RETRO-RECENZIJA: Pitaj me za sreću (Chiedimi se sono felice, 2000)

uloge: Aldo, Giacomo, Giovani, Marina Massironi, Silvana Fallisi,
Antonio Cattania, Giuseppe Battiston
glazba: Samuele Bersani
scenarij: Aldo, Giacomo, Giovani, Paolo Cananzi, Graziano Ferrari,
Walter Fontana, Massimo Venier
proizvodnja: Kubla Khan/Medusa, Italija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 100′

Svi oni koji su najpoznatiji talijanski komičarski trio – Alda, Giacoma i Giovannija – upoznali u Tri muškarca i jedna noga i To je život za tri muškarca – manje-vise znaju sto ih ovdje čeka. Riječ je o komediji prilično tanušnog zapleta koja svoju strukturnu slabost nadoknađuje kvalitetom gegova i gorko-slatkim humorom primjerenijim evropskom nego američkom kulturnom senzibilitetu. Ovaj put je zaplet nešto malo čvršći, intelektualniji i bliži stvarnom zivotu umjetnika (a svi likovi u ovom filmu, slično kao u djelima Johna Cassavetesa, dijele ista imena s glumcima koji ih tumače) – trojka tumači nezaposlene milanske glumce koji sanjare o tome da postave vlastitu kazališnu predstavu. Upravo u trenutku kada im se san trebao ostvariti, posvađaju se zbog žene, i tek će ih teška bolest jednog od njih natjerati da zakopaju ratne sjekire. Iako kvaliteta gegova prilično varira, a neki od njih su shvatljivi samo talijanskoj publici, film će uglavnom zabaviti one gledatelje kojima su ova tri komičara već prirasla srcu. Trojcu, kao i dosada, potpomaže sjajna Marina Massironi, kraljica talijanske romantične komedije, a i simpatični Giuseppe Battiston (detektiv-amater iz Kruha i tulipana) se pojavljuje u kratkoj ali efektnoj epizodi. Zbog svega toga Pitaj me za sreću je naslov koji zasluzuje najtoplije preporuke.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Kruh i tulipani (Pane e tulipani, 2000)

uloge: Licia Maglietta, Bruno Ganz, Marina Massironi, Giuseppe
Battiston, Felice Andreasi, Antonio Catania, Tiziano Cucchiarelli,
Matteo Febo
scenografija: Paola Bizzarri
kostimografija: Silvia Nebiolo
fotografija: Luca Bigazzi
montaža: Carlotta Cristiani
glazba: Giovanni Venosta
scenarij: Silvio Sondini & Doriana Leondeff
režija: Silvio Sondini
proizvodnja: Monogatari/RAI/Amka Films/TSI, Italija/Svicarska, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 114′

Rosalba Barletta (Maglietta) je domaćica koju obitelj – suprug Mimmo (Catania) i dvoje sinova-tinejdžera – nimalo ne cijene. Ona toga postaje bolno svjesna kada joj prilikom jednog izleta zakasni na autobus, a obitelj ne smatra za shodno zamoliti vozača da je pričeka. Ostavljena na autobusnoj stanici Rosalba je dodatno ponižena kada joj suprug kaže da se odatle ne miče dok on ne organizira prijevoz. Nakon par sati Rosalbi popuštaju živci i odlučuje se u svoju rodnu Pescaru vratiti pomoću auto-stopa. No putem se iznenada sjeti kako nikada u životu nije posjetila Veneciju, pa odlučuje iskoristiti priliku da si ispuni želju. Pri dolasku u Veneciju ustanovi da nema nijednog slobodnog mjesta u hotelu, ali je zato tu dobrodušni islandski konobar Fernando (Ganz), koji će joj ponuditi da prespava u njegovoj sobi. Stjecajem okolnosti, Rosalba se dodatno zadrži u Veneciji i, da bi nekako financirala svoj boravak, zaposli se kao pomoćnica u cvjecarni koju vodi eskcentrični Fermo (Andreasi). U međuvremenu, Mimmo je shvatio kako mu nema vise tko peglati košulje i odlučuje suprugu vratiti po svaku cijenu. Da bi je pronašao, unajmljuje nezaposlenog vodoinstalatera Constantina (Battiston), cija je kvalifikacija za posao dobro poznavanje detektivskih romana. Dok Constantino putuje u Veneciju kako bi riješio svoj prvi slučaj, Rosalba se sprijateljuje sa susjedom – “maserkom” Graziom (Massironi), a istovremeno shvaća da prema Fernandu gaji nešto više od prijateljstva.

Izraz “romantična komedija” je u posljednje vrijeme gotovo postao sinonimom za najgori holivudski drek, i prilično je osvježavajuće vidjeti neke druge kinematografije koje se okušavaju u tom prezrenom žanru. U ovom slučaju riječ je o talijanskom filmašu Silviju Sondiniju koji je prošle godine s Kruhom i tulipanima požnjeo veliki uspjeh, o čemu svjedoci čak jedanaest nagrada “David de Donatello” (talijanske inačice “Oscara”). Razlog tome je prije svega u Sondinijevom odbacivanju holivudskog glamura i korištenju sredovječne zene kao protagonistice. Zbog svega toga likovi, ma kako bizarni bili, izgledaju kao osobe koje bi uistinu mogle postojati u stvarnom životu i publika se s njima lako identificira. Glumačka ekipa je prilično dojmljiva , pri čemu se ističe Bruno Ganz, jedna od ikona evropskog art-filma. No, od svih je možda najbolja Marina Massironi, talijanska glumica s nevjerojatnim komičarskim talentom, kojeg smo mogli vidjeti u filmovima Massima Veniera (Tri muškarca i jedna noga) i u usporedbi s kojim se sve Julije Roberts, Meg Ryan i Sandre Bullock mogu sakriti u mišju rupu. To, dakako, ne znači da je film savršen – Sondini ima problema s ritmom filma, tako da Kruh i tulipani traju gotovo dva sata, a i scene Rosalbinih snoviđenja su prilično traljavo napravljene i ne služe nikakvoj svrsi. No, simpatične venecijanske lokacije, humani mediteranski humor i privlačni protagonisti su razlog zašto se ova romantična komedija može preporučiti čak i onim gledateljima koji su već postali alergični na ovaj žanr.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.