Kategorija: Film

RECENZIJA: Čovjek od čelika (2013)

ČOVJEK OD ČELIKA
(MAN OF STEEL)
uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Diane Lane, Kevin Costner, Russell Crowe
scenarij: David S. Goyer
režija: Zack Snyder
proizvodnja: Warner Bros/Legendary/Syncopy/DC Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 143 '

 

S obzirom da današnja dominacija stripovskih superheroja  hollywoodskim ekranima potječe od “Supermana”, blockbustera iz daleke 1978. godine, na prvi pogled se čini čudnim što je najpoznatiji stripovski lik morao tako dugo čekati da se pokrene nova franšiza. Pri tome se može komotno zaboraviti “Povratak Supermana” s Brandonom Routhom iz 2006. godine, koji je, uspkros pristojnih komercijalnih rezultata, dao dodatnog materijala za legende o Supermanovoj kletvi. Priča bi se na kraju mogla ponoviti i s najnovijim pokušajem, filmom “Čovjek od čelika” Zacka Snydera, koji, doduše, obara rekorde na kino-blagajnama, ali s primjetnim nedostatkom entuzijazma kod kritike, pa i kod strip-geekova čija se riječ,  kada je u pitanju suvremeni Hollywood, često doima posljednja.

 

Zaplet u osnovi predstavlja svojevrsnu kombinaciju prva dva nastavka iz originalne franšize sa Christopherom Reevom u glavnoj ulozi. Jor-El (Crowe), znanstvenik s dalekog planeta Krypton, suočen s neumitnim uništenjem vlastitog svijeta, šalje svog novorođenog sina Kal-Ela na Zemlju. Mališan završi u Kansasu gdje ga usvoji dobrodušni par i s vremenom nauči kako kontrolirati i skrivati svoje očigledno vanzemaljske moći. 33 godine kasnije, sada već odrasli čovjek po imenu Clark Kent (Cavill) kreće na odiseju s ciljem da otkrije vlastito porijeklo i svrhu dolaska na Zemlju. Situaciju zakomplicira istraga novinarke Lois Lane (Adams), ali i dolazak kryptonskog generala Zoda (Shannon) koji u Kal-Elu vidi priliku da obnovi Krypton, ali na račun Zemlje i njenih stanovnika.

 

Usprkos sličnosti u priči o nastanku glavnog protagonista, “Čovjek od čelika” odaje dojam da su se autori trudili što više udaljiti od Reeveovog Supermana. S druge strane su možda previše nastojali kopirati stil i opći ugođaj najnovije trilogije o Batmanu, a to i ne iznenađuje jer je jedan od producenata ovog filma bio njen tvorac William Nolan. Tako je novi Superman daleko mračniji (čak doslovno, s obzirom da je Supermanov kostim postao sivoplave i tamnocrvene boje) i ozbiljniji. Režiser Zack Snyder , pak, ozbiljnost sugerira “hipsterskim” korištenjem flashbackova, ali i protagonistom koji se gotovo nikada u filmu ne nasmiješi. Njegov autorski potpis se prvenstveno vidi kroz inzistiranje na CGI-ju, odnosno prikaz svakog centa od 225 milijuna dolara budžeta. Taj pristup najbolje prolazi na početku, odnosno pomalo razvučenim scenama na Kryptonu gdje je vanzemaljski svijet prikazan s originalnom scenografijom i kostimografijom. Na kraju će, međutim, završni obračun na ulicama američkog velegrada koji pri tome postaje žrtva brutalne destrukcije biti neraspoznatljiv od sličnih i potpuno neproduhovljenih scena u prošlogodišnjim “Osvetnicima” i pretprošlogodišnjim “Transformerima”. Čak ni 3D nije od neke posebne pomoći; gledatelji će ga postati svjesni možda tek kada zahvaljujući njemu nos Amy Adams dobije pomalo neobičan i egzotičan oblik.

 

Što se glumačke postave tiče, fizički impresivni Henry Cavill izgleda daleko uvjerljiviji Superman od Routha, ali nedostatak humora i prilike za prikaz komičarskih vještina ga je učinio inferiornim Reeeveu. Adams, čiji je angažman (i nebojanje kose u crno) izazvao bijes ortodokosnih strip-fanova, je također solidna. Michael Shannon, pak, lik Zoda čini samo jednim u nizu psihotičnih likova za koje se specijalizirao u posljednje vrijeme. Najbolji dojam odaju sporedni glumci – Costner u gotovo “oskarovskoj” minijaturi kao Jonathan Kent i Njemica Antje Traue kao Zodova pomoćnica. Neiskorištenost glumačkih talenata je, prije svega, posljedica Goyerovog scenarija koji se svaki čas dotiče nekih zanimljivih ideja (uključujući danas sve aktualnijih pitanja slobode tiska i izražavanja), ali ih jednostavno nema vremena adekvatno obraditi. Iako se teško može nazvati promašajem, “Čovjek od čelika” s obzirom na visoka očekivanja i reputaciju svojih tvoraca ipak predstavlja svojevrsno razočaranje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Zemlja: Novi početak (2013)

ZEMLJA: NOVI POČETAK
(AFTER EARTH)
uloge: Jaden Smith, Will Smith, Zoe Kravitz, Sophie Okoneda
scenarij: Gary Whiita & M. Night Shyamalan
režija: M. Night Shyamalan
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Kritičari znaju na neki film nasrnuti kao piranje, ali je rijetkost kada se u takvim nasrtajima može gotovo osjetiti zadovoljstvo zbog spoznaje da je neka viša sila, tj. publika, na njihovoj strani. Zadovoljstvo je još veće kada se to dogodi hollywoodskom božanstvu koje je sve donedavno bilo nedodirljivo i za kritičare marilo kao za lanjski snijeg. Ili barem to predstavlja jedno objašnjenja za tretman koji je nakon premijere dobio američki SF-film “Zemlja: novi početak”, a koji odnedavno možemo gledati i u našim kinima.

Radnja filma je smještena više od tisuću godina u budućnosti, nakon što je čovječanstvo napustilo zagađenu i opustošenu Zemlju i pronašlo novi dom na udaljenom planetu Nova Prime. Ni tamo stvari nisu bile bajne, zaslugom vanzemaljaca koji su na koloniste nahuškali monstrume zvane “Ursa”, slijepa stvorenja koje osjećaju tuđi strah. Protiv njih se bore Rendžeri na čelu sa generalom Cypherom Raigeom (Will Smith), ratnikom koji je postao legenda zahvaljujući sposobnosti da potisne svoje osjećaje. Nastojeći se zbližiti sa svojim 14-godišnjim sinom Kitaijem (Jaden Smith), pristaje ga povesti na svoju posljednju rutinsku misiju koja stjecajem okolnosti završi rušenjem svemirske letjelice na Zemlju. Otac je teško ozlijeđen, ali sinu daje instrukcije da aktivira odašiljač s pozivom u pomoć. Kitai se zbog toga mora probiti kroz džunglu u kojoj vrebaju brojna opasna stvorenja, ali i “Ursa” koja je uspjela pobjeći iz broda.

I prije premijere je “Zemlja: novi početak” na sebe navukla antipatije zbog toga što je u mnogim detaljima predstavljala oličenje svega najiritantnijeg u današnjem Hollywoodu. Prije svega se to odnosi na zamisao koju je Will Smith dobio gledajući dokumentarnu emisiju o ocu i sinu koji su zalutali u pustoši Aljaske; u njegovoj viziji je taj događaj, naravno, morao postati 130 milijuna US$ težak futuristički spektakl. I naravno da je za ulogu sina angažiran njegov sin Jaden, koji bi od Smitha Seniora trebao naslijediti titulu kralja kino-blagajni. A kada kralj kino-blagajni od studija zatraži da takvu zamisao pretvore u stvarnost, oni obično slušaju. Čak i kada su svjesni da će ih optuživati za nepotizam, kao i da u mnogim stvarima ta ideja i nije bila tako dobra. A da stvari možda neće ispasti dobra svjedoči i angažman M. Nighta Shyamalana, čija karijera u posljednje vrijeme predstavlja oličenje neuspjeha. Na kraju nisu pomogle ni optužbe da je film u stvari scijentološka propaganda nalik na “Bojno polje Zemlja”. Nakon svega toga prvi veliki komercijalni fijasko ovog hollywoodskog filmskog ljeta je postao neumitan.

Kada se sve to uzme u obzir, oni koji odgledaju “Zemlju” će otkriti da film zapravo i nije tako loš. Shyamalan predstavlja njegov problem; njegov prepoznatljivi, odmjereni stil režije je ovo ostvarenje učinio osvježenjem u usporedbi s tipičnim ljetnim SF-spektaklima. Kostimi i scenografija su također na visini, a zanimljivom izgleda ideja da svemirski brodovi iznutra izgledaju poput drvenih brodova iz daleke prošlosti. I Will Smith je iznenađujuće dobar u svojoj ulozi; gledatelj će vrlo brzo zaboraviti da gleda zvijezdu lepršavih komedija kada ga na ekranu dočeka hladnokrvna okorjela vojničina. Osvježavajuće je i to da film traje relativno kratko za današnje hollywoodske spektakle.

Problem za “Zemlju” nastaje kada se ispostavi da Jaden, ma koliko njegov otac to nije htio čuti, jednostavno još nema dovoljno iskustva i talenta da bi mu bio ravnopravan partner. To pogotovo dolazi do izražaja u dramski nabijenim scenama. Ipak, najviše od svega iritira scenarij koji je, zapravo, bez nekog valjanog razloga radnju strpao na futurističku Zemlju i publiku suočio s neuvjerljivo “evoluiranim” životinjama načinjene od CGI-ja i prilično ležernim shvaćanje fizike koje vrijeđa inteligenciju. Will Smith je od ovog filma htio napraviti franšizu, ali kako stvari stoje, “Novi početak” je doživio neslavan i ipak zaslužen kraj.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Mamurluk 3 (2013)

MAMURLUK 3
(THE HANGOVER PART III)
uloge: Bradley Cooper, Ed Helms, Zack Galphiniakis, Justin Bartha, Ken Jeong
scenarij: Tood Phillips & Craig Mazin
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Warner Bros/Legendary Pictures/Green Hat, SAD, 2013. 
trajanje: 100 '

“Matrix” se smatra jednim od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova u posljednjih par desetljeća, ali je malo onih koji bi se usudili nazvati ga klasikom sedme umjetnosti. Razlog za to nije toliko u njegovoj kvaliteti, koliko u reputaciji i općem dojmu fatalno nagriženima odlukom da se na brzinu snime razočaravajući i krajnje nepotrebni nastavci. Ako se jedna takva stvar mogla dogoditi tako ambicioznom ostvarenju, još je lakše zamisliti da se može dogoditi i niskobudžetnoj komedijici “Mamurluk” koja je prije četiri godine predstavljala najveće iznenađenje filmskog ljeta. Zahvaljujući pohlepnom Hollywoodu koji je od nje pokušao napraviti franšizu, publika se sada ima prilike kako to izgleda u trećem nastavku.

Za razliku od drugog nastavka, koji je kao indigo-papirom kopirao osnovni zaplet prvog dijela, treći “Mamurluk” se na tom planu doima osvježavajućim. Članovi tzv. “Vučjeg čopora” – Phil (Cooper), Stu (Helms), Alan (Galfianakis) i Doug (Bartha) – više ne odlaze na momačku večer koja će završiti s alkoholom, drogom, amnezijom i nizom neugodnih i crnohumornih situacija. Ovaj put će poticaj za bizarnu odiseju predstavljati odvođenje sve neuravnoteženijeg Alana u psihijatrijsku klinku; putovanje, međutim, prekidaju maskirani napadači koji otmu Douga. Njihov vođa, gangster po imenu Marshall (Goodman) trojici preostalih prijatelja u zamjenu za Dougovo puštanje naloži lociranje i hvatanje njihovog starog poznanika, živopisnog kineskog gangstera po imenu Chow (Jeong).

Phillips je očigledno, a u neku ruku i previše doslovno, shvatio kako je glavna zamjerka “Mamurluku 2” bila neoriginalnost, pa se u trećem nastavku odlučio za malo drukčiji pristup. Tako ovaj film, iako sadrži za današnji Hollywood stanardne količine zahodskog humora, tjelesnih izlučevina i političke nekorektnosti, zapravo više funkcionira kao akcijski film nego komedija. Toga će gledatelji vrlo brzo postati svjesni kada se ispostavi da je Phillipsa i njegovog koscenarista Craiga Mazina izdao smisao za humor (a za Mazina, poznatog po “Mrak filmovima” je pitanje da li ga je uopće i imao). Najbolji i najefektniji štosevi trećeg “Mamurluka” su tako, po dobrom starom običaju, “ispucani” već u traileru. Još lošijom se doima odluka da se radnja umjesto na originalni “Vučji čopor” koncentira gotovo isključivo na likove Alana i Chowa. Dok je Alan koliko-toliko funkcionirao kao “neobični” član originalnog trija/kvarteta, u ovom filmu će, usprkos neospornom Galfianakisovom talentu, njegove psihotične i destruktivne kerefeke gledateljima ići na živce. Još je iritantniji Kim Jeong, čiji je lik bio tek usputni detalj prva dva filma, a ovdje od gledatelja traži da simpatiziraju s počiniteljem psihopatskih likvidacija.

Sve to ne znači da se u “Mamurluku”, koji je sa 100 minuta neobično kratak za današnji hollywoodski film, nije našao i pokoji svijetli trenutak. On dolazi u obliku kratke epizode u zalagaonici gdje blista svojom masivnom pojavom, ali i komičarskim talentom impozantna Melissa McCarthy. Taj je trenutak, na žalost, kompromitiran isforsiranim romantičnim podzapletom, još isforsiranijim “bajkovitim” hepi endom i još manje potrebnom epilog-scenom koja sugerira mogući četvrti nastavak. Koliko on ima smisla, možda najbolje svjedoči i očigledno glumačko neraspoloženje Eda Helmsa (koji je bio sjajni Stu u prethodna dva nastavka), kao i Bradleya Coopera koji na trenutke kao da sebi pred kamerom postavlja pitanje da li mu je nakon oskarovske nominacije za “U dobru i u zlu” ovo zbilja trebalo. Kada se nedostatku humora, inspiracije i ukusa dodaju i scene koje će izazvati povraćanje kod osjetljivijih ljubitelja životinja, postaje jasno zašto je najbolji detalj filma replika “Ovo završava večeras”, koju “Mamurluk 3”, slučajno ili namjerno, dijeli s trećim nastavkom “Matrixa”.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Brzi i žestoki 6 (2013)

BRZI I ŽESTOKI 6
(FAST AND FURIOUS 6)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez, Luke Evans
scenarij: Chris Morgan
režija: Justin Lin
proizvodnja: Universal/Original Film, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

“Brzi i žestoki” se doimaju najsvježije od svih franšiza koje posljednjih godina vladaju svjetskim kino-blagajnama. Za to postoje dva objašnjenja – jedno je u tome da je ona među rijetkima koje nije temeljena na stripu o superherojima, pa nema neke posebne potrebe za CGI tehnologijom ili 3D naočalama; druga je u tome da su se njeni tvorci trudili da svaki novi nastavak izgleda drukčije od prethodnog. To se može primjetiti u fluktuirajućoj glumačkoj postavi (uključujući glavne zvijezde), mjestu radnje, pa i različitim žanrovskim odrednicama. Spremnost na eksperimentiranje, s druge strane,  sa sobom povlači i rizik od promašaja. Šesti nastavak serije tako predstavlja razočaranje, barem kad se usporedi s petim.

Radnja se naslanja na zbivanja u prethodnom dijelu i počinje kada skupina vrhunskih svjetskih kriminalaca i fanatičnih ljubitelja brzih automobila na čelu s Domom Torretom (Diesel) uživa u plodovima spektakularne pljačke kojom je trebala okončati svoje pustolovine. Torretovu mirovinu, pak, prekida dolazak američkog federalnog agenta Hobbsa (Johnson) koji traži njegovu pomoć u hvatanju još jedne, ali daleko bezobzirnije bande motoriziranih pljačkaša na čelu s bivšim britanskim specijalcem Owenom Shawom (Evans). Torreto pristaje, ali tek nakon što dozna da je njegova bivša djevojka Letty Ortiz (Rodriguez) živa i da pripada Shawovoj bandi. Nakon što je okupio svoju staru ekipu, odlazi u London gdje će nastojati zaustaviti Shawa da ukrade tajno oružje koje prijeti milijunima ljudi.

“Brzi i žestoki 6” je najveći dio radnje smjestio u London, britansku prijestolnicu koja svojim kozmopolitskim karakterom itekako odgovara duhu franšize, ali i hollywoodskom trendu maksimalnog iskorištavanja globalizacije. S druge strane, to i nije bio najsretniji izbor, s obzirom da su se scene spektakularnih jurnjava i uz njih vezane destrukcije morale odvijati noću; odbijanje londonskih vlasti da radi snimanja filma preko dana zatvaraju promet tek je djelomično kompenzirano korištenjem sheppertonskih studija. Najatraktivnije scene se, pak, odvijaju u Španjolskoj i tek tada gledatelj može shvatiti gdje je otišlo 160 milijuna dolara budžeta. Njihov dojam je uglavnom dobar, ali bi bio još bolji da, po starom “dobrom” hollywoodskom običaju, neki od najatraktivnijih detalja, kao i “onelinera” iz dijaloga, nisu “potrošeni” u traileru.

Usprkos tih nedostataka, “Brzi i žestoki 6” dobrim dijelom funkcioniraju kao spektakularna akcijada koja bi trebala zadovoljiti ciljanu publiku. Hobbs u seriji preoteo mjesto glavnog Torretovog partnera, što daje dosta prilike za mačističko odmjeravanje mišića između nabidlanog Diesela i gorostasnog Johnsona. Paul Walker, iako degradiran u drugu violinu, se doima raspoloženim u svojih par individualnih scena, a i Rodriguez dobro koristi priliku da oživi posrnulu karijeru.

Najveći problem filma nastaje u trenucima kada kaos na cesti treba smjestiti u nekakav suvisli narativni okvir. Tada se razotkriva najveća slabost Chrisa Morgana – zanimljive ideje koje su natuknute, ali sasvim neiskorištene. Jedna od njih je Shaw i njegova banda kao svojevrsni odraz, odnosno “zli blizanac” Torretove ekipe; ideja je upropaštena onog trenutka kada je spomenu i sami likovi u filmu. Još veće razočaranje predstavlja “sapuničarsko” oživljavanje u ranijim nastavcima ubijenog lika Letty, koje bi trebalo izazvati prilične komplikacije za protagonista, koji se u prethodnom filmu skrasio s novom djevojkom (čiji lik tumači Elsa Pataky). Potencijalni ljubavni trokut se na samom kraju filma razrješava na najneuvjerljiviji mogući način, vrijeđajući inteligenciju gledatelja više nego ignoriranje zakona fizike, vjerojatnosti i zdravog razuma u akcijskim scenama. Valja se nadati da će novi režiser u sedmom nastavku (čija je glavna glumačka akvizicija predstavljena u epilogu) naučiti nešto od ove propuštene prilike.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Veliki Gatsby (2013)

Guns Control
(izvor: Poster Boy NYC)
VELIKI GATSBY
(THE GREAT GATSBY) 
uloge: Leonardo di Caprio, Carey Mulligan, Tobey Maguire, Joel Edgerton, Isla Fisher, Elizabeth Debicki
scenarij: Baz Luhrmann & Craig Pearce
režija: Baz Luhrmann 
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Koliko su književna djela nezahvalna za adaptaciju možda najbolje svjedoči “Veliki Gatsby” Francisa Scotta Fitzgeralda, jedan od klasičnih romana američke književnosti. Hollywood se tog romana dotakao nekoliko puta, i nijednom rezultati na ekranu nisu izgledali dostojni ugleda koji uživa književni predložak. Novi pokušaj je povjeren Australcu Bazu Luhrmannu, čija je verzija “Romea i Julije”  originalnim pristupom – smještanjem radnje u suvremeno doba – pokazala kako se može udahnuti novi život i najizlizanijim dramskim tekstovima.

Radnja filma je smještena u SAD u ljeto 1922. godine. Događaje pratimo iz perspektive lika koji služi i kao narator u romanu – Nicka Carrawaya (Maguirea), mladića koji je sa Srednjeg zapada došao u New York kako bi se obogatio trgujući obveznicama na burzi čiji indeksi tada lete u nebo. Uspjevši zaraditi dovoljno novaca za najam kuće na Long Islandu, otkriva kako mu je susjed Jay Gatsby (Di Caprio), tajanstveni bogataš u čijoj palači se odigravaju raskošne zabave na koje dolazi njujorška elita – kako pripadnici starih aristokratskih obitelji, tako i skorojevići koji su se naglo obogatili na burzi ili švercom alkohola. Carraway je i sam pozvan na jednu od njih, i ubrzo otkriva da je razlog za to njegova rođaka Daisy Buchanan (Mulligan), s kojom je Gatsby prije odlaska u prvi svjetski rat imao ljubavnu vezu, a koja je sada udana za aristokrata Toma Buchanana (Edgerton).

“Doba jazza”, odnosno “burne dvadesete”, koje je Fitzgerald nastojao opisati u svom romanu, se tradicionalno smatraju jednim od najekscesnijih razdoblja američke povijesti, odnosno vrijeme koje su obilježila pohlepa, hedonizam i razmetanje bogatstvom. Zbog toga se moglo govoriti kako Luhrmann izgleda kao idealni izbor za filmaša koji bi ekranizirao “Gatsbyja”, s obzirom da razmetanje budžetom  predstavlja najupadljiviju karakteristiku njegovog stila režije. U svom najnovijem ostvarenju Luhrmann se itekako trudi uvjeriti i posljednjeg skeptika da je u njega utrošeno više od 100 milijuna US$. Ne samo što cijeli film anakronistički trešti “hipsterski” soundtrack Jay-Za i Lane del Rey i paradiraju raskošni kostimi i scenografija njegove supruge Catherine Martin, nego je i novi “Gatsby” snimljen u za ovakvu vrstu filma neuobičajenoj (i mnogi bi rekli, sasvim nepotrebnoj) 3D tehnici. Australske lokacije i studiji, kao i mnogo CGI-ja, su pak pretvorene u fascinantne prizore gradskog života u New Yorku 1920-ih, kao i palača u kojima su živjeli tadašnji stupovi društva.

Luhrmann je, međutim, počinio istu pogrešku koju bi počinili i od njega daleko manje nadareni filmaši – obratio je previše pažnje na vanjsku formu, a premalo na sadržaj. S jedne strane je bio prilično vjeran Fitzgeraldovom tekstu, ali je s druge strane odao da ga previše ne shvaća, odnosno da mu nedostaje perspektiva originalnog autora koji je opisao svijet čiji je i sam dio bio. Zbog svega toga “Veliki Gatsby” najbolje funkcionira na početku, kada kroz Luhrmannov prikaz raskoši i ekscesa upoznajemo “doba jazza”, a Gatsby predstavlja misteriozan, karizmatski lik. Kada je scenarij od toga odlijepi i koncentrira na melodramu, Luhrmann se počinje gubiti, a likovi koji su trebali biti ikone postaju prazni, neuvjerljivi i, na kraju, gledateljima sasvim antipatični. Tu od pomoći nije ni inače iskusna i kvalitetna glumačka ekipa, uključujući Luhrmannovog starog suradnika Di Caprija čiji se Gatsby prebrzo pretvori u patetičnog luzera. Maguire se doima prestar za ulogu neiskusnog mladića (a od pomoći nije ni neuvjerljivi narativni okvir njegovog boravka u sanatoriju gdje piše romana), a posebno je tragičan slučaj neiskorištenosti lika Jordan Baker koju tumači impozantna Elizabeth Debicki. “Veliki Gatsby” tada, dijelom i zbog nedostatka prilike za Luhrmannovo iživljavanje u scenama divljih zabava, se doima potrošenim, a zajedno s njim i još jedna prilika Hollywooda da od književnog napravi filmski klasik.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: U tami: Zvjezdane staze (2013)

Star-Trek-Into-Darkness-Poster
(izvor: walt74)
U TAMI ZVJEZDANE STAZE
(STAR TREK INTO DARKNESS)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Benedict Cumberbatch, Zoe Saldana, Simon Pegg, Alice Eve
scenarij: Roberto Orci, Alex Kurzman & Damon Lindelof
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance Productions/Bad Robot, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Malo koja medijska franšiza se može pohvaliti s tako odanim i fanatičnim poklonicima kao “Zvjezdane staze”. S druge strane je njena duga povijest pružila mnogo prilike da se takva odanost “trekkieja” iznevjeri. Nakon brojnih razočaranja, pogotovo onih koje su pružili serija igranih filmova od 1979. do 2002. godine, ideja da se napravi “reboot”, pa čak i angažiraju novi, mlađi glumci u likovima koji predstavljaju ikone popularne kulture, nije predstavljala preveliko svetogrđe. Kada se tog posla dohvatio J. J. Abrams, njegova verzija “Zvjezdanih staza” iz 2009. godine je predstavljala više nego solidan uspjeh, učinivši nastavak neumitnim.

Radnja filma, prozvanog “U tami”, počinje kada posada svemirskog broda Enterprise na čelu s kapetanom Jamesom T. Kirkom (Pine) spašava planet od uništenja. Mladi kapetan je, međutim, pothvat učinio previše spektakularnim za stroge standarde Primarne direktive koja Zvjezdanoj floti priječi utjecaj na razvoj primitivnih civilizacija. Stegovni postupak u njenom sjedištu, pak, dolazi u drugi plan nakon što ono postane metom terorističkog napada. Kao počinitelj je identificiran bivši časnik John Harrison (Cumberbatch), koji bježi preko granice Ujedinjene Federacije Planeta. Kirk dobiva zadatak da ga pronađe i dovede pred sud po svaku cijenu, čak i ako pri tome riskira rat s Klingonskim Carstvom.

Originalna filmska serija “Zvjezdanih staza”  je “trekkiejima” i širem gledateljstvu pružila niz neugodnih iznenađenja, ali isto tako može pohvaliti da je barem u jednoj stvari predstavljala neočekivani uspjeh. “Zvjezdane staze: Khanov bijes” iz 1982. godine, drugi film iz serije, se često navodi ne kako najbolji film ili najbolje ostvarenje cijele franšize, nego i kao rijedak primjer kada je nastavak bolji od originalnog filma. Abrams je očigledno bio inspiriran “Bijesom”, kome je odao počast referencirajući niz scena i likova na način zbog koga bi se “U tami” mogao shvatiti i njegov svojevrsni remake.

Moglo bi se reći kako je “U tami” ponovio to dostignuće od prije tri desetljeća. Neopterećen potrebom da “trekkiejima” kroz koncept paralelnih univerzuma objašnjava odstupanje od kanona niti ne-“trekkiejema” predstavlja likove, Abrams i njegov iskusni scenaristički tim su sve svoje napore mogli koncentrirati da osmisle solidnu priču koja bi gledateljima pružila dva sata kvalitetne zabave. U njoj se, pak, može pronaći i određeni odraz suvremene političke situacije u svijetu, uključujući neke neugodne moralne aspekte borbe protiv terorizma. Većini gledatelja će, međutim, daleko više u pamćenju ostati spektakularne akcijske scene u kojima Abrams demonstrira izuzetnu vještinu u baratanju sa specijalnim efektima, ali i superioran osjećaj za ritam, zbog čega dva sata “U tami” prolaze izuzetno brzo. Posebno valja pohvaliti i Abramsovo korištenje 3D tehnologije, kome je – za razliku od mnogih sličnih primjera u današnjem Hollywoodu – film bio prilagođen od samog početka. Ona djeluje izuzetno atraktivno u akcijskim scenama, ali i značajno naglašava ugođaj u mirnijim i intimnijim trenucima za protagoniste.

“U tami”, međutim, ima isti nedostatak koji je mučio i prve Abramsove “Zvjezdane staze” – Chrisa Pinea u glavnoj ulozi. Iako je riječ o nadarenom glumcu, publika, barem ona starija, ga još uvijek teško može prihvatiti kao lik koji je od Williama Shatnera napravio ikonu današnje kulture. To, s druge strane, nije slučaj sa Zacharyjem Quintom, koji se bez problema može prihvatiti kao mlađa verzija Leonarda Nimoya (koji se nakratko i pojavljuje u filmu tumačeći starog Spocka). Slično važi i za ostatak glumačke ekipe, uključujući Cumberbatcha koji lik negativca poslovično dobro, kao i Alice Eve koja se može pohvaliti i s nekim ne-glumačkim kvalitetama (koje posebno dolaze do izražaja u 3D scenama). “U tami” pokazuje kako se uz malo originalniji pristup čak i najpotrošenijoj franšizi može osigurati svjetla budućnost.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Pain & Gain (2013)

Mark Wahlberg on the set of "Pain and Gai...
Mark Wahlberg na setu “Pain and Gain” (izvor: Hollywood_PR)
PAIN & GAIN
uloge: Mark Wahlberg, Dwayne Johnson, Andrew Mackie, Tony Shalboub, Rob Paly, Ed Harris
scenarij: Christopher Marcus & Stephen McNeeley
režija: Michael Bay
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 129 '

Malo koji današnji filmaš se može “pohvaliti” s tolikom količinom mržnje koju izaziva kod filmskih kritičara kao Michael Bay. Ali se isto tako i malo koji filmaš može pohvaliti kako negativne kritike nemaju nikakav učinak na njegovu karijeru, odnosno vagone novca koje njegovi filmovi nastavljaju odnositi s kino-blagajni. Bay je, naime, pronašao uspješnu formulu – eksplozije, mačistički “onelineri”, oskudno odjevene žene, scenariji prilagođeni publici “s posebnim potrebama” i mitraljeska emtivievska montaža u najgorem smislu riječi. Bay sebi može priuštiti da svako malo u dvorane izbacuje filmsko smeće, kao što se uopće ne mora truditi da napravi nešto bolje. No, nešto takvo mu se jednom umalo dogodilo s filmom “Otok”, a jedan za Baya sasvim atipični film je i “Pain & Gain”, crna komedija koja s 25 milijuna dolara budžeta tom filmašu predstavlja ekvivalent komorne drame.

“Pain & Gain” (čiji naslov potječe o engleskoj poslovici prema kojoj nema dobitka bez boli) je za Baya atipičan i zbog toga što se temelji na istinitoj priči. Ona se, doduše, zbiva u Miamiju sredinom 1990-ih, i to upravo u vrijeme kada je Bay na ulicama tog živopisnog grada s “Lošim momcima” započeo svoju karijeru. Stvari, međutim, ne idu tako dobro za Daniela Lugoa (Wahlberg), fanatičnog boybuildera i osuđenog varalicu koji je uvjeren kako je zbog predanosti izgradnji vlastitog tijela zaslužio nešto više od slabo plaćenog posla instruktora u teretani. Prilika za ostvarenje američkog sna se ukaže kada se među antipatičnim ali bogatim klijentima u teretani pojavi “mutni” kolumbijsko-židovski ugostitelj Victor Kershaw (Shalboub). Lugo ga odlučuje oteti i natjerati da mu preda svu imovinu, a u tome će mu pomoći kolega Adrien Doorbal (Mackie) i bivši zatvorenik Paul Doyle (Johnson). Pothvat je loše isplaniran, još lošije izveden i, kao i mnogi slični, izaziva sve nasilnije i neugodnije posljedice po sve u njega upletene.

Ne samo nizak budžet, nego potreba da se drži stvarnih činjenica je Baya natjerala da se suzdrži od eksplozija i destrukcije po ulicama (iako film sadrži nekoliko scena pucnjave i jurnjave kojih zapravo nije bilo u stvarnom životu). S druge strane je cenzorski rejting “R” Bayu omogućio mnogo eksplicitnije scene nasilja, sakaćenja i krvoprolića nego što je to obično slučaj u njegovom opusu. Gledateljima će, međutim, daleko više pažnje izazvati “sočni” rječnik protagonista, ali i humor koji se trudi razbiti okvire današnje “političke korektnosti”, a dežurnim dušobrižnicima dati dodatne argumente da Baya razapnu kao besramnog seksista i homofoba. “Pain & Gain” usprkos tome funkcionira kao prilično zabavan, pa na trenutke i originalan film, odnosno onoliko koliko originalna može biti neobična mješavina Boyleovog “Trainspottinga”, Tarantinovog “Paklenog šunda”, coenovskog “Farga” i narativnih tehnika Scorsejevih”Dobrih momaka”. I sve to se, naravno, bez obzira na uobičajeno hollywoodskih “šminkanje” pojedinih “problematičnih” detalja, temelji na stvarnim ličnostima i događajima, postavši još jedan primjer kako život zna kopirati umjetnost. Ali, možda najviše valja istaći da scenarij Christophera Markusa i Stephena McNeeleya tu bizarnu priču koristi za satirički prikaz američkog sna shvaćenog kao zgrtanje materijalnog bogatstva bez obaziranja na ikakva moralna načela ili, kao u slučaju protagonista, zdrav razum. Ismijavanje kulta gradnje mišića kroz korištenje svakojakih sumnjivih supstanci bi se, pak, moglo shvatiti i kao Bayeovo parodiranje vlastitih “steroidnih” spekatakala. Bayu je ovdje od velike pomoći i raznolika, ali prilično raspoložena ekipa koja sadrži supermodele, komičare i karakterne glumce; najugodnije je iznenađenje Dwayne Johnson kao jedini od otmičara koji ima nešto nalik na savjest. Iako se čini razvučenim, i iako njegov mizantropski humor nije za svakog, “Pain & Gain” se može nazvati ne samo ugodnim iznenađenjem, nego i najboljim filmom u karijeri Michaela Baya.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Iron Man 3 (2013)

IRON MAN 3
uloge: Robert Downey Jr., Gwyneth Paltrow, Guy Pearce, Ben Kingsley, Rebecca Hall
scenarij: Drew Pearce & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: Marvel Studios/Disney, SAD, 2013. 
trajanje: 130 '

Dok se ostatak flore i faune na sjevernoj hemisferi veseli dolasku toplijih dana, to obično nije slučaj s filmskim kritičarima. Proljeće je, naime, već duže vremena od strane Hollywooda proglašeno početkom ljeta – sezone prilikom koje se publici nastoji maksimalno isprazniti novčanici, ali i taj zadatak što manje kompromitirati s nekakvim skretanjem od unaprijed ustaljenih formula. Stoga i publiku i kritičare čeka nekoliko mjeseca bombardiranja “megaatraktivnim” blockbusterima koji su gotovo uvijek nastavci, remakeovi ili “rebootovi” ranijih – u pravilu boljih – ostvarenja, koji traju oko 130 minuta, zbog kojih se mora koristiti 3D, gdje su specijalni efekti važniji od priče i likova i, gdje, dakako, cenzorski rejting PG-13 priječi bilo kakve “problematičnije” sadržaje. U cijeloj toj priči, doduše, su neki blockbusteri bolji, ili barem podnošljiviji od ostalih, a to se dijelom može reći za ciklus ekranizacija Marvelovih stripova o superjunacima. Među njima se nalazi i “Iron Man 3”, čiji se treći film – radnjom povezan za prošlogodišnje “Osvetnike” – upravo pojavio u hrvatskim kinima.

Na samom početku filma naslovni protagonist, tajkun-superheroj  Tony Stark (Downey) nastoji sebe i publiku uvjeriti da se skrasio i da su pustolovni dani iza njega, odnosno da se može posvetiti svojoj djevojci Pepper Potts (Paltrow). Međutim, prošlost ga ne prekida progoniti – bilo da je riječ o traumama stvorenim kada je sa svojim kolegama spašavao New York od uništenja, bilo o nekim neodgovornim postupcima iz mladosti koji će imati ozbiljne posljedice. S njima se prisiljen suočiti kada tajanstveni teroristički vođa po imenu Mandarin (Kingsley) započne bombašku kampanju čijom će žrtvom biti njegovi suradnici, a uskoro meta postati i on sam. Stark je ponovno prisiljen obući svoj oklop kako bi razotkrio i zaustavio zlikovce.

Iron Man, koji je jedan od manje poznatih ali i manje tipičnih Marvelovih superheroja, se pokazao zahvalnim materijalom za filmaše. Prvi “Iron Man” iz 2008. se iskazao kao neočekivani komercijalni uspjeh, a drugi dio iz 2010. prilično dobar u odnosu na prosječne hollywoodske nastavke. Da bi treća bila sreća, pobrinuo se studio Disney s angažmanom Shanea Blacka kao režisera i koscenarista. Black je najpoznatiji kao tvorac scenarija za neke od najpopularnijih akcijskih filmova 1980-ih i 1990-ih, ali je u prethodnom desetljeću bio relativno neaktivan. Izuzetak je predstavljala noir komedija “Kiss Kiss Bang Bang”, njegov redateljski debi u kome je surađivao s Robertom Downeyem Jr. Ta se kombinacija pokazala dobitnom za “Iron Man 3” u kome se Black pobrinuo da CGI orgijanje najvećim dijelom bude u drugom planu, a da gledatelja daleko više za ekran privuku priča i likovi. Blackov scenarij je stoga stvorio nekoliko neočekivanih obrata – uključujući i neke koji su izazvali nezadovoljstvo kod puristički raspoloženih fanova originalnog stripa – te film napunio s dosta humora.  On se uglavnom može pronaći u nizu sarkastičnih “onelinera” koje prilično raspoloženi Downey izgovara čak i kada se njegov lik nalazi u najneugodnijim i najopasnijim situacijama. Black je u “Iron Manu 3” pronašao prilike čak i za ovaj žanr atipične “buddy buddy” situacije, pa tako naslovni junak dobija atipičnog i neočekivanog pomagača koga tumači mladi Ty Simpkins.

Black, međutim, pokazuje mnogo manje vještine kada je u pitanju režija akcijskih scena. Završni obračun na brodu se stoga doima kao svojevrsni kliše iz 1980-ih koji je zalutao u moderni film o superherojima, i koga čak pokušaj da se glavni junak multiplicira neće učiniti previše atraktivnim. Kraj filma stoga predstavlja svojevrsno razočaranje, a isto bi se moglo reći i za marvelovske ekranizacije danas obaveznu “post scriptum” scenu na kraju odjavne špice. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, treći film o Iron Manu se svojom kvalitetom zadržao u parametrima svoja dva prethodnika. Ovogodišnje filmsko ljeto je moglo početi daleko gore.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Dajem im godinu (2013)

Rose Byrne
Rose Byrne (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
DAJEM IM GODINU
(I GIVE IT A YEAR)
uloge: Rose Byrne, Rafe Spall, Anna Faris, Simon Baker
scenarij: Dan Mazer
režija: Dan Mazar
proizvodnja: Working Title/Canal Plus, V. Britanija, 2013.
trajanje: 97 '

Ako postoji jedna stvar koja se zamjera romantičnim komedijama, onda je to predvidljivost radnje i grcanje u klišejima. Ponekad se čini da je dovoljno promijeniti neke od sastojaka žanrovske formule – protagonisti su u braku, protagonisti čekaju dijete i sl. – pa da romantična komedija odjednom izgleda kao osvježenje. Ili se, kao što pokazuje opus Juda Apatowa, dovoljno malo “sočnijeg” rječnika, intimnih dijelova anatomije i sličnih naturalističkih detalja. No, u svemu tome se ponekad može otići u drugu krajnost s rezultatima isto tako iritantnim kao kod držanja klišeja. Jedan od primjera za to bi mogao poslužiti “Dajem im godinu”, film koji je njegov autor, britanski scenarist i režiser Dan Mazer, opisao kao “antiromantičnu komediju”.

Radnja počinje u trenutku koji bi za tipične romantične komedije predstavljao kraj. Književnik Josh (Spall) se ženi za marketinšku direktoricu Nat (Byrne) nakon burne sedmomjesečne veze. Iako sve izgleda kao bajka, prijatelji i rodbina mladenaca su  uvjereni da će brak, zbog različitih karaktera i životnih stilova, raspasti za godinu dana. Devet mjeseci kasnije se čini kako su ta predviđanja bila ispravna – djetinjasti Josh i “ozbiljna” Nat se suočavaju sa sve većim poteškoćama u zajedničkom životu. Situaciju komplicira i to što je Nat za poslovnog klijenta dobila Guya (Baker), šarmantnog američkog tajkuna, a Josh sreo bivšu dugogodišnju djevojku Chloe (Faris).

Mazer je publici najpoznatiji kao dugogodišnji suradnik Sache Barona Cohena, s kojim je napisao scenarije za “Borata” i “Bruna”, kvazidokumentarističke komedije koje su izazvale veliki publicitet svojim razbijanjem konvencija, ali i prelaženjem granice “političke korektnosti” i dobrog ukusa. Njegov redateljski debi samo djelomično koristi isti pristup – osnovna narativna struktura je u skladu s hollywoodskim konvencijama, ali je humor, koji se u pravilu temelji na nečijoj biološkoj ili socijalnoj disfunkcionalnosti, namijenjen mizantropski nastrojenoj publici. Ono što bi kod “Dajem im godinu” trebalo biti osvježenje jest potpuno obrtanje osnovnog koncepta romantične komedije –publiku, koja inače “navija” da protagonisti završe zajedno,  treba nagovoriti da se protagonisti rastanu. Taj zanimljiv koncept je Mazer, međutim, upropastio pokazavši nedostatak ne samo redateljskih, nego i scenarističkih vještina, uključujući ono što bi za ovaj film trebalo biti najvažnije – smisla za humor.

Bilo bi nepošteno reći da ništa u filmu neće izazvati smijeh, ali pronalaženje tih scena previše testira gledateljsko strpljenje. Čim se Mazer dohvati neke ideje koja na prvi pogled izgleda urnebesno, on je eksploatira do krajnjih granica, pa se tako nešto što bi bilo efektno kao jednostavna replika ili kratki geg razvlači na scene epske dužine. Možda najbolji primjer za to pruža lik Dana (koga tumači Stephen Merchant), Joshovog prijatelja sklonog rječniku koji u javnosti izaziva neugodne situacije; umjesto da izaziva smijeh, njegov lik izaziva antipatije i iste grimase  kakvu bi publika osjetila da istog prijatelja mora trpjeti u stvarnom životu. U manjoj mjeri se isti problem – svjesno ili nesvjesno stvaranje antipatije za likove – prenio i na same protagoniste; na samom početku je sugerirano da njih dvoje nisu stvoreni jedno za drugo i da njihov zajednički život predstavlja nepotrebno mučenje. Mazer taj ikonoklastički pristup kompromitira likovima Guya i Chloe koji su tu da kao alternativa nesretnim protagonistima film vrate u žanrovske parametre i donesu obavezni “hepi end”. Iako se glumačka ekipa prilično trudi – pri čemu posebno valja istaći talentiranu Annu Faris u jednoj od nenazahvalnijih uloga karijere i vjerojatno najneugodnijoj sceni filmskog seksa u posljedne vrijeme – ona ne može nadoknaditi potpuni scenaristički promašaj. “Dajem im godinu” ne zaslužuje da mu publika da sat i pol vremena svog života.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

← Back

Your message has been sent

RECENZIJA: Zaborav (2013)

Tom Cruise Oblivion
Tom Cruise (izvor: fluterirl)
ZABORAV
(OBLIVION)
uloge: Tom Cruise, Olga Kurylenko, Andrea Riseborough, Melissa Leo, Morgan Freeman
scenarij: Joseph Kosinski, William Monahan, Michael Arndt & Karl Gajdusek
režija: Joseph Kosinski
proizvodnja: Universal, SAD, 2013.
trajanje: 125 '

Hollywoodskim studijima se ponekad zna omaknuti da publici kao znanstvenu fantastiku umjesto predvidljive komercijale i 3D tehnologijom “podmazanih” CGI-orgija ponude nešto inteligentno i neobično. No, takve su prigode prilično rijetke i najčešće se mora čekati godinama na novi “Blade Runner”, “Matrix” ili “Početak”. Ljubitelji kvalitetnog filmskog SF-a su stoga nadomjestak prisiljeni tražiti u ne-hollywoodskim ili niskobudžetnim nezavisnim ostvarenjima. Ponekad u iste svrhe može poslužiti i “klasični” hollywoodski blockbuster čiji autori nastoje stvoriti nešto što barem podsjeća na SF-klasik, ali u tome stanu na pola puta. “Zaborav” Josepha Kosinskog, koji se upravo pojavio u našim kinima, je upravo jedno takvo ostvarenje.

Radnja filma je smještena u 2077. godinu, desetljećima nakon što je čovječanstvo izvojevalo pobjedu nad vanzemaljskim osvajačima, ali po cijenu gotovo potpuno uništene i zagađene Zemlje. Preživjeli ljudi su utočište pronašli na Saturnovom mjesecu Titanu, a na Zemlji su ostale jedino “timovi za čišćenje” koji nadziru automatsko prikupljanje preostalih Zemljinih resursa i povremene likvidacije ostataka vanzemaljskih snaga. Jedan takav tim čine Jack Harper (Cruise) i Victoria Olson (Riseborough) kojima bi rutinu posla trebao olakšati život u nebeskom tornju. Jacka, međutim, sve više muče vizije prelijepe žene (Kurylenko) u snovima. Njegova partnerica je zabrinuta zbog Jackove sklonosti da na površini prikuplja relikte uništenog svijeta, iako im je oboma iz sigurnosnih razloga izbrisano sjećanje. Jack će s vremenom otkriti da prošlost nije onakva kakvom ju je zamišljao.

“Zaborav” predstavlja priličnu rijetkost za današnji SF u Hollywoodu – ostvarenje koje ne samo što nije remake, nastavak, odnosno adaptacija stripa ili romana, nego izgleda kao autorski film. Razlog je u tome što je režiser Joseph Kosinski prije dvije godine tako duboko impresionirao Disneyeve šefove sa svojim filmom “Tron: Nasljedstvo” da je njegov neobjavljeni grafički roman “Zaborav” postao predmetom žestoke borbe među hollywoodskim studijima oko autorskih prava. Iako je original prošao kroz uobičajeno rešeto višečlanog scenarističkog odbora, Kosinski se našao iza kamere i koliko-toliko sačuvao vlastitu autorsku viziju. Gledateljima se nije potrudio samo demonstrirati 120 milijuna dolara budžeta nego i vlastito obrazovanje kao arhitekta, a što se posebno vidi u scenama nebeskog tornja čija futuristička ali hladna ljepota, baš kao u klasicima žanra 1970-ih, pruža snažan kontrast sa distopijskom i neljudskom stvarnošću ispod površine. Osim dobrih specijalnih efekata, film krasi i izuzetno kvalitetan soundtrack francuskog benda “M83”.

Kada se radnja počne malo češće s nebeskih visina spuštati na zemlju, isto čini i kvaliteta “Zaborava”, kao i očekivanja gledatelja. Oni iskusniji će vrlo brzo shvatiti kako vrhunske slike i zvukovi kriju prilično “šuplji” i neoriginalan sadržaj, uključujući neke “iznenadne” obrate koji se doimaju posuđeni ne samo od “Matrixa”, nego i od nešto svježijeg “Mjeseca” Duncana Jonesa.  Čak i obavezne akcijske scene – mada bi ih dubokoj analizi skloni gledatelji mogli shvatiti i kao kritiku izvjesnih detalja današnje američke vojno-sigurnosne politike – izgledaju isforsirane i rutinerske. I glavni lik se, ma koliko mu Tom Cruise pokušao udahnuti život, doima ispraznim, a zvijezde poput Olge Kurylenko i Morgana Freemana potrošenim. Ono što “Zaborav”, barem neko vrijeme, drži na životu jest engleska glumica Andrea Riseborough, najpoznatija kao mlada Margaret Thatcher u BBC-jevom TV-filmu, koja je u sporednoj i prilično nezahvalnoj ulozi zasjenila svoje daleko renomiranije kolege. Međutim, nakon što “Zaborav” dođe do svog melodramatske završnice, gledatelji neće imati previše razloga za nezadovoljstvo. Nekada je dovoljno da nešto izgleda kao veliki SF-film, iako to zapravo nije.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)