Skandinavske, odnosno nordijske zemlje, se posljednjih desetljeća smatraju najuljuđenijim, najmiroljubivijim, najnaprednijim i socijalno najosjetljivijim dijelovima svijeta, odnosno često navode kao ideal kojem treba težiti zapadna civilizacija. Utoliko je čudnije što su nekako u isto vrijeme postali enormno popularni kriminalistički romani tamošnjih autora koji pokazuju mračne strane života u nordijskoj utopiji. Trend, koji je posljednjih godina dobio naziv nordic noir je posto zanimljivim i ne-skandinavskim autorima, prije svega Britancima i Amerikancima koji su ga nastojali eksploatirati na svoj način, kroz više ili manje vjerne adaptacije, odnosno nordic noirom inspirirane filmove i TV-serije. U tome su neki imali više uspjeha od drugih, a među njih spada i kanadska TV-serija Cardinal, koja je, iako temeljena na originalnim romanima kanadskog autora Gillesa Blunta. Među njima se našao i Forty Words for Sorrow, koji je poslužio kao predložak za prvu sezonu emitiranu početkom 2017. godine.
Radnja je smještena u Algonquin Bay, relativno zabačenom gradu na sjeveru provincije Ontario gdje živi i radi naslovni protagonist, policijski John Cardinal (čiji lik tumači Billy Campbell). On je nedavno bio premješten iz odjela za ubojstva zbog neuspjeha da pronađe nestalu indijansku djevojčicu. Stvari se promjene kada se igrom slučaja pronađe njeno truplo s očiglednim tragovima sadističkog mučenja. Cardinal je ponovno pozvan da vodi istragu, ali mu je dodijeljena nova partnerica, frankofonska detektivka Lisa Delorme (čiji lik tumači Karine Vanasse) čija su specijalnost dotada bili financijski prekršaji. Njih dvoje ubrzo shvaćaju kako imaju posla s izopačenim serijskim ubojicom, koji se pri svemu tome itekako prilagođava situaciji, pa mu umjesto djevojčica kao žrtve služe mladići koje mami izdajući se za privlačne žene na Internetu. Jedan od njih bi mogao biti nestali mladić, ali dok se Cardinal bori da otkriju njegovu lokaciju i identitet zlostavljača, nije svjestan da Delorme nije postala njegov partner slučajno. Cardinal je, naime, kao detektiv u Torontu sudjelovao u tragičnoj neuspjeloj akciji hvatanja narko-dilera i pretpostavljeni sumnjaju da je s njima bio u dosluhu; Delorme ima zadatak tajno istraživati Cardinala i potvrditi te sumnje.
Autori Cardinala ne nastoje otkriti toplu vodu, odnosno gledateljima ponuditi nešto što već nisu bili vidjeli u sijaset sličnih krimi-serija, bilo da je riječ onima u Skandinaviji, Britaniji ili SAD. Jedina stvar koja bi mogla povezati ovu seriju s nordic noirom je zimski ugođaj, odnosno niske temperature koje, ne bez razloga, imaju određenu ulogu u zapletu, ali i raspletu. Misterij nije nešto naročito posebno, a scenaristički tim na čelu s Aubrey Nealon vrlo inteligentno odlučuje odmah otvoriti karte, odnosno prikazati ubojicu koji je prikazan dosta realistično. U seriji ima dosta potencijalno uznemirujućeg sadržaja, prije svega vezanog uz scene nasilja i mučenja, ali takve scene nisu previše eksplicitne. Mnogo je zanimljivije, i za standarde ovih serija prilično uspješno izvedeno, prožimanje istrage s privatnim životima detektiva, pri čemu Cardinal i Delorme izgledaju kao prilično uvjerljivi likovi – dovoljno “problematični” da ih shvati ozbiljno, ali opet ne toliko psihološki oštećeni da ne bi mogli adekvatno obavljati svoj policijski posao. Tome itekako doprinosi glumačka ekipa, prije svega Billy Campbell, glumac koji se početkom 1990-ih nije uspio afirmirati kao filmska zvijezda preko Raketaša, pa je otada uglavnom tavorio na televiziji. Ovdje, s poprilično godina iza sebe, a koje nimalo ne nastoji skrivati, na efektan način tumači ne baš tako jednostavni lik za koji će gledatelji vezati usprkos stalnih sumnji u njegovo moralno određenje. Dojam neće pokvariti ni završnica koja bi nekima mogla biti trunčicu previše melodramatska. Kod prve sezone Cardinala je dobra stvar ta što traje samo šest epizoda, pa radnja nije razvučena, a na kraju predstavlja i zaokruženu cjelinu. Snimljene su još dvije sezone, a što bi ljubiteljima kanadskog nordic noira moralo predstavljati razlog za optimizam.
Među
masama književnika, scenarista i producenata koji su, svaki na svoj
način, pokušavali eksploatirati planetarnu popularnost Harryja
Pottera, našao se i novinar Lev
Grossman, kome je na pamet došla jedna vrlo jednostavna ideja.
Zaključio je da se ne treba
otkrivati topla voda i previše skretati od harrypotterovske formule
– priča o magiji smještena u milje obrazovne institucije – ali
da kao prilično efektna varijacija na temu može poslužiti u to da
su umjesto djece i adolescenata protagonisti mladići i djevojke koji
pohađaju fakultet. To je također značilo da su protagonisti, barem
nominalno, odrasli pa se tako njegov roman The Magicians
iz 2007. godine mogao baviti odraslim temama i pristupom koji
pretpostavlja odraslu publiku, a što je, dakako, značilo prije
svega eksplicitno korištenje “nepristojnog” rječnika,
detaljne opise nasilja, seksa, kao i uništavanja alkoholom, drogom i
sličnim aktivnostima karakterističnim za hrpu mlađarije koja je
odjednom našla van roditeljskog nadzora. Roman
je postigao dovoljno uspjeha da sa sobom povuče obaveznu trilogiju,
ali i priče o adaptaciji, koje su godine 2015. postale stvarnost
zahvaljujući TV-kanalu SyFy koji je emitirao prvu sezonu od
13 epizoda.
Protagonist,
čiji lik tumači Jason Ralph, je Quentin
Coldwater mladi Njujorčanin
koji je najveći života proveo kao fanatični poklonik popularnih
fantasy romana o magičnoj
zemlji Fillory, a što je strast koju dijeli sa svojom najboljom
prijateljicom Julijom Wicker (koju tumači Stella Maeve). Quentin
je kroz godine razvio izuzetnu vještinu izvođenja mađioničarskih
trikova, te je utoliko više iznenađen kada se ispostavi da kao
dodatni talent posjeduje sposobnost stvaranja istinske magije, a još
je više iznenađen kada se ispostavi da je Fillory stvarna. Sa svime
time se mora suočiti nakon što zajedno sa Julijom dobije pozivnicu
za prijemni ispit na elitnoj magijskoj školi Brakebills. Tamo će
on biti primljen, a Julia odbijena i prisiljena da magijske vještine
uči u njujorškom podzemlju. Quentin se, pak, na Brakebillsu
upoznaje s nekoliko zanimljivih kolega – biseksualnim hedonistom
Elliotom Waughom (koga tumači Hale Appleman) i
njegovom prijateljicom Margo (koju tumači Summer Bishil) koji ga
simpatiziraju, te William Pennyjem Adiodyjem (čiji lik tumači Arjun
Gupta) koji ga smatra suparnikom. Njega, pak, zaintrigira štreberica
Alice Quinn (čiji lik tumači Olivia Dudley Taylor) koja se na
Brakebills upisala iz prilično osobnih razloga. Njihove živote će
zakomplicirati dolazak tajanstvenog čudovišta koje napada studente.
Prve
epizode Mađioničara
će pokazati kako su autori možda pronašli inspiraciju u Harryju
Potteru, ali se s djelom J. K.
Rawlings nisu imali namjere natjecati. A može se reći da im je to
bilo izvan mogućnosti. Teško je zamisliti da bi Mađioničari
uspjeli dogurati do četvrte sezone (a u ovom trenutku se snima peta)
da se išlo trošiti na CGI i stvaranje vizualno atraktivnih scena.
Iako se u njoj koriste specijalni efekti, većina radnje se odvija u
interijerima, bilo da je riječ o prozaičnim učionicama i hodnicima
Brakebilla te još prozaičnijim sobičcima i mračnim ulicama New
Yorka, koje bi komotno mogle poslužiti kao mjesto radnje mnogo
jeftinije i čistom dramskom žanru primjerenije serije. Mađioničari
sve to nastoje nadoknaditi stvaranjem prilično zanimljive priče i
likova, i u tome uspijevaju, iako ih tumače glumci koji u nekim
slučajevima izgledaju kao da su ispali iz spellingovskih
tinejdžerslih sapunica, a što se posebno može reći za Arjuna
Guptu i za njujorški magijski polusvijet na trenutke previše
glamuroznu Maeve. Dojam pomalo spašava nimalo karizmatski Ralph,
koji tumači geekovski, frustrirani lik s kojim se prosječni
gledatelj daleko lakše može identificirati, isto kao što je nekako
razumljivije da bi mu kao idealna partnerica mogla poslužiti lik
koji tumači Dudley, čiji su izgled u seriji producenti namjerno
učinili neuglednim. Najveći adut serije je, međutim, crni humor,
odnosno prilično zabavno uspoređivanje “nevinog” i
“čistog” Pottera s protagonistima u čijim životima
dominiraju seks i neke prilično nezdrave navike. S druge strane se u
seriji također može primijetiti izuzetne oscilacije u kvaliteti
između epizoda, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi
prva epizoda kojom čijim soundtrackom dominira “epska”
glazba, i završne, koje malo previše zvuče kao niskobudžetni
televizijski mainstream. Scene koje se odvijaju u Filloryju također
predstavljaju svojevrsno razočarenje, pogotovo kad se usporedbe s
Lewisovom Narnijom koja je Grossmanu bila očigledan uzor. Usprkos
svega, Mađioničari u
svojih 13 epizoda zadržavaju dovoljno kvalitete i svježine da se
preporuče Potterovim fanovima, barem onima koji su odrasli.
Isto
kao što kršćani vjeruju da je Isus ustao iz groba, tako i golema
većina pripadnika medijske, kulturne i inetelektualne elite u
zapadnom svijetu vjeruje da su Brexit i pobjeda Donalda Trumpa na
američkim predsjedničkim izborima posljedica zavjere mračnih
demonskih sila umjesto slobodno izražene volje birača. I isto kao
što kršćane nikakvo pozivanje na znanstvene činjenice, povijesnu
utemeljenost ili slične argumente neće nagnati da se odreknu svoje
vjere, tako i vodeći svjetski novinari, televizijski komentatori,
intelektualci, stručnjaci i “stručnjaci” ni po koju
cijenu neće dozvoliti mogućnost da je ono što se dogodilo 2016.
godine možda ipak posljedica nekih na vrijeme neprepoznatih
ekonomskih, političkih i kulturnih trendova umjesto podrivačke
djelatnosti kremaljskih hakera i njihovih domaćih pomagača. Da li
je u pitanju još uvijek neprobavljeni šok nakon poraza u onome što
se bilo činilo sigurnom pobjedom, povrijeđeni ponos, nastavak
boravka u elitističkim “mjehurima” na socijalnim mrežama
nauštrb boravka u stvarnom svijetu ili mišljenje da se i dalje
treba gurati ista ona partijska linija kao i prije 2016. godine možda
i nije tako važno. Posljedice su tu, a one su se, dakako, počele
odražavati i na filmsku industriju, i to prije svega na polju
hollywoodskih dokumentaraca. Žanr u kojoj se svjetonazor salonskih
liberala i ljevičara gurao mnogo duže, upornije i mnogo
eksplicitnije nego što se to danas čini čak i u onim maksimalno
“woke” igranim filmovima i TV-serijama se čini idealnom
propovjedaonicom za novu sekularnu religiju. Jedan od projekata koji
to pokušava iskoristi je The Great Hack, cjelovečernji
dokumentarni film u režiji Karima Amera i Jehane Noujaim.
Radnja
filma je posvećena skandalu koji onima koji vjeruju u mračnu
podlogu Brexita i Trumpa predstavlja ključnu vezu između ta dva
događaja, odnosno prvi korak do pronalaska neoborivih i neporecivih
dokaza koji nakon teorije zavjere više neće biti teorije. Riječ je
o Cambridge Analytica, britanskoj tvrtki za konzalting koja je svojim
klijentima, između ostalog, nudila usluge vođenja izbornih kampanja
putem oglasa na društvenim mrežama, a koji su posebno baždareni za
svakog pojedinačnog korisnika na temelju podataka prikupljenih na
Facebooku bez njihovog znanja. U cijeloj je priči ključno to što
je Cambridge Analytica za svoje klijente 2016. godine imala i
kampanju za Brexit i Trumpa. U proljeće 2018. godine je cijeli
slučaj eksplodirao kada su britanski mediji šefa tvrtke Alexandera
Nixa skrivenom kamerom uhvatili kako se potencijalnim klijentima
hvali da je upravo njihovo “muljanje” zaslužno za Trumpovu
pobjedu. Nix je zbog svega završio s nekoliko kriminalističkih
istraga a njegova tvrtka otišla u stečaj, a zbog svega se pred
kamerama i kongresnim odborima Mark Zuckerberg morao znojiti,
posipati pepelom i pokajnički tvrditi kako Facebook više nikada
neće dovoditi privatnost svojih korisnika u pitanje niti dozvoliti
kremaljskim zlotvorima da podrivaju temelje zapadne demokracije.
Film
te događaje prati iz perspektive nekoliko ličnosti koji su, svaki
na svoj način, te u većoj ili manjoj mjeri, bili upetljani u
razotkrivanje skandala. Prvi je David Carroll, njujorški profesor
koji je, kao i brojni intelektualci, bio šokiran Trumpovim izborom,
ali ga potom pred kamerama i svojim studentima pokušao objasniti
upravo kroz manipulacije oglasima; Carroll je uvjeren da je Cambridge
Analytica preko Facebooka stvorila njegov digitalni profil te ih
tužbom pokušava natjerati da ga objave. Carol Cadwalladr je
istraživačka novinarka britanskog pro-remainerskog Guardiana koja
godinama vodi križarski rat protiv “leaverske” kampanje
optužujući ih za financijske malverzacije, psihološke manipulacije
potencijalnih birača preko Cambridge Analytice, i, dakako, veze sa
Rusima. Najzanimljiva ličnost od svih je Britanny Kaiser, bivša
direktorica te tvrtke koja je bila idealistična volonterka u
Obaminoj kampanji da bi osam godina kasnije pomogla Obaminoj antitezi
da je zamijeni u Bijeloj kući; Kaiser nakon izbijanja skandala muči
kako grižnja savjesti tako i očigledan strah da bi mogla visjeti
kao Pedro, te tvrdi kako će kao “zviždač” i
svjedok-pokajnik razotkriti sve prljave rabote svojeg nekadašnjeg
prijatelja i mentora Nixa.
The
Great Hack je zanimljiv prvih tridesetak minuta, kada se kroz
usta Carrolla, vjerojatno jedinog sugovornika koji zbivanja pokušava
pratiti iz nekakve šire perspektive, publici nastoji objasniti kako
je upućenost na Internet i društvene mreže, odnosno spremnost da
se radi komotnog online komuniciranja potpunim strancima daje skoro
potpuni uvid u vlastiti život stvorila mogućnost za donedavno
neopisive psihološke manipulacije. I dok bi na takvim zapažanjima
temeljena teza o ulozi Cambridge Analytice u Trumpovoj revoluciji još
mogla držati vodu, ona se autorima filma ne čini dovoljno dobra za
cjelovečernji film. Zbog toga kamere prate Carrolla kako dolazi u
Britaniju kako bi na sudu istjerao pravdu, a dok Cadwallar
istovremeno trijumfalno prati kako se Nix i njegov imperij raspadaju
nakon istrage parlamentarnog odbora. A, zapravo se ne događa ništa,
pa se čak i za “senzacionalna” otkrića koja najavljuje
Kaiser ispostavljaju da nisu ništa što se ranije nije znalo. To,
dakako, ne spriječava Kaiser da iskazuje strah kako će zbog toga
što je Trumpa dovela u Bijelu kuću ostati najomraženija ličnost
na svijetu. U stvarnosti se, pak, iskazuje kako prilično zbunjena i
nedosljedna mlada žena koja serbe smatra žrtvom iako sebi može
priuštiti najluksuznije hotelske sobe, ljetovanje na Tajlandu i
partijanje na najkulerskijim festivalima, uredno zabilježeno od
strane filmaša.
Možda
bi Carroll i Kaiser mogli dati dobar materijal za dva zasebna filma,
ali autori njihove priče nikako ne uspijevaju spojiti u neku suvislu
cjelinu. U stvarnosti se većina scena svodi na to kako se dvoje
protagonista voze Uberom i jednim te istim frazama komentiraju
događaje koje su pratili na Uberu. Dijelom je za to odgovorno i
nastojanje da se cijeloj priči ono što bi ciljanjoj antitrumpovskoj
publici trebalo dati hepi end, ili barem trijumfalnu potvrdu kroz
propovijed, nalik na Cadwallarin govor na TED konferenciji kojim
završava film. Hepi end je u ovom slučaju trebao donijeti Robet
Muller, bivši direktor FBI zadužen za istragu o nepravilnostima
Trumpove kampanje i ruskom uplitanju u izbore, a čiji je izvještaj
trebao dati materijal Kongresu da pokrene opoziv trenutnog stanara
Bijele kuće. Muller, kao i teze o kremaljskoj akciji podrivanja se
intenzivno spominju u završnim scenama, a snimljeni su u vrijeme
kada je antitrumpovska Amerika u njemu vidjela viteza koji će ubiti
narančasto čudovište. Iako je u međuvremenu izvještaj objavljen,
a njegov sadržaj u duboko podijeljenoj naciji pitanje Trumpove
krivnje u najboljem ili najgorem slučaju ostavio otvorenim, Netflix
je premijeru filma namjerno tempirao za 24. spranj 2019. godine, isti
onaj datum kada je Muller o izvještaju trebao govoriti pred, sada
već većinski demokratskim, kongresnim odborom te konačno reći
“popu pop a bobu bob”. Cijeli je spektakl zbog Mullerove
očigledne nepripremljenosti na kraju završio kao fijasko za
demokrate, dok se za autore The Great Hack, barem sudeći po
kritikama koji ga dižu u nebesa, to ne može reći.
The
Great Hack, međutim, nije dobar, pa čak ni previše gledljiv
film. Barem onima koji o složenim i “vrućim” političkim
pitanjima vole čuti dvije strane. Tu i tamo su se prošvercali
pokušaji da se filmu da nekakva objektivnost – pa se na trenutak
spomene kako je Obamina kampanja 2012. godine također “vješto
koristila” podatke s društvenih mreža, a jedan od Cambridge
Analyticinih direktora tvrdi da njegova tvrtka nije radila ništa
drukčije od svih drugih. Oni, međutim, nisu dovoljni da se izbjegne
neugodan dojam da je riječ o priličnoj sirovoj propagandi, odnosno
filmu koji su vjernici napravili za vjernike. Dojam koji će, dakako,
potvrditi imena na odjavnoj špici, među kojima ponosno stoji i John
Podesta, jedan od voditelja izborne kampanje Hillary Clinton, a koji
priču o ruskom hakiranju 2016. godine gura vjerojatno iz istih
razloga zbog kojih je načelnik njemačkog generalštaba Ludendorff
nakon 1918. godine gurao priču o Židovima, liberalima i nožu u
leđa.