Kategorija: Film

RETRO-RECENZIJA: Kako do žena (The Tao of Steve, 2000)

uloge: Donal Logue, Greer Goodman, James "Kimo" Wills, Ayelet
 Kaznelson, David Aron Baker, Nina Jaroslaw, John Hines
 glazba: Joe Delia
 scenarij: Duncan North, Greer Goodman & Jenniphr Goodman
 režija: Jenniphr Goodman
 proizvodnja: Good Machine, SAD, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 87'

Iako nas Julia Roberts već godinama pokušava uvjeriti u suprotno, romantična komedija je žanr čiji primjerci ipak ne trebaju sličiti jedan na drugog kao jaje jajetu. Jedno od takvih neobićnih ostvarenja je i Kako do žena (uobičajeno “kreativan” prijevod originalnog naslova Steveov tao, iako bi i Steveova filozofija bio jednako primjeren). Malo je romantičnih komedija čiji je protagonist 30-godisnji luzer po imenu Dex (Logue), koji nema stalni posao, automobil niti nešto sto bi se moglo nazvati vlastitom kućom, a jedino što je stekao od završetka studija jest trbušina veličine hrvatskog vanjskotrgovinskog deficita. No Dex se, svemu tome usprkos, može pohvaliti više nego zavidnim uspjehom kod suprotnog spola a svojim prijateljima to objašnjava vlastitom kvazitaoističkom filozofijom prema kojima se prema ženama treba postaviti kao da ih se ne želi. Kao i obično, Dex će jednog lijepog dana doći u situaciju kada mu ta filozofija nije od pomoći, a za to je zaslužna njegova stara prijateljica Syd (Goodman), za koju se ispostavi da je smrtno zaljubljen. Nezavisna režiserka Jenniphr Goodman je scenarij za film napravila u suradnji s vlastitom sestrom Greer (koja se pojavljuje u ulozi Syd) i Duncanom Northom (koji tvrdi da je lik Dexa inspiriran njegovim vlastitim životom), a kao lokacije su poslužile kuće i imanja rodbine i prijatelja. Simpatični epizodist Donal Logue se prilično dobro snašao u za njega atipičnoj glavnoj ulozi (za koju je dobio specijalnu nagradu na Sundance festivalu), a i ostatak ekipe je na visini. Što se same radnje tiče, ona je prilično predvidljiva, ali efektni dijalozi i inteligentan humor više nego spašavaju dobar dojam o ovom simpatičnom filmu.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dracula 2000 (2000)

uloge: Jonny Lee Miller, Justine Waddell, Gerard Butler, Danny Masterson,
 Jeri Ryan, Colleen Fitzpatrick, Jennifer Esposito, Lochlyn Munro, Sean
 Patrick Thomas, Omar Epps, Christopher Plummer
 glazba: Marco Beltrami & Jeff Hanneman
 scenarij: Joel Soisson (sinopsis: Patrick Lussier)
 rezija: Patrick Lussier
 proizvodnja: Dimension Films/Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 99'

Gangsterski filmovi 30-tih godina su tvrdili da se zločin ne isplati, a u to će se uvjeriti skupina kriminalaca koja provali u sef u vlasništvu ekscentričnog londonskog trgovca antikviteta Abrahama Van Helsinga (Plummer). Naime, tamo ih umjesto skrivenog blaga čeka nitko drugi do Vlad Tepes alias grof Drakula (Butler), vampir kojega svojim aktivnostima uspiju probuditi iz stoljetnog sna i kojemu će poslužiti kao prvi obrok na putu za New Orleans. Tamo se, naime, nalazi Helsingova kći Mary (Waddell) koja, stjecajem okolnosti, u sebi ima nešto Drakuline krvi i zbog toga počinje privlaciti zloglasnog grofa. Naravno, Van Helsing i njegov pomoćnik Simon Shepard (Miller) će se zaputiti u New Orleans ne bi li ga zaustavili. Iz gore navedenog se da zaključiti kako Draculu 2000 ne resi previše originalni zaplet, a pokušaj scenarista Soissona da legendu o Draculi osvježi novozavjetnim motivima također nije previše uspjesan. Film je maksimalno predvidljiv, a Gerard Butler u glavnoj ulozi više nalikuje manekenu nego oličenju zla. S druge strane, fotografija i glazba su u redu, a i akcijske scene su uredno režirane, sto je zasluga Patricka Lussiera, koji je zanat ispekao montirajući filmove iz serije Vrisak. Naravno, tu je i nešto erotike (i to prilično velikoj količini za današnje standarde horora), ali Jeri Ryan, na žalost muškog dijela publike, ipak nije među onim glumicama koje su odlučile u potpunosti pokazati svoje atribute.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Ljubimica Amerike (America’s Sweethearts, 2001)

uloge: John Cusack, Julia Roberts, Catherine Zeta-Jones, Billy Crystal,
 Hank Azaria, Christopher Walken, Stanley Tucci, Alan Arkin
 glazba: James Newton Howard
 scenarij: Billy Crystal & Peter Tolan
 režija: Joe Roth
 proizvodnja: Revolution Studios/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 102 '

“Jeste li čuli… šmrc… Rastali su se Tom Cruise i Nicole Kidman… šmrc… A bili su savršeni par… šmrc… Kako ću sada moći gledati ikoga od njih, a da se… šmrc… ne rasplačem?” Vjerojatno je te riječi čula supruga jednog od “Columbijinih” glavešina kada je svoju pudlicu vodila kod pedikera. To i ne bi bio problem da anegdotu nije prenijela svom suprugu koji je došao na ideju da od toga napravi film. I naravno, taj film je morao biti ništa drugo nego romantična komedija s nikim drugim do Juliom Roberts u glavnoj ulozi. S obzirom da dotična tumaci ulogu Kathleen “Kiki” Harrison, ružnog pačeta koje radi kao pomoćnica svoje sestre, holivudske superstarlete Gwen Harrison (Zeta-Jones) svatko tko primijeti raspored imena na špici će bez problema zaključiti kako će se dotična iz ružnog pačeta pretvoriti u superljepoticu i završiti s Gweninim bivšim suprugom Eddiejem Thomasom (Cusack). Za sve one koji imaju neke sumnje u taj ishod pobrinuo se foršpan koji je sažeo sva važna zbivanja od početka do kraja filma. A svi oni koji misle da bi ovo trebala biti komedija to trebaju shvatiti prilično uvjetno, jer scenarij Billyja Crystala (koji se pojavljuje u ulozi holivudskog publicista koji Gwen i Eddieja treba “spojiti” za potrebe propagiranja blockbustera u kojem se zajedno pojavljuju) naprosto nije smiješan. Jedini tračak humora pojavljuje se na kraju, kada se uvijek pouzdani Christopher Walken pojavljuje u briljantnoj epizodi “umjetnički” orijentiranog režisera. Na žalost, taj trenutak (koji je trebao ismijavati “arty-farty” luftbrenzere, a zapravo ismijava “službeni” Hollywood) traje prekratko da bi Ljubimicu Amerike spasio od zasluženog potonuća u zaborav.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac (Jay and Silent Bob Strike Back, 2001)

uloge: Jason Mewes, Kevin Smith, Ben Affleck, Will Farrell, Shannon
 Elizabeth, Eliza Dushku, Ali Larter, Brian O'Halloran, Jeff Anderson, Jason
 Lee, George Carlin, Carrie Fisher, Jason Biggs, Matt Damon, Mark Hamill,
 Joey Lauren Adams, Dwight Ewell, Jennifer Schwalbach-Smith
 glazba: James L. Venable
 scenarij: Kevin Smith
 režija: Kevin Smith
 proizvodnja: View Askew/Miramax, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 104 '

Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac, peti film iz nečega što je trebalo biti upamćeno kao “New Jersey trilogija” predstavlja jop jedan dokaz u prilog tvrdnji kako i najdarovitiji filmaši imaju problema sačuvati svoje kreativne sposobnosti u okružju holivudskog glamura i visokih budžeta. Nakon što je prije osam godina bljesnuo svojim mikro-budžetskim Trgovcima, Smith je snimao filmove čiji je kvalitet obično bio obrnuto proporcionalan njihovoj cijeni odnosno broju velikih holivudskih zvijezda koje su se u njima pojavljivale. Nakon kontroverzne (i precijenjene) Dogme, Smith je snimio nešto što bi trebalo biti film “za dušu”, odnosno ostvarenje koje bi trebalo biti poklon njegovim najvjernijim fanovima. Slično kao i svi ostali Smithovi filmovi, i ovaj se odvija u univerzumu koji ima iste likove. U ovom slučaju to su sitni dileri Jay (Mewes) i Silent Bob (Smith), koji, čuvši kako Hollywood namjerava ekranizirati strip temeljen na njihovim životima a da im nitko nije isplatio autorska prava, odluće otputovati u Los Angeles kako bi sabotirali snimanje. Ono što slijedi je serija pustolovina koja ce dati priliku za niz gegova u kojima Smith demonstrira svoj specifični zahodski (i, ako je vjerovati dežurnim holivudskim gay-dušobriznicima, homofobni) humor. S obzirom da su Jay i Bob u svim prethodnim filmovima bili likovi sporednog značaja, kao protagonisti nisu previše uspješni, a i Smithovo korištenje tanašnog i recikliranog road movie zapleta (kao i ne baš produhovljeno parodiranje Charliejevih anđela) ne prolazi ništa bolje. Ono u čemu ovaj film uspijeva jest Smithovo samoparodiranje, odnosno korištenje svih mogućih referenci na svoj prethodni opus. Zbog toga ce Jay i Bob uzvraćaju udarac biti više nego zabavan film za one koji su već bili uživali u Smithovom opusu, dok se onima koji nisu ipak treba preporučiti nešto drugo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Torrente 2 (Torrente 2: Misión en Marbella, 2001)

uloge: Santiago Segura, Gabino Diego, Tony Leblanc, Jose Luis Moreno,
Ines Sastre, Arturo Valls, Juanito Navarro, Eloi Yebra, Rosanna Valls,
Carolina Bona
glazba: Roque Banos, Joaquin Sabina & Santiago Segura
scenarij: Santiago Segura
režija: Santiago Segura
proizvodnja: Lolafilms, Spanjolska, 2001.
distribucija: Discovery
trajanje: 99′

Santiago Segura, španjolski komicar koji se svojom urnebesnom komedijom Torrente: Glupa ruka pravde dokazao kao vrsni scenarist daje još jedan primjer kako je španjolska kinematografija, čak i kada radi nastavke, superiorna Hollywoodu. Za razliku od prethodnog filma, čija se radnja odvijala na ulicama Madrida, ovaj film započinje u Marbelli, elitnom španjolskom odmaralištu gdje se preselio bivši policajac i samozvani istjerivač ulične pravde Torrente (Segura). Nakon što je sav novac izgubio na kocki, Torrente je prisiljen za život zarađivati kao privatni detektiv i usput eksploatirati nekoliko poluretardiranih mladića koji su mu pristali biti učenicima. Stjecajem okolnosti, jedna od takvih rutinskih istraga će ga upetljati u zavjeru koja ne samo sto će ugroziti cijelu Marbellu nego Torrentea suočiti s tajnama vlastite prošlosti. Torrente 2 posjeduje jednako anarhoidni humor kao predložak, a Segura je jednako efektan kao podli, nekulturni, rasistički i homofobni protagonist. No, ovaj film je malo drukčijeg tona, jer su objekt parodije Bondovi filmovi umjesto uobičajenih holivudskih akcijada. Film će vas od početka do kraja nasmijavati do suza, iako su neki od štoseva reciklirani, a neki svoju poantu postižu samo kod španjolske publike. Kada se sve zbroji i oduzme, Torrente 2 je film koji zaslužuje preporuke kao neobavezna, ali prilično efektna zabava.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zaplešimo zajedno (Save the Last Dance, 2001)

uloge: Julia Stiles, Sean Patrick Thomas, Kerry Washington, Fredro Starr,
 Terry Kinney, Bianca Lawson, Vince Green, Garland Whitt
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Duane Adler & Cheryl Edwards
 režija: Thomas Carter
 proizvodnja: Paramount/MTV, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 112'

Bob Dylan je bio u pravu – vremena se zbilja mijenjaju. Još prije desetak godina bi film poput Zaplešimo zajedno bio kontroverzan, s obzirom da je osnov zapleta noćna mora tipičnog američkog rasista – romansa između mlade bjelkinje i mladog crnca. No, sada je MTV ovaj zaplet iskoristio isključivo zato da film proda sto je moguće široj publici, garnirajući ga plesom i kulerskom hip-hop mjuzom. Kao što se to može ocekivati, radnja je prilično predvidljiva. Glavna junakinja filma, Sara Johnson (Stiles), je bijela tinejdžerka koja nakon smrti majke mora napustiti snove o baletu i preseliti se kod oca Roya (Kinney), jazz- glazbenika koji zivi u crnačkoj četvrti Chicaga. U školi ce ne samo upoznati čovjeka svog života u mladom crncu Dereku Reynoldsu (Thomas) nego i hip-hop glazbene stilove koji ce joj dati inspiraciju da ponovno počne vježbati balet i prijavi se za elitnu baletnu školu Julliard… Iako se scenarij ne udaljava od formule i klišeja (uključujući obvezni lik Malakaia kao Derekovog najboljeg prijatelja koji ga nastoji skrenuti s pravog puta i zadržati u “gangsta” okružju), tu i tamo se nađe trenutak za pokoji inteligentni komentar o stanju međurasnih odnosa u suvremenoj Americi. Ni likovi nisu jednodimenzionalni, pa je stoga humanistički ugođaj filma daleko opipljiviji. Naravno, šarmantna i darovita Julia Stiles (koja je svojom anoreksičnom figurom prilično uvjerljiva kao balerina) će se pobrinuti za kvalitenu glumu, isto kao i njen partner Thomas. I tumači sporednih uloga su dobro obavili posao, sto ne iznenađuje, s obzirom da je crni režiser Carter svoju filmsku karijeru započeo ispred kamere i zna kako raditi sa svojim bivšim kolegama. Na kraju, Zaplešimo zajedno možemo preporučiti zbog jedne prilično prozaične činjenice – nijedan film u kojem Julia Stiles demonstrira svoje borilačke vješine (da, ima i takvih scena) ne može biti sasvim loš.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Mrak film (Scary Movie, 2000)

uloge: Anna Faris, Shannon Elizabeth, Cheri Oteri, Dave
 Sheridan, Marlon Wayans, Shawn Wayans, Regina Hall, Kurt
 Fuller, Carmen Electra
 glazba: David Kitay
 scenarij: Shawn Wayans, Marlon Wayans, Buddy Johnson, Phil
 Beauman, Jason Friedberg & Aron Seltzer
 režija: Keenen Ivory Wayans
 proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 88 '

Činjenica da je Mrak film bio najgledaniji prošlogodisnji film u hrvatskim kinima (i tako potukao mnogo “jače” konkurente iz holivudske prve lige) će svakako mnoge hrvatske sociologe natjerati da pišu traktate kako o uspješnoj reklamnoj kampanji UCD-a, tako i o tome kako se naglo srozala kulturna razina hrvatske publike. Naime, Mrak film predstavlja manifestaciju svega onoga što je najgore u današnjem Hollywoodu – nedostatka bilo kakve originalnosti. Zamišljen kao parodija Vriska, Cravenove horor-komedije koja je sama parodirala horore 80-tih godina, Mrak film bi vjerojatno zavrsio kao potpuna katastrofa da producenti nisu angažirali braću Wayans, crne komičare koji su se u prošlosti istakli sličnim projektima (Sad si gotov gnjido). Braca Wayans, koji se zajedno s mladom, relativno nepoznatom ali i darovitom ekipom (među kojima se istice debitantica Anna Faris) pojavljuju u filmu, su gledatelje zasuli rafalom gegova od kojih mnogi koriste farrellyjevski zahodski humor i krše sva holivudska pravila političke korektnosti. Sve to funkcionira na početku, ali kao u sličnim projektima, originalnost se brzo potroši i Mrak film pred kraj postaje prilično dosadan, iako su ga Wayansovi skratili na nekih 90-tak minuta. Zbog toga će Mrak film buduće generacije gledati prije kao kulturni fenomen nego za zabavu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 8. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Preboli me (Get Over It, 2001)

uloge: Kirsten Dunst, Ben Foster, Melissa Sagemiller, Sisqo, Shane
 West, Colin Hanks, Zoe Saldana, Mila Kunis, Swoosie Kurtz, Ed Begley
 Jr., Martin Short, Carmen Electra
 glazba: Steve Bartek (pjesme: Sisqo)
 scenarij: R. Lee Fleming Jr.
 režija: Tommy O'Haver
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 87 '

Film Preboli me je film koji kombinira danas dva prilično popularna žanra – tinejdžersku romantičnu komediju i obrade Shakespearovih drama. Tako naš glavni junak, Berke Landers (Foster), kojeg je ostavila djevojka Allison McAllister (Sagemiller) nastoji svoju voljenu vratiti tako sto će sudjelovati u srednjoškolskoj postavi “Sna ljetne noći”, pri čemu dobiva pomoć od Kelly Woods (Dunst), nadarene sestre njegovog najboljeg prijatelja… Neoriginalni i predvidljivi zaplet odaje istu scenarističku ruku zaslužnu za Ona je sve to, sličnu romantičnu komediju koja će nam prije ostati u sjećanju po UCD-ovoj žestokoj reklamnoj kampanji nego po nekom posebnom kvalitetu. S druge strane, ovaj film, koji je gotovo neprimjetno stigao u naše videoteke, daleko je bolji. Razlog za to nije samo u tome što se u jednoj sceni šarmantna Kirsten Dunst pojavljuje u kupaćem kostimu, demonstrirajući atribute proporcionalne svom glumačkom umijeću. Preboli me već na samom početku, s nadrealističkim glazbenim brojem, odaje da je riječ o neobičnom ostvarenju koje žanrovska i komercijalna ograničenja nastoji premostiti neobičnim stilom. Režiser Tommy O’Haver se prilično potrudio biti različit od svojih kolega, i u tome je uspio. Preboli me nije naročito inteligentan niti antologijski film, ali će nam zato sat i pol vremena ostaviti u ugodnom sjećanju.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Trač (Gossip, 2000)

uloge: James Marsden, Lana Headey, Norman Reedus, Kate Hudson, Marisa
Coughlan, Sharon Lawrence, Eric Bogosian, Joshua Jackson, Edward James Olmos
glazba: Graeme Revell
scenarij: Gregory Poirier & Theresa Rebeck
režija: Davis Guggenheim
proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 90′

Iako naslov i mlađahna glumačka ekipa sugeriraju kako je Trač ništa drugo nego još jedan teenage slasher film u stilu Vriska i Stravičnih legendi, troje protagonista – arogantni Derrick (Marsden), lijepa Cathy (Headley) i šutljivi Travis (Reedus), studenti uglednog njujorškog sveucilista – imaju mnogo važnije probleme od pomahnitalih serijskih ubojica. U nastojanju da nekako opravdaju svoj boravak na sveučilištu i možda jednom dobiju i diplomu, odlučuju da kao seminarski rad iz društvenih znanosti izmisle trač i poslije prate kako se on širi među studentima. No, kao što to obično bude, ono što je počelo kao neobavezna glasina o tome kako je uštogljena i nevinošću opsjednuta studentica Naomi (Hudson) dala svom dečku Beauu (Jackson) ubrzo postaje pravi pravcati kriminalistički slučaj u koji je upetljana policija, i koji bi mogao čak ugroziti nečije živote. Iz svega ovog se može zaključiti kako je scenarist Poirier imao ambicije da od ovog teen-trilerlčića napravi sasvim ozbiljnu dramu koja ispituje nesposobnost suvremenog čovjeka da spozna istinu u moru laži i medijskih manipulacija. Na žalost, bez obzira na u početku zanimljivu pricu, kao i solidnu glumu glavnih junaka (koje, pak, rastura izvrsni Edward James Olmos u epizodnoj ulozi detektiva), Trač predstavlja promašaj, i to prije svega zbog odvratno loše deus ex machina završnice, kao i režisera Guggenheima koji u nekih 30-ak minuta uspijeva uvaliti sve moguće trilerske klišeje čineći završni obrat sve nego iznenadnim. Možda se bolje i nije moglo očekivati od filma kojem je Joel Schumacher jedan od producenata, ali Trač svejedno odaje dojam ostvarenja koje je ispunilo daleko manje od onog što je na prvi pogled obećavalo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Uhvatite Cartera (Get Carter, 2000)

uloge: Sylvester Stallone, Rachael Leigh Cook, Mickey Rourke, Michael Caine,
 Alan Cummings, Miranda Richardson, John C. McGinley, Rhona Mitra
 scenarij: David McKenna
 režija: Stephen T. Kay
 proizvodnja: Warner/Morgan Creek, SAD, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 102 '

 

Iako mnogi danas drže kako je Hollywood izvor sveg zla na svijetu jer promiče seks, nasilje, hedonizam i materijalizam, film Uhvatite Cartera će ih razuvjeriti. Naime, ova dirljiva priča o Jacku Carteru (Stallone), mafijaškom razbijaču iz Las Vegasa koji se vraća u rodni Seattle kako bi ispitao sumnjive okolnosti bratove smrti, predstavlja trijumf svih najuzvišenijih ideala zapadne civilizacije. Glavni junak je vođen isključivo brigom za obitelj, pomaže nesretnicima u nevolji, nastoji ispraviti nepravde, oprašta poraženim neprijateljima, nasiljem se koristi u krajnjoj nuždi, a i akcijske scene je veliki majstor vizualnog vatrometa Stephen T. Kay namjerno rezirao tako traljavo da nasilje učini što neatraktivnijim za publiku. Konačno, te su scene prilično rijetke, pa tako veliki umjetnik Sylvester Stallone umjesto mišića koristi svoj neporecivi glumački talent, pred kojim blijede sve umišljene veličine i bezvrijedni anonimusi nalik na Michaela Cainea ili Mirandu Richardson, koji se, srećom, pojavljuju samo u kratkim epizodama. Zbog svega toga Uhvatite Cartera predstavlja remek-djelo, još jedan primjerak holivudske kreativnosti koja je u stanju stvoriti nešto veličanstveno cak i od najbijednijeg predloška, kao što je bio istoimeni ispljuvak britanske dekadencije snimljen 1971. godine kojeg su neki nadobudni kritičari i filmski instituti, zamislite, usudili staviti u izbor najboljih gangsterskih filmova ikada snimljenih.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.