RECENZIJA: Šifra U.N.C.L.E. (The Man from U.N.C.L.E., 2015)

Kada je posljednji put na dnevni red došlo rebootanje filmske serije o Jamesu Bondu, jedna od zanimljivijih, iako najmanje razmatranih, ideja je bila ta da se novi filmovi radnjom smjeste u 1960-e. O njenoj isplativosti se da raspravljati, ali nema sumnje da bi “retro” Bond bio daleko autentičniji od Bonda u sadašnjosti, prije svega zato što je lik poput britanskog tajnog superagenta s dozvolom za ubijanje bio daleko uvjerljiviji u svijetu Hladnog rata, a njegove navike poput alkohola, cigareta i bezočnog ženskarenja manje upadali u oči van konteksta moderne političke korektnosti. Kako bi takvi filmovi izgledali ne znamo, ali se zato pojavio jedan koji nam daje kakvu-takvu predodžbu. Riječ je o Šifri U.N.C.L.E., adaptaciji špijunske TV-serije The Man from U.N.C.L.E. koja je žarila i palila američkim TV-ekranima sredinom 1960-ih, a čiji je začetnik bio nitko drugi do Ian Fleming, britanski književnik i tvorac Bonda, i koja se likovima, zapletima i ikonografijom itekako naslanjala na “klasične” Bondove sa Seanom Conneryjom u glavnoj ulozi. Filmska inkarnacija U.N.C.L.E. je, za razliku od sličnih modernih adaptacija sličnih špijunskih hit-serija iz 1960-ih (kao Nemoguće misije ili Osvetnika iz 1998. godine) nije bila “osuvremenjena”, nego je vremenom radnje smještena u 1960-e, čineći je jednom od vjernijih adaptacija TV-serija u današnjem Hollywoodu.

Problem u tom slučaju predstavlja to što ciljanu publiku čini mlađarija za koju je Hladni rat tek poglavlje u povijesnim udžbenicima. Njega rješava uvodna špica, gdje se na brzinu serviraju najosnovniji podaci o glavnim akterima i detaljima tih zbivanja, a radnja započinje na ključnom ratištu tog sukoba – podijeljenom Berlinu. Na samom početku Napoleon Solo, bivši provalnik u službi CIA-e, odlazi iz Zapadnog u komunistički Istočni Berlin kako bi odatle izbavio Gabrielu Teller (Vikander), kći nestalog njemačkog znanstvenika za koga se sumnja kako za nečiji račun proizvodi nuklearno oružje. U tome ga, pak, bez uspjeha pokušava zaustaviti KGB-ov superagent Ilja Kurjakin (Hammer). Sukob dvojice muškaraca je, međutim, privremeno obustavljen nakon što su njihovi pretpostavljeni zaključili da iza svega stoje takvi zlikovci da se ljuti hladnoratovski protivnici moraju protiv njih udružiti, te tako Solo i Kurjakin zajedno sa Gaby odlaze u Rim gdje ih trag vodi do poslovnog imperija koji vodi zanosna, ali proračunata Victoria Vinciguerra (Debicki).

Guy Ritchie je nedavno s dva filma o Sherlocku Holmesu pokazao kako se zna nositi s kostimiranim pustolovinama, odnosno kako može osvježiti naizgled previše puta prežvakane likove i priče. U slučaju U.N.C.L.E. je imao i lakši i teži posao. S obzirom da je TV-serija iz 1960-ih manje poznata od Sherlocka, imao je više kreativne slobode, ali i potrebe da otkriva toplu vodu; teže je, međutim, bilo publiku vezati za likove koji možda i ne funkcioniraju najbolje izvan svog povijesnog konteksta. S jedne strane je tu pomogla relativna jednostavnost osnovnog koncepta, odnosno to što Solo i Kurjakin predstavljaju svojevrsne arhetipove hladnoratovskog Zapada i Istoka, ali i isto tako i Bonda podijeljenog na dvije ličnosti – profinjenog šarmantnog hedonista koji sve radi “na finjaka” i efikasni ali hladni stroj za ubijanje. Njihov međusobni odnos je pak Ritchie zajedno sa svojim koscenaristom Wilgramom iskoristio ne samo za uobičajenu “buddy buddy” humorističku dinamiku dvojice karakterno i ideološki suprotstavljenih likova, a što uključuje i replike koje će oni oni koji to vole rado protumačiti kao implicitno homoerotske. I sve to usprkos toga što je suparništvo oko ženskog lika jedan od motiva radnje, a Solo žene trpa u svoj krevet poput Conneryjevog Bonda u najboljim danima. Izbor dvojice glavnih glumaca nije bio u potpunosti najsretniji – Cavill je solidan, iako će se dijelu publike biti teško oteti dojmu da gleda Supermana u sakou, dok se Hammer, koji se posljednjih godina nije proslavio komercijalno uspješnim nastupima, mnogo više trudi u za njega rijetkoj glavnoj ulozi.

Osnovni zaplet se ne može pohvaliti nekom naročitom originalnošču – motive megalomana koji prijete svijetu oboružani paklenim oružjem koje štite tajne armije u podzemnim skrovištima je daleko uspješnije koristila ne samo serija o Bondu, nego i niz filmova koji su je prethodnih desetljeća imitirale ili parodirale. Akcijske scene, pak, variraju u kvalitetu – neke izgledaju previše mračno i konfuzno, a neke su prilično dobre, pogotovo kada ih se kombinira s humorom. To se može reći na početnu scenu u Berlinu koja nas upoznaje s glavnim likovima, ali i scenu u sredini u kojoj jedan od dvojice junaka mirno uživa u večeri, dok se u pozadini njegov kolega bori za život s hordama negativaca. Najveća atrakcija filma, pak, nije toliko u akciji koliko u izuzetnom trudu koji je Ritchie uložio kako bi rekonstruirao svijet 1960-ih, a što se ne odnosi samo na europske lokacije, nego i automobile, oružje, rekvizite, modu i glazbu. U.N.C.L.E. je film koji se mora prije svega preporučiti ljubiteljima kostimiranih drama, ali i nepopravljim nostalgičarima, dok bi novim generacijama mogao dobro poslužiti kao uvid u svijet koji se morao spašavati bez oslanjanja na mobitele i Internet. Među atrakcije filma spada i Alicia Vikander, u posljednje vrijeme prilično zapažena švedska glumica kojoj je ovo dosad najkomercijalniji projekt i u kome prilično dobro tumači lik oko koje se bore dvojica protagonista. Još je, međutim, impresivnija Elizabeth Debicki koja izgleda kao femme fatale na n-tu potenciju. Dobar dojam je ostavio i Sylvester Groth koji tumači lik Gabinog ujaka za koga se, kao i kod mnogih drugih, ispostavi da nije ono za što se izdaje.

Najveći nedostatak filma je strukturne naravi, odnosno to što je očigledno zamišljen kao početak nove franšize, te je njegova radnja ništa drugo do “priča o nastanku” nalik na one iz superherojskih filmova. Sama riječ U.N.C.L.E. – odnosno kratice organizacije kojoj pripadaju protagonisti originalne TV-serije – se pojavljuje tek na samom kraju, a u filmu se lik njenog šefa Waverlyja (koji tumači prilično raspoloženi Hugh Grant) relativno malo pojavljuje. Sve to sugerira određenu nedovršenost, odnosno nastavak za koga u trenutku pisanja ovih redova nije sigurno da će biti opravdan početnim komercijalnim rezultatima. Usprkos toga, Šifra U.N.C.L.E. je film koji se itekako može preporučiti, bilo kao fascinantni prozor u jedan relativno bliski, ali ipak daleki svijet hladnoratovske prošlosti, bilo kao osvježavajuća varijacija na temu danas prilično potrošene Nemoguće misije.

ŠIFRA U.N.C.L.E.

(THE MAN FROM U.N.C.L.E.)

uloge: Henry Cavill, Armie Hammer, Alicia Vikander, Elizabeth Debicki, Jared Harris, Hugh Grant

scenarij: Guy Ritchie & Lionel Wilgram

režija: Guy Ritchie

proizvodnja: Warner Bros, SAD/UK, 2015.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Dar (The Gift, 2015)

Američki kritičari se posljednjih godina žale kako je na velikim i malim ekranima sve manje domaćih glumaca koji se mogu zvati zvijezdama. Hollywoodu, međutim, to nije neki problem, s obzirom da ga riješio uvozom iz drugih zemalja, pri čemu se posebno ističe Australija. Među glumačkim kontingentom s petog kontinenta se Joel Edgerton zasad ne može istaći glavnim ulogama, ali se, s druge strane, može pohvaliti upečatljivim epizodama, a još više i talentom koga pokazuje i s druge strane kamere. Edgerton je tako napisao nekoliko scenarija i sinopsisa (od kojih je najpoznatiji onaj za postapokaliptičnu dramu The Rover), a odnedavno domaći gledatelji imaju prilike vidjeti i njegov režijski debi – niskobudžetni triler Dar.

Radnja započinje nakon što poslovni čovjek Simon Callen (Bateman) sa suprugom Robyn (Hall) doseli u Los Angeles kako bi započelo novi život. Prilikom useljavanja Simon, koji je odrastao u gradu, slučajno sretne Gordona “Gordoa” Moseleya (Edgerton), čovjeka koji je četvrt stoljeća ranije s njim pohađao školu. Iako ga se Simon jedva sjeća, Gordon nastoji po svaku cijenu obnoviti davno prijateljstvo, te u tu svrhu odlučuje Callenovima pomoći sitnim uslugama, te se svako malo pojavljuje u njihovoj novoj kući i šalje darove. Ti postupci, s vremenom, počnu sve više uznemiravati bračni par, prije svega Robyn, koja postaje uvjerena da je Gordon prema njoj razvio bolesnu opsesiju. Nakon što Callenovi pokušaju s Gordonom prekinuti veze, počinju im se događati neobični i zastrašujući događaji, a ubrzo se ispostavi kako im je Gordon zatajio neke uznemirujuće detalje o svom životu.

Dar je snimljen za današnje hollywoodske standarde smiješno niskim budžetom od 4,5 milijuna dolara, a Edgerton se to, iako se radnja najvećim dijelom odvija u elitnoj četvrti Hollywood Hillsa (gdje je jedna od tamošnjih vila “posuđena” umjesto studija), to previše ne trudi sakriti. Zapravo, jednostavnost je prigrlio kao glavnu vrlinu svog filma, bilo da je riječ o osnovnom konceptu, bilo da je riječ o ograničenom broju likova. Na prvi pogled se Dar čini kao jedan od trilera koji su bili tipični za Hollywood 1980-ih i 1990-ih, odnosno u kojima su arhetipske obitelji i bračne parove iz srednje klase progonili ispočetka ljubazni i naizgled normalni dostavljači novina, dadilje, majstori za kablovsku televiziju ili policajci, a za koje bi se kasnije ispostavilo da su poremećeni i nasilni psihopati. Edgerton se vješto naslanja na tu tradiciju, odnosno računa da će gledatelji odrasli na ostvarenjima kao što su Ruka koja njiše kolijevku lako prepoznati isti obrazac i u njegovom filmu. Tako mali incidenti i slučajnosti postupno eskaliraju prema onome što bi trebao biti spektakularno nasilni završni obračun, a ono što je trebao biti ostvarenje američkog sna se pretvara u noćnu moru – u slučaju jednog od likova i doslovnu, kada se ispostavi da je zastrašujući napad u stvari dio lošeg sna koji predskazuje nelagodu koja se tek treba dogoditi na javi.

Edgerton se takvim trikovima koristi negdje do polovice filma, a potom pokazuje da je gledateljima zapravo pripremio nešto sasvim drukčije. Dar tada prestaje biti “čisti” ili konvencionalni triler, i umjesto toga počinje skretati u vode psihološke drame. Naime, pokazuje se da su “savršeni” brak i karijera Callenovih bili krinka za neke ozbiljne probleme, a zbog kojih gledatelji imaju razloga vjerovati da odnos sa Gordonomn nije jedina, a možda i uopće nije stvar kojoj bi trebalo brinuti. Za Robyn, iz čije se perspektive prati najveći dio filma od samog početka, se ispostavi da je opterećena psihološkim traumama i uz njih vezanim farmakološkim navikama, pa možda kampanja terora kojoj je bračni par izložen nije ništa drugo do proizvod paranoje i bolesne mašte. A i za Simona se pokazuje da nije potpuno iskren prema svojoj supuzi, kao i da bogatstvo možda nije stekao najmoralnijim mogućimna potezima, pa u cijeloj priči i ne mora biti pozitivac.

Ovakav obrat vrlo dobro funkcionira prije svega zahvaljujući sjajnom radu s glumcima. Jason Bateman, koji je reputaciju izgradio prije svega na komedijama, vrlo dobro tumači lik koji može biti brižni suprug i otac, ali isto tako ništa manje zastrašujući zlikovac od Gordona. Rebecca Hall, britanska glumica koja je napravila prilično dojmljivu karijeru tumačeći likove ranjivih i ugroženih žena, ovdje nadmašuje sebe, izgradivši od Robyn oličenje suvremenih neuroza i posljedica koje čak i kod pripadnika bolje stojećih slojeva izaziva sustizanje nemogućih kriterija današnjeg društvenog statusa. Edgerton je kao glumac, pak, najmanje dojmljiv, možda i zato što se, zapravo, vrlo malo pojavljuje u filmu. Možda bi film bolje funkcionirao da je Edgerton ostao iza kamere i posao tumača Gordonovog lika prepustio nekom drugom. To, kao i to da inače impresivni i za ovu vrstu filmova neočekivana i nekonvencionalna završnica pomalo kompromitirana jednim malim i možda suvošnim detaljem, međutim, neće pokvariti opći dojam o Daru. Riječ je o ostvarenju koje funkcionira ne samo kao solidni trilerčić napravljen s više vještine nego većina današnjih hollywoodskih žanrovskih proizvoda, nego i kao prilika da se uživa u nečijim talentima kojih publika dosad nije bila svjesna.

DAR

(THE GIFT)

uloge: Jason Bateman, Rebecca Hall, Joel Edgerton

scenarij: Joel Edgerton

režija: Joel Edgerton

proizvodnja: Blumhouse Productions, SAD, 2015.

trajanje: 108 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossibe – Rogue Nation, 2015)

Ukoliko ste posljednjih nekoliko godina, u nedostatku bolje alternative, bili prisiljeni neko vrijeme trošiti gledajući program prosječne komercijalne ili javne TV-mreže, jedna od boljih opcija, barem ako vas zanima nezahtjevna ali profesionalno odrađena zabava, je ona prilikom koje bi naletili na neku od epizoda CSI ili NCIS. Kvaliteta epizoda ili spinoff serija iz istog univerzuma zna varirati, ali u prosjeku se svodi na nešto što je poklonicima takvog sadržaja dovoljno prihvatljivo da se iste serije godinama održe na ekranu. I pri tome nimalo nije važno što će sadržaj većine epizoda sličiti jedan na drugi i biti vrlo brzo zaboravljen; samim time što su ispunile nekih nepunih sat vremena gledateljske pažnje su ispunile svrhu svog postojanja, odnosno uspostavile formulu koja funkcionira. Jedan od filmskih ekvivalenata istog fenomena je serija Nemoguća misija. Među dosad snimljenih pet filmova bilo je dobrih, bilo je razočaravajućih, a bilo je i loših, ali se također koristila uspješna formula te oni pune novac Paramount Picturesu i održavaju zvjezdani status glavnog glumca Toma Cruisea bez obzira na to što se teško ijedan gledatelj može nakon neloliko godina sjetiti glavnog zapleta. To, možda i ne iznenađuje, jer je osnovni koncept ionako naslijeđen od danas kultne TV-serije 1960-ih, koja je u mnogo čemu bila svojevrsni CSI prošlog stoljeća.

Zaplet novog filma započinje nakon što Ethan Hunt (Cruise), glavni operativac IMF, elitnog tima američkih supertajnih obavještajaca, “rutinski” obavi još jednu misiju spašavanja svijeta od zlikovaca. Usprkos impresivnih rezultata, washingtonske glavešine, na čelu sa direktorom CIA-e Hunleyem (Baldwin), su zabrinute zbog mogućih negativnih posljedica IMF-ovih akcija, te odlučuju organizaciju nasilno utopiti u CIA-u. U međuvremenu Hunt otkrije kako je sam IMF na meti svojevrsnog “anti-IMF”, elitne organizacije svjetskih zlikovaca kojoj je na čelu živopisni Solomon Lane (Harris), koja je vješto izmanipulirala Huntove pretpostavljene da ga počnu progoniti kao odmetnutog agenta. Hunt uz pomoć svojih kolega nastoji dokazati svoju nevinost, ali i raskrinkati Lanea. U tome mu ključnu pomoć pruža Laneova suradnica Ilsa Faust (Ferguson), za koju se ispostavi da je ubačeni agent britanske tajne MI6, ali čiji pravi motivi i odanost do posljednjeg trenutka nisu jasni.

Odmetnuti se velikim dijelom naslanja na scenaristički koncept Protokola Duh, prethodnog filma iz serije, koji je gledatelje nastojao prije svega privući akcijom, a nauštrb podzapleta vezanih uz obiteljske i druge osobne probleme glavnog junaka. Scenarist i režiser Christopher McQuarrie, koji je sa Cruseom surađivao na solidnom, iako komercijalno razočaravajućem Jacku Reacheru, se čvrsto drži te formule, te ne dozvoljava scenarističke komplikacije s nekom dubljom pozadinom radnje i likova. Rezultat toga ne mora uvijek biti dobar – okvirni zaplet sa washingtonskim birokratom je prilično predvidljiv, a lik koji tumači Baldwin brzo prelazi granicu karikature – ali se Odmetnuti zato mogu pohvaliti prilično impresivnim akcijskim scenama koji iskazuju priličnu domišljatost njegovih autora. Pri tome se možda najviše ističe scena u kojoj Hunt mora spriječiti atentat u bečkoj operi, a za koju je pomalo šteta što je “potrošena” u samoj sredini filma, te zbog koje nominalno spektakularnije scene u kasnijim dijelovima ne izgledaju tako efektno.

Posebno valja istaći i Rebeccu Ferguson, švedsku glumicu poznatu kao protagonistica BBC-jeve povijesne serije Bijela kraljica, a koja u Odmetnutima tumači gotovo arhetipski lik fatalne superšpijunke nalik na Modesty Blaise. Taj lik je McQuarrie mudro lišio bilo kakvih eksplicitnih indicija o nekakvom romantičnom odnosu sa Huntom; time je ne samo rasteretio film nepotrebnog balasta, nego i stekao naklonost feministički raspoloženih kritičara, s obzirom da Isla Faust ne samo da ne izgleda kao nekakva “dama u opasnosti”, nego postaje više nego ravnopravan partner, odnosno potencijalni suparnik protagonistu. Zbog toga će i neki najtankoćutniji među SJW-ovima zažmiriti na relativnu učestalost scena u kojima se njen lik pojavljuje u kupaćem kostimu ili oskudnijim kostimima, a što bi u svakom drugom slučaju bilo predmetom optužbi za seksističku eksploataciju.

Ipak, i u ovom nastavku se iskustvo Nemoguće misije svodi na iskustvo koje nudi prosječna epizoda CSI. Ovdje se potrošilo mnogo više novaca, efekti i scene su impresivniji, te se na novu epizodu mora čekati nekoliko godina. Međutim, kao i u slučaju njegovog televizijskog ekvivalenta, ni Nemoguća misija se ne bi toliko održala na ekranima da nije postojao neki minimalni prosjek kvalitete. A što je prilična rijetkost za serije u današnjem Hollywoodu.

NEMOGUĆA MISIJA: ODMETNUTI

(MISSION: IMPOSSIBLE – ROGUE NATION)

uloge: Tom Cruise, Rebecca Ferguson, Sam Harris, Simon Pegg, Ving Rhames, Jeremy Renner, Alec Baldwin, Tom Hollander

scenarij: Christopher McQuarrie

režija: Christopher McQuarrie

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015ž

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Gradovi od papira (Paper Towns, 2015)

Američki književnik John Green je posljednjih godina stekao veliki ugled nizom romana koji su prije svega namijenjeni adolescentskom čitateljstvu, ali koji se istovremeno bave prilično “odraslim” temama ili svakodnevne probleme prikazuju na način koji obično ne vrijeđa inteligenciju odraslih. Zbog toga je stekao svojevrsni status spasitelja američke omladinske književnosti, kojom inače dominiraju fantastične pustolovine ili futurističke distopije. Njegovu popularnost je priznao i Hollywood, iako svojim djelima smještenim u stvarni svijet prkosi današnjoj komercijalnoj paradigmi. Tako je prošle godine ekraniziran njegov roman Krive su zvijezde,  postavši jedan od rijetkih filmova koji se može pohvaliti uspjehom i kod (u pravilu tinejdžerske) publike, ali i kritike koja inače prema suvremenom omladinskom filmu nije najprijateljskiji raspoložena. Uspjeh se, dakako, pokušao ponoviti, pa je tako ove godine ekranizaciju dobio i njegov roman Gradovi od papira.

Radnja započinje u Orlandu gdje živi protagonist i narator, 18-godišnji Quentin “Q” Jacobsen (Wolff), koji je godinama bio fasciniran svojom vršnjakinjom i susjedom Margo Roth Spiegelman (Delevingne).  Iako su upoznali i sprijateljili u djetinjstvu, razdvojile su ih razlike u karakterima i odnosu prema životu – Quentin je štreber koji nikada nije “markirao” školu i čiji život ide konformističkom i predvidljivom rutom, dok je Margo stekla popularnost u školi zahvaljujući svojoj spontanosti i neobuzdanosti. Usprkos toga, Quentin je sve vrijeme bio u nju potajno zaljubljen, te je oduševljen kada ga jedne noći Margo iznenada pozove da joj pomogne da se kroz seriju psina osveti svom bivšem dečku i prijateljici s kojom ju je prevario. Serija pustolovina koja slijedi predstavlja najuzbudljivije događaje u dotadašnjem Quentinovom životu, ali prije nego što Quentin ima prilike o njima dobro razmisliti Margo iznenada nestaje. Quentin postaje odlučan u tome da razriješi misterij, te na temelju namjerno ostavljenih tragova dolazi do zaključka da je Margo otišla u malo mjesto na drugom kraju Amerike. Kako bi je pronašao regrutira nekoliko prijatelja i poznanika, te zajedno sa njima odlazi na dugo i potencijalno opasno putovanje.

Neumitne usporedbe Gradova od papira s Krive su zvijezde bi ukazale na sličnosti u osnovnom zapletu i temi, a koji se tiče adolescenata prisiljenih da se prilikom odrastanja suoče s nekim možda baš i ne najugodnijim istinama. Razlike, pak, ukazuju na ono što je najveći nedostatak novijeg filma. Protagonista i njegove prijatelje tako nije zapala teška bolest zbog koje su im dani odbrojani, nego tek prirodni, razumljivi i predvidljivi prijelaz iz bezbrižne adolescencije u svijet odraslih. Zbog svega toga su Gradovi od papira, bez obzira na sve sitne detalje koji ga nastoje učiniti “cool”, u stvari jedan sasvim “običan” film  o odrastanju, sa običnim protagonistima i završnicom koja je neobična jedino u kontekstu hollywoodskih konvencija, ali sasvim očekivana kada bi u pitanju bio stvarni život. Ta se običnost možda najviše može vidjeti u protagonistu koji je namjerno učinjen običnim, “normalnim” i, što je najvažnije, “dosadnim” iz hollywoodske perspektive. Tu nimalo ne pomaže ni to što ga tumači Nat Wolff koji je imao sporednu, ali upečatljivu ulogu u Krive su zvijezde, a ovdje je gotovo neprepoznatljiv. Dosta publiciteta filmu je pak stvorio to što je uloga Margo povjerena poznatoj manekenki Cari Delevingne, kojoj je to predstavljao prvi veći glumački nastup. Čini se da se Wolffova “običnost” u ovom filmu prenijela i na nju; iako je riječ o licu koje vlada modnim pistama  ono je ovdje, usprkos “divljeg” i nonkonformističkog lika koje tumači, nekako previše slično Emmi Watson u njenim ranim “geekovskim” danima. Tako ni Delevingne, zapravo, ne ostavlja neki bog-zna-kakav dojam iako se njenom glumačkom nastupu, zapravo, nema previše toga zamjeriti. Od nje je mnogo bolji dojam ostavila Halston Sage u ulozi njene bivše prijateljice koja se,  mučena grižnjom savjesti, priključuje Quentinovoj družini u njegovoj odiseji.

Pravo osvježenje filmu je trebalo donijeti za adolescentske filmove neobična žanrovska kombinacija detektivskog i filma ceste, ali nju scenaristi Scott Neustadter i Michael H. Weber nisu najbolje iskoristili. Isto se tako nisu usudili film skrenuti u nešto mračnije i “ozbiljnije” vode, a što je sugerirala početna scena u kojoj protagonisti kao djeca pronalaze leš samoubojice. Režiser Jake Schreier je, s druge strane, obavio solidan posao, tako da usprkos relativno banalnog zapleta i ne baš atraktivnih lokacija radnja odvija tečno i sve do posljednjih scena gledatelji imaju dojam da će Gradovi od papira biti bitno bolji. Sve to film čini Gradove od papira jednim od boljih, ili, da budemo precizniji, gledjivijih tinejdžerskih filmova na našem kino-repertoaru. Međutim, za takav pozitivan dojam je isto tako zaslužan i nedostatak kvalitetne alternative.

GRADOVI OD PAPIRA

(PAPER TOWNS)

uloge: Nat Wolff, Cara Delevingne, Halston Sage, Austin Abrams, Justice Smith

scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber

režija: Jake Schreier

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 109′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road, 2015)

Postapokalipsa nekad i sad

Malo koji se film u posljednje vrijeme morao susresti s toliko visokim očekivanjima, a još manje ih je – barem ako je suditi prema gotovo jednodušnim reakcijama relevantih kritičara – ispunio kao što je to slučaj s novim nastavkom filmske sage o Pobješnjelom Maxu. Kada se kritičarski hvalospjevi stave i u kontekst izuzetno dobrih rezultata na kino-blagajnama, Divlja cesta također predstavlja i jedno od onih rijetkih ostvarenja čiji se autori mogu pohvaliti da su oduševili i art-snobove i gledateljsku “raju”. Zbog toga možda i ne izgleda tako nevjerojatna čak i ideja da bi četvrti film o Pobješnjelom Maxu mogao nešto očekivati i u utrci za Oscare.

U gotovo univerzalnom prihvaćanju Divlje ceste jedna stvar ipak pomalo bode oči. Naime, malo je kritičara koji svoje ocjene o najnovijem Millerovom filmu daju u kontekstu cjelokupne serije ili, preciznije, njenog najpoznatijeg i najuspješnijeg nastavka – Pobješnjelog Maxa 2, na ovim prostorima svojevremeno prikazivanog pod naslovom Drumski ratnik. A upravo je taj film iz 1981. godine ne samo najpoznatiji iz cijele serije, nego i jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova svog vremena. Naime, njegov naslov, odnosno ime glavnog junaka, uspjelo je postati svojevrsnim sinoninom za cijeli postapokaliptični žanr, odnosno izraz “svijet Mad Maxa” postaje najefektniji opis onoga što će se dogoditi ljudskom društvu ako kojim slučajem nestane moderna civilizacija.

Postoje dva moguća objašnjenja zašto se kritičari ustručavaju uspoređivati Divlju cestu s Drumskim ratnikom. Najjednostavnije je ono prema kome je u ovdje riječ o kruškama i jabukama. To su dva sasvim različita filma, odnosno Divlja cesta nije nastavak nego reboot, odnosno remake originalne serije. Nastojanje da se novi Mad Max ocjenjuje u kontekstu starog ima isto onoliko smisla koliko uspoređivati Spidermana koga tumači Andrew Garfiled sa Spiedermanom koga je tumačio Tobey Maguire, odnosno Nolanovu trilogiju o Batmanu s onom koju je 1989. započeo Tim Burton. I u tome gotovo nikakvu važnost nema to što je novog Mad Maxa režirao autor starog. I sam George Miller je izjavio da se u posljednjih trideset godina – od trećeg filma gdje je Melu Gibsonu partnerica bila Tina Turner – mnogo toga promijenilo. Promijenio se svijet, promijenila se publika, promijenio se način na koji se proizvode i distribuiraju filmovi.

A promijenio se i sam Miller, a to je u svemu ovome i najvažnije. Australski filmaš je već duže vremena odavao dojam da se ugodnije osjeća u svijetu fantazije gdje praščići i pingvini publiku nastoje potaknuti da prigrle vegetarijanstvo, prava životinja i borbu protiv globalnog zatopljenja nego u ultransilnim postapokalipčnim pustarama gdje je čovjek čovjeku, htio to ili ne, vuk. Taj novi, brižniji i nježniji Miller se također daleko više trudio biti politički korektan, odnosno jednu od nekoć kontroverznih akcijskih franšiza učiniti “društveno odgovornim” medijem preko koga će se publici izaslati neke pozitivne poruke.

U slučaju Divlje ceste je to bio feminizam, na kome se inzistiralo s potpunim nedostatkom bilo kakve suptilnosti. Tako je Eve Ensler, radikalna feminsitica poznata kao autorica Vagininih monologa, angažirana kao stručna savjetnica pri izradi scenarija. To se, između ostalog, odrazilo ne samo kroz prikaz matrijarhalne komune kao jedine nade za kakvo-takvo blagostanje i sreću žitelja postapokaliptične pustinje nego i kroz radikalno degradiranje naslovnog protagonista u “drugu violinu”. Max, samim time što je muškarac, ne može biti glavni junak filma. Zbivanja u Divljoj cesti pokreće Imperator Furiosa, vozačica tegljača kojoj ni to što je žena, a niti to što joj nedostaje dio ruke ne smeta da se više nego ravnopravno suprotstavi gomili negativaca koji su, dakako, svi muškarci. Dio antifeministički raspoloženih fanova originalnog filma je ovakav Millerov potez protumačio kao izdaju, a što je dovelo do novog kulturnog rata na Twitteru iz koga su izašli krvavog nosa te Millerovom filmu ne samo donijeli besplatnu reklamu, nego ga i velikim dijelom “cijepili” na sve druge zamjerke.

Lako je zamisliti da je i to jedan od razloga zbog čega se Drumski ratnik vrlo malo spominje u kontekstu Divlje ceste. Novi film izgleda “politički korektnijim” ako se uzme u obzir da je prethodne tri inkarnacije glavnog lika dao Mel Gibson, glumac koji se zbog seksističkih, homofobnih i antisemitskih ispada smatra antitezom “političke korektnosti” te koji danas u Hollywoodu uživa istu onu sudbinu kakvu su uživale “ne-osobe” u Orwellovoj Oceaniji. Podsjećanje na Drumskog ratnika je podsjećanje na prošlost koju bi mnogi, pogotovo u Hollywoodu koji se danas voli prikazivati kao savjest globalnog društva, voljeli zaboraviti.

Međutim, razlog za ignoriranje najvažnijeg od svih Maxova se može naći i u tome da je malo vjerojatno da će novi Millerov film imati isto onakav efekt kao što je imao Drumski ratnik. Čak i ako se zanemari pitanje kvalitete, odnosno iskustva s dvije trilogije Ratova zvijezda te usporedbe Hobita s Gospodarom prstenova koje prednost uvijek daju ranijim ostvarenjima, teško je zamisliti da će Divlja cesta za nekih dvadeset ili trideset godina biti proglašavana za klasik žanra. Dijelom se to može objasniti i objektivnim okolnostima koje nisu morale imati nikakve veze s Millerovim talentom i inspiracijom. Kada se 1981. godine Mel Gibson pojavio u postapokaliptičnoj pustari, tadašnjoj publici, koja je još uvijek u svježem sjećanju imala naftne šokove 1970-ih, ali osjećala i bojazan zbog nanovo eskalirajućeg hladnog rata, je takva vizija predstavlja ne samo blisku, nego i zastrašujuće izglednu budućnost. To s Divljom cestom, ma koliko se divili Millerovoj redateljskoj vještini u scenama bjesomučne potjere, neće biti slučaj. Za razliku od Ratnika, koji je bio trijumf spartanske jednostavnosti i koji, poput protagonista, publici nije ništa osim onog što je bilo nužno potrebno, Divlja cesta sadrži detalje koji se, poput gitare-plamenobacača, možda na prvi pogled čine cool, ali koji cijeli film previše usmjeruju prema campu i otežavaju da ono što je Miller htio reći shvatimo ozbiljno. Divlja cesta se u tom smislu previše ne razlikuje od tipičnih hollywoodskih blockbustera, iako je svojom općom kvalitetom daleko iznad njih. 

POBJEŠNJELI MAX: DIVLJA CESTA

(MAD MAX: FURY ROAD)

uloge: Tom Hardy, Charlize Theron, Nicholas Hoult, Hugh Keays-Byrne

scenarij: George Miller, Brendan McCarthy, Nico Lathouris

režija: George Miller

produkcija: Warner Bros., Australija, 2015.

trajanje: 120 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Uloga za Emu (Vloga za Emo, 2014)

Slovenija se desetljećima, barem iz južnijih perspektiva, promatrala kao ideal kome treba težiti, odnosno smatrala se malom, simpatičnom i prosvijećenom državom koja je riješila ili izbjegla sve probleme koje tište zlosretne žitelje ostatka One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati. Međutim, upravo je taj nedostatak “zanimljivih” povijesnih događaja u proteklih četvrt stoljeća imao nešto manje blagotvoran efekt na slovensku kinematografiju ili, preciznije, na njenu reputaciju i položaj u širem kontekstu sedme umjetnosti u svijetu. Slovenski filmaši se, upravo zato što im zemlja izgleda tako “sređeno” i “europski”, nemaju na što uhvatiti žele li raditi nekakve “angažirana” ili “egzotična” ostvarenja koja bi osvojala srca snobovskih kritičara i festivalskih žirija; ako se, pak, pokušaju baviti nekakvim univerzalnim temama, ulaze u neravnopravnu borbu s mnogo većim i razvikanijim kinematografijama i brojčano superiornijim talentima. To, dakako, ne znači da se ne trebaju truditi, a kao prilično dobar primjer bi mogao poslužiti Uloga za Emu, omladinska drama koja se nedavno pojavila u hrvatskim kinima.

Radnja se događa u Celju, koji, poput same Slovenije, u filmu izgleda kao malen, ali živopisan i simpatičan grad. Naslovna protagonistica je Ema Okorn (Safran), stidljiva 17-godišnja učenica lokalne gimnazije koja na samom početku dobija jedinicu iz njemačkog te pada razred. Zbog toga dolazi u novi razred, među čijim učenicama se najviše ističe Taja (Mikač), “divlja” zavodnica, koja vrlo brzo postane Emina najbolja prijateljica. Pod Tajinim utjecajem Ema sve više vremena provodi u diskotekama i “markira” sa nastave, a što s vremenom zabrine i njenog, inače, blagonaklonog oca (Belšak), koji joj da savjet da pokuša pronaći nekakav hobi i zanimaciju kao alternativu. Rješenje dolazi u obliku školske televizije koju je pokrenula idealistička profesorica (Gorenjak) i gdje se Ema prijavljuje za novinarku. Ubrzo se ispostavi da je rad pred kamerama upravo ono što Emi dobro leži, ali i prilika da se približi Juru (Pušavec), zgodnom mladiću koji radi kao kamerman.

Za razliku od dijelova svijeta gdje je povijest omiljeni izgovor za marširanje i urlanje na ulicama, ona je u univerzumu Uloge za Emu svedena na turističku atrakciju. Autorima filma, a to se prije svega odnosi na scenaristicu Mateju Zorko, daleko je važnija sadašnjost, odnosno budućnost koju predstavljaju adolescentski protagonisti. Ne iznenađuje, stoga, što je kao svojevrsni predložak za scenarij poslužila MotivAkcija za mlade, priručnik za samopomoć adolescenata koji je autorica, po struci pedagog, napisala zajedno sa motivacijskim govornikom Smiljanom Morijem. Oni malo ciničniji bi film mogli shvatiti kao reklamu za knjigu, ali Uloga za Emu se, naprotiv, ističe nastojanjem da bude što autentičnija, odnosno da gledatelje uvjeri da autori filma uistinu misle ono što propovijedaju. Autentičnost se možda najviše ogleda u tome da se radnja bavi stvarnim adolescentima, da je smještena u stvarnu školu (koja se čak navodi kao jedan od producenata filma), odnosno da, za razliku od hollywoodskih ostvarenja iste tematike, tinejdžere u filmu glume stvarni tinejdžeri. U tom smislu je Uloga za Emu daleko sličnija cinema verite ostvarenjima, a jedna od scena, u kojoj učenici-novinari raspravljaju o uređivačkoj politici svoje televizije izgleda poput onih u socijalno i politički angažiranim dramama Kena Loacha.

Oslanjanje na naturščike kao glumce, s druge strane, ponekad može biti dvostruki mač za filmaše. S obzirom da se kao glumci koriste adolescenti, u pojedinim scenama će, pogotovo oni malo iskusniji i pažljiviji gledatelji, pronaći nedostatak iskustva i “dotjeranosti”. Usprkos svega toga, glumačka ekipa ostavlja izuzetno dobar dojam, a to se posebno može reći za Mikač (koja svojim izgledom pomalo podsjeća na Emmu Watson) koja je, barem u scenama gdje se pojavljuju zajedno, lako zasjenila Laru Safran.  Najveći nedostatak Uloge za Emu, je, međutim, upravo onaj koji se navodi u samom filmu, u trenutku kada tinejdžerski novinari ustanove da na suvremenim naslovnicama dominiraju priče o ubojstvima, katastrofama i drugim tragedijama nasuprot inspirativnih priča o nečijim uspjesima i sretnim događajima. Zaplet protagonistici jednostavno ne postavlja previše zapreka u ostvarenju njenih ciljeva, bilo da je riječ o “pronalasku sebe”, novinarskoj karijeri ili srodne duše. Njih se, uz malo dobronamjernih savjeta, može lako i jednostavno savladati. O tome koliko takav pozitivan pristup može koristiti u stvarnom životu se da raspravljati, ali se on u pravilu pokazuje neadekvatnim za cjelovečernji igrani film. Čini se da je toga bila svjesna i scenaristica, pa Uloga za Emu mora dobiti nekakve malo mračnije ili složenije podzaplete, a oni se, pak, tiču Tajinog nasilnog oca-alkoholičara (Vihar), odnosno Eminog podrijetla koje izgleda kao da pripada turskim sapunicama. Ti motivi, najblaže rečeno, nisu baš najspretnije utkani u narativnu cjelinu, te se film na kraju doima na brzinu montiranim, pa i nedovršenim.

Ulozi za Emu je, pak, najviše naštetio stvarni život, odnosno tragičan splet okolnosti zahvaljujući kome je Lara Safran, nositeljica glavne uloge, stradala u poplavi nedugo prije same premijere. Poznajući parohijalni karakter ovdašnjih medija, odnosno još parohijalniji karakter njihove publike, za vjerovati da su mnogi tada prvi, ali i posljednji put, čuli za njeno ime i o ovom filmu. A to je zbilja šteta, jer, ma što mislili o tome što njegovi autori pokušavaju poručiti publici, ona zaslužuje da se upozna s ostvarenjem iza koga stoji ne samo dobre namjere nego i dovoljno talenta da ih se shvati ozbiljno.    

ULOGA ZA EMU

(VLOGA ZA EMO)

uloge: Lara Safran, Slavica Mikač, Jan Pušavec, Monika Oset, Tina Gorenjak, Blaž Šetnikar, Vojko Belšak, Alida Bevk, Rok Vihar

scenarij: Mateja Zorko

režija: Alen Pavšar

proizvodnja: Almedija, Slovenija, 2014.

trajanje: 169′

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dijete 44 (Child 44, 2015)

Kada za nekoliko godina budete promatrali kako na horizontu niču gljive ili (u nešto optimističnoj varijanti) kako na aerodrome iz istočnih dijelova Europe svakodnevno slijeću transportni avioni s plastičnim vrećama, nećete moći reći da vas Hollywood na to nije upozorio. Barem ne one među vama koji su u filmovima kao Jack Ryan: Poziv iz sjene ili TV-serijama kao Amerikanci prepoznali nešto kao “artiljerijsku pripremu” za novi globalni sukob. Iako su Rusi posljednjih nekoliko desetljeća najpopularniji izbor za negativce među hollywoodskim scenaristima, geopolitičke okolnosti u najnovije vrijeme su takvu praksu savršeno poklopili s nastojanjima da se suvremena Rusija prikaže kao “carstvo zla” koje se ponovno diže iz ruševina Sovjetskog Saveza. Sadržaj filma Dijete 44 će teško biti promatrati izvan tog konteksta, a za to se pobrinula i Putinova vlada, koja je zabranom prikazivanja istome dala i besplatnu reklamu.

Dijete 44 se temelji na istoimenom romanu britanskog književnika Toma Roba Smitha, inspiriranog slučajem Andreja Čikatila, zloglasnog serijskog ubojice koji je djelovao u Sovjetskom Savezu 1980-ih. Radnja romana, a i filma je, pak, smještena u nešto ranije razdoblje, odnosno u 1953. godinu, pred sam kraj Staljinove vladavine. Protagonist je Leo Demidov (Hardy), agent tajne policije MGB čiji život na prvi pogled izgleda dobar – uživa status ratnog heroja, luksuzni stan u Moskvi i lijepu suprugu Raisu (Rapace). Problem nastane kada se ispostavi da, za razliku od svojih kolega, ima nešto savjesti pa ne samo da odbije potkazati vlastitu suprugu kao državnog neprijatelja, nego nastoji istraživati smrt prijateljevog sina, 10-godišnjeg dječaka koji je, po službenoj verziji, stradao pod vlakom, a za koga sumnja da je žrtva ubojice. Leo se u drugom slučaju ogriješio o službenu partijsku liniju, odnosno tezu prema kojoj ubojstva mogu postojati jedino na trulom kapitalističkom Zapadu, a ne u socijalističkom raju. Zbog toga je degradiran u redovnu miliciju i poslan u provincijski gradić. Tamo otkrije sličan slučaj ubijenog djeteta i postane uvjeren da ubojica operira širom Sovjetskog Saveza, te uz pomoć generala Nesterova (Oldman), lokalnog šefa milicije, započinje istragu, odnosno pokušava ubojicu uhvatiti i presuditi mu u vlastitom aranžmanu.

Dijete 44 je producirao (i originalno namjeravao režirati) Ridley Scott. Relativno solidni budžet od 50 milijuna dolara se uglavnom može vidjeti u prilično uvjerljivoj rekonstrukciji Staljinovog SSSR-a, pri čemu su važnu ulogu imale češke lokacije, prije svega veliki industrijski kombinati. Njih je fotografija Philippea Rouselota, kojom dominiraju sivi tonovi, učinila sumornim i zastrašujućim, odnosno znatno doprinijela stvaranju klaustrofobične atmosfere.

Taj je trud, međutim, kompromitiran scenarijem Richarda Pricea koji se ne može odlučiti želi li napraviti ozbiljan film o strahotama života pod sovjetskim režimom ili pak publici dostaviti uzbudljivi policijski triler o lovu na izopačenog ubojicu. Price je nastojao publici pružiti i jedno i drugo, ali u oba slučaja nije uspio. S jedne strane se u film nastojalo utrpati što je moguće više detalja o  mračnim poglavljima sovjetske povijesti, pa su se tako tu našli i Holodomor, bitka za Berlin, te zloglasno dvorište moskovskog sjedišta tajne policije gdje su se vršile egzekucije hicem iz pištolja u potiljak. S druge strane se zaplet o nekakvom serijskom ubojici doima umjetno umetnut u mnogo ozbiljniju i zanimljiviju priču, odnosno dodatno opteretiti protagonista koga muče daleko važnije brige vezane uz pitanje hoće li on sam, kao i milijuni njegovih sunarodnjaka, pasti kao žrtva sustava gdje ljudski život ne vrijedi ništa. Price je pokušao natuknuti nekakve potencijalno intrigantne elemente zapleta vezane uz etičke dileme ljudi u totalitarnom košmaru, odnosno kako on od inače normalnih ljudi stvara oportunističke zlikovce, ali je sve to dodatno upropastila nespretna režija Daniela Espinose koja čak i ključne scene fizičke borbe čini potpuno konfuznima. Tom Hardy, inače vrlo dobar glumac, se izuzetno trudi dati kompleksni lik tajnog policajca razapetog između služenja totalitarnom sustavu i vlastite ljudskosti, ali je njegove napore isto tako kompromitiralo to što cijelo vrijeme govori engleski s ruskim naglaskom; to u najboljem slučaju čini Dijete 44 čini sličnim humorističnom skeču, a netko zloban bi mogao praksu usporediti i s negdašnjom, danas politički nekorektnom, praksom blackfacea, odnosno bijelim američkim zabavljačima koji su glumili crnce s licima našminkanim u crno. Potpuna scenaristička konfuzija se vidi i u tome da gotovo uopće nije dano neko suvislo objašnjenje zašto general Nesterov odlučuje pomoći Demidovu i tako staviti vlastitu glavu na panj, pa je Gary Oldman još jednom potrošen,. Dijete 44 predstavlja još veće razočaranje kada se usporedi s Građaninom X, dva desetljeća starim TV-filmom koji je rekonstruirao Čikatilove zločine, i koji je sve Espinosin film pokušava reći uspio s daleko manje budžeta, pruživši bolju glumu, više suptilnosti i vjernosti stvarnim događajima. Novije ostvarenje izgleda kao njegov “napuhani” i, onom najgorem smislu, “hollywoodski” remake. Zato neuspjeh Djeteta 44 kod publike i kod kritike (i mali izgledi za mogući nastavak koju je sugerirala njegova završnica) ne bi trebao nikoga previše iznenaditi.

DIJETE 44

(CHILD 44)

uloge: Tom Hardy, Noomi Rapace, Joel Kinnaman, Gary Oldman, Vincent Cassel, Jason Clarke

scenarij: Richard Price

režija: Daniel Espinosa

proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate,  SAD/V. Britanija/Češka/Rumunjska, 2015.

trajanje: 128′

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Noćna potjera (Run All Night, 2015)

Kada se Hollywoodu danas proizvode akcijski filmovi – oni “pravi”, gdje glavna atrakcija nisu imena na naslovnicama strip-magazina ili CGI – njihovi producenti se moraju suočiti s problemom vezanim uz određene estetske parametre koje je današnjoj popularnoj kulturi velikim dijelom nametnuo sam Hollywood. Naime, akcijski film je još uvijek prvenstveno namijenjen muškoj publici koja očekuje muškog protagonista, ali bitno različitog od onoga što Hollywood inače nastoji “prodati” kao muškarca. U akcijadama danas tako teško prolaze nježni androgini manekeni (inače sasvim adekvatni za romantične komedije ili filmove namijenene šiparicama), isto kao i steroidima groteskno nabildane hrpe mišića. Za akcijski film koji nastoji imati kakve-takve veze sa stvarnim životom, potrebno je nešto drukčije. Odgovor na to pitanje je, po svemu sudeći, dao Liam Neeson, i to tako da je kao akcijska zvijezda modernog doba nametnuo u godištu kada se u nekim drugim zemljama ili profesijama odlazi u mirovinu. Upravo je starost, odnosno umorni izgled koji odaje bogato iskustvo preživljavanja ono što Neesonu daje dovoljno uvjerljivosti da ga publika prihvati kao stroj za razvaljivanje hordi negativaca. Ta osobina je posebno naglašena u njegovom najnovijem filmu Noćna potjera.

Neeson u ovom filmu po treći put nastupa pod redateljskom palicom Jaumea Collet-Serre (prethodna dva filma su bili Ukradeni identitet i Non-stop). Slično kao i u Non-Stopu, protagonist koga tumači Neeson film započinje pokazujući sklonost prema alkoholu. Razloga za to itekako ima, jer Jimmy Conlon, usprkos toga što je tokom godina u krugovima irskih gangstera u Brooklynu izgradio reputaciju vrhunskog ubojice, a istovremeno ostao na slobodi i životu, Božić dočekuje usamljen. Njegov sin Mike (Kinnaman) ga se odrekao i  pokušava vlastitu obitelj prehraniti na pošten način, kao vozač limuzine. Jimmyju utjehu pokušava pružiti Shawn Maguire (Harris), njegov najbolji prijatelj i šef, koji je zahvaljujući Jimmyju uspio od ulične barabe postati “ugledan poslovni čovjek” koji se kloni poslova s drogom. Shawnov vlastiti sin Danny (Holbrook), međutim, nije dobro naučio očeve lekcije, što dovede do krvoprolića, a stjecajem okolnosti upravo Mike vidi nešto što nije smio. Danny, naravno, nastoji ušutkati Mikea, ali ga prije toga ubije Jimmy. Otac i sin su sada prisiljeni bježati ne samo od osvetom vođenog Shawna i njegove bande, nego i od policije uvjerene da su Conlonovi odgovorni za zločine.

Ako se usporedi s prethodna dva Collet-Serrina filma s Neesonom, Noćna potjera se, sa svojim ne baš previše originalnim zapletom ili likovima, doima mnogo banalnije. Ukradeni identitet je koristio hitchcockovski motiv “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Non-stop je imao mjesto i vrijeme radnje ograničen na putnički zrakoplov u letu. Scenarij Brada Ingelsbyja, pak, koristi gotovo arhetipske klišeje gangsterskog filma – najbolji prijatelji koji završe na suprotnim stranama, mlade generacije gangstera koje se nastoje obogatiti na brzinu uz katastrofalne posljedice, ostarjeli ubojica prisiljen još jednom primjenjivati svoje vještine, motiv iskupljenja i zaštite obitelji. Collet-Serra je vjerojatno svjestan da će barem dio publike zbog svega osjetiti određeni deja vu, pa to nastoji nadoknaditi time da se filmu daje specifični ugođaj i cool izgled. Pri tome su možda najzanimljiviji kadrovi New Yorka iz zraka koji ekstremnim zumiranjem premještaju mjesto radnje na različite četvrti grada, a pri čemu se prikazuje njegova etnička i ekonomska raznovrsnost. Collet-Serra tako režira nekoliko prilično efektnih akcijskih scena na različitim lokacijama – automobilsku potjeru na ulici, bijeg kroz metro i iz nebodera sa crnim stanarima te oružani obračun u irskom pabu.

Glumačku ekipu, s druge strane, previše ne smeta ni jednodimenzionalnost njihovih likova. Neeson bi i mnogo složeniji lik odglumio zatvorenih očiju; najbolje su, međutim, scene u kojima nastupa s prilično raspoloženim Harrisom, čija starost postaje prilično vidljiva ako se u obzir uzme da je sličan lik irskog gangsterskog bosa prije četvrt stoljeća tumačio u State of Grace. U društvu takvih teškaša svi ostali moraju izgledati kao druge violine, a što uključuje i Joela Kinnamana (poznatog po zlosretnom remakeu Robocopa i isto tako zlosretnom američkom remakeu danske serije Ubojstvo), čiji se lik učinilo pozitivcem na nimalo suptilan način – ne samo što očajnički nastoji prehraniti suprugu i dvije dražesne kćeri, nego i besplatno trenira boks i služi kao mentor crnom dječaku. Kinnaman izgleda čak manje impresivno od gotovo neprepoznatljivog Nicka Noltea u cameo nastupu protagonistovog starog ujaka.

Iako je profesionalno napravljena, a na trenutke zanimljiva, pa i zabavna, Noćna potjera na kraju ipak izaziva zijevanje, barem kod one malčice zahtjevnije publike. Glavni krivac za to je upravo Collet-Serra, i to zbog odluke da film počne prologom koji više nego jasno sugerira krajnju sudbinu protagonista. Kada preko flashbacka radnja stvarno započne, gledatelji neće imati problema pobrati konce. Isto kao i što lik “opakog” i “tehnološki orijentiranog” superubojice (čiji lik tumači reper Common) izgleda kao prilično umjetan način da se Neesonu da nekakav ozbiljan protivnik. I, naravno, završni obračun nekako uspije iznenaditi inače iskusnog protagonista, ali ne i publiku; njegov krajnji ishod nije u pitanju. Da nije takve strukturne pogreške koja je učinjena na samom početku, Noćna potjera bi bila daleko bolji film. S druge strane, fanovi Liama Neesona se mogu tješiti da će, s obzirom na dosadašnju praksu, biti još dosta prilika da se za Noćnu potjeru iskupi.

NOĆNA POTJERA

(RUN ALL NIGHT)

uloge: Liam Neeson, Joel Kinnaman, Common, Ed Harris, Boyd Holbrook

scenarij: Brad Ingelsby

režija: Jaume Collet-Serra

proizvodnja: Warner Bros,  SAD, 2015.

trajanje: 114 ‘

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Divljina (Wild, 2014)

Ako se uspjeh nekog filma mjeri prema ostvarenju zacrtanih (ili barem očiglednih) ciljeva, onda se kanadski režiser Jean-Marc Vallée prošle godine mogao pohvaliti da je jedan od najuspješnijih sineasta na svijetu. Njegova drama Dobri dileri iz Dallasa je, naime, na dodjeli “Oscara” pobrala čak dva kipića za glumački nastup –Matthew McConaughey je nagrađen za najbolju glavnu, a Jared Leto za najbolju sporednu ulogu. Teško se, stoga, oduprijeti dojmu da je Valléeev slijedeći projekt – drama Divljina –pokrenut u istu svrhu. Ponovno je riječ o filmu koji se temelji na istinitim događajima, i ponovno je njegov glavni adut u nositelju glavne uloge koji je, kako bi što uvjerljivije prikazao lik, morao prolaziti kroz glumačko sito i rešeto. U slučaju Divljine protagonist je ženskog spola, a njega tumači Reese Witherspoon, koja se već jednom ovjenčala “Oscarom” za ulogu country pjevačice June Carter u filmu Hod po rubu.

Witherspoon u Divljini, pak, tumači lik američke spisateljice Cheryl Strayed, a scenarij, koji je napisao ugledni britanski pisac Nick Hornby, se temelji na njenim memoarima. Radnja započinje u ljeto 1995. kada mlada Cheryl Strayed započinje pustolovinu života odlučivši propješačiti veliku planinarsku stazu od granice s Meksikom do mosta u državi Washington, preko 1800 kilometara na sjeveru. Već na samom početku postaje jasno kako joj pri tome nedostaje elementarno iskustvo, pa tako nosi prenatrpani ruskak, peć za kuhanje je neupotrebljiva zbog pogrešnog goriva, te je često prisiljena oslanjati se na pomoć slučajnih namjernika kako bi uspjela u svom naumu. Kako prolaze dani i tjedni tako se suočava sa glađu, žeđu, vrućinom, hladnoćom, umorom ali i svakojakim neugodnim iznenađenjima u obliku divljih životinja i usamljenih muškaraca sa sumnjivim namjerama. S vremenom se prikazuju razlozi zbog kojih se upustila u svoj opasni i naporni pothvat – prerana smrt voljene majke Bobbi (Dern) zbog koje se raspala ne samo njena obitelj, nego i brak sa mladim suprugom Paulom (Sadoski), a ona sama odala uživanju heroina i destruktivnom promiskuitetu.

Divljina je, kao što je to u Hollywoodu čest slučaj, na papiru izgledala kao savršen materijal za uspješan film. Predložak je izgledao tako dobro da su prava za ekranizaciju otkupljena mjesecima prije njegovog dolaska u knjižare, a izgledao je još bolji nakon što ga je blagoslovila Oprah Winfrey i tako učinila bestselerom. Protagonistica, koja je svoj pohod opisala kao “nastojanje da postane onakvom ženom kakvom je njena majka htjela biti”, je gotovo arhetipski primjer feminističkih ideala na kakvima inzistira današnji Hollywood. Pustolovina kroz koju prolazi je prilika da se, s jedne strane, pokažu impresivni pejzaži netaknute prirode, a s druge strane opasnosti i iskušenja koja tamo prijete učine vrhunsku dramu od stvari koje bi u civilizaciji bile potpuno banalne. Kada se svemu tome doda i obvezni politički, u ovom slučaju ekološki i feministički, kontekst kojim se trebaju “pecati” glasovi salonsko-ljevičarski raspoloženih glasača Akademije, prilično je jasno zašto je Divljina izgledala kao prilično dojmljivi “mamac za Oscare”.

Glavni sastojak formule za hvatanje glumačkog “Oscara”, je, naravno, tu. Witherspoon, već ovjenčana kipićem, zapravo i ne treba dokazivati da posjeduje talent, ali to ne znači da se ne trudi. I u svemu tome, a što je za najveću pohvalu, ide sasvim suprotnom smjerom od svojih kolegica koji se u sličnim pothvatima izgladnjuju, tovare salom ili nabacuju na sebe proteze do neprepoznatljivosti. Witherspoon, naime, nastoji što vjernije dočarati život Cheryl Strayed u divljini koji je, između ostalog, zbog nedostatka društva suvišnim činio nedostatak šminke. Dakle, najveći dio filma imamo priliku vidjeti kako jedna od najuglednijih hollywoodskih glumica izgleda bez pomoći današnjih dostignuća kozmetike, a u par scena i bez odjeće (što je, za one koje vole voditi računa o takvim detaljima, prvi takav slučaj od Bentonovog Sumraka iz 1998. godine). Laura Dern je također prilično dojmljiva u ulozi njene vječno nasmiješene i hipijevski raspoložene majke čija ugodna vanjština krije neke teške obiteljske traume koje će se odraziti na njenu djecu.

Vallée, međutim, ima ozbiljnih problema kako da tako dobre glumačke nastupe upakira u neku suvislu priču i zaokruženu narativnu cjelinu. Kod Dilera ga je spasilo to što je ispred sebe imao kvalitetan scenarij. U Divljini, međutim, to nije slučaj. Hornby se odlučio za nekonvencionalni pristup, odnosno Cherylin prethodni život se prikazuje kroz seriju instant-flashbackova na njenom planinarenju. Te su scene režirane prilično loše i konfuzno, a nimalo ne pomaže ni nedostatak linearnog pristupa. Za vjerovati da je takav postupak mogao funkcionirati na stranicama knjige, ali na velikom ekranu izgleda ne samo zbunjujuće nego i prilično pretenciozno. Upravo zbog te pretencioznosti Divljina izgleda upravo onako kao što danas izgledaju filmovi za “pecanje Oscara”. Witherspoon možda i zasluži svoj novi zlatni kipić, ali publika definitivno zaslužuje nešto bolje.

DIVLJINA

(WILD)

uloge: Reese Witherspoon, Laura Dern, Thomas Sadoski, Michiel Huisman, Gaby Hoffmann

scenarij: Nick Hornby

režija: Jean-Marc Vallée

proizvodnja: Fox Searchlights., SAD, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbroken, 2014)

Kaže se da život piše romane. U slučaju Louisa “Loua” Zamperinija, američkog zrakoplovca, bivšeg olimpijskog atletičara i veterana Drugog svjetskog rata, moglo bi se reći da je život napisao scenarij za hollywoodski film. Slično se mišljenje počelo stvarati u Hollywoodu još 1950-ih, kada je netko prvi put nabacio ideju da bi se na temelju njegovih životnih iskustava mogao snimiti igrani film. No, kao što to obično bude, od ideje do realizacije vodi naporan, a u slučaju Zamperinija i neuobičajeno dugi put, koji je trajao gotovo šest desetljeća. Pravi poticaj za film je stigao tek 2010. godine kada je Laura Hillenbrand, poznata po knjizi Seabiscuit (kasnije ekraniziranoj u “oskarovsku” uzdanicu Utrka života), Zamperinijev život opisala u djelu koje je postalo bestseler. Nakon što su otkupljena filmska prava, režiju je preuzela Angelina Jolie, koja se za vrijeme produkcije sprijateljila sa Zamperinijem. Starca je, međutim, na samom kraju izdala sreća te je preminuo nekoliko mjeseci prije premijere, ne stigavši vidjeti dugo čekanu inkarnaciju svoje životne priče na velikom ekranu.

Njegov lik, koga u filmu tumači engleski glumac Jack O’Connell, na početku filma upoznajemo kao člana posade američkog bombardera B-24 koji 1943. godine napada japansku bazu na pacifičkom otoku. Letjelica, iako izrešetana u okršaju s japanskim lovcima, se uspije sretno vratiti u bazu, ali već u sljedećoj misiji Zamperinija i njegove drugove napušta sreća. Mehanički kvar dovodi do prisilnog slijetanja na površinu mora, a koga će preživjeti jedino Zamperini i njegova dva druga – Russell “Phil” Phillips (Gleeson) i Francis “Mac” MacNamarra (Witrock). Slijedi nekoliko tjedana u kojoj trojica zrakoplovaca plutaju na gumenim splavima, pokušavajući preživjeti sunčanicu, oluje, valove, nedostatak hrane i pitke vode, kao i morske pse koji se stalno plivaju oko njih strpljivo čekajući novi obrok. Kada spas na kraju dođe, ispostavi se da ga predstavlja japanska mornarica, te Zamperini završi u zarobljeničkom logoru gdje će, kao i gotovo svi njegovi suborci, postati predmetom brutalnog zlostavljanja. Pri tome se posebno ističe mladi čuvar Mutsushiro “Ptica” Watanabe (Miyavi) koji nekadašnjeg olimpijca uzima na pik. Kroz te teške godine Zamperini se kroz flashbackove podsjeća kako je žrtvom zlostavljanja bio i kao dijete siromašnih talijanskih imigranata u Kaliforniji, ali i stekao vrijedne životne lekcije, uključujući geslo “ako mogu izdržati, mogu uspjeti” koje će ga na kraju dovesti i do berlinske Olimpijade.

Nesalomljivi se, na prvi pogled, doima kao više nego solidno biografsko ostvarenje. Jolie se pokazuje prilično spretnom iza kamere, te jednako kvalitetno prikazuje spektakularne scene zračnih okršaja, kao i minimalističke scene preživljavanja trojice na gumenoj splavi koje bi se mogle napraviti i uz budžet europske TV-drame. Fotografija Rogera Deakinsa je, pak, prilično dobra, isto kao i glazba Alexandrea Desplata koja nas u pravim trenucima podsjeti da gledamo film “veći od života”, poput, recimo, Mosta na rijeci Kwai koji je, obrađujući sličnu temu, prije šest desetljeća pokupio hrpu “Oscara”.

Iako su se O’Connell i njegovi kolege Gleeson i Witrock izuzetno potrudili izgladnjivanjem napraviti glumačku transformaciju nužnu za prikaz posljedica brodolomačke odiseje, i kao takvi ispunili jedan od bitnih preduvjeta za “Oscara”, Nesalomljivi na tom planu, barem ako je suditi po nominacijama za Zlatni globus, nema baš prevelike šanse. Glavni razlog za to bi se mogao pronaći u previše “ziheraškom” i konvencionalnom scenariju, kome nije pomoglo ni sudjelovanje braće Coen u izradi. Uglavnom linearna naracija čak i onim gledateljima malo upoznatim sa povijesnom podlogom ostavlja malo sumnje kako će film završiti nakon što se radnja premjesti s gumene splavi u logor. Većina gledatelja zna da tamo protagonist, bez obzira na zlostavljanje, ima daleko veće šanse preživjeti rat nego na pučini. Film, tada, doduše dobija svog prvog, i to prilično dojmljivog negativca u liku Watanabea,; njega japanska pop-zvijezda Miyawi tumači sa zastrašujućom ambivalentnošću, ne dopuštajući gledatelju da pronikne nije li njegov odnos prema Zamperiniju odraz sadizma, potisnute homoseksualnosti ili nepatvorenog ludila. Te scene, međutim, lik Zamperinija čine prilično jednodimenzionalnim i manje zanimljivim od njegovog mučitelja. Upravo će one najviše naškoditi Nesalomljivom, prije svega kod onih gledatelja koji se sjete filma Sretan Božić, Mr. Lawrence, i s tugom se podsjete kako O’Connell nije David Bowie, Miyawi nije Ryuichi Sakamoto, a niti Jolie sebi još može dozvoliti da se usporedi s Nagisom Oshimom.

Još veće razočarenje dolazi na samoj odjavnoj špici, kada titlovi pokažu kako je film, zapravo, završio prerano i jednostavno nije obradio neke potencijalno zanimljive i nimalo nefilmične detalje Zamperinijevog života – poratnu borbu s PTSP-om i alkoholizmom, ali i preobraćenje u gorljivog kršćanina zbog koga je, između ostalog, veliki dio životnih napora uložio kako bi javno oprostio svojim mučiteljima. Taj propust, razumljiv bilo u kontekstu financijskih imperativa, bilo kroz svjetonazorske parametre današnjeg Hollywooda, još je jedan podsjetnik kako neke životne priče ne završe kao hollywoodski film, ma koliko to zaslužile.

NESALOMLJIVI

(UNBROKEN)

uloge: Jack O’Connell, Domnhall Gleeson, Miyavi, Garrett Hedlund, Finn Witrock

scenarij: Joel & Ethan Coen, Richard LaGravenese, William Nicholson

režija: Angelina Jolie

proizvodnja: Universal/Legendary Pictures., SAD, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10