RECENZIJA: Obračun legendi (2013)

OBRAČUN LEGENDI
(GRUDGE MATCH)
uloge: Robert DeNiro, Sylvester Stallone, Kevin Hart, Alan Arkin, Kim Basinger, Jon Bernthal
scenarij: Doug Ellin, Tim Kelleher, Rodney Rothman
režija: Peter Segal
proizvodnja: Warner Bros., SAD/Britanija, 2013.
trajanje: 113'

Često se govori da ne postoji tužniji prizor od ostarjelog boksačkog prvaka koji ulazi u ring nesvjestan da je njegovo vrijeme odavno prošlo. Iskustvo nam govori da, zapravo, postoje tužniji prizori. Jedan od njih bi mogao biti prizor dvojice ostarjelih boksačkih prvaka koji ulaze u ring kako bi se međusobno obračunali, nesvjesni da je njihovo vrijeme odavno prošlo. U današnjem Hollywoodu se, međutim, drži kako to nije tužan prizor nego, zapravo, ideja za urnebesnu komediju. Barem se takav dojam može steći na temelju zapleta filma Obračun legendi, ostvarenja koje je dio kritike od sebe odbacilo još na temelju samog trailera.

Neprijateljstvo kritike se može protumačiti dijelom zbog zgađenosti idejom da se eksploatira šaketanje dvojice staraca, a dijelom zbog opravdanog straha da bi film mogao trajno okaljati neke od najvrijednijih dijelova hollywoodske baštine. Dva boksačka prvaka u filmu, naime, tumače dva glumca koji su se proslavili u dva vjerojatno najpoznatija i najbolja filma s radnjom u boksačkom ringu – Sylvester Stallone, koji je zvijezdom postao kao junak Rockyja, te Robert DeNiro, kome mnogi vrhunac karijere vide u ulozi Jakea LaMotte u Razjarenom biku. Iako je iz razumljivih razloga (Rocky je proizvod fikcije, a LaMotta stvarna ličnost) bilo nemoguće napraviti crossover, scenaristički odbor se pobrinuo da likove koje Stallone i DeNiro tumače budu predstavljali njihove najbliže moguće ekvivalente. Oni su Henry “Razor” Sharp i Billy “The Kid” McDonnen, dva profesionalna boksača iz Pittsburgha čije je suparništvo, odnosno borba za titulu prvaka početkom 1980-ih ušlo u legendu, ali koje je okončano nakon samo dva meča s dva različita pobjednika, a nakon što se Razor iznenada odlučio povući s ringa. Tri desetljeća kasnije Razor, koji je odavno potrošio novac od sponzora i mora raditi u brodogradilištu, prihvaća ponudu mladog i ambicioznog boksačkog promotora Dantea Slatea Jr. (Hart) da se vrati u ring; to s još većim oduševljenjem čini McDonnen kome je to prilika da se osveti za poraz i konačno dobije odgovor na pitanje koji je boksač bolji. Pripreme za meč kompliciraju ne samo zdravstveni problemi, nego i duhovi međusobne prošlosti u obliku McDonnenovog odraslog sina B.J.-a (Bernthal), koga je dobio napravivši dijete Razorovoj bivšoj djevojci Sally Rose (Basinger).

Dio kritičara, pogotovo onih sklonih snoberaju, bi Obračun legendi mogao nazvati travestijom i zbog toga što pokušava staviti znak između komercijalne akcijske zvijezde ograničenih glumačkih mogućnosti kao što je Stallone i “Oscarom” potvrđenog dramskog umjetnika kao što je DeNiro. U posljednje vrijeme se taj znak jednakosti, međutim, prilično trudi stvoriti sam DeNiro glumeći u velikom broju komedija prilično upitne vrijednosti isto onako kao što Stallone “štanca” niskobudžetne akcijade. Njihov nastup, zapravo, nije uopće problem u filmu. Problem ne bi trebao biti ni sam zaplet, od koga bi netko s malo više talenta, sklonosti crnom humoru i izbjegavanju klišeja mogao napraviti barem zabavno ostvarenje. Tročlani scenaristički odbor, međutim, to nije bio u stanju. Humor se gotovo isključivo svodi na gerijatrijske klišeje, kojima smo nedavno bili izloženi u Legendama u Vegasu, gdje je također glumio DeNiro. A onda kada humora nema, u igru ulaze sapunski klišeji – dvojici boksača nije dovoljno to što su suparnici na ringu, nego su se još morali sukobiti oko iste žene – odnosno prilika za scene kojima se na prilično predvidljiv način promoviraju obiteljske vrijednosti. Sve to završava u prilično antiklimaktičkom i predvidljivom meču gdje se koriste klišeji koji veličaju sportske vrijednosti. Ne može se reći da u filmu nema pokoji lucidan trenutak, pogotovo onda kada se pokušavaju parodirati legendarni filmovi ili ličnosti iz svijeta boksa, niti da u posljednje vrijeme prilično aktivni Jon Bernthal pokušava izvući najbolje iz nezahvalne uloge Kidovog sina. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi deprimirajući dojam o hollywoodskim zvijezdama koje se još uvijek ne mogu pomiriti sa svojom prolaznošću ili spoznajom da je bolje da više ne ulaze u ring.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Tajni život Waltera Mittyja (2013)

TAJNI ŽIVOT WALTERA MITTYJA
(THE SECRET LIFE OF WALTER MITTY)
uloge: Ben Stiller, Kristen Wiig, Shirley MacLaine, Adam Scott, Kathryn Hahn, Sean Penn
scenarij: Steve Conrad
režija: Ben Stiller
proizvodnja: Samuel Goldwyn Films/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje : 114 '

Malo koje književno djelo je postalo toliko poznato prikazujući raskorak između nečijih želja i stvarnosti kao što je to učinio Tajni život Waltera Mittyja, novela američkog pisca Jamesa Thurbera. Tome je, dakako, pridonio i Hollywood zahvaljujući svojoj ekranizaciji iz 1947. godine u kojoj je naslovnog junaka tumačio Danny Kaye. Iako je producent Samuel Goldwyn užasnuo autora učinivši od filma kriminalističku komediju, postigao je ne samo veliki komercijalni uspjeh, nego je postigao da fraza “Walter Mitty” postane dio američke popularne kulture, odnosno da se počne koristiti za obične, anonimne ljude koji bijeg od deprimirajuće i monotone stvarnosti traže u intimnim fantazijama gdje su nadljudski heroji. Bilo je teško očekivati da Hollywood taj motiv, odnosno ime, neće pokušati ponovno iskoristiti. Tog se posla još prije dvadeset godina dohvatio Goldwynov sin Samuel Goldwyn, Jr. Put do novog prenošenja Thurberove priče na platno se ispostavio daleko dužim i mukotrpnijim nego što je itko mogao pretpostaviti. Na kraju ga je uspio okončati Ben Stiller, koji je film režirao i u njemu tumačio glavnu ulogu. I, slično kao i kod mnogih drugih hollywoodskih remakeova, rezultat će teško zasjeniti original.

Naslovni junak filma je službenik njujorškog časopisa “Life”, zadužen za brigu o negativima fotografske arhive. Posao mu je ugrožen, s obzirom da je nova digitalna tehnologija dovela do odluke da se tiskano izdanje ugasi, časopis prebaci isključivo na Internet te, kao što to uposlenike voli podsjećati novi i arogantni direktor Ted Hendricks (Scott), sve to rezultirali masovnim otpuštanjima. Mittyja, međutim, daleko više tišti to što je u uredu zapazio privlačnu Cheryl Melhof (Wigg), ali joj se ne usuđuje prići, čak ni uz najdobronamjernije savjete Todda Mahera (Oswalt), djelatnika korisničke službe dejting servisa eHarmony. Mitty sve svoje frustracije liječi time da se na trenutke “odljepljuje” od stvarnosti i sebe zamišlja kao hrabrog pustolova. Stvarnost ga, međutim, konačno dohvati kada se ispostavi da je nestao negativ fotografije koju je za naslovnicu posljednjeg tiskanog broja poslao proslavljeni fotograf Sean O’Malley (Penn). Suočen s mogućnošću gubitka posla, ali i time da je O’Malley sa sobom ne nosi mobitel, Mitty poduzima drastičan korak i kreće u potragu koja će ga odvesti preko nekoliko kontinenata.

Popularni komičar Ben Stiller, za razliku od svog filmskog lika, iza kamere pokazuje sklonost prihvaćanju izazova i upuštanja u svakakve pustolovine. Iako njegov redateljski opus u posljednjih dva desetljeća po broju filmova daleko zaostaje za glumačkim, ističe se izuzetnom raznovrsnošću, nekonvencionalnošću, pa i spremnošću za kontroverze možda najviše u slučaju njegovog posljednjeg filma, brutalno satiričke komedije Tropska grmljavina. Taj je film, međutim, također pokazao kako Stiller isto tako pokazuje sklonost zagristi više nego što može progutati. Isto bi se moglo reći i za Mittyja, čiji je sam trailer vrištao o pretencioznosti i dobroj ideji čiji su svi potencijali “potrošeni” u nekoliko minuta.

Razlog je prije svega u tome što je scenarij Stevea Conrada na samom početku kompromitirao Thurberovu poantu. U originalu je bila riječ o običnom čovjeku koji vodi obični život. Priču o “običnosti” je, pak, teško pomiriti s mjestom radnje koje čini jedna od najelitnijih američkih medijskih institucija, vremenu radnje koje predstavlja povijesni iskorak u digitalno doba, kao i likovima koji uključuju međunarodnog celebrityja. To postaje još teže kada Mitty stjecajem okolnosti bude prisiljen skakati iz helikoptera u ledeno more, plivati sa morskim psima, bježati pred vulkanskim eksplozijama i koristiti diplomatske vještine pred srednjoazijskim gospodarima rata. Tako je književni klasik transformiran u još jednu hollywoodsku fantaziju gdje par izlizanih fraza iz priručnika o psihološkoj samopomoći i New Age propovijedi, odnosno pronalaženje sebe u idealiziranoj prošlosti (u slučaju Mittyja je to adolescentska karijera skejtera), treba gubitnika pretvoriti u pobjednika. Sve to vjerojatno izgleda uvjerljivo sredovječnim hollywoodskim zvijezdama poput Stillera, ali “običnoj raji”, dakle upravo onima kojima je taj film namijenjen, baš i ne. Dojam je još gori kada se svemu tome doda još i predvidljivi ljubavni podzaplet, gdje inače talentirana Kristina Wiig ne radi ništa osim jedne simpatične scene u kojoj izvodi Bowiejev “Space Oddity”, kao i iritantna deus ex machina završnica. Možda je najveće razočarenje to što film, koji se reklamira kao komedija, zapravo i nije imao previše smiješnih scena, odnosno što bi, da su toga njegovi tvorci bili svjesni, mogao daleko bolje funkcionirati kao drama. Uglavnom loše kritike i mlaki rezultati na kino-blagajnama su tako novu verziju Waltera Mittyja jednim od najpretencioznijih filmova, ali i najvećih razočarenja iz Hollywooda u posljednje vrijeme. Time je u neku ruku i vjeran predlošku. Vrlo dobro pokazuje kako i Hollywood ima problema pomiriti vlastite fantazije s prozaičnom stvarnošću.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ronin 47 (2013)

RONIN 47
(47 RONIN)
uloge: Keanu Reeves, Hiroyuki Sanada, Kou Shibasaki, Tadanobu Asano, Rinko Kikuchi, Cary-Hiroyuki Tagawa
scenarij: Chris Morgan & Hossein Amini
režija: Carl Rinsch
proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD/UK/Mađarska, 2013.
trajanje: 118'

Ako u udžbenicima marketinga postoji poglavlje pod naslovom “Kako uprskati projekt iskazujući prijezir prema ciljanom tržištu”, kao jedna od ilustracija bi mogao poslužiti i naslov pod kojim se hollywoodski fantastično-povijesni spektakl 47 Ronin pojavio u hrvatskim kino-dvoranama. Distributer ga je tamo poslao kao Ronin 47. Na prvi pogled je riječ o bezazlenom previdu ili posve nevažnom detalju, ali za poklonike japanske kulture, dakle jezgru publike koje je taj naslov trebao privući, to predstavlja smrtnu uvredu. 47 ronina – kako je, zapravo, naslov trebao biti preveden – u Japanu (a i šire po Aziji) označava pojam koji bi se mogao smatrati ekvivalentu pojmovima kao što su “Ilijada”, “Robin Hood”, “Don Kihot” ili “Rat i mir” u zapadnoj kulturi. Pomisao da je neki PR-ovac naslov preveo misleći da je riječ o modelu trkaćeg automobila ili, još gore, nastavku špijunskog trilera s Robertom de Nirom u glavnoj ulozi, je možda na trenutak donio osmjeh na lice, ali i gorku spoznaju da domaći distributeri nisu ništa bolji od Hollywooda, odnosno da tamo nitko nema pojma o ničemu.

Prevoditelj naslova se može tješiti što je njegov fijasko ipak manje spektakularne prirode od tvoraca samog filma, koji su koristili pravi naslov, ali su zato postali zaslužni za jednu od najvećih hollywoodskih financijskih katastrofa prošle godine. Mjesecima prije nego što se 47 Ronin pojavio u američkim kinima, hollywoodski kuloari su počeli zujati o tome da mu se slabo piše, odnosno da se Universal već unaprijed pomirio s time da će izgubiti oko 170 milijuna dolara. Takva predviđanja je potvrdio i debi filma na japanskom tržištu – onome koje bi takvom filmu trebalo biti najnaklonjenije, i gdje hollywoodski CGI i slični spektakli obično prolaze bolje nego u SAD – a gdje je 47 Ronin doživio neočekivano slabu gledanost. Već prije nego što su pogledali film, odnosno isključivo na temelju trailera, mnogi su došli do zaključka kako je razlog za to što Hollywood ili nije imao pojma o priči o 47 ronina, ili je prema tome iskazao svoj uobičajeni prijezir i sklonost silovanju tuđe kulturne baštine.

Iako film po svom žanru pripada fantastici, Ronin 47 svoje korijene ima istinitim, iako opskurnim događajima koji su se zbili u Japanu početkom 18. stoljeća, a tokom sljedeća tri stoljeća postali predmetom bezbrojnih pjesama, kabuki predstava, manga stripova, TV-serija, ali i filmova od kojih je jedan, između ostalog, režirao i velikan kao Kenji Mizoguchi. Hollywoodska verzija se u osnovnim detaljima, iznenađujuće vjerno drži originalnog predloška. Asano Naganori (Tanaka) je gospodar feudalne domene Ako koga prepredeni suparnički velmoža Kira Yoshinaka (čiji lik tumači Tadanobu Asano) uvredama i manipulacijama potakne da ga pokuša ubiti, i to pred očima šoguna Tokugawe Tsunayoshija (Tagawa). Za taj ispad šogun propisuje kaznu ritualnog samoubojstva, a nakon čega bude konfiscirana Asanova imovina, a njegovi vjerni pratioci budu otpušteni iz službe te postaju ronini – samuraji bez gospodara. Vođa ronina Oishi (Sanada) odlučuje osvetiti svog gospodara te okuplja još 46 sljedbenika te sljedeće dvije godine u tajnosti pripremaju krvavi obračun, svjesni da će ih koštati života.

“Hollywoodski” detalji, koji su, zapravo, najviše upali u oči u traileru, se odnose na to da su u priču ubačeni fantastični elementi, pa se tako tamošnji samuraji i feudalni velmože osim svakodnevnih poslova i međusobnih obračuna moraju brinuti i o natprirodnim stvorenjima, poput orijaške zvijeri koju Asano i njegova družina uspiju srediti na samom početku filma. Mnogo su opasnije vještice poput Mizuki (jedva prepoznatljiva ali svejedno impresivna Kikuchi, poznata po nastupu u zlosretnoj Bitci za Pacifik), koja je u stanju uzimati različita obličja – uključujući zmaja – i upravo zahvaljujući čijim činima Asano učini svoj kobni prijestup. Međutim, “najhollywoodskiji” detalj od svih je nastojanje da se priča zapadnoj publici približi kroz lik zapadnog, odnosno bijelog glumca. U ovom slučaju je to Keanu Reeves koji tumači fiktivni lik Kaija, sina Japanke i engleskog mornara koji je kao bivši rob postao dio Asanove pratnje. Ta je odluka i najproblematičnija – ne samo što se njime uvaljuju predvidljivi klišeji o rasnim i klasnim predrasudama, nego i posve nepotrebna, a isto tako predvidljiva ljubavna priča sa Asanovom kćerkom Mikom, a koju tumači Kou Shibasaki, posve neprepoznatljiva publici koju je upoznala kao krvoločnu Mitsuko u kultnom filmu Battle Royale. Sve bi to još kako-tako funkcioniralo da lik Kaija ne tumači Keanu Reeves sa svojim glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, pa tako sve scene u kojima se pojavljuje predstavljaju samo nepotrebnu smetnju i komplikacije za “pravu stvar”, odnosno obračun Oishija sa zlim Kirom.

Tvorcima Ronina 47 se, s druge strane, mora odati priznanje da su cijelu priču nastojali učiniti barem vizualno atraktivnom. Kostimi su raskošni, a stari Japan uspješno rekonstruiran kombiniranjem CGI-ja i setova u evropskim studijima. Završnica, također, nije “zašećerena” u odnosu na predložak, iako je vjerojatno u hollywoodskim uredima bilo razmišljanja da se isforsira nekakav hepi end u zapadnom smislu riječi. Iako je opći dojam bolji od onoga što su sugerirale katastrofe na svjetskim kino-blagajnama, Ronin 47 u suštini predstavlja tragično propuštenu priliku da se nečije kulturno blago približi ostatku svijeta. Prije nekoliko mjeseci je Wolverine, koji u originalu s Japanom ima daleko manje veze, u tome imao više uspjeha.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kapetan Phillips (2013)

KAPETAN PHILLIPS(CAPTAIN PHILLIPS)
uloge: Tom Hanks, Barkhad Abdi
scenarij: Billy Ray
režija: Paul Greengrass
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 134 '

Fraza “Mediteran kakav je nekad bio” autora ovog teksta podsjeća na to da su neki od njegovih predaka za život zarađivali pljačkajući brodove. Kao i mnoge druge stvari, ta je profesija, zato što je danas uglavnom više nema, dobila svojevrsnu romantičnu auru. Međutim, početkom 21. stoljeća su se ekonomske i geopolitičke okolnosti urotile kako bi ponovno pokazale njenu nimalo romantičnu narav. Jedan od takvih incidenata, koji se zbio u proljeće 2009. godine, poslužio je kao predložak za hollywoodsku akcijsku dramu “Kapetan Phillips”.

Naslovni protagonist, koga tumači Tom Hanks, je Rich Phillips, iskusni pomorac na mjestu zapovjednika golemog kontejnerskog broda “MV Maersk Alabama”. Prijevoz tereta od Omana do Kenije bi trebao biti rutinski da se kojim slučajem ne odvija blizu obala Somalije gdje su se namnožili pirati koji napadaju teretne brodove, pljačkaju teret ili uzimaju posadu kao taoce zbog otkupnine. Među njima je i mladi Abduwali Muse (Abdi) koji uzima upravo “Alabamu” za metu i koga u namjeri da preuzme brod neće spriječiti ni to što je njegov mali čamac daleko od somalijske obale, kao ni svi Phillipsovi pokušaji da manevriranjem, šmrkovima i signalnim raketama pokuša spriječiti preuzimanje broda. Kada se Muse i njegova tri druga na kraju ipak uspiju popeti na “Alabamu”, ispostavlja se da je upravljanje orijaškim plovilom za njih ipak preveliki izazov; umjesto toga odlučuju uzeti samog Phillipsa za taoca, nesvjesni da su time postali mete američke ratne mornarice.

Za razliku od većine hollywoodskih filmova temeljenih na istinitim pričama, gdje se radi atraktivnog sadržaja često žrtvuje autentičnost likova i radnje, u slučaju”Kapetana Phillipsa” je ipak uložen trud da rekonstrukcija događaja bude što vjernija. To i ne iznenađuje, jer je priča relativno i temeljito dokumentirana od strane američkih medija. Zbog toga je režija povjerena Britancu Paulu Greengrassu, kojemu ekranizacija takvih priča predstavlja specijalnost i koji autentičnost nastoji dodatno stvoriti kvazidokumentarističkim stilom temeljenih na trzajućim kamerama. Film se velikim dijelom snimao na stvarnom brodu koji predstavlja “blizanac” zlosretne “Alabame”, a dobar dio dijaloga se odvija na somalskom jeziku. Usprkos toga, “Kapetan Phillips” funkcionira kao izuzetno napet i uzbudljiv triler, pri čemu je vješto iskorišteno to da protagonist i njegov protivnik imaju komplementarne prednosti i mane; Phillips i njegova posada su nenaoružani te su prisiljeni služiti se svim svojim pomorskim umijećem, a potom i inteligencijom kako bi se suprotstavili piratima; Muse i njegova družina, pak, nemaju ništa osim jednog čamca i par “kalašnjikova”, i njihov naum da zaplijene ogromni brod o čijoj unutrašnjosti i upravljanju nemaju pojma je, zapravo, suicidalan, ali to sve nadoknađuju nevjerojatnom upornošću. Scenarij također uglavnom izbjegava nekakav ozbiljniji društveno-politički komentar fenomena somalijskog piratstva, mada će Muse svoju aktivnost objašnjavati kao “posao” i Phillipsu tvrditi da je tek “obični ribar” kome su “strani brodovi izlovili ribu”. U tom smislu je “Kapetan Phillips” inferioran filmu “Otmica” danskog filmaša Tobiasa Lindholma koji je, baveći se istom temom, veći naglasak stavio na njenu socio-ekonomsku komponentu.

Film na intenzitetu gubi pred kraj, kada se, poput konjice u arhetipskim vesternima, u akciju uključi mornarica, a Museova družina u srazu s najmoćnijom vojnom silom svijeta završi na predvidljiv način. Tada Greengrassovi pokušaji da izazove napetost nepotrebno razvlače radnju i stvaraju po ovaj film loše usporedbe s “Operacijom Bin Laden”. Ono u čemu je “Phillips” najimpresivniji je, prije svega gluma. Tom Hanks kao još jedan običan čovjek u neobičnoj situaciji daje nastup dostojan “Oscara”, a i mladi Somalac Barkhad Abdi je pravo otkriće. Njih dvojica su dovoljan razlog da “Phillips”zasluži publiku.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Vuk s Wall Streeta (2013)

Red Granite Pictures — (izvor: god visual communication systems)

VUK S WALL STREETA
(THE WOLF OF WALL STREET)
uloge: Leonardo DiCaprio, Jonah Hill, Margot Robbie, Matthew McConaughey, Kyle Chandler, Jon Bernthal, Jon Favreau, Rob Reiner, Jean Dujardin, Joanna Lumley, Katarina Čas
scenarij: Terence Winter
režija: Martin Scorsese
proizvodnja: Red Granite/Appian Way/Paramount, SAD, 2013.
trajanje: 179'

U današnja “zanimljiva vremena”, kada je sve više ljudi sklono tražiti jednostavna rješenja za složene probleme, postalo je izuzetno popularno upirati prstom na kapitalizam kao izvor sveg zla na svijetu. Sirenskom zovu koji nudi populističko razapinjanje kapitalizma i kapitalista nije mogao odoljeti Hollywood, iako se to manje može protumačiti svjetonazorom, a više pragmatičnom računicom. Siromaha koji će odlaziti u kino-dvorane da pobjegnu od surove stvarnosti i svojom crkavicom pune hollywoodske džepove je uvijek više od bogataša koji sebi mogu priuštiti luksuznije oblike razonode. To je činjenica i danas, isto kao što je bila i na samom vrhuncu divljeg, slobodnog i razgoropađenog kapitalizma – istog onog, koji je, između ostalog, napravio Hollywood. Godine 1929. je tako jedan od prvih zvučnih filmova u američkim kino-dvoranama bila melodrama pod naslovom Vuk s Wall Streeta, a čija je radnja prikazivala beskrupuloznog mešetara koji svojim burzovnim makinacijama uništava financije svoje sobarice. Ironiji sklona povijest se pobrinula da samo nekoliko mjeseci kasnije njujorška burza doživi krah, a deseci i stotine milijuna ljudi zbog toga dožive sudbinu goru od one koju je imala zlosretna protagonistica.

Više od osam desetljeća kasnije, nakon još jednog burzovnog kraha koji je izazvao i još uvijek izaziva globalna ekonomska stradanja, ponovno u kina dolazi film s istim naslovom i sličnom anti-kapitalističkom orijentacijom. Iza njega stoji Martin Scorsese, ugledni američki filmaš koji se može pohvaliti izuzetno plodnom i raznovrsnom filmografijom, ali čiji se opus tradicionalno vezuje uz prikaz psihopata i gangsterskog ološa na američkim “ulicama zla”. S obzirom da su mnogi filmski kritičari desetljećima imali običaj fenomen američkog gangsterizma tumačiti kao ekstremni oblik slobodnog poduzetništva i ostvarenja američkog sna, nije bilo teško pretpostaviti da će jednog dana upravo Scorsese napraviti film u kome upravo burzovne mešetare prikazuje kao ekstremni i, čisto financijski gledano, najštetniji oblik američkog gangsterizma. Slično kao i u svom vjerojatno najboljem i najpopularnijem filmu Dobri momci, Scorsese se odlučio za scenarij temeljen na istinitim događajima, odnosno koji gledateljima izopačeni svijet prikazuje iz perspektive jednog njegovog člana.

U slučaju filma Vuk s Wall Streeta to je Jordan Belfort (DiCaprio), mladić iz relativno situirane obitelji njujorških knjigovođa koji sredinom 1980-ih pokušava ostvariti američki san radeći kao pripravnik na burzi. Iako prikazuje izvanredan radni elan i kao spužva upija savjete svog šefa (čiji lik tumači Matthew McConaughey), njegov svijet se sruši jer je prvi dan poslije položenog stručnog ispita igrom slučaja 19. listopad 1987. godine ili tzv. Crni ponedjeljak, kada se zbio rekordni sunovrat burzovnih indeksa. Wall Street i njegove brojke su se od toga relativno brzo oporavile, ali ne prije nego što su tisuće nadobudnih “yuppieja” poput Belforta ostale bez posla. Nastojeći nekako prehraniti sebe i obitelj, Belfort pronalazi posao u opskurnoj mešetarskoj tvrtki na periferiji Long Islanda, specijaliziranoj za prodaju bezvrijednih vrijednosnih papira klijentima iz niže klase. Tamo sa svojim iskustvom briljira i skupi dovoljno novaca da bi stvorio vlastitu mešetarsku tvrtku “Stratton Oakmont” kojoj se priključuje živopisni Donnie Azoff (Hill) kao i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Njegova agresivna i nekonvencionalna poslovna strategija s vremenom rezultira s dovoljno novca da sebi priušti luskuzne vile, jahtu, helikopter i seksi ljubavnicu Naomi Lapaglia (Robbie), zbog koje će bez problema ostaviti suprugu. “Brzi” životni stil također uključuje i dekadentne zabave, orgije s prostitutkama te ogromne količine raznoraznih droga. Ovo posljednje s vremenom počne utjecati na njegovo rasuđivanje i poslovne sposobnosti, a u pravo je to ono što čeka Patrick Denham (Chandler), agent FBI koji godinama pokušava pronaći dokaze o njegovim ilegalnim aktivnostima.

Martin Scorsese se zbog Taksista, Razjarenog bika i Dobrih momaka dugo vremena smatrao jednom od najvećih žrtava “oskarovske” nepravde, i može se pretpostaviti kako je zlatni kipić za Pokojne dobio uglavnom zato da bi ga losanđeleska Akademija skinula s dnevnog reda. Iako je i Vuk dobio nominacije, neprijateljstvo njenih glasača, a i ostatka hollywoodskog establishmenta, prema Scorseseju se, međutim, zadržalo, a može se primijetiti i u dijelu kritičara koji ovom filmu zamjeraju pretjerane količine seksa, golotinje, prostačkog rječnika, “političke nekorektnosti”, ali, najviše to što prikazom razvratnog i autodestruktivnog, ali omamljujuće privlačnog životnog stila, implicitno veliča glavnog (anti)junaka.

O tome koliko su te optužbe opravdane ili ne bi se dalo raspravljati, ali je Vuk još jednom pokazao da je Scorsese u čisto tehničkom smislu jedan od najbolje potkovanih američkih filmaša današnjice. Film je savršeno izmontiran i kadriran, te gotovo tri sata prolaze nevjerojatnom brzinom, baš kao i njegovi raniji gangsterski epovi poput Dobrih momaka i Casina. Glumačka ekipa je, kao što se to može očekivati, na visini zadatka. Leonardo DiCaprio posljednjih desetak i više godina radi kao Scorsejev “kućni” glumac, odnosno dežurni glumački kadar svaki put kada Scorsese ide hvatati “Oscare”; njegov portret autodestruktivnog ali karizmatičnog negativca je poslovično dojmljiv. Izvrstan posao su napravili i epizodisti, poput gotovo neprepoznatljivog Jonaha Hilla koji tumači jedan od najljigavijih likova karijere. Publici, iako uglavnom muškoj, će kao veliki adut filma i možda njegovo najveće glumačko otkriće zapasti australska glumica Margot Robbie, koja u filmu pokazuje nešto više od svog glumačkog talenta, baš kao i njena slovenska kolegica Katarina Čas.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi osnovni nedostatak Vuka, za koji je možda najmanje odgovoran sam Scorsese. Za razliku od gangstera, čije je aktivnosti poput krađe, iznude ili ubojstva lako prikazati na velikom platnu, kriminal bijelog ovratnika kojim su se bavili Belfort i družina je malo teže dočarati, a još teže objasniti prosječnom gledatelju. A to je još teže kada žrtve tog kriminala u takvim po sebe štetnim aktivnostima sudjeluju vlastitom voljom, odnosno motivirane željom za istom lakom zaradom koja je motivirala Belforta i družinu. Ili, ako ćemo biti još zlobniji, nimalo nalik na birače koji su zbog povećanja mirovina ili rasprodaje državne imovine na vlast dovodili ili na njoj zadržavali ličnosti koje danas sjede u zatvoru. Možda bi Vuk svoju antikapitalističku poruku mogao bolje prenijeti gledateljima da ju je prikazao iz perspektive Belfortovih žrtava; njen nedostatak, koji također mnogi danas zamjeraju Scorseseju, se može objasniti i time da za sve to u Vuku nije bilo vremena. A možda je Scorsese, čiji životni stil 1970-ih nije bio bitno različit od njegovog antijunaka, ipak malo previše subjektivan za filmove ovakve vrste. Kao što se Hollywood vjerojatno prepoznao u prikazu bestidne pohlepe i prodavanja publici muda pod bubrege i nije volio ono što vidi u ogledalu.

Možda Scorsese nije imao hrabrosti ići do kraja, a možda se i izgubio. Ovo posljednje se može vidjeti kroz scenarij Terencea Wintera (jednog od autora Carstva poroka) koji nije najbolje opisao Belfortovu propast, koja, zapravo, i nije bila onako drastična kao što to Hollywood prikazuje o pričama o usponu i padu problematičnih likova. Filmu zato nedostaje katarza, a završna scena, u kojoj “reformirani” Belfort za život zarađuje kao “motivacijski govornik” prenoseći svoje “evanđelje” svojim učenicima širom svijeta, ostavlja gorak okus u ustima. Ono što sve to, za mnoge uznemirujuće iskustvo, čini prihvatljivim je humor. Vuk je možda najsmješniji, a može se reći i najzabavniji od svih Scorsejevih filmova. Kada su u pitanju ostvarenja koja prikazuju aktivnosti odgovorne za današnju ekonomsku krizu, odnosno love “Oscare”, to je rijetko i teško zamislivo dostignuće koje samo po sebi zaslužuje pohvale i publiku.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Batler (2013)

BATLER
(THE BUTLER)
(LEE DANIELS' THE BUTLER)
uloge: Forest Whitaker, Oprah Winfrey, David Oyelowo, Elijah Kelley, Cuba Gooding Jr.
scenarij: Danny Strong
režija: Lee Daniels
proizvodnja:. Weinstein Company, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Hollywood je u političkom i svjetonazorskom smislu orijentiran ulijevo, i to za nekoliko kopalja u odnosu na američki “mainstream”, ali toga ne-američka publika postane svjesna tek onda kada rezultati izbora i sličnih događaja odaju prosječni američki svjetonazor koji je prilično drukčiji od onoga što se servira u hollywoodskim filmovima i TV-serijama. To serviranje se, doduše, obično obavlja na prilično implicitan način. Hollywood je posljednjih godina naučio da filmovi s eksplicitno političkim sadržajem možda dobro služe kao terapija za nečistu savjest salonskih ljevičara i znaju kupiti nagrade na snobovskim festivalima, ali da će publika, čak i ona koja dijeli hollywoodski svjetonazor, kod njih prolaziti kao pored turskog groblja. Jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji nije nimalo krio vlastitu političku angažiranost, a usprkos tome postigao komercijalni uspjeh, je Batler Leeja Danielsa, koji se smatra jednim od najvećih iznenađenja prošlog filmskog ljeta.

Iznenađenje je utoliko veće, jer je riječ o (kvazi)biografskom filmu, odnosno žanru koji nema neku naročitu “prođu” kroz američkih gledatelja u ljetnim mjesecima. Uspjeh filma se, međutim, tumači time da je Batler jedan od rijetkih američkih filmova kome bi se mogao prišiti pridjev “afroamerički”, odnosno da su američki crnci – koji čine prilično veliki udio stalne kino-publike – masovno pohrnuli u kina, dijelom zahvaljujući i uspješnoj propagandnoj kampanji koju je vodila Weinstein Company, ali daleko više temi koja im je bliska srcu. Batler je, naime, nastao kao projekt inspiriran životom Eugenea Allena, crnog batlera koji je od 1954. do 1986. godine radio kao batler kao u Bijeloj kući, pri čemu je služio osmoricu predsjednika te na kraju uspio doživjeti da, zahvaljujući Baracku Obami, vidi američkog predsjednika s kojim dijeli boju kože.

Allenova životna priča, odnosno brojne anegdote vezane uz povijesne događaje kojima je bio svjedok, činila se idealnom za filmsku adaptaciju. Scenaristu Dannyju Strongu, međutim, ona nije sadržavala dovoljno dramatičnih ili “filmičnih” detalja, pa je Allen u Batleru zamijenjen izmišljenim likom Cecila Gainesa, koga tumači Forrest Whitaker. Njegova priča počinje u Georgiji 1920-ih, kada je dijete siromašnog crnog napoličara svjedočio kako mu majku siluje, a oca ubija bijeli vlasnik plantaže. Ubojičina ostarjela majka, vođena grižnjom savjesti, ga je uzela kao kućnog slugu, te je tako stekao vještine koje će mu poslije dobro poslužiti u život. Kao mladić odlazi na sjever, zaposli se kao konobar i impresionira svoje bijele poslodavce i mušterije profesionalnom “nevidljivošću”, pa s vremenom dobija poslove kao batler u luksuznim hotelima i restoranima, sve dok ga konačno ne zaposle u Bijeloj kući. Tamo postaje svjedokom društvenih promjena vezanih uz pokret za građanska prava crnaca, a odnosno sukobe koji će se odraziti i na njegovu obitelj. Stariji sin Louis (Oleyowo) je revoltiran očevom servilnošću prema bijelcima, te se priključije aktivistima Martina Luthera Kinga, a kasnije i radikalnim Crnim panterama. Mlađi sin, pak, svoj životni put vidi u vojsci, a što koincidira s vijetnamskim ratom. Sve to izaziva raskol u obitelji koji će se prebroditi tek desetljećima kasnije.

Batler je vrlo dobro prošao kod američkih kritičara, ali se to manje može objasniti nekakvom naročitom kvalitetom, koliko strahom da će svaka negativna riječ upućena filmu o crncima za crnce koji su napravili crnci biti protumačena kao rasizam. Oni manje opterećeni “političkom korektnošću” će, s druge strane, pohvaliti vrhunsku glumu uvijek sjajnog Foresta Whitakera, kao i niza sjajnih crnih glumaca u često nezahvalnim epizodnim ulogama. Primjer bi mogla biti Oprah Winfrey kao protagonistova supruga koju mužev posao tjera u nevjeru, a čiji je nastup, usprkos žestoke propagande kampanje ostao bez “oskarovske” nominacije. Režiser Lee Daniels, čiji je film Precious o teškom životu mladih crnkinja u harlemskom getu dobio sjajne kritike i dva “Oscara”, pak, pokazuje izuzetan talent u scenama koje rekonstruiraju američku povijest, bilo da je riječ o linču i institucionalnom rasizmu, bilo o žrtvama i rizicima kojima su se izložili borci za crnačka prava. Zanimljiva je ideja da se povijesne promjene i dileme koje je crnački pokret stavio pred američko društvo prelama kroz podjele u obitelji glavnog junaka, odnosno prikazuje kontrast između starijih generacija koje preferiraju “netalasanje” i novih koje su tražile direktnu akciju.

Da se Batler bavio jednom takvom fiktivnom obitelji, odnosno fiktivnim likom čiji život prikazuje put od zlostavljanja na plantažama do crnog predsjednika u Bijeloj kući, mogao je biti izuzetan film. Na žalost, Daniels i njegov scenarist Strong (poznat po ljevičarski intoniranim TV-filmovima posvećenim predsjedničkim izborima), su tu priču morali staviti u okvir protagonistove službe u Bijeloj kući. A to je sa sobom donijelo ne samo niz pogrešaka i skretanja s povijesnih činjenica, nego i postavljanja pitanja na koje nije odgovoreno, na primjer kako bi zaposlenik najvažnijeg šefa države na svijetu sačuvao svoj posao a da mu je sin istovremeno pripadnik radikalne organizacije koja zagovara oružanu revoluciju. Scene u Bijeloj kući su još gore kada se u njima pojavljuju likovi različitih predsjednika, a koje gotovo uvijek tumače radikalni hollywoodski ljevičari, koji im (kao u slučaju Johna Cusacka kao Nixona) nisu nalik ne samo svjetonazorski, nego i po fizičkom izgledu. U tim trenucima Batler izuzetno jeftino, poput rutinerskog televizijskog filma koji nije imao budžet za adekvatnu šminku. A još gore kada se usporedi s nekoliko filmova koji su se temom tretmana crnaca u američkoj povijesti bavili daleko uspješnije – Odbjegli Django kao eksploatacijski, ali zabavni “trash”, i 12 godina ropstva, koji se daleko čvršće držao nekih neugodnih činjenica. Batler je na kraju u “oskarovskoj” trci, koja je trebala okruniti njegov uspjeh, ostao kratkih rukava. Sasvim zasluženo, jer bez obzira na uloženi talent, u mnogo čemu oličava ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskom “političkom korektnošću”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kauboji (2013)

KAUBOJI
uloge: Saša Anočić, Živko Anočić, Rakan Rushaidat, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Nikša Butijer, Ivana Rushaidat
scenarij: Tomislav Mršić
režija:Tomislav Mršić
proizvodnja: Kabinet, Hrvatska, 2013.
trajanje: 107 '

Hrvatska kinematografija se ne može pohvaliti nekom impresivnom veličinom i o njoj se, zapravo, malo toga može reći. Ali među time se može pronaći i to da danas definitivno bolje izgleda nego što je bio slučaj prije deset ili dvadeset godina. Hrvatski filmaši se sve hrabrije nose s izazovima koje predstavlja ograničeno tržište, ovisnost o državnim subvencijama te tradicionalna (i s obzirom na prethodna iskustva sasvim opravdana) nesklonost domaće publike. Zbog toga se među malobrojnim ostvarenjima može pronaći žanrovska i tematska raznovrsnost, a možda je blizu i dan kada će neki sretni autor uspjeti napraviti ono što već duže vrijeme predstavlja Sveti graal hrvatskog filma – komediju koja je uistinu smiješna i zabavna. “Kauboji” Tomislava Mršića su naslov koji se možda najviše približio tom idealu.

To i ne bi trebalo predstavljati neko posebno iznenađenje, jer je riječ o adaptaciji izuzetno popularne kazališne predstave Saše Anočića. Film je od predstave preuzeo i glumačku postavu, uključujući Anočića koji se pojavljuje u ulozi nominalnog protagonista, kazališnog redatelja Saše koji će nakon mnogo godina vraća u rodni grad kako bi napravio uslugu gradonačelniku (Butijer) koji želi simbolički obnoviti njegov devastirani kulturni život. Sašin projekt je kazališna predstava čiji bi sadržaj i temu trebao improvizirati sa lokalnim amaterskim glumcima. Ubrzo se ispostavi kako je interes za predstavu tako malen da je Saša prisiljen uzeti sve kandidate koji su se pojavili na audiciji, a to su u pravilu društveni marginalci s očiglednim manjkom glumačkog iskustva i talenta i viškom slobodnog vremena. U takvim okolnostima se kao najjednostavnija podloga predstava nameće vestern s jednostavnom pričom o sukobu dobra i zla, te se neiskusni glumci s vremenom počnu poistovjećivati s arhetipskim likovima. U međuvremenu se Saša mora suočiti ne samo s nerazumijevanjem svog sponzora, nego i mnogo ozbiljnijim problemima.

Jedan od glavnih izazova svakom filmašu koji nastoji adaptirati kazališnu predstavu jest kako uvjeriti publiku da ne gleda kazališnu predstavu. Tomislav Mršić, koji je prije “Kauboja” bio zapažen kao autor dokumentaraca, taj je problem nastojao riješiti time da zbivanjima na pozornici da jedan širi i mnogo mračniji kontekst. Film vješto koristi sumorne industrijske lokacije i vječno oblačno nebo, te sugerira kako se radnja odvija na prostoru devastiranom ratom i postkomunističkom tranzicijom čije su implicitne žrtve i sami protagonisti – pogođeni siromaštvom, etničkim i drugim predrasudama, kriminalom ili drugim stvarima koje su ih odvele na rub društva. Uz Mršićevu režiju veliki adut filma predstavlja i glumačka ekipa koje je uloge usavršila na pozornici u prethodnih pet godina, te koja ih bez problema tumači na velikom ekranu.

Nastojanje da se “Kauboji” učine “pravim” filmom se također odrazilo i kroz to da likovi dobiju podlogu koje nije moglo biti u kazališnom predlošku. U slučaju redatelja Saše to je dovelo do ne baš najsretnijeg podzapleta vezanog uz njegove obiteljske i druge probleme, a koji nepotrebno razvlači film. Pred kraj su mračni tonovi toliko izraženi da “Kauboji” velikim dijelom gube žanrovsko određenje komedije, a završnica skreće u vode patetike i predvidljivosti karakteristične za hollywoodsku konfekciju. Tako i ovaj hvaljeni film ponovno pokazuje ono što predstavlja fatalnu boljku hrvatskih filmskih komediografa – nesposobnost da sačuvaju žanrovsku čistoću, odnosno preveliku sklonost začinjavanja humora s patetikom i kontraproduktivno inzistiranje na nekakvoj ozbiljnosti. To, dakako, ne znači da “Kauboji” ne zaslužuju publiku. Čak i oni gledatelji koji previše ne mare za hrvatski film će u njemu pronaći izuzetno zabavne i duhovite scene, kao i uživati u sjajnim glumačkim nastupima. Mada su mogli biti bolji, “Kauboji” pokazuju kako stvari u domaćoj kinematografiji definitivno idu nabolje.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Oldboy (2013)

OLDBOY
uloge: Josh Brolin, Elizabeth Olsen, Sharlto Copley, Samuel L. Jackson, Michael Imperioli
scenarij: Mark Protosevich
režija: Spike Lee
proizvodnja:. FilmDistrict/Universal, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Postoje filmovi za koje filmofili ne žele da budu snimljeni, ali su svjesni da će se tog jednog ružnog dana ipak dogoditi. Jedan od takvih projekata koje je srca mnogih ispunjavao tjeskobom i zebnjom još prije dolaska u kino-dvorane je bio hollywoodski remake Oldboya, kultnog filma Park Chan-wooka iz 2003. godine, jednog od onih naslova zahvaljujući kojima se Južna Koreja našla u društvu uglednih svjetskih kinematografija. O tom projektu se počelo govoriti već godinama, a Hollywood je po pitanju remakea prestigao Bollywood gdje je 2005. godine snimljen, zbog optužbi za plagijat i “mutnih” autorskih prava kontroverzni, film Zinda. Američka verzija je, pak, kod poklonika originalnog filma – a upravo oni su publika kojima bi Oldboy prvenstveno trebao biti namijenjen – izazvao zebnju ne samo zbog u pravilu poraznih iskustava sa hollywoodskim remakeovima ne-hollywoodskih hitova, nego i zbog toga što je sadržaj južnokorejske verzije zbog eksplicitnog nasilja, bizarnih i uznemirujućih scena i drugih detalja previše “problematičan” za američke cenzorske standarde. Na trenutke se činilo da bi te probleme trebao riješiti angažman Spikea Leeja, jednog od rijetkih današnjih američkih filmaša koje krasi autorski pečat, ali i nespremnost da se zaobilaze kontroverze. Novi Oldboy je, međutim, postao jedan od najvećih filmskih fijaska prošle godine – mlake kritike je pratila izuzetno slaba gledanost.

Protagonist filma je Joe Doucett (Brolin), njujorški reklamni agent koga 1993. godine netko omami na ulici. Nakon toga se budi u zaključanoj hotelskoj sobi, koja je zapravo zatvor, i gdje će provesti sljedećih dvadeset godina. Gledajući televizijski program, Joe je doznao kako mu je supruga ubijena i silovana, on glavni osumnjičeni za zločin, a kći završila kod udomitelja. Njegovo zatočeništvo, koje je neuspješno pokušavao prekinuti bijegom, završava isto tako iznenada kao što je i započelo. Našavši se na slobodi, Joe pokušava pronaći svoju kći, te se osvetiti svojim tamničarima. U potrazi mu pomaže mlada bolničarka Marie Sebastian (Olsen), ali isto tako prima telefonske pozive od tajanstvenog stranca (Copley) koji tvrdi da ga je zatočio te mu nudi 20 milijuna dolara ako uspije doznati zašto.

Spike Lee se radeći novi Oldboy suočio s dilemom da li ostati vjeran Park Chan-wookovom predlošku (i tako riskirati da ga optuže za nedostatak originalnosti) ili pokušati dodati nešto novo (čime bi riskirao bijes poklonika originalnog filma). Kao i mnogi filmaši u takvoj nezahvalnoj situaciji, Lee se odlučio za kompromis, i kao mnogi slični kompromisi takve vrste, on nikoga nije zadovoljio. S jedne strane, scenarij Marka Protosevicha uglavnom prati osnovni zaplet i likove, mada su oni, iz razumljivih razloga, premješteni iz Južne Koreje u New York. Lee je, pak, nekima od “najžešćih” scena u originalu dao tek kratki i jedva primjetni hommage; to, na žalost, nije učinio sa scenom obračuna čekićem, koja je u novoj verziji ponovljena, ali na daleko groteskniji i daleko manje uvjerljiv način. Lee, s druge strane, nije pokazao neko naročito ustručavanje prilikom prikaza scena nasilja, koje su prilično eksplicitne, a količine prolivene krvi su neke kritičare potakle da Leeja optuže za “trash” eksploataciju i/li mizantropiju. Protosevichev scenario je u novoj verziji izbacio neke elemente originala koji bi daleko bolje i uvjerljivije objasnile radnju i motive likova.

Ono što je Lee nastojao promijeniti u odnosu na original tiče se prvenstveno glavnog lika, koji je na početku prikazan kao neugodna i amoralna pijandura, pa će gledateljima trebati vremena da s njim počnu suosjećati. U tome od velike pomoći nije Josh Brolin, koji se trudi, ali ne izgleda previše dojmljivo, pogotovo u usporedbi s nastupom Choi Min-sika u originalu. Mnogo bolji posao je obavila Elizabeth Olsen u prilično nezahvalnoj ulozi bolničarke koja je od nje zahtijevala da pred kamerama ne razotkriva samo svoj glumački talent. Najveće razočarenje je, pak, Sharlto Copley, južnoafrički glumac koji je toliko obećavao u Distriktu 9, ali koji je nakon dolaska u Hollywood osuđen na uloge groteskno neuravnoteženih negativaca. Samuel L. Jackson, koji se pojavljuje u nešto manjoj ulozi, uspijeva izvući daleko više i ostaviti jači dojam usprkos rutinerskog nastupa.

No, čak i da su glumački nastupi bili bolji, a scenarij malo dotjeraniji, novi Oldboy bi i dalje bio opterećen svojim glavnim problemom. A to je činjenica da će mu publiku činiti oni koji su se “zakačili” za originalni film, i za koje je vjerojatno da će unaprijed biti upoznati s dramatičnim i šokantnim obratima i raspletom. U ovom filmu je stoga bilo jasno što će se dogoditi, ali se moglo malo drukčije i malo bolje odgovoriti na pitanje kako. To što se jedan takav fijasko od remakea dogodio, pa čak i tako renomiranom filmašu kao što je Spike Lee, zapravo nikoga ne bi trebalo previše iznenaditi.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Jasmine French (2013)

JASMINE FRENCH
(BLUE JASMINE)
uloge: Cate Blanchett, Sally Hawkins, Alec Baldwin, Bobby Cannavale, Louis C.K., Andrew Dice Clay, Peter Sarsgaard, Michael Stuhlbag
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja:. Gravier Productions/Sony Pictures Classics, SAD, 2013.
trajanje: 98 '

Ono što vrhunske prvake razlikuje od običnih prvaka jest sposobnost procjene pravog trenutka u kome rukavice treba okačiti o klin. Za Woodyja Allena, iako njegov opus posljednjih desetljeća više impresionira kvantitetom nego kvalitetom, se može reći da je bliži vrhunskim prvacima. Iako je debelo zagazio u osmo desetljeće života, nastavlja neumorno štancati filmove ritmom od oko jednog godišnje, i svaki od njih izaziva pažnju ne samo zbog Allenove reputacije i zvjezdanog statusa, koliko njegovih stalnih napora da mu se svaki film, iako čvrsto usidren uz točno određeni milje, likove i teme, razlikuje od drugog. Još jedan primjer, i to onaj uspješniji, jest drama Blue Jasmine, koja se u hrvatskim kinima pojavila pod naslovom Jasmine French.

Naslovna protagonistica, koju tumači Cate Blanchett, na radnje putuje zrakoplovom iz New Yorka u San Francisco, kako bi tamo započela novi život. Za razliku od mnogih kojima je Kalifornija bila zemlja meda i mlijeka i nova prilika, za Jasmine je dolazak na Zapadnu obalu samo još jedna epizoda vlastite propasti. Tamo nije došla da bi uživala u suncu, nego da bi nošla krov na glavom i hranu za stolom, a što joj bi joj trebala pružiti polusestra Ginger (Hawkins), samohrana majka koja živi u malom stančiću sa dva sina i za život zarađuje radeći u trgovini. Za Jasmine je donedavno takav život bio nezamsiliv, s obzirom da je bila u braku s Halom Francisom, financijskim stručnjakom s Wall Streeta (Baldwin) te uživala u luksuzu koji obični smrtnici sebi ne mogu priuštiti. Sve se to jednom rasplinulo kao oblak od sapunice, kada se otkrilo da su Halovi investicijski fondovi najobičnija prijevara, muž završio u zatvoru, vlada zaplijenila svu njegovu imovinu, a Jasmine završila na ulici. Sada je po prvi put u životu prisiljena zapravo zarađivati za život, i to kao recepcionar u zubarskom uredu. Njeni pokušaji da ponovno započne život su, međutim, stalno zapriječeni njenom nesposobnošću da se mentalno prilagodi novoj situaciji odnosno izliječi od prijezira prema siromašnim i “neprofinjenim” “šljakerima” poput muškaraca koji se vrte oko njene sestre.

Ono što Jasmine French čini različitim od većine Allenovih filmova je detalj koji mnogim kritičarima nije upao u oko. Dok se opus njujorškog autora u pravilu smješta u žanr komedije, njegov najnoviji film, usprkos par scena i replika koje bi mogle izazvati smijeh je drama. I u pitanju je prilično ozbiljna drama koja također govori o nekim prilično ozbiljnim problemima koji tište daleko veći broj ljudi od njujorških intelektualaca, i koje se ne može riješiti odlaskom analitičaru. Jasmine French, naime, kroz sudbinu svoje protagonistice, ali i ljudi oko nje, progovara o današnjoj ekonomskoj krizi i za to, poput idealista koji su svojevremeno logorovali na Wall Streetu, kao njene glavne uzročnike vidi “1%” oličenih u Halu i ljudima poput njih. Allen u filmu prikazuje oštar kontrast između Halovog svijeta, kojim dominiraju snoberaj, licemjerje i prijetvornost, te Gingerinog svijeta gdje su ljudi možda “siroviji” i nasilniji, ali su zato daleko iskreniji i sposobniji uživati u malim stvarima.

Jedna od najvećih ironija Jasmine French jest da će taj film biti najmanje gledan od onih koji bi se najviše mogao ticati. Najsiromašniji, odnosno oni koje su opljačkali i osiromašili ekvivalenti Hala u stvarnom životu, vjerojatno nemaju previše novaca za odlazak u kino, a kada ga imaju, vjerojatnije je da će ga potrošiti na neki crtić za djecu, komediju ili CGI spektakl, nego na film koji ih podsjeća na svakodnevne muke. A Jasmine French to čini, i to vrlo dobro, kroz glavnu junakinju čiji pokušaji da se tijelom prilagodi svojoj nezavidnoj situaciji, a koja je u svom umu još uvijek “profinjena” otmjena dama s Manhattana rezultiraju predvidljivim psihološkim rastrojstvom. Taj raspad, koji ilustriraju vješto umontirani flashbackovi koji prikazuju njen život prije Halovog uhićenja, nije nimalo ugodan, ali glavni lik usprkos svog neugodnog snoberaja i umišljenosti izaziva sažaljenje. Za to je potrebna vrhunska glumica, a ona se našla u liku Cate Blanchett, koja je upravo zahvaljujući ovom filmu postala jedna od glavnih kandidatkinja za novog “Oscara”. Njen nastup će mnoge podsjetiti na lik Blanche Dubois iz znamenite Williamsove drame Tramvaj zvan čežnja, a neumitne usporedbe s Kazanovim klasičnim filmom će izazvati i to da je Blanchett lik zlosretne Williamsove heroine nedavno tumačila na pozornici.

Osim Blanchett su vrlo dobar posao obavili i njeni kolege, pri čemu treba prije svega istaći teško britansku glumicu Sally Hawkins koja je poslovično dobro odradila ulogu fizičkim izgledom i standardom prosječne Amerikanke. Kao i mnogo puta kod Allena, njegovi filmovi su prilika za sjajne epizodne uloge, pa se tako nakon dugo vremena istakao poznati komičar Andrew Dice Clay u ulozi Gingerinog bivšeg supruga, jedne od žrtava Halovih makinacija. Neke od tih scena, kao Jasmineine pustolovine u zubarskom uredu, kao i gotovo bajkoviti susret i podzaplet s ambicioznim diplomatom (koga glumi Peter Saarsgard) Jasmine French čine malo previše razvučenim. No, bez obzira na to, ovaj film zaslužuje preporuke, te zbog njega možemo biti sretni zato što Allen još uvijek nije okačio svoje rukavice o klin.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Visoka modna napetost (2013)

VISOKA MODNA NAPETOST
(TENSION)
(FASHION TENSION)
uloge: Goran Navojec, Bojan Navojec, Mijo Jurišić, Marija Škaričić, Marija Mikulić, Petar Mišo Mihočević, Miran Kurspahić
scenarij: Filip Šovagović, Ivica Đikić, Robert Perišić
režija: Filip Šovagović
proizvodnja:. HAVC/HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 100 '

Posljednje godine su nas navikle na naslovnice u kojima se tvrdi da je pojedini hrvatski film imao “rekordno otvaranje”, a iz čega bi se moglo zaključiti kako hrvatska kinematografija upravo proživljava nešto kao zlatno doba. Isti zaključak bi se mogao izvesti i na temelju brojki koje je krajem prošle godine objavio Hrvatski audiovizalni centar (HAVC), a koje govore da je Hrvatska prošle godine proizvela čak 16 cjelovečernjih filmova, a što predstavlja povijesni rekord, odnosno da su svi ti filmovi imali rekordni broj gledatelja. Te su brojke uistinu dojmljive, ali bi ih netko zloban mogao usporediti sa statistikama koje su svojevremeno objavljivali sovjetski uredi, a u kojima su rekordni uspjesi u proizvodnji ugljena, čelika, tenkova i zrakoplova krili nešto prozaičnije, ali neugodnije činjenice o praznim policama, redovima za kruh i raspadnutim cipelama. Dojmu da je hrvatskim filmskim glavešinama kvantiteta važnija od kvalitete bi značajno mogla doprinijeti i Visoka modna napetost, komedija koja se usprkos zvučnih imena i intrigantnog koncepta u hrvatska kina provukla bez neke velike pompe.

Radnja se događa na dalmatinskom otoku Bura, odnosno mjestu kojemu načelnik Pero Lumbarda (Goran Navojec) nastoji izboriti status grada, koristeći dvije strategije. Jedna je povećanje broja stanovnika preko potrebnih 100, a čemu poteškoću predstavlja starija prosječna dob i sklonost žitelja da umiru, a druga je posjet talijanskog modnog kreatora (Mihočević) koji bi trebao promovirati otok i u njega dovesti investitore. Sve to se odvija u kontekstu načelnikovih uglavnom bezuspješnih pokušaja da vlastitu disfunkcionalnu obitelj dovede u red, prije svega brata Čobija (Bojan Navojec), svećenika koji je napustio Crkvu, te Bubija (Jurišić), narkomana koga je droga svojevremeno odvela u zatvor. Potonji će, usprkos toga što ga je brat “uhljebio” za svjetioničara, izazvati incident s gotovo apokaliptičkim posljedicama.

Visoka modna napetost na prvi pogled izgleda kao savršen materijal za populističku komediju, odnosno upravo onakve projekte koji hrvatsku publiku privlače u kina i hrvatskom filmu daju ono što je na ovim prostorima najbliže komercijalnom uspjehu. Radnja je smještena u živopisno dalmatinsko mjesto, likovi su ekscentrični, zaplet govori o oštrom sukobu karaktera, kultura, svjetonazora od kojih bi netko kao Miljenko Smoje napravio urnebes. S druge strane, likovi otpadnutog svećenika, narko-propaliteta i grotesknog gradonačelnika kao svojevrsne karikature današnjeg hrvatskog establishmenta i društva su mogli zadovoljiti one koji u hrvatskim komedijama vole gledati neki aktualni komentar; to da je lik talijanskog kreatora gej i da sa sobom voda mladog ljubavnika je, pak, moglo film jasno staviti dati dodatnu angažiranost, odnosno u ideološkom smislu ga vezati za stranu koja je u hrvatskom kulturnom ratu bila poražena na nedavnom referendumu. Filmu je dodatni šarm trebao dati i bivši predsjednik Stipe Mesić koji se pojavljuje glumeći samog sebe.

Iza svega je, pak, stajao Filip Šovagović, vrhunski glumac koji je film ne samo režirao, nego i producirao i za njega napisao glazbu. Ovo potonje ne mora uvijek biti loše, a o čemu svjedoči opus Johna Carpentera, ali u ovom konkretnom slučaju odaje nekoga koga se uporno trudi napraviti autorski film s velikim A, odnosno da je riječ o nekakvoj velikoj umjetnosti. Visoka modna napetost tako nimalo ne krije svoje nastojanje da se proda kao “art film” koga obični smrtnici, upravo oni o kojima ovise ta “rekordna otvaranja” (i koji kao porezni obveznici financiraju HAVC, koji također stoji iza ovog projekta) ne razumiju niti žele shvatiti. Koristeći za hrvatske standarde ne baš male resurse, kao i živopisne hvarske lokacije, Šovagović film snima iz različitih rakursa, a njegov direktor fotografije Mirko Pivčević svako malo miješa crno-bijelu sa slikom u boji. Scenarij je potpuno konfuzan, a likovi, osim glavnog koga tumači izvrsni i sjajno rasploženi Goran Navojec, nisu nimalo profilirani, te će gledateljima trebati dosta vremena i strpljenja da pohvataju konce i shvate tko je tko. Dodatnu zbrku će stvoriti naracija više likova, i to ona s iritirajućom tendencijom ponavljanja replika, koje zvuče prilično otrcano u društvu sadržaja radio-emisije o klimatskim promjenama koju kao dio zvučne podloge vodi Krešimir Mišak, i koja se doima mnogo zanimljivija i intrigantnija od svega što se čuje na ekranu. Tu i tamo se u filmu može nabasati na koji svijetli trenutak, prije svega replike i detalje koji alegorijski komentiraju aktualna politička i ekonomska zbivanja, ali će oni publici, barem onoj običnoj, malo značiti. Još manje će značiti i stranoj publici za koju je u domaćoj verziji ostavljen titl na engleskom, koji domaćim poznavateljima tog jezika nudi malo dodatne razonode. Opći dojam je da će Visoka modna napetost svima koji kino odlaze radi zabave predstavljati razočarenje, a ako su previše strpljivi i tu zabavu čekaju do odjavne špice, predstavljat će mučenje. A to je žrtva koja, bez obzira na domoljubne motive svih onih koji žele podržati rast i razvoj domaće kinematografije, u ovom konkretnom slučaju nije opravdana.

OCJENA: 2/10

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…
	Bela o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 2,…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 1,…
	RECENZIJA: Rogue Her… o RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbro…