Autor: Dragan Antulov

RECENZIJA: Kraljevska afera (2012)

A Royal Affair clip
(izvor: Anz-i)
KRALJEVSKA AFERA
(EN KONGELING AFFAERE)
uloge: Mads Mikkelsen, Alicia Vikander, Mikkel Boe Følsgaard, David Dencik, Trine Dynholm
scenarij: Nikolaj Arcel & Rasmus Heisterberg
režija: Nikolaj Arcel
proizvodnja: Zentropa, Danska/Švedska/Češka, 2012.
trajanje: 137 '

Opravdanost kineske kletve o “zanimljivim” vremenima možda najbolje ilustriraju zemlje sjeverne Europe – koje služe kao uzor južnijim dijelovima kontinenta, a čija je povijest u posljednjih par stoljeća uglavnom lišena događaja o kojima se pjeva uz gusle ili snimaju hollywoodski spektakli. U slučaju Danske izuzetak od tog pravila jesu događaji iz druge polovice 18. stoljeća, koji za povijest te zemlje predstavljaju najbliži ekvivalent revolucije. Iako ne tako poznati kao kasniji metež u Americi i Francuskoj, dosad su poslužili kao predložak najmanje tri filma, od kojih je tek posljednji, Kraljevska afera Nikolaja Arcela, snimljen u danskoj produkciji.

Radnja započinje godine 1766. kada engleska princeza Caroline Mathilde (Vikander) odlazi u Dansku kako bi se udala za tamošnjeg mladog kralja Kristijana VII (Følsgaard). Uskoro se ispostavi kako njenom mužu, najblaže rečeno, nisu sve daske u glavi, a da je nova domovina zadrto mjesto kojim, manipulirajući bolesnim kraljem, tiranski vlada klika aristokrata i luteranskih fundamentalista. Kada se kraljevo stanje pogorša, kao njegov novi liječnik je imenovan dr. Struensee (Mikkelsen), Nijemac koji je s oduševljenjem prihvatio liberalne ideje Prosvjetiteljstva. On postupno stiče kraljevo povjerenje, ali i naklonost kraljice, koja dijeli njegove stavove, a potom i krevet. Struensee zahvaljujući tome počinje manipulirati sa svojim pacijentom, postaje njegov glavni savjetnik i de facto vladar, te donosi niz dalekosežnih liberalnih reformi. Kada se veza s kraljicom razotkrije, tako stvoreni skandal koriste reakcionari na čelu s Guldbergom (Dencik).

Arcel i njegov ko-scenarist Rasmus Heisterberg su najpoznatiji po radu na scenariju za “Muškarci koji mrze žene”, švedsku ekranizaciju romana Stiega Larssona. “Kraljevska afera”, smještena u daleko povijesno razdoblje, se doima bitno drukčijim filmom. Uz raskošne kostime i češke lokacije koji uspješno “glume” aristokratske dvorce i pred-industrijski Kopenhagen, film odlikuje hladni, asketski, ali i vrlo disciplinirani stil režije koji publici pruža dovoljno prilika da pohvata sve konce radnje i likova. Iako će zbog toga nekima izgledati predug, kulturne razlike, etničke napetosti, ideološki sukobi, seksualne i političke intrige su uspješno predočene u “Kraljevskoj aferi”.

Arcelu je od velike pomoći bila i mala, ali prilično impresivna ekipa sastavljena od danskih glumaca, uključujući mnoga lica poznata poklonicima kultne danske TV-serije “Ubojstvo”. Najveće ime je svakako Mads Mikkelsen, najpoznatiji po ulozi negativca Le Chiffrea u “Casino Royaleu”; njegov lik Struenseea, u kome prikazuje inteligentnog vizionara koji usprkos svojem lukavstvu pada kao žrtva ljudske nesavršenosti je prilično dojmljiv. Na kraju ga, pak, ipak zasjenjuje mladi debitant Mikkel Følsgaard koji kao “prolupali” kralj, usprkos svim svojim ekscesima na kraju uspije pridobiti simpatije publike, odnosno predstaviti se kao žrtva režima kome je nominalno na čelu. U tome svemu je, pak, najgore prošla švedska glumica Alicia Vikander, kojoj je scenario udijelio ulogu naratora, a koja izgleda kao svojevrsna drugorazredna kopija Keire Knightley i kojoj uglavnom nedostaje “kemije” u scenama s Mikkelsenom.

Arcel je od castinga daleko uspješniji u scenama u kojima kroz detalje ove relativno slabo poznate priče pruža odraz kasnijih, mnogo poznatijih i tragičnijih događaja, odnosno vječne istine o tome kako vlast kvari, a revolucija jede svoju djecu. Možda tome najbolje služe scene koje stereotipove vezane uz juriš na Bastillu i giljotine potpuno izvrću u svjetonazorskom smislu. Iako će dojam pokvariti epilog kojim se pokušava isforsirati nekakav happy end, “Kraljevska afera” je film koji zaslužuje pohvale govoreći kako se neke stvari možda i nisu toliko promijenile u posljednjih četvrt milenija.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Atlas oblaka (2012)

In 8 Kinos deutschlandweit wurde die Cloud Atl...
(izvor: o2 in Deutschland)
ATLAS OBLAKA
(CLOUD ATLAS)
uloge: Tom Hanks, Hale Berry, Jim Broadbent, Hugo Weaving, Jim Sturgess, Donna Bae, Ben Whishaw
scenarij: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
režija: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
proizvodnja: X-Filme Creative Pool/Anarchos Productions, Njemačka, 2012.
trajanje: 171 '

U ovom trenutku je teško je reći koji će film ove godine biti najbolji ili komercijalno najuspješniji, ali se, s druge strane, relativno lako može pretpostaviti koji će biti najambiciozniji. Ta čast, po svemu sudeći, pripada “Atlasu oblaka”, ostvarenju koje po mnogo čemu predstavlja namjerni otklon od svega onoga što se obično podrazumijeva pod suvremenom kino-ponudom. Film se temelji na istoimenom romanu britanskog pisca Davida Mitchella, djelu hvaljenom zbog nekonvencionalnog miješanja različitih književnih stilova, a za koje je sam autor tvrdio da ga je nemoguće pretočiti na veliki ekran. Hollywood se, po običaju, klonio tako nezahvalne misije, ali je 100 milijuna dolara nekako pronašlo put do alternativniuh producenata tako da je Njemačka dobila svoj prvi moderni blockbuster. Tom Tykwer, njemački filmaš proslavljen s “Trči, Lola, trči” je, pak, zaključio da je zadatak previše za jednog čovjeka, pa je u pomoć kao ko-autore pozvao brata i sestru (bivšu braću) Wachowsky. Rezultat takve neuobičajene kreativnosti je spektakl koji jednako lako može postati i remek-djelo i sramotni fijasko.

“Atlas oblaka” ima relativno složenu radnju sastavljenu od šest naizgled nepovezanih priča smještenih u različita razdoblja. Prva od njih se odvija sredinom 19. stoljeća na Pacifiku kojim putuje mladi američki pravnik (Sturgess). Druga priča je smještena u Englesku 1936. i prati tragičnu sudbinu talentiranog gay skladatelja (Wishaw). Treća priča se odvija 1973. u San Franciscu i prikazuje kako novinarka (Berry) razotkriva veliku zavjeru. Četvrta priča je smještena u suvremeni London gdje ostarjeli izdavač (Broadbent) bježeći pred gangsterima upada u još veće probleme. Peta priča se događa u Koreji 22. stoljeća i prikazuje klonovsku radnicu (Bae) upetljanu u ustanak protiv distopijskog režima. Posljednja priča se dešava u post-apokaliptičnom 24. stoljeću na otoku gdje primitivni domorodac (Hanks) pokušava svoje pleme sačuvati od neprijatelja.

Za razliku od romana, koji je kao vezivno tkivo između različitih zapleta koristio metodu “priče u priči” a rasplete izlagao obrnutim kronološkim redom, film odaje nešto konvencionalniji pristup. Radnja ide u očekivanom smjeru, naizmjence se prebacujući u različite epohe; talent troje redatelja je, međutim, više nego dovoljan da spriječi zbrku kod redatelja. Različite priče, pak, daju priliku za ne samo stilske nego i žanrovske varijacije, pa tako “Atlas oblaka” funkcionira i kao spielbergovska povijesna pustolovina, melankolična melodrama u stilu Merchant-Ivoryja, politički triler iz 1970-ih, suvremena crna komedija i blještavi SF-spektakl. Takav pristup zna bitno promijeniti ton filma i rezultirati s neujednačenom kvalitetom, ali publika će uglavnom biti vezana za likove i nastojati otkriti što će se na kraju s njima dogoditi.

Problem “Atlasa oblaka” jest prije svega u tome što, usprkos sve svoje nekonvencionalnosti, autori ipak nemaju dovoljno povjerenja u gledatelje. Tako se povezanost različitih priča – kojima je zajednički motiv borba za slobodu – mora dodatno “podmazati” ne samo eksplicitnim replikama nego i, u najmanju ruku, nimalo suptilnim castingom. Glavni glumci se, naime, pojavljuju u gotovo svim segmentima tumačeći ne samo različite likove, nego i pripadnike različitih rasa, spolova i moralnog određenja. Iako je nekim glumcima, poput Hanksa, to prilika da se sjajno zabavljaju , u većini slučajeva to rezultira s grotesknim pojavama pod tonama šminke uslijed čega “Atlas oblaka” počinje sličite na vlastitu samoparodiju. To se posebno ističe u pretposljednjem segmentu, gdje su glumci prisiljeni tumačiti Azijate, a što je dovelo i do optužbi za rasizam od strane dežurnih čuvara “političke korektnosti”. S druge strane, iako visoke ambicije nisu bile ispunjene, “Atlas oblaka” zaslužuje publiku samo i zbog toga što su njegovi autori pokazali hrabrost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Argo (2012)

Ben Affleck en Argo
(izvor: xornalcerto)
ARGO
uloge: Ben Affleck
scenarij: Ben Affleck, Bryan Cranston, Victor Garber, Alan Arkin, John Goodman
režija: Ben Affleck
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 120 '

Malo koja priča iz današnjeg Hollywooda predstavlja tako ugodno iznenađenje kao transformacija Bena Afflecka od propadajućeg glumca u više nego uspješnog režisera. Teško se moglo pretpostaviti da će bivši momak Jennifer Lopez i brat daleko talentiranijeg Caseya Afflecka pronaći sebe iza kamere i osvojiti dotle neprijateljsku kritiku. Bilo je još teže očekivati da će ličnost vezana uz zloglasni “Gigli” danas postati jedan od favorita za “Oscara”. A upravo takva se stvar dogodila s filmom “Argo”, mezimcem američke kritike koji se upravo počeo prikazivati u našim kinima.

Radnja filma se temelji na stvarnim događajima vezanim uz jednu od najtraumatičnijih epizoda novije američke povijesti. Sve počinje u jesen 1979. u Teheranu, nekoliko mjeseci nakon revolucije u kojoj je zbačen proamerički iranski šah. Bijes naroda novi islamistički vlastodršci usmjeravaju prema SAD koja je omrznutom monarhu dala utočište, a američko veleposlanstvo postaje metom prosvjednika koji u njega provaljuju i osoblje uzimaju kao taoce. U nastaloj gužvi šestoro američkih diplomata uspjeva pobjeći te na kraju pronaći utočište u rezidenciji kanadskog veleposlanika Kena Taylora (Garber). Međutim, kako dani prolaze, tako je sve vjerojatnije da će ih iranski revolucionari locirati i zatvoriti, a možda i likvidirati kao špijune. Zbog toga CIA odlučuje organizirati akciju spašavanja koja je povjerena iskusnom operativcu Tonyju Mendezu (Affleck). On dolazi na genijalnu ideju da bjeguncima da lažni identitet kanadskih članova filmske ekipe koja navodno snima SF-spekatkl po imenu “Argo” u Iranu. Kako bi obmana bila što uvjerljivija, preko svojih veza u Hollywoodu organizira promociju nepostojećeg filma.

Priča o spašavanju američkih diplomata, koja je već bila ekranizirana kao kanadski TV-film 1981. godine, na prvi pogled se doima kao neobičan i potencijalno riskantan projekt za Afflecka čija su prethodna dva, prilično hvaljena, filma (“Nestala bez traga” i “Grad lopova”) bila smještena u milje njegovog rodnog Bostona. Affleck se, međutim, hrabro nosio s tim izazovom i ako se nešto filmu nešto treba zamjeriti, onda to definitivno nije režija. Ono što posebno upada u oči jest izuzetan trud da se što vjernije rekonstruira svijet prije tri desetljeća, a što ne uključuje samo frizuru, odjeću i rekvizite, nego čak i logo “Warner Brosa” na samom početku filma. Affleck također spretno koristi i dokumentarne snimke kako bi radnji filma i teškim odlukama koje moraju donijeti protagonisti dao prikladan kontekst. Pronađene su i turske lokacije koje uvjerljivo “glume” Teheran. Autentičnost je posebno naglašena na samoj odjavnoj špici kada se likovi i neke od najupečatljivijih scena filma pojavljuju uz fotografije stvarnih ličnosti i događaja.

Status oskarovskog favorita “Argo”, pak, velikim dijelom uživa i zbog razloga koji nemaju previše veze s njegovom tehničkom kvaliteta. Prije svega su to aktualni događaji vezani uz Bliski istok, odnosno nuklearna kriza i špekulacije da bi se SAD vojnim napadom barem djelomično osvetile Iranu za jedno od najvećih poniženja u svojoj povijesti. Drugi, a možda još važniji razlog, jest i to da ova priča Hollywood predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, odnosno pokazuje kako tamošnji filmaši znaju biti besprijekorni domoljubi, odnosno svoje opsjenarske vještine iskoristiti u plemenite svrhe spašavanja ljudskih života. Affleck i njegov scenarist Chris Terrio, s druge strane, paze da previše ne skrenu u vode američkog šovinizma, pa su iranski revolucionari prikazani kao inteligentan protivnik. Taj dojam, međutim, značajno kvari dramatična završnica za koju je malo previše očito da predstavlja “kreativni” tretman činjenica koje su u stvarnom životu bile daleko banalnije. Usprkos toga, “Argo” je film koji zaslužuje preporuke, a “Oscar” u Affleckovim rukama ne bi trebao biti prevelika nepravda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Praskozorje 2. dio (2012)

Series City magazine #4 with Twilight Robert P...
(izvor: fanfreluche_designs)
PRASKOZORJE 2. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART2)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Ashley Greene, Michael Sheen
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje:  115'

 

Nezahvalno je praviti prognoze, ali se čini kako će peti film iz “Sumrak Sage” od strane kritičara biti proglašen najboljim. Ako se to zbilja dogodi, postoji prilično jednostavno objašnjenje za takvu blagonaklonost. “Praskozorje 2. dio” je, naime, posljednji film iz serije, pa će mnogi kritičari, koji su prethodne četiri godine stoički morali trpjeti kako im horde “twiharda” i hollywoodska propagandna mašinerija profesiju izvrgavaju ruglu, u svojim recenzijama pronalaziti odraz olakšanja što je noćna mora zvana “Sumrak”, konačno završena.

 

To iskustvo je bilo duže nego što sugerira sam broj romana Stephenie Meyer po kojima su snimani filmovi iz serije. Posljednji od njih, “Praskozorje”, je, po sada već ustaljenom hollywoodskom običaju maksimiziranja profita, pretvoren u dva umjesto jednog cjelovčernjeg filma. Drugi film počinje nedugo nakon ključnog događaja u sagi – rađanja djevojčice Renesmee Cullen (Foy), zbog koga je njena majka Bella Swann Cullen (Stewart) bila primorana pretvoriti se u vampira od strane svog supruga Edwarda (Pattinson). Radnja prati kako se protagonistica suočava s novostvorenom situacijom, bilo da je riječ o novoj fizičkoj snazi, bilo potrebi da nauči kontrolirati žeđ za krvlju, bilo nekim neugodnim odlukama vezanim uz njenu bivšu ljudsku obitelj. Dijete radi kojeg je toliko toga žrtvovala, pak, zadržalo je svoju ljudsku prirodu, ali i dobilo neobične osobine poput brzog rasta. Time na sebe skreće pažnju Volturija, vampirskih vlastodržaca čiji vođa Aro (Sheen) u Renesmee vidi moguću opasnost po sve vampire. Bella i njeni prijatelji, uključujući vukodlaka Jacoba (Lautner), odlučuju se pripremiti za eventualni sukob, odnosno pokušaj Volturija da uklone Renesmee.

 

“Praskozorje” je snimano u komadu, pa su manje-više svi kadrovi ranijeg nastavka ostali isti – režiser Bill Condon, scenaristica Melissa Rosenberg i, dakako, glumačka postava u kojoj je Taylor Lautner, usprkos degradirane uloge, opet zasjenio Roberta Pattinsona i Kristen Stewart koji izgledaju umorno tumačeći iste, isprazne, nezanimljive i antipatične likove. Drugi dio “Praskozorja”, međutim, izgleda bitno drukčije od prvog, a objašnjenje za to bi se dijelom moglo pronaći upravo u tome što se s njime saga završava. Film je razvučen, ali je konačnost radnju učinila kompaktnijom. Početni dio filma, u kojem se gledatelji upoznaju s novom vampirskom stvarnošću nove junakinje, služi ne samo kao svojevrsna predigra za spektakularni finale, nego i autorima dozvoljava da se barem na trenutak opuste. U njemu tako ima najviše scena s onim što je cijeloj “Sagi” bolno nedostajalo – humora; ovdje se na trenutak doima da su Condon, Rosenberg i družina postali toliko svjesni nedostataka cijelog projekta pa ga samoparodiraju.

 

“Praskozorje” ponovno postaje ozbiljno kada aktualnim postaje glavni zaplet, odnosno obračun protagonista s Volturijima. Nastojeći se pripremiti za njega, Cullenovi i njihova družina u pomoć pozivaju svoje vampirske prijatelje sa svih strana svijeta. To je prilika da se u priču uvede cijeli niz likova različitog etničkog podrijetla i odrastanja u različitim povijesnim razdobljima; scene u kojima oni prepričavaju svoje ratničke priče, pak, samo podsjećaju koliko su protagonisti nezanimljivi i potrošeni. Condon se na kraju gotovo iskupljuje za razočarenje prethodnog nastavka kada od velikog međuvampirskog obračuna na kraju napravi epsku bitku koja sadrži za “sumrakovske” standarde neočekivano eksplicitne scene nasilja i visoki bodycount. Dobar dojam, kome je dosta pomogao prilično raspoloženi Michael Sheen kao napola poludjeli negativac, preživljava čak i jeftini narativni obrat. Međutim, kada se na odjavnoj špici počnu pojavljivati svi likovi iz “Sage”, publika će se podsjetiti kako ovaj film izgleda dobar samo zato jer su prethodna četiri bila izuzetno loša. Za napraviti takvu usporedbu je potrebna žrtva koja se ne isplati.

 

OCJENA: 4/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Elles (2011)

Elles
Elles (izvor: Mirka23)
ELLES
uloge: Juliette Binoche, Joanna Kulig, Anaïs Demoustier
scenarij: Malgorzata Schumowska & Tyne Birckel
režija: Malgorzata Schumowska
proizvodnja: Zentropa, Francuska/Poljska/Njemačka, 2011.
trajanje: 95'

Ishod prošli tjedan završenih izbora u SAD je u lijevim, liberalnim i “hip” krugovima širom svijeta izazvao ekstazu ne samo zbog pobjede njihovog mesijanskog kandidata, nego i zbog konačne potvrde da je povijest na njihovoj strani. Amerikanci, nekoć izlagani prijeziru i poruzi zbog svoje zatucanosti, su konačno progledali i po prvi put na referendumima legalizirali homoseksualne brakove, a izborni gubitnik najviše stradao upravo zbog svog odnosa prema ženskoj seksualnosti. Postavlja se, međutim, pitanje hoće li ta “nova normalnost” suvremenog zapadnog svijeta u kojoj seksualna revolucija postaje permanentna stvoriti nove probleme i nove dileme. Neke od njih bi mogao istražiti francusko-njemačko-poljski film “Elles” koji se prikazuje u našim kinima.

Naslov na francuskom znači “one”, a u pitanju je igra riječi koji se odnosi na “Elle”, popularni ženski časopis za koga radi protagonistica, novinarka Anne (Binoche). Na prvi pogled, njen život izgleda kao oličenje današnjih ženskih ideala – ne samo što je materijalno situirana, nego je i uspješnu profesionalnu karijeru pomirila s ulogom supruge i majke. Da to ne mora uvijek biti slučaj, svjedoči i situacija kada mora pripremiti večeru za poslovne partnere svog muža, a istovremeno dovršiti članak na temu prostitucije. Kroz “flashbackove” se prikazuje kako je taj članak pripremila intervjuirajući dvije djevojke koje je pronašla preko oglasa. Obje su studentice koje su se najstarijim zanatom počele baviti iz financijskih razloga – Lola (Demoustier) kako bi otplatila studij književnosti, a Poljakinja Alicja (Kulig) jer nikako nije mogla naći stan. Iako su njih dvije bitno različite po izgledu i temperamentu, poslovna iskustva su im slična; njihovo opisivanje, pak, kod Anne budi davno zatomljene osjećaje i spoznaju kako je seksualno frustrirana.

Režiser i ko-autor scenarija je Malgorzata Szumowska, poljska filmašica koja je, između ostalog, poznata kao suradnik Larsa van Triera, filmaša koji je znao izazivati kontroverze svojim neugodno eksplicitnim prikazom seksualnosti. U neku ruku bi se moglo reći da i Elles ima sličan pristup – nekoliko “problematičnih” scena je bilo razlogom da ga inače takvim filmovima skloni europski kritičari nazovu “pornografskim”, a u SAD cenzori žigošu NC-17 rejtingom. Elles, s druge strane, neugodu manje izaziva svojim prikazom praktičnog aspekta prostitucije, koliko svojim “politički nekorektnim” stavom prema njoj. Scenarij se prilično trudi izbjeći sve moguće klišeje po tom pitanju; klijenti tako nisu patetični perverznjaci nego manje-više normalni muškarci; prostitutke nisu naivne i eksploatirane žrtve, nego intelektualke koje su se u taj posao upustile svjesne rizika, te koje u njemu na neki perverzni način čak i uživaju. Možda najkontroverzniji aspekt filma jest kako se iskustvo Lole i Alicje odražava na Anne, koja, iako okružena muškarcima u vlastitoj obitelji, s njima nikako ne uspijeva ostvariti kontakt, pa čak počinje zavidjeti djevojkama na njihovim klijentima; tako heretički stav će protiv ovog filma uz tradicionalne konzervativce okrenuti i feministice.

Elles u svemu tome pomaže raznorodna i prilično raspoložena ekipa. Uz Juliette Binoche, zaštitni znak evropskog art-filma, koja se prilično hrabro nosi sa svojim godinama, izvrstan dojam ostavljaju raskošna plavuša Joanna Kulig te krhka i “delikatna” Anaïs Demoustier. To se, na žalost, teško može reći za Szumowsku koja, valjda u nastojanju da opravda “umjetnički” karakter, publiku zbunjuje ne-kronološkim izlaganjem radnje, kao i jeftinom simbolikom. Još jeftinije su scene u kojima, eto, protagonistice prolaze kroz obavezne neugodnosti sa svojim klijentima, a koje izgledaju primjerenije eksploatacijskom filmu. To je zbilja šteta, jer je ova tema, koja itekako tjera na razmišljanje, zaslužila film koji publiku provocira na daleko inteligentniji način.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Skyfall (2012)

 

SKYFALL
uloge: Daniel Craig, Javier Bardem, Judi Dench, Bérénice Marlohe, Naomie Harris, Ralph Fiennes, Albert Finney
scenarij: John Logan, Peter Morgan, Neal Purvis & Robert Wade
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, V. Britanija/SAD, 2012.
trajanje: 143 '

James Bond je tijekom pola stoljeća na velikim ekranima preživio mnogo toga. Uspio je nadživjeti svog tvorca Iana Fleminga, te opstati usprkos odlaska Seana Conneryja, prvog, i po mnogima, jedinog pravog filmskog Bonda. Tajnom agentu 007 na duži rok nije naškodio ni zlosretni brak, ni eksperimenti s castingom. Uspio je preživjeti i kraj hladnog rata, kada je za fiktivne likove poput njega nestao glavni smisao postojanja. Nije mu glave došao ni angažman Daniela Craiga, zbog koga su se okorjeli fanovi znali hvatati za glavu, a nekako je preživio i to što ga nikada nije glumio Goran Višnjić. Kada se sve to uzme u obzir, lako je očekivati da će najdugovječnija filmska franšiza prebroditi i iskušenja koja pruža njeno najnovije izdanje “Skyfall”.

Da preživljavanje uistinu nije problem za Bonda svjedoči i tradicionalno spektakularna uvodna scena, koja završava na način koji bi značio kraj za normalnog protagonista. Za tajnog agenta koga su očigledno počele hvatati godine, to znači priliku za nestanak, odnosno dugotrajni odmor tijekom koga ne nalazi shodno da se javi svojim pretpostavljenima na čelu s M (Dench). To konačno čini tek nakon bombaškog napada na sjedište MI6 u Londonu, kada je u svrhu pronalaska počinitelja potrebno koristiti čak i istrošene resurse, a Bond, odlučan da osveti svoje kolege, pristaje na ponižavajuće psihofizičke testove. Trag vodi u Šangaj, gdje Bond pronalazi egzotičnu ljepoticu Sévérine (Marlohe), povezanu s bivšim britanskim agentom Silvom (Bardem).

Tvorci svakog novog filma o Bondu se suočavaju s temeljnim problemom, odnosno potrebom da zadovolje potrebe publike koja traži očuvanje bondovske formule (spektakularna akcija, egzotične lokacije, lijepe žene) a da joj istovremeno ponude nešto drukčije. Da su tvorci Skyfalla naglasak stavili na ovo drugo postalo je jasno čim je za režisera angažiran Sam Mendes, filmaš čija su specijalnost tmurne drame o besmislu modernog građanskog života. Očigledno je kao inspiracija poslužilo Nolanovo “pomračenje” Batmana, pa je tako i najnoviji Bond zapravo daleko od eskapističke pustolovine i oličenja malograđanskih ideala. Mendes kao da želi “dekonstruirati” Bonda prikazujući ga frustriranim vlastitom sredovječnošću, ranjivošću kao i nikad prevladanim traumama iz djetinjstva. Motiv smrtnosti i prolaznosti je još više naglašen time što se zaplet velikim dijelom vrti oko M, koju tumači prilično umorna Judi Dench i kojoj je zapala “čast” da prvi put u povijesti bondovskih filmova izgovori ono što se na engleskom naziva “F-word “. Još naglašenija “dekonstrukcija” se može vidjeti i kroz lik glavnog negativca, koga prilično raspoloženi Javier Bardem tumači kao svojevrsnu kombinaciju Jokera, “tetkice” i Edipovim kompleksom mučenog homicidalnog manijaka. Sama završnica filma, pak, izgleda primjerenija minimalističkom anti-vesternu nego modernom akcijskom spektaklu.

Usprkos takvog ikonoklastičkog pristupa Skyfall je uglavnom zabavan i uspješan film. Prije svega se to može zahvaliti vještom korištenju lokacija, Mendesovoj režiji, nekoliko sjajnih akcijskih scena, direktnim i indirektnim homageima klasičnim bondijadama, a i glumačkoj ekipi među kojom valja istaći i Bérénice Marlohe kao jednu od najupečatljivijih Bondovih djevojaka u posljednje vrijeme. Kritičarski panegirici, kojima se Skyfall diže u nebesa kao najbolje ostvarenje franšize, međutim, ne drže vodu. Film je predug, a zbog razlika u mjestu radnje i općem tonu se na trenutke čini da se sastoji od dva filma – “redovne” i ikonoklastičke bondijade – skrpane u jednu. Dijalozi, najblaže rečeno, vjerojatno neće ući u bondovske antologije. Usprkos toga i naziva koji sugerira apokaliptičku promjenu, Skyfall pokazuje kako James Bond pred sobom još uvijek ima svijetlu budućnost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Između svjetova (2011)

Twixt (film)
(izvor: Wikipedia)
IZMEĐU SVJETOVA
(TWIXT)
uloge: Val Kilmer, Bruce Dern, Elle Fanning, Ben Chaplin, Joanne Whalley, Ben Chaplin
scenarij: Francis Ford Coppola
režija: Francis Ford Coppola
proizvodnja: Pathe/Zoetrope, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Od svih kraljeva Novog Hollywooda danas se možda najmanje govori o Francisu Fordu Coppoli. Razlog za to bi mogao biti u banalnoj činjenici da su tvorca Kuma i Apokalipse konačno dohvatile godine, ali i u tome da je on već odavno sebe nametnuo kao instituciju te da njegov obiteljski brend uspješno nosi kći Sofia. To ne znači da stari majstor više ne snima filmove; stvar je u tome da su to filmovi koji iz nekog razloga ne izazivaju pažnju ikoga osim najzagriženijih filmofila. Nešto slično se zbilo s Twixt, horor-filmom koji se godinu dana nakon festivalske premijere u Torontu kod nas prikazuje pod naslovom Između svjetova, a koji, vjerovali ili ne, uopće nije prikazan u Americi.

Na samom početku film izgleda kao ekranizacija romana Stephena Kinga, što možda i nije teško očekivati, s obzirom da je protagonist, čiji lik tumači Val Kilmer, opisan kao nižerazredna verzija popularnog pisca. Hal Baltimore je specijalist za horor-romane o vješticama koji, pogođen kreativnom krizom, za život pokušava zarađivati potpisujući primjerke svojih knjiga u knjižarama. Tijekom jedne takve turneje dolazi u gradić čiji živopisni šerif Bobby La Grange (Dern) u Baltimoreu vidi idealnog partnera da ostvari vlastite književne ambicije. U zamjenu za suradnju na sljedećem romanu, Baltimoreu nudi dragocjenu inspiraciju u obliku aktualnog slučaja morbidnih ubojstva koje upravo istražuje. Baltimorea istraga dovede do još mračnijih događaja iz gradske prošlosti, a u čijem rasvjetljavanju će mu pomoći duhovi koje sreće u snovima.

Coppola, nakon što je odavno na polju filma ostvario sve što se može ostvariti u svijetu filma, sebi može dozvoliti ono što je većini njegovih kolega u današnjem Hollywoodu gotovo nezamislivo – snimati filmove “za svoju dušu”, bez ikakvog vanjskog komercijalnog pritiska niti potrebe da osvaja zlatne kipiće. Tako se može reći da je pod stare dane ponovno ostvario ideal autorskog filma kome je težila njegova novohollywoodska generacija. U slučaju Između svjetova se eksplicitno osobni karakter filma odražava i u tome što je kao inspiracija Coppoli, prema vlastitom svjedočenju, poslužio san “podmazan” bocom rakije. Pretakanje tog iskustva u cjelovečernji film, s druge strane, daje još jedan primjer umjetničkog djela čije stvaranje čini zadovoljstvo umjetniku, ali daleko manje ili nikakvo zadovoljstvo publici.

To ne znači da Između svjetova nema nikakvu vrijednost; neki dijelovi filma se doimaju maštovitima, originalnima i prilično efektnima, a posebno se ističe scena u kojoj se dekonstruira jedno od najpoznatijih djela američke književnosti. Filmofile će prilično zabavljati pronalaženje niza citata i homagea koje je Coppola posvetio svojim kolegama i uzorima. Oni zauzimaju široki raspon od Lyncha i njegovog Twin Peaksa, klasičnog trilera Noć lovca pa sve do eksploatacijskih filmova, poput Demencije 13 koju je sam Coppola napravio za Rogera Cormana na samom početku svoje karijere. Film se osvrće i na stvarni život, pa tako Kilmer i njegova bivša supruga Joanne Whalley tumače stvarne supružnike, a jedan od pozapleta se tiče i obiteljske tragedije nalik na onu koja je Coppolu pogodila u stvarnom životu.

Sve je to, međutim, od male koristi čim gledatelj postane svjestan da je Coppola, u nastojanju da film učini “drukčijim” zanemario potrebu da Između svjetova predstavljaju suvislu cjelinu. Kako film ide prema svom kraju, to se sve više čini kako je velikog majstora izdala inspiracija, odnosno da ne zna kako ga završiti. Kada do kraja dođe, on je zbrzan, neuvjerljiv i razočaravajući. Treba se nadati kako se ista stvar neće moći reći za Coppolinu filmografiju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Alex Cross (2012)

ALEX CROSS
uloge: Tyler Perry, Matthew Fox, Edward Burns, Rachel Nichols, Jean Reno
scenarij: Marc Moss & Kerry Williamson
režija: Rob Cohen
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje: 102 '

Znameniti vestern Sedmorica veličanstvenih sadrži scenu u kojoj se priča o kauboju koji se skinuo gol i skočio među kaktuse. Nesretnik je kasnije na pitanje zašto odgovorio sa “Činilo mi se kao dobra ideja u tom trenutku”. Danas se, pak, čini da bi nešto slično mogli izjaviti producenti filma Alex Cross.

Riječ je o ekranizaciji romana Cross Jamesa Pattersona, dvanaestog iz serije o washingtonskom psihologu i detektivu Alexu Crossu. Taj je lik već ranije došao na velike ekrane u obliku Morgana Freemana, koji je prije desetak i više godina nastupio u filmovima Kolekcionar i Paukova zavjera. S obzirom da se danas u Hollywoodu reciklira sve i svašta, došao je red i na Pattersonovog junaka, čija je saga dobila “reboot”, temeljen na romanu čija radnja daje priliku da se opiše njegovo porijeklo i početak karijere. Freeman je, dakako, danas za tu ulogu prestar, pa njegov mladi alter ego tumači Tyler Perry. Usprkos doktorske titule i reputacije intelektualca, Alex Cross na početku filma ureduje na ulicama Detroita kao član elitnog policijskog tima zaduženog za hvatanje najopasnijih kriminalaca. Među njih spada i profesionalni ubojica s nadimkom Picasso (Fox), čiju profesionalnost kompromitira preveliko uživanje u poslu, posebno kada on uključuje mučenje bespomoćnih žrtava. Cross kao vrhunski detektiv zaključi da su mete zločinca direktori multinacionalne korporacije, te uspije spriječiti jedno smaknuće. Picasso je, međutim, uspio pobjeći, ali je odlučan ne samo da dovrši svoj zadatak, nego da se na okrutan način osveti Crossu koji ga je ponizio.

Odluka o angažmanu Tylera Perryja je jedna od bizarnijih u današnjem Hollywoodu, s obzirom da je riječ o komičaru koji je, usprkos prvog mjesta na Forbesovoj listi najbolje plaćenih američkih zabavljača, uglavnom nepoznat izvan američkih granica. Perry svoj uspjeh prije svega duguje seriji obiteljskih komedija o Afroamerikancima koje najviše vole gledati upravo Afroamerikanci, a sve usprkos optužbi da promoviraju rasne stereotipove. Možda je Perryju motiv za ovu sve samo ne zahvalnu ulogu bilo nastojanje da pokaže da može raditi i nešto drugo. Teško da je u tome uspio, jer njegov lik u Alexu Crossu najbolje funkcionira u obiteljskim scenama; čim se radnja makne iz doma Crossovih, pa Perry mora dočarati vrhunskog detektiva ili pomahntitalog osvetnika, nedostatak talenta, čak i bez neumitnih usporedbi s Freemanom, se pretvara u mučenje. Ništa bolji slučaj nije ni s gotovo neprepoznatljivim Matthewom Foxom, čiji trud u nastojanju da dočara poremećenog ubojicu izgleda dostojan “Oscara”, ali je isto tako kompromitiran njegovom klišejiziranošću i neuvjerljivošću.

Rob Cohen se na prvi pogled činio dobrim izborom za režisera, s obzirom da je njegov rad na Brzi i žestoki pokrenuo prilično uspješnu franšizu. S druge strane, u njegovoj filmografiji je bilo više promašaja nego uspjeha, pa ne čudi da je i Alex Cross, barem kada su u pitanju prve kritike, završio kao “ćorak”. Velikim dijelom je za to zaslužna njegova režija, pogotovo u konfuznoj sceni završnog obračuna, ali se isto tako moraju navesti i ograničenja nimalo nadahnutog scenarija Marca Mossa i Kerryja Williamsona, gdje se klišeji – od naizgled nezaustavljivog ubojice do “iznenadnog” obrata na samom kraju – redaju intenzitetom primjerenijim parodiji nego ozbiljnom trileru. Alex Cross je, s obzirom na prirodu i količinu nasilja, prilično neugodan film za osjetljivije gledatelje, ali se Cohen pobrinuo da ono bude prikazano u skladu s licemjernim cenzorskim standardima današnjeg Hollywooda. Ono što će gledatelje možda najviše iziritirati jesu kratke scene, poput one s Giancarlom Espositom u epizodnoj ulozi, koje sugeriraju da Alex Cross mogao biti daleko bolji. Na pitanje koliko odgovor bi mogao dati novi nastavak, ali se on s Perryjem u glavnoj ulozi ne čini baš vjerojatnim.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Koriolan (2011)

Coriolanus (film)
(izvor: Wikipedia)
KORIOLAN
(CORIOLANUS)
uloge: Ralph Fiennes, Gerald Butler, Vanessa Redgrave, Brian Cox, Jessica Chastain
scenarij: John Logan
režija: Ralph Fiennes
proizvodnja: Lonely Dragon/Weinstein Company/BBC Films,  V. Britanija, 2011.
trajanje: 118 '

Među bogatim opusom Williama Shakespearea se uz popularne drame nalaze i one koje to nisu. U njih spada Koriolan, čija se relativna rijetkost na pozornicama tradicionalno tumači nedostatkom inspiracije pred kraj Bardove karijere, ali i stavovima o demokraciji koji su možda bili “in” početkom 17. stoljeća, ali danas definitivno nisu “politički korektni”.

Shakespeare bi se na takve optužbe mogao braniti time da je svoj tekst temeljio na povijesnoj anegdoti koja opisuje događaje iz još dalje prošlosti.  Radnja Koriolana je, naime, smještena na početak 5. stoljeća pr.Kr. kada je Rim umjesto svjetskog imperija bio tek sićušni grad-država na obalama Tibra. Kao takav predstavlja primamljivu metu ratobornim susjedima, uključujući Volščane na čelu s vojskovođom Aufidijem (Butler) koji sanja o tome da osvoji i uništi Rim. U tome bi vjerojatno i uspio da se u redovima rimske vojske ne nalazi daroviti časnik Gaj Marcije (Fiennes), koji gotovo sam-samcat nanosi poraz volščanskoj vojsci i osvaja strateško uporište Corioli. Zbog toga mu rimski Senat daje počasni nadimak “Koriolan” (Coriolanus) i kao takav postaje najizgledniji kandidat za mjesto konzula. Problem za prekaljenog ratnika je, pak, u potpunom nedostatku političkog talenta, a još više u dubokom prijeziru prema plebejskim masama o kojima mu ovisi izbor. Zbog toga je njegova konzulska karijera unaprijed osuđena na propast; lukavi plebejski tribuni ne samo što okreću birače protiv njega, nego isprovociraju verbalni ispad nakon čega će biti proglašen neprijateljem naroda i prognan iz Rima. Odbačen od grada za koga je godinama prolijevao krv i riskirao život, bijesni Koriolan se za takvo poniženje odluči osvetiti prelaskom na stranu Volščana.

Nezahvalnog zadataka da ovu nepopularnu dramu prenese na veliki ekran se dohvatio Ralph Fiennes, ugledni britanski glumac kome je Koriolan predstavljao nešto poput životne misije. Gotovo desetljeće nakon što ju je postavio na londonskoj pozornici, odlučio je, dijelom motiviran financijskim razlozima, adaptirati na način koji danas postaje sve uobičajeniji za Shakespearove tekstove – prenošenjem radnje u moderno doba. Fiennesu je najbliži ekvivalent svijet zaraćenih italskih državica i plemena predstavljao Balkan, pa je film snimljen u Srbiji i Crnoj Gori sa oružjem, opremom, uniformama, ikonografijom i pokojom dokumentarnom snimkom koja publici s ovih prostora evocira sjećanja na “dobre stare” devedesete. Scenarist John Logan, poznat po “Gladijatoru”, učinio je dobar posao u adaptaciji stoljećima starog teksta, pa tako beogradska Skupština uspješno “glumi” rimski Senat, a “kićene” Shakespearove replike izgovaraju politički komentatori u BBC-jevim studijima. Možda je najdojmljivije kako je antička bitka uvjerljivo “transformirana” u kaos modernog ratovanja u urbanoj džungli, tako slična prizorima Vukovara i Sarajeva.

Fiennes, koji je oko sebe okupio vrhunsku glumačku ekipu uglavnom može biti zadovoljan onim što je napravio, iako je u svemu tome učinio fatalnu grešku povjerivši naslovnu ulogu samom sebi. Njegov Koriolan s obrijanom glavom malo previše podsjeća na Lorda Voldemorta, kao i na svojevrsnu karikaturu pukovnika Kurtza iz “Apokalipse danas”. A još veći problem je predstavljao i Shakespearov predložak, odnosno činjenica da je naslovni junak zapravo prilično antipatičan i da se prosječna publika, barem ona koja uključuje prostačke mase koje toliko prezire, teško može poistovjetiti s njegovom tragičnom sudbinom. Koriolan ne funkcionira ni kao negativac, odnosno u ovom filmu jednostavno nema pozitivaca – to nisu ni ljigavi rimski demagozi, a ni krvoločni Volščani. Najbliže tome je Koriolanova obitelj, ali je na nju Fiennes obratio premalo pažnje. Kada film dođe do svog predvidljivo tragičnog kraja, za naslovnog junaka će malo tko mariti.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Looper (2012)

Looper 07
Emily Blunt (izvor: GabboT)
LOOPER
uloge: Bruce Willis, Joseph Gordon-Levitt, Emily Blunt, Jeff Daniels, Piper Perabo
scenarij: Rian Johnson
režija: Rian Johnson
proizvodnja: FilmNation, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Putovanje kroz vrijeme je jedan od najpopularnijih motiva znanstvene fantastike, ali i obično ne baš previše zahvalan kada su u pitanju SF-filmovi. Složenost cijelog koncepta se čini prevelikom za prosječne hollywoodske filmaše, pa filmovi na tu temu obično završe kao razočaranje. S druge strane, kada se vremenskim putovanjima priđe kako treba, rezultati znaju biti izuzetno dobri, o čemu svjedoče žanrovski klasici kao što su “Terminator” i “Dvanaest majmuna”. Scenarist i režiser Rian Johnson, čiji se film “Looper” nedavno pojavio u našim kinima, je očigledno sebi zadao cilj da dosegne tako visoke standarde.

Radnja filma je smještena u 2044. godinu, svijet koji na prvi pogled ne izgleda bitno drukčiji od današnjeg. Tehnologija je ostvarila određeni napredak, ali su desetljeća ekonomske krize učinila svoje, te većina stanovništva grca u siromaštvu, često prisiljena lutati ili prolijevati krv za svakodnevnu koricu kruha. U takvim okolnostima je razumljivo da mnogi mladi ljudi, poput protagonista Joea Simmonsa (Gordon-Levitt), put do boljeg života vide jedino u kriminalu. Njegovu karijeru pomaže i to da kriminal postoji u bliskoj budućnosti, odnosno da su upravo kriminalci pronašli praktičnu primjenu tada pronađenom vremenskom stroju. Ličnosti koje treba “ukloniti” se jednostavno šalju u prošlost, gdje ubojice ili “looperi” poput Joea brišu i njih i sve tragove njihovog postojanja. Joe uživa u dobrom životu, sve dok se ne ispostavi kako je dobio zadatak likvidirati ostarjelu verziju samog sebe (Willis).

Johnson je još u svom hvaljenom prvijencu “Brick” – film noiru smještenom u srednjoškolski milje – pokazao spremnost za uhvatiti se u koštac s neobičnim konceptima. U slučaju “Loopera” je zadatak izgledao još teži, jer je žanrovske i komercijalne parametre, odnosno inzistiranje na akciji i sličnim atraktivnim sadržajima, trebalo pomiriti sa intrigantnim idejama kao što su djedov paradoks, i to na način koji neće vrijeđati gledateljsku inteligenciju. U tome je Johnson imao pomoć izuzetno kvalitetne glumačke ekipe.  Mladi Gordon-Levitt koji se posljednjih godina profilira u jednog od najzanimljivijih američkih glumaca iskoristio je jednu od rijetkih prilika da briljira kao zvijezda. Međutim, pun pogodak predstavlja angažman Brucea Willisa, kojemu očito leže filmovi o vremenskom putovanju; nakon  “Dvanaest majmuna” je napravio dobar posao i u “Odrastanju”, filmu sa prilično sličnim konceptom gdje je njegov lik bio suočen sa samim sobom kao osmogodišnjim dječakom. Willis i njegov mladi kolega u “Looperu” izvrsno funkcioniraju kao jedan od najatipičnijih, ali najzanimljivijih tandema u povijesti kinematografije; Gordon-Levitt je zahvaljujući šminki i protezama, ali i vještom “skidanju” manira, više nego uvjerljiv kao pomlađena verzija Willisa. Odnos dva lika, koji jedan prema drugom osjećaju bliskost, ali i duboko neprijateljstvo zbog drukčijih iskustava i na njima temeljenih životnih stavova, je vrlo dobro razrađen.

Johnsona valja pohvaliti i zbog toga što nastoji, koliko god je to moguće, biti dosljedan mračnoj viziji svijeta u kome su, između ostalog, striptizete toliko siromašne da sebi ne mogu priuštiti silikonske umetke. Takav stav je, pak, mnogo vidljiviji i kroz eksplicitno nasilje i krvoproliće, ali i kroz postupke protagonista koji krše neke od hollywoodskih tabua. Johnson, možda previše uplašen da bi time od sebe otjerao publiku, kao svojevrsno sidro negdje u drugoj polovici filma uvodi “normalni” lik samohrane majke. Iako nju tumači uvijek raspoložena i ovdje prilično efektna Emily Blunt, od tog trenutka “Looper” postaje nešto konvencionalniji film gdje s klišejima dolaze i prva razočaranja. Međutim, bez obzira na njih, ovo ostvarenje predstavlja jedan od najboljih SF-filmova u posljednje vrijeme, na vrlo dobrom putu da postane “Blade Runner” ili “Matrix” našeg doba.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)