RECENZIJA: Posljednji tajkun (The Last Tycoon, 2012)

Opsjednutost prošlošću, obično vezana uz to da se na tu prošlost iz raznoraznih razloga gleda kroz ružičašte naočale, nije specifičnost ovih prostora. Jedan od primjera bi mogla biti Kina, zemlja koja posjeduje izuzetno dugu povijest, koja je, između ostalih, bila bogat i gotovo neiscrpan izvor inspiracije za književnike, umjetnike te, naravno, i filmaše. Sklonost da se “dobra stara” vremena prikazuju kroz prizmu nostalgije se ponekad može primijetiti i u tretmanu ličnosti, događaja i epoha koje se teško mogu nazvati “dobrima”. Jedan od primjera jesu 1930-e, doba u kojem je Kina prolazila kroz vjerojatno jedno od najtraumatičnijih poglavlja svoje povijesti i bila pod vlašću svakojakih mutnih tipova krvavih ruku, ali koje usprkos toga služi kao zahvalan izvor priča za raskošne filmske epove. Jedan od primjera je Posljednji tajkun, hongkonški gangsterski ep koji je 2012. godine režirao Wong Jing.

Naslovni lik filma se temelji na stvarnoj ličnosti po imenu Du Yuesheng, koji je 1920-ih i 1930-ih vladao organiziranim kriminalom u Šangaju, te zahvaljujući bliskosti s Chiang Kai-shekom, vođom nacionalističke stranke Kuomintang, i spremnosti da istog novcem i na druge načine podržava u borbi s komunistima, uživao status najmoćnijeg gangstera na svijetu. Tvorci filma Posljednji tajkun su, pak, itekako svjesni da autentični biografski film o pripadniku gubitničke strane u građanskom ratu vjerojatno ne bi dobro prošao u susretu s cenzorima NR Kine, pa je Du Yuesheng “prekršten” u fiktivni lik po imenu Cheng Daqi. Radnja započinje 1910-ih kada Chenga (Huang Xiaoming), mladog provincijskog prodavača voća, iskoriste kao pijuna u obračunima lokalnih kabadahija te završi u zatvoru pod lažnom optužbom za ubojstvo. Odatle ga izvlači političkim i drugim vezama “podmazani” oficir Mao Zi (Francis Ng) koji će kasnije postati njegov poslovni i politički partner. Cheng odlazi u Šangaj potražiti bolji život, a u tom gradu, koji je zahvaljujući međunarodnim koncesijama podijeljen na različite zone, cvate kriminal vezan uz kocku, prostituciju i trgovinu opijumom. Njegovo vladanje borilačkim vještinama, ali i nesumnjivi diplomatski talent, mu omogućuje da polako ovlada šangajskim ulicama, ali i stekne naklonost Honga Shoutinga (Sammo Hung) koji će postati njegov mentor, zaštitnik, a na kraju i pobratim. 1930-ih sada već sredovječni Cheng (koga tumači Chow Yun-fat) uživa status neformalnog gospodara grada, ali njegovoj vladavini izazov predstavlja kako građanski rat u kojem se beskrupulozni Mao Zi našao nasuprot “pobunjenika”, tako i sve izglednija japanska invazija. Dodatne probleme za Chenga predstavlja i to što je u te spletke upetljana Ye Zhiqiu (Yuan Quan), operna pjevačica u koju je bio zaljubljen od rane mladosti.

Posljednji tajkun na prvi pogled ima sve što bi jedan povijesni ep trebao imati. Osim što je u njega potrošena za hongkonške standarde poprilična količina novaca, te rekonstruirani kostimi, scenografija i rekviziti davno iščezle epohe, može se pohvaliti dojmljivom glumačkom postavom u kojoj su se našle legende poput Chow Yun-fata i Sammoa Hunga, Melodramatski zaplet je poslužio kao solidna podloga za niz prilično dobrih akcijskih scena u kojima se koriste kako šake, tako i hladno i vatreno oružje, uključujući obračun u crkvi koji podsjeća na najbolja djela Johna Wooa. Scenarij, međutim, ne može adekvatno održati kvalitetu do samog kraja, a tu nimalo ne pomaže što radnja na trenutke nije posve jasna gledateljima koji nisu upoznati sa političkim spletkama i posvađanošću frakcija u Kini 1930-ih. Posljednji tajkun, dakako, kao i mnogi slični filmovi, povijesnu autentičnost žrtvuje melodrami, pa se tako “problematični” gangsterski bos Du Yuesheng u filmu pretvori u patriota i heroja koji je na kraju balade spreman učiniti “pravu stvar” i suprotstaviti se Japancima čak i ako će to značiti njegovu smrt. Kreativni tretman povijesti sam po sebi nije problem, ali način na koji se to čini je malo nespretan, i u tome se pretjeralo. Krvavo finale tako prati više eksplozija i pirotehnike (uz ponekad ne baš najspretnije izvedene CGI efekte) nego u scenama koje rekonstruiraju japansko bombardiranje Šangaja 1937. godine. Dojam još više kvare neumitne usporedbe s nekim tematski i stilski sličnim filmovima kao što su Casablanca i Bonnie i Clyde, a koje će na kraju gledatelje dovesti do ironičnog zaključka da je po pitanju kvalitete filma hollywoodska prošlost bila bolja od hongkonške sadašnjosti.

POSLJEDNJI TAJKUN

(THE LAST TYCOON)

uloge: Chow Yun-fat, Sammo Hung, Francis Ng, Huang Xiaoming, Yuan Quan

scenarij: Wong Jing, Phillip Lui & Manfred Wong

režija: Wong Jing

proizvodnja: Mega Vision Pictures/Beijing Enlight Pictures/Bona Film Group, Hong Kong, 2012.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

One thought on “RECENZIJA: Posljednji tajkun (The Last Tycoon, 2012)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *