Kategorija: Film

RETRO-RECENZIJA: Lovac (The Watcher, 2000)

uloge: James Spader, Keanu Reeves, Marisa Tomei, Ernie Hudson, Rebekah
 Louise Smith, Chris Ellis, Robert Cicchini, Yvonne Niami
 glazba: Marco Beltrami
 scenarij: David Elliot & Clay Ayers (sinopsis: Darcy Meyers)
 rezija: Joe Charbanic
 proizvodnja: Universal/Interlight, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 97'

Keanu Reeves u ulozi izopačenog serijskog ubojice i nije tako loša ideja kao što izgleda na prvi pogled, barem kada nasuprot njemu nastupa uvijek pouzdani James Spader u ulozi protagonista, bivšeg agenta FBI Joela Campbella. Dotični je, nakon neuspjelog lova na serijskog ubojicu u Los Angelesu, postao ruševina od čovjeka i otišao u Chicago ne bi li tamo pronašao kakav-takav duševni mir i riješio se ovisnosti o tabletama. Ali, kao i obično, manijakalnom ubojici se omililo igrati perverzne igre sa sada već umirovljenim junakom, pa se i on doselio u Chicago gdje počinje dotičnom slati fotografije svojih budućih zrtava i ostavljati mu rok od 24 sata da ih pronađe…

Već i sama početna postavka smrdi na korištenje klišeja filmova o serijskim ubojica, pa nije ni čudo da ih je režiser Joe Charbanic maksimalno eksploatirao, uključujući jurnjave, eksplozije i obvezni završni obračun u napuštenom skladištu. To možda i nije takvo razočarenje, kao ono koje nam je priredila “oskarovka” Marisa Tomei u ulozi Campbellove psihoanalitičarke – dotična glumi s takvim entuzijazmom kao da ju je netko puškom dotjerao pred kamere. Spader, doduše, nekako ipak uspijeva spasiti ovaj film od potpune propasti, ali sve to nije dovoljno da ga pogledamo osim ako zbilja nemamo neki bolji način za utući vrijeme.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dugmetari (Knoflíkári, 1997)

uloge: František Cerny, Vladimir Dlouhy, Borivoj Navratil, Rudolf Hrusinsky,
 David W. Cerny, Olga Dabrowska, Pavel Lagner, Michaela Pavlatova, Jan
 Cechticky, Zuzana Byzdovska, David Charap, Richard Toth, Pavel Zajicek
 glazba: Ales Brezina
 scenarij: Petr Zelenka
 režija: Petr Zelenka
 proizvodnja: Czech TV, Čeąka, 1997.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 102 '

Dugmetari su u Českoj stekli svojevrsni kult-status, a njegov autor Petr Zelenka, zahvaljujući korištenju specifične vrste gotovo nadrealističkog humora stekao reputaciju českog “Monty Pythona”. No, ova omnibus-komedija sastavljena od nekoliko naizgled nepovezanih priča koje se sve odigravaju u Pragu na 50. godišnjicu nuklearnog bombardiranja Hiroshime, će teško kod nas doprijeti dalje od art-publike. Razlog je prije svega u nedostatku kojeg Dugmetari dijele s mnogim filmovima slične narativne strukture – neujednačenosti kvalitete humora, razvučenosti pojedinih vinjeta kao i time da će publika imati dosta problema da shvati što je pjesnik htio reći. No, oni koji su spremni prijeći preko toga će biti nagrađeni za svoje strpljenje te Dugmetari, iako daleko od standarda koje nas u nekim prošlim vremenima naučila češka kinematografija, predstavljaju itekakvo osvježenje u domaćoj video-ponudi.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Deveta vrata (The Ninth Gate, 1999)

uloge: Johnny Depp, Emanuelle Seigner, Frank Langella, Lena Olin, Barbara
 Jeffords, Jack Taylor, Jose Lopez Rodero, James Russo
 glazba: Wojciech Kilar
 scenarij: John Brownjohn, Enrique Urbizu & Roman Polanski (po romanu Club Dumas Artura Perez-Revertea)
 režija: Roman Polanski
 proizvodnja: Canal Plus/TF1/Origen, Francuska/Španjolska, 1999.
 distribucija: UCD
 trajanje: 133 '

Roman Polanski se s Devetim vratima nakon dugo vremena vratio žanru koji mu je donio svjetsku slavu – hororu. Doduše, ovaj film mnogo više duguje tvrdokuhanim krimićima Dashiella Hammetta nego klasicima žanra. Glavni protagonist je Dean Corso (Depp), amoralni njujorški stručnjak za rijetke knjige kojeg je bogati izdavač Boris Balkan (Langella) angažirao za delikatnu misiju vezanu uz rijetku knjigu koja se nalazi u Balkanovom posjedu. Dotična knjiga, tiskana u 17. stoljeću, sadrži uputstva za kontakt sa Sotonom i Corso treba provjeriti njenu autentičnost tako što je usporedi s dvije kopije koje se nalaze u Evropi. Corsa će tokom istrage upoznati mnoge bizarne likove i doživjeti još bizarnije pustolovine, pri čemu će stalno nalijetati na tajanstvenu djevojku (Seigner). Polanski je svoj film učinio bitno drukčijim od suvremenih holivudskih horora – umjesto specijalnih efekata i non-stop akcije koristio je izvrsnu glumačku ekipu, kao i evropske lokacije, a ritam je namjerno usporen kako bi gledateljima omogućio da sami izvode zaključke o događajima na ekranu. Rezultat je film u kojem je atmosfera (spoj fotografije Dariusa Khondjia i elegične glazbe Wojchiecha Kilara) jednako bitan elemenat kao radnja i likovi. Zbog svega toga su Deveta vrata jedan od boljih filmova na našem video-tržištu, ali je prilično neinspirirana gluma Johnnyja Deppa i nedostatak motivacije njegovog lika razlogom zbog čega gubi u usporedbi s remek-djelima kao sto je Rosemaryna beba.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dodir nade (A Touch of Hope, 1999)

uloge: Anthony Michael Hall, Fay Masterson, CCH Pounder, Alan Rosenberg,
 Abraham Benrubi
 glazba: Mark Snow
 scenarij: Scott Davis Jones (po knjizi Deana i Rochelle Kraft)
 rezija: Craig W. Baixley
 proizvodnja: NBC, SAD, 1999.
 trajanje: cca. 90 '

Ukoliko se nađete na mjestu prometne nesreće, čovjekoljublje nije jedini razlog zbog kojeg biste trebali izvući bespomoćnu žrtvu iz gorućeg automobila. Jer, tko zna, možda upravo u jednoj takvoj situaciji otkrijete da posjedujete iscjeliteljske sposobnosti. Tako nešto se dogodilo Deanu Kraftu (Hall), mladom poslovnom čovjeku koji je nakon dugotrajne sumnje u svoje sposobnosti odlučio okrenuti novu stranicu u životu te ih koristiti kako bi pomagao onima kojima konvencioalna medicina ne moze pomoći. Dodir nade, koji se temelji na knjizi dotičnog covjeka, je tipičan TV-proizvod u kojem je prozaična stvarnost rutinerski upakirana u format 90-minutne drame, koja ponekad ima sapunski naboj. No, iako je riječ o ostvarenju koje ćemo brzo zaboraviti, režiseru Baixleyu i glumackoj ekipi se ne može prigovoriti nedostatak profesionalizma. Ipak, Dodir nade je film kojeg se treba pogledati samo onda ako nijedan drugi oblik zabave nije na raspolaganju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Harry Potter i Kamen mudraca (Harry Potter and the Philosopher’s Stone, 2001)

uloge: Daniel Radcliffe, Emma Watson, Rupert Grint, Tom Felton, Alan
Rickman, Maggie Smith, Robbie Coltrane, Ian Hart, Richard Harris, John
Cleese, Zoe Wanamaker, Richard Griffiths, Fiona Shaw, Harry Millings
glazba: John Williams
scenarij: Steven Kloves (po romanu J.K. Rawling)
režija: Chris Columbus
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2001.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 152 ‘

Knjige o dječaku-čarobnjaku Harryju Potteru predstavljaju jedan od najvećih fenomena našeg doba  i čiji je junak postao najpopularnijim dječjim herojem usprkos žestoke konkurencije Interneta, video-igara, televizije i holivudskih blockbustera. I filmska adaptacija Harryja Pottera i Kamena mudraca, prvog romana iz serije, predstavlja svojevrstan fenomen – za razliku od mnogih prethodnih primjera, Hollywood je ovaj put bio neobično vjeran originalu. Najveće zasluge za to ima Chris Columbus, američki filmaš (Gđa Doubtfire) spielbergijanske orijentacije čija se sklonost dječjim i infantilnim sadržajima prilično poklopila s vizijom J.K. Rowling. Gotovo sve scene i dijalozi iz romana su vjerno preneseni na ekran, pa film zbog toga traje gotovo dva i pol sata, što možda predstavlja i nepodnošljivi teret djeci, kojoj je ovaj film prvenstveno namijenjen. Ali, s druge strane, Columbus je zahvaljujući izvrsnoj britanskoj glumačkoj ekipi (i malom Radcliffeu koji je savršeno “skinuo” Pottera) i 125 milijuna US$ budžeta uspješno rekonstruirao svijet J.K. Rowling, te ga učinio prihvatljivim čak i onima koji nisu pročitali originalne knjige. Iako je zaplet prilično slabašan, i prije svega sluzi kao izgovor za upoznavanje s junakom buduće serije filmova, Harry Potter i Kamen mudraca je i s takvim nedostacima više nego zabavan, s mnogim dojmljivim scenama te predstavlja jedno od rijetkih ugodnih iznenadđnja iz Hollywooda, odnosno film koji se uistinu može preporučiti svim uzrastima.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Nešto o Adamu (About Adam, 2000)

uloge: Stuart Townsend, Kate Hudson, Frances O'Connor, Charlotte Brady, Adam
 Maher, Rosaleen Linehan
 glazba: Adrian Johnston
 scenarij: Gerard Stembridge
 režija: Gerard Stembridge
 proizvodnja: BBC Films/Bord Scannan na hEireann, Britanija/Irska, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

Nešto o Adamu se od niza romantičnih komedija (uključujući one s Britanskog Otočja, koje su posebna klasa) razlikuje prije svega po u najmanju ruku nekonvencionalnom protagonistu. Adam (Townsend) je simpatični dečko koji u jednom dublinskom baru uspije zavesti konobaricu Lucy (Hudson) i njih dvoje se ubrzo zaruče. Naravno, kada se Lucyna neugledna sestra Laura (O’Connor) počne zanimati za tajanstvenog stranca, Adam će joj odmah uzvratiti osjećaje, isto kao sto će drugoj Lucynoj sestri Alice (Bradley) pružiti malo relaksacije od dosadnog braka, a i Lucyn brat David (Maher) će ubrzo sa užasom shvatiti kako ga Adam privlači. I dok bi konvencionalni filmaši ovu situaciju razriješili tako što bi Adama prikazali kao bezdušnu varalicu ili psihopata, scenarist i režiser Stembridge Adama pokazuje kao pozitivca – idealnog muškarca koji je uvijek spreman svakoj ženi pružiti upravo ono za čime ona zudi. Osim osvježavajuće pozitivnog odnosa prema poligamiji, Nešto o Adamu pruža i prilično zanimljivu sliku moderne Irske koja se nedavno počela oslobađati stega nesretne prošlosti i utjecaja Katoličke crkve, te Dublin izgleda poput svake normalne zapadne metropole. Stembridge je za ovaj film također koristio prilično modernu nelinearnu “rashomonsku” narativnu strukturu, a i britansko-irskoj glumačku ekipu je dosta obogatila simpatična Amerikanka Kate Hudson (Korak do slave), koja se relativno dobro snalazi s irskim naglaskom. Dojam o filmu kvari pomalo isforsirana završnica koja svojom konvencionalnošću odudara od ostatka filma, ali Nešto o Adamu svejedno predstavlja još jedan dokaz da i prezreni i hipereksploatirani žanr romantične komedije uvijek može donijeti nešto novo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Tko ubija djevice (Cherry Falls, 2000)

uloge: Brittany Murphy, Michael Biehn, Jay Mohr, Gabriel Mann, Jesse
 Bradford, Douglas Spain, Keram Malicki-Sanchez, Natalie Ramsey, Candy Clark,
 Amanda Anka
 glazba: Walter Werzowa
 scenarij: Ken Selden
 režija: Geoffrey Wright
 proizvodnja: Industry Entertainment/Rogue Pictures, SAD, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 92 '

Kao što i ime sugerira, Tko ubija djevice je još jedan od “teenage slasher” filmova, ali s tom razlikom što je prekršeno jedno od ključnih pravila žanra – da seksualna aktivnost bilo kojeg od likova znači njegovo prijevremeno odstranjivanje s ovog svijeta. Ovaj horor australskog režisera Geoffreya Wrighta (poznatog po kontroverznoj drami Divlji korak) se temelji na dijametralno suprotnoj postavci – upražnjavanje seksa povećava šanse za preživljavanje. Do tog zaključka je došao Brent Marken (Biehn), šerif Cherry Fallsa, malog grada u Virginiji čiji tinejdžeri – svi odreda djevice – postaju žrtvama pomahnitalog serijskog ubojice. Naravno, to otkriće neće ostati tajnom za lokalnu tinejdžersku populaciju koja odlučuje pripremiti veliku orgiju na kojima bi svi trebali izgubiti nevinost i tako se spasiti od ubojice. Brentova kći Jody (Murphy), koja je i sama kao djevica jedva izbjegla ubojici, odlučuje pokrenuti vlastitu istragu tokom koje otkriva mračnu prošlost nekih od najvažnijih ljudi u gradu. Za holivudske standarde prilično subverzivni “high concept” scenarista Kena Seldena je dosta obećavao, ali, na žalost, Geoffrey Wright nije imao hrabrosti niti talenta da ga iskoristi do kraja. Tako ovaj horor na kraju podliježe svim mogućim klišejima žanra, a i malo prezrela Brittany Murphy se čini lošim izborom za djevičansku protagonisticu. S druge strane, Michael Biehn (Aliens) i Jay Mohr su dobri u svojim ulogama, ali sve to nije dovoljno da se bitnije popravi dojam o ovom razočaranju od filma.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zoolander (2001)

uloge: Ben Stiller, Christine Taylor, Owen Wilson, Will Ferrell, Milla
 Jovovich, Jerry Stiller, Billy Zane, David Duchovny, Jon Voight, David Bowie
 glazba: David Arnold
 scenarij: John Hamburg (po motivima Drakea Sathera i Bena Stillera)
 režija: Ben Stiller
 proizvodnja: Paramount/Village Roadshow/VH1 Television, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 89 '

Mnogi drže kako Zoolander, komedija Bena Stillera, svoj iznenađujući uspjeh na američkim kino-blagajnama prošle jeseni ima prije svega zahvaliti terorističkom redekoriranju njujorških pejzaža, to jest želji američke publike za “laganim” i nepretencioznim sadržajima zbog kojih će zaboraviti surovu stvarnost. Na prvi pogled Zoolander uistinu izgleda nepretenciozno, a priča o praznoglavom muškom supermodelu Dereku Zoolanderu (Stiller) odaje kako potjelče iz kratkog skeča kojeg je Stiller stvorio prije više godina (slično kao i mnoge komedije stvorene na osnovu skečeva u popularnoj TV-emisiji Saturday Night Live). No, s druge strane, Stiller, koji se i kao komilar (Svi su ludi za Mary) i kao režiser (Nepodnošljivi gnjavator) pokazao sklonim mračnim stranama ljudske prirode, ipak kroz gomilu urnebesnih gegova iznosi svoje kritičko mišljenje o nekim fenomenima modernog svijeta, uključujući modnu industriju. Ne samo što se svijet suvremene mode – kojeg simboliziraju anoreksične polugole tinejdžerke, feminizirani muški modeli, odjeća koju nitko normalan ne bi nosio na ulici te kreatori sumnjivih seksualnih sklonosti – izvrgava ruglu mnogo efektnije nego sto je to Altman učinio u svom razvikanom Pret-a-porter, nego je Stiller našao za shodno spomenuti i eksploataciju Trećeg svijeta od strane moćnih zapadnih korporacija, i to tako što se ono malo zapleta vrti oko malezijskog premijera koji je ukinuo dječji rad i tako smanjio profite modnoj industriji (a stjecajem okolnosti, u stvarnom životu je malezijski premijer Mahatir Mohamed došao na udar MMF-a i zapadnih medija zbog antiglobalističke ekonomske politike). Naravno, svi onima koji je dosta politike se ne moraju brinuti – Zoolander sa svojom izvrsnom glumačkom ekipom (Stillera, uz uvijek raspoloženog Owena Wilsona podrzava supruga Christine Taylor te otac Jerry) funkcionira kao uistinu zabavna komedija te stoga predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja na hrvatskom kino-repertoaru.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Posljednja volja (The Last Will, 2001)

uloge: Goran Višnjić, Alison Heruth-Waterbury, Stefan Lysenko, Angelica
 Bridges, Predrag "Pedjo" Vušović, Boris Dvornik, Ivo Gregurević, Filip
 Šovagović, Ljubomir Kerekeš, Jasna Palić
 glazba: Dragan Lukić & Zlatan-Stipišić "Gibonni"
 scenarij: Vicenco Blagaić, Ivica Ivanisevic & Ante Tomić
 rezija: Zoran Sudar
 proizvodnja: Global Film/Jadran Film/HRT/JLP, Hrvatska/SAD, 1999.
 distribucija: Metro Film/UCD
 trajanje: cca. 100'

Za Posljednju volju se odmah može reći da je jedan od najboljih hrvatskih filmova napravljenih u posljednjih desetak godina, ali svatko tko je imao nesreću gledati hrvatske filmove u tom razdoblju zna da to i nije baš nešto s čime bi se netko trebao posebno hvaliti. Slična je stvar i s ovom šašavom krimi-komedijom koja je razbila neke od rekorda hrvatskog filma u proteklom razdoblju, i to najviše zahvaljujući budžetu (koji je navodno veći čak i od Četveroreda) i poslovnim nesuglasicama njegovih tvoraca koji su premijeru odgodili za dvije godine. Zaplet o bračkom turističkom vodiču i “galebu” Bepu Štambuku (za one rođene iza 1980. godine, “galeb” je lokalni zavodnik, specijaliziran za strane turistkinje) koji je stjecajem okolnosti postao nasljednikom megamilijunskog bogatstva i tako sebi na vrat navukao plaćene ubojice iz Amerike je ništa drugo nego izgovor da se karizma Gorana Višnjića iskoristi u svrhu propagande hrvatskog turizma. Zbog toga je Posljednja volja jedan od najljepših hrvatskih filmova – kamera uredno bilježi sve prirodne ljepote Jadrana, a scenarij trojca Blagaić-Ivanišević-Tomić uredno pokušava reciklirati živopisni mediteranski ugođaj Malog mista. Na žalost, neugledna Alison Heruth-Waterbury u glavnoj ulozi (i njen nedostatak interakcije u ljubavnim scenama s Višnjićem) te par traljavo snimljenih akcijskih scena ipak odaju dojam da je riječ o filmu daleko jeftinijem nego što bi nas u to htjeli uvjeriti njegovi autori. No, Posljednja volja je za hrvatske prilike ipak prilično veliko postignuće, pa stoga ipak zaslužuje nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Replikant (Replicant, 2001)

 

uloge: Jean-Claude van Damme, Michael Rooker, Catherine Dent, Brandon James
 Olson, Pam Hyatt, Ian Robinson
 glazba: Guy Zerafa
 režija: Ringo Lam
 proizvodnja: Millenium Films/Artisan Entertainment, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 101 '

Nakon dugo vremena se konačno dogodilo da Jean-Claude Van Damme glumi negativca. Ovog puta riječ je o “Torchu”, opakom serijskom ubojici koji već tri godine terorizira Seattle, a policijski detektiv Jake Riley (Rooker) je s time toliko isfrustriran da odlučuje napustiti policiju. Ubrzo nakon toga Rileya kontaktira tajanstvena federalna agencija za koju se ispostavi da je ovladala tehnologijom kloniranja ljudskih bića. Rileyu je udijeljen klon kojeg su proizveli na osnovu uzorka “Torchovih” vlasi. Replikant ne samo što izgleda isto kao “Torch”, nego posjeduje sve sposobnosti originala, kao i telepatsku vezu, pa bi tako Rileyu trebao pomoći u istrazi. Problem je, dakako, u tome što Replikant izgleda kao odrastao covjek, ali je u glavi jos uvijek dijete…

Van Damme nikada nije bio neka glumačka velicina, a i godine i konzumacija kokaina čine svoje, pa siroti Jean-Claude više nije ni onakav tabator kakav je nekoć bio. Stoga i ne čudi što je u ovom filmu potpuno zasjenjen od strane svog partnera – iskusnog karakternog glumca Michaela Rookera (Henry: Portret serijskog ubojice), ali, s druge strane, uloga čovjeka smanjenih mentalnih sposobnosti mu prilično dobro leži te, kao i mnogo puta dosada, nedostatak talenta uspijeva nadoknaditi izazivanjem simpatija za svoj lik. Iako SF-zaplet zasnovan na kloniranju nije baš previše uvjerljiv, iskusni hongkonški režiser Ringo Lam (koji je s Van Dammeom suradjivao na projektu Maximum Risk) je to uspio nadoknaditi uspješnim stvaranjem mračne i depresivne atmosfere. Nizak budžet, koji je Lama prisilio da svoje junake vucara po jednom te istom gradu, zaslužan je za dodatnu dozu realizma (uključujući i nasilje, koje je mnogo uvjerljivije od saharinskog tretmana tipicnog za blockbustere), pa se Replikant moze smatrati jednim od ugodnijih iznenađenja naše video-ponude.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.