadeset godina mlađu suprugu Anu Arkadjevnu, s kojom ima sina po imenu Sergej. Ona, pak, ima dovoljno vremena za intenzivni društveni život, ali i pomaganje u rješavanju obiteljskih i bračnih problema svoje rodbine. Na jednom takvom putovanju se sretne s grofom Aleksejom Kirilovičem Vronskim (Taylor-Young), mladim i privlačnim konjičkim časnikom. U njega se zaljubi te započne preljubničku aferu koja će rezultirati s djetetom i velikim skandalom. U međuvremenu idealistički seoski plemić Konstantin Dimitrijevič Levin (Gleeson) pokušava osvojiti srce mlade kneginje Jekaterine “Kiti” Ščerbacke (Vikander).

Većina ekranizacija Tolstojevog romana se iz razumljivih razloga koncentrirala prvenstveno na glavni zaplet vezan uz vezu naslovne junakinje i Vronskog, nastojeći maksimalno iskoristiti njene melodramatske potencijale. Sve je to obično bilo nauštrb Levina čiji je lik, svojevrsni alter ego Lava Nikolajeviča, služio kako bi roman dobio “dublji” društveni sadržaj i eksplicitnije promicao agrarno-socijalističke ideje svog autora. Tu je nepravdu u ovom slučaju nastojao ispraviti ugledni britanski dramatičar Tom Stoppard čiji scenarij daleko vještije nastoji pomiriti vjernost predlošku s ograničenjima cjelovečernjog formata. U tome je od velike pomoći i Domnhall Gleeson, sin mnogo poznatijeg irskog karakternog glumca Brendana Gleesona, koji prilično suzdržanom ali efektnom glumom uspijeva od publike ishoditi simpatije za svoj lik. Dobar je posao napravila i šarmantna Alicia Vikander, čiji je aristokratski lik bitno različit od onog koga je tumačila u “Kraljevskoj aferi”.  Wright sve to upotpunjuje i s neobičnim castingom Jude Lawa, glumca koji je ne tako davno bio “muška barbika”, a sada hrabro tumači lik sredovječnog rogonje.

Najhrabriji potez Joea Wrighta u adaptaciji “Ane Karenjine” se, međutim, pokazao pogrešnim. Wright je zaključio kako je briga o održavanju ugleda među pripadnicima ruske aristokracije njih tjerala da se u javnosti ponašaju poput glumaca u predstavi. Kako bi to telegrafirao publici, odlučio je skoro cijeli film snimiti na kazališnoj pozornici uključujući korištenje očigledno umjetnih kulisa, maketa željeznica, a i kroz scene u kojima se likovi kreću kroz baletnu koreografiju. Ovakav pristup ispočetka izgleda kao osvježenje, ali s vremenom postaje samodopadno i za publiku sve iritantnije iživljavanje filmaša koji je davno priznao “da se voli pokazivati”. Sreća koja ga je ranije pri tome dobro služila ga je ovdje ostavila. Izuzetno je loš izbor Aarona Taylora-Younga za Vronskog, čija plava perika film pretvara u samoparodiju. Ni Knightley se sa svojim prikazom neurotične heroine nije proslavila. Srećom, na bolju “Anu Karenjinu” najvjerojatnije nećemo morati dugo čekati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Umri muški: Dobar dan za umiranje (2013)

a good day to die hard
(izvor: 2TOP: Wallpapers, Fashion, music,)
UMRI MUŠKI: DOBAR DAN ZA UMIRANJE
(A GOOD DAY TO DIE HARD)
uloge: Bruce Willis, Jai Courtney, Sebastian Koch, Julija Snigir, Radivoje Bukvić, Sergej Kolesnikov
scenarij:Skip Woods
režija: John Moore
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 97 '

U filmu “Umri muški: Dobar dan za umiranje” se gledatelje nekoliko puta, a jednom čak i iz ustiju likova, nastoji podsjetiti da je Reagan umro i da su 1980-e odavno završile. No, i u ovom novom svijetu, gdje je hladni rat daleka uspomena, američki predsjednici dobivaju Nobelove nagrade za mir, a mahanje oružje i mačizam se smatraju oblicima društvene patologije, svejedno ima mjesta za one koji bi reaganovskom kaubojštinom trebali rješavati domaće i svjetske probleme. Ili barem u to publiku nastoje uvjeriti autori petog filma iz serijala “Umri muški”.

Četvrt stoljeća nakon što se po prvi put našao na pogrešnom mjestu i bio prisiljen spašavati svijet od dijaboličkih zlikovaca, skromni njujorški policijski detektiv John McClane (Willis) odlazi na još jedno putovanje koje će ga dovesti u hrpu nevolja. Ostarjeli McCLane, naime, ima odraslog sina Johna Juniora (Courtnay) s kojim nije razgovarao desetljećima. Mladić je u međuvremenu upao u loše društvo, otišao u Rusiju, ustrijelio lokalnog mafijaša te nakon uhićenja u zamjenu za slobodu tamošnjim vlastima ponudio svjedočenje protiv bivšeg tajkuna i političkog zatvorenika Komarova (Koch). McLane dolazi u Moskvu kako bi mu pomogao, i to upravo u trenutku kada je ona napadnuta; ubrzo se ispostavi da je Junior, zapravo, tajni agent CIA-e i da je sve dio plana da se Komarov oslobodi. McLaneova intervencija je to poremetila, te sada otac i sin moraju prebroditi svoje nesuglasice i pokušati izvući Komarova iz Rusije dok ih progone ubojice iza kojih stoji korumpirani političar i Komarovljev bivši partner Čagarin (Kostelnikov).

Kada je u pitanju franšiza započeta ostvarenjem koje se smatra jednim od najboljih akcijskih filmova svih vremena, sasvim je opravdano očekivati da će kasniji nastavci biti nešto lošiji, odnosno da će se “Umri muški” po stilu a i sadržaju bitno razlikovati od onog krajem 1980-ih. Poklonici McTiernanovog klasika, međutim, će teško moći sakriti svoje razočarenje petim filmom koji je od Willisovog “običnog čovjeka koji radi svoj posao” stvara superheroja koji spašava svijet. Još je iritantnije nastojanje da se franšizi umjetno produžava životni vijek preko junakovog sina, uvedenog s neba pa u rebra u najboljoj maniri jeftinih sapunica, a sve samo zato da novoj generaciji preda štafeta i tako preduhitri Willisovih “šest banki”. U tome se načinila kobna pogreška angažmanom Australca Jai Courtneya, publici poznatog kao zlosretni Spartakov kolega Varro iz popularne TV-serije; u ovom filmu je on uglavnom iritantan, a scene u kojima otac i sin u pauzi akcije nastoje riješiti vlastite razmirice – koje predstavljaju najbolji dio filma – funkcioniraju više zbog samoparodijskog konteksta nego zbog “kemije” između Courtneya i Willisa.

One, na žalost, prekratko traju, a scenarij Skipa Woodsa potrebi za demonstriranje CGI tehnologije, pirotehnike i budžeta za razbijene automobile žrtvuje svaku trunku zdravog razuma ili veze sa stvarnim svijetom. Ono što služi kao izgovor za zaplet je, doduše, inspirirano stvarnim sukobom Putina i Mihaila Hodorkovskog, ali teško da će itko ovaj film u Kremlju shvatiti previše ozbiljno s obzirom da izlizane hladnoratovne klišeje prati neobraćanje pažnje na sitne detalje o postojanju međunarodne granice između Rusije i Ukrajine, odnosno količini radijacije koje ljudsko biće, uključujući i holivudske superjunake, može preživjeti bez zaštitne odjeće. Publici spretnijeg uha će isto tako smetati i replike njemačkog glumca Sebastiana Kocha čiji izgovor ne odaje poznavanje ruskog kao maternjeg jezika. Iako ne predstavlja potpuno gubljenje vremena i ima poneki lucidni ili barem atraktivni trenutak (u slučaju muških gledatelja vezanih uz rusku manekenku i glumicu Juliju Snigir), jedna od boljih stvari u ovom filmu je ta što relativno kratko traje. Gledajući što su Woods i režiser John Moore napravili, nije ugodno zamsliti što bi bilo da je “Dobar dan” potrajao za franšizu standardnih dva sata i nešto.

OCJENA: 3/10