RECENZIJA: Bosch (sezona 3, 2017)

Ostale sezone: 1, 2

Nedavna vijest o dvojici elitnih američkih specijalaca uhapšenih u Maliju pod sumnjom da su jednog svog suborca ubili zbog hrpe pronevjernih dolara bi poklonike američke TV-serije Bosch mogla navesti do zaključka da život oponaša umjetnost. Takav dojam bi još više potakao jedan od zapleta treće sezone, originalno emitirane u travnju, a koji također odaje uznemirujuću sličnost s nedavno eskalirajućim skandalima koji upravo drmaju temelje Hollywooda. Za naslovnog protagonista, losanđeleskog policijskog detektiva Harryja Boscha (Titus Welliver), jedan takav skandal je dio svakodnevnog posla u odjelu za umorstva, ali će mu svejedno zakomplicirati život, i to najviše zato što Andrew Holland (John Ales), moćni hollywoodski producent optužen za ubojstvo starlete, raspolaže utjecajem, novcem i resursima van domašaja običnih smrtnika. Čak i nakon što je Boschu u napadaju arogancije priznao ubojstvo, izgledi da će zbog njega završiti u zatvoru su mali, a postanu još manji nakon što i sam Bosch bude predmetom sumnje da je počinio ubojstvo ostarjelog osumnjičenika za serijska ubojstva prostitutki. Dok se Bosch nastoji osloboditi optužbe i osigurati da zlikovca ipak stigne pravda, istovremeno istražuje slučaj beskućnika i bivšeg vojnog specijalca za kojeg je uvjeren da su ga likvidirali nekadašnji kolege s kojima je sudjelovao u mračnim rabotama po Iraku i Afganistanu. U svemu tome bi mu mogao pomoći Sharkey (Bridge Zadina), klinac s ulice koji bi mogao biti ključni svjedok i čiji život neugodno sliči na njegovu vlastito traumatično djetinjstvo i mladost.

Povezanost Boscha sa stvarnim životom posebno upada u oči kada se sadržaj ove sezone usporedi s prethodne dvije. Iako je broj romana Michaela Connellyja koji su poslužili kao temelj za scenarij smanjen s tri na dva, zaplet sezone je mnogo složeniji i sastoji se od nekoliko podzapleta koji su u jednu cjelinu povezani prilično labavo i, što je u cijeloj priči mnogo važnije, na realističan i uvjerljiv način. To se odnosi i na poveznice s prethodnom sezonom, pa tako jedna od glavnih negativki iz prethodne na samom početku nove sezone zahvaljujući dobrom odvjetniku iz sudnice izlazi kao slobodna žena, ali Bosch na pravosudnu nepravdu ne reagira s ničim osim slijeganja ramena, a scenaristi nemaju nekog naročitog interesa da od nekakve osvete i vigilantističke pravde rade novi zaplet. Treća sezona, uostalom, ima dovoljno događaja da napuni standardnih 10 epizoda, a da publiku ne maltretira “šokatnim” cliffhangerima niti nastoji sve, poput tipičnog policijskog procedurala, “uredno” riješiti u okviru jedne epizode. U mnogo čemu treća sezona, više od prethodne dvije, odaje da ju je stvorio jedan od ljudi zaslužnih za Žicu, te kriminalističke istrage dolaze u drugi u plan u odnosu na prikaz likova, kao i političkih i drugih zakulisnih igara vezanih uz policijski posao u Los Angelesu. Slično i kao kod prethodnih sezona, i u ovoj gledatelji od samog početka znaju tko su počinitelji zločina, te je daleko zanimljivije vidjeti kako će ih Bosch raskrinkati i kakvu će cijenu pri tome morati platiti on sam i njegovi bližnji.

Bosch je i dalje fascinantan lik, iako predstavlja hrpu klišeja (a što se čak izrijekom priznaje u jednom od replika serije) i iako je rješenje smrti njegove majke na kraju prethodne sezone trebalo istjerati sve osobne demone. Tvorac serije Eric Overmyer, s druge strane, ne temelji cijelu seriju samo na njemu, nego dozvoljava da se popriličan broj vremena potroši na druge likove, prije svega njegovu šeficu (koju tumači zanimljiva Amy Aquino) i partnera J. Edgara (koga glumi veteran Žice Jamie Hector), a čija će dotada pseća vjernost biti načeta zbog profesionalizma. Vrlo je dobar i karakterni glumac Paul Calderon u ulozi policajca koji istražuje Boscha kao mogućeg sumnjivca, a istovremeno zbog sličnih metoda i svjetonazora predstavlja i svojevrsni Boschov alter ego.

Iako vrlo dobra, ova sezona Boscha je daleko od savršenstva, te ima ozbiljnih nedostataka koji se prvenstveno tiču ne baš najspretnijeg načina da se nekako popuni sadržaj 10 epizoda. Neki od podzapleta ne služe nekoj posebnoj svrsi, a to se posebno odnosi na pokušaj šefa policije Irvinga (uvijek pouzdani Lance Reddick) da svoju karijeru pomiri s novim perspektivama ljubavnog života. Još je nespretniji pokušaj da se radnja sezone “začini” pozadinskim motivom drskog ubojice na biciklu. Ali, najgore od svega će biti “sapunska” završnica koja sugerira da misterija ubojstva Boschove majke ipak nije riješena, nego da će Bosch morati svoju misiju dovršiti u četvrtoj sezoni. Za nadati se da će ona biti barem isto toliko dobra kao i treća.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Bosch (sezona 2, 2016)

Ostale sezone: 13

Hyeronimus “Harry” Bosch (Titus Welliver), detektiv losanđelske policije, je uspješno riješio težak slučaj serijskih ubojstava, ali je nekoliko mjeseci nakon toga morao provesti pod suspenzijom zbog fizičkog obračuna sa jednim od svojih pretpostavljenih. Njegov trijumfalni povratak u ured i među kolege koji cijene njegov istražiteljski talent dolazi u pravom trenutku, s obzirom da je u prtljažniku automobila pronađeno truplo porno-producenta. Boschu i njegovom partneru J. Edgaru (Jamie Hector) ne treba dugo da zaključe da nije riječ o pljački, nego o profesionalno odrađenoj likvidaciji čiji bi motivi mogli biti povezani s pranjem novca za račun armenske i ruske mafije. Trag Boscha odvodi u Las Vegas, ali mu tamo daje i priliku da se ponovno sretne s bivšom suprugom Eleanor (Sarah Clarke) i 15-godišnjom kćeri Maddie (Madison Lintz). U međuvremenu Irvin Irving (Lance Reddick), zamjenik šefa policije, postaje dio gradonačelničke kampanje ambicioznog okružnog tužitelja dok istovremeno diskretno nadgleda vlastitog sina Georgea (Robbie Jones) koji se kao mladi pripadnik odjela za droge priključio svom prijatelju i kolegi Eddieju Arceneauxu (James Ransone) kako bi vodio tajnu istragu protiv policijske korupcije. Stjecajem okolnosti se ispostavi da su oba slučaja povezana, ali se Bosch također mora suočiti s novim dokazima koji bi nakon nepuna četiri desetljeća mogli konačno rasvijetliti neriješen slučaj ubojstva njegove majke.

Bosch, prvi naslov kojim je Amazon bacio rukavicu u lice Netflixu kao novi tvorac originalnog sadržaja za streaming servise, nije nešto čime bi se tvrtka Jeffa Bezosa trebala previše ponositi, ali još manje i sramiti. Ono što se moglo reći za njenu prvu sezonu se manje-više može reći za drugu. Eric Overmyer, njen tvorac koji je zanat bio ispekao na kao dio kreativnog tima Žice (s kojom i dalje dijeli dio glumačke postave) nije imao razloga otkrivati toplu vodu. I dalje je zadržan format “ograničene” sezone od 10 epizoda, a sadržaj vješto kombinira materijale iz nekoliko romana Michaela Connelyja, te je tako izbjegnuto da se radnja razvodni. Zbivanja se tako odvijaju na realističan način. To ponovno uključuje najspektakularniju scenu – kratkotrajni obračun vatrenim oružjem na ulici – koja je prikazana nekoliko epizoda prije finala, dok je Boschu i njegovim kolegama ostavljeno da, slično kao u stvarnom životu, daleko više vremena provode baveći se njegovim posljedicama.

Ono što drugu sezonu razlikuje od prve jest to što je Boschov lik manje-više izgrađen, odnosno što nema toliko potrebe naglašavati njegovu sklonost da poput Prljavog Harryja istjeruje neku vlastitu pravdu nauštrb pravila službe i zakona. Također više nema ni drugih iritantnih klišeja u obliku serijskih ubojica koji svoj odnos s policajcem koji ih istražuje shvaćaju previše osobno. Umjesto toga imamo nekoliko živopisnih, ali realističnih likova koje tumači raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa. Karakterni glumac Brent Sexton u ulozi zaštitara i bivšeg policajca Carla Nasha gledatelje do posljednjeg trenutka ostavlja u nedoumici da li je u pitanju dobroćudni “medo” ili opaki ljigavac, isto kao što se još uvijek mladoliki Matthew Lillard prilično zabavlja u ulozi ljigavog i arogantnog vlasnika striptiz-kluba. Ali od svih se najboljom doima Jeri Ryan (“trekkiejima” poznata kao Broj Sedam iz Voyagera) kao bivša striptizeta i udovica porno-producenta, s obzirom da izgleda i ponaša se upravo kao klasična femme fatale iz film noira, ali je scenarij ipak učinio da njen lik na kraju balade bude nešto bliže stvarnom životu. Zbog toga, ali nadasve kvalitetne produkcije, druga sezona Boscha se u današnjoj poplavi televizijske ponude, kada se gledatelji doimaju poput djece u trgovini slatkiša, može opisati kao bombon koji možda nije najslađi, ali također neće ni zapeti u grlu.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Bosch (sezona 1, 2015)

Ostale sezone: 2, 3

Opći porast kvalitete današnjih TV-serija se prije može objasniti jednostavnom kvantitetom nego nekim posebno nadahnutim pokretom da se publici servira nešto bolje od onoga što su imali prilike vidjeti dosad. Ta ista hiperprodukcija je također zaslužna što će mnoge od serija, često usprkos trudu njihovih tvoraca, početi sličiti jedna na drugu, a čak i neke koje bi trebale predstavljati veliki novitet ili neki poseban događaj, jednostavno kod gledatelja izazivaju “deja vu” efekt. To se, između ostalog, dogodilo i Amazonu nakon što je lansirao Bosch, prvu dramsku seriju u vlastitoj publici.

Serija se temelji na seriji popularnih romana Michaela Connellyja, američkog književnika koji već više od dva desetljeća uživa reputaciju jednog od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra, ali čiji su opus hollywoodski producenti ignorirali kao mogući materijal za ekranizaciju (s izuzetkom Eastwoodove Krvne slike i Cijene istine s Matthewom McConaugheyem u glavnoj ulozi). Naslovni protagonist je Hyeronimus “Harry” Bosch, policijski detektiv koji se u dva desetljeća službe nagledao svega na ulicama Los Angelesa, a još prije toga kao stekao brojne emocionalne ožiljke zbog smrti majke-prostitutke i odrastanja po domovima. Na samom početku prilikom pokušaja hapšenja ubije osumnjičenika za serijska ubojstva, a incident dvije godine kasnije postaje predmetom građanske parnice koja će Boschu baciti u nemilost pretpostavljenih te donijeti neželjenu pažnju medija i općenito mu otežati obavljanje posla. Bosch će se s time suočiti već prilikom prve nove istrage, nakon što pronalazak jedne kosti ukaže na moguće ubojstvo dječaka koje se zbilo prije dvadeset godina. U istragu se upetlja Raynard Waits (Jason Gedrick), uhvaćeni serijski ubojica koji iz zatvorske ćelije počne tvrditi da je upravo on počinitelj, a u što Bosch počne sumnjati.

Iza serije je stajao Eric Overmyer, jedan od najiskusnijih televizijskih scenarista i producenata, poznat, između ostalog, po bliskoj suradnji sa Davidom Simonom na Žici. U Boschu se utjecaj toga može prepoznati ne samo po korištenju glumaca koji su se tamo istaknuli (Jamie Hector i Lance Reddick tumače likove Boschovog partnera i politički “podmazanog” zapovjednika), nego i po strukturi. Prva sezona od deset epizoda se ne bavi pojedinačnim slučajevima po epizodama, nego scenarij kombinira radnju nekoliko Connellyjevih romana u međusobno povezanu cjelinu, pa se tako nekoliko slučajeva međusobno isprepliće. Overmyer je takvu strukturu nastojao iskoristiti kako bi što detaljnije oslikao Boschov karakter, kao i kroz druge likove opisao milje u kojem živi, odnosno gdje je svakodnevna borba protiv uličnih baraba samo dio borbe, te kako se mora nositi s predatorskim medijima, korupcijom, birokracijom i političkim intrigama.

Neumitne usporedbe sa Žicom će, međutim, biti izrazito na štetu Boscha. Dok Simonova serija dan-danas izgleda kao nešto posebno, Overmyerova se jednostavno guši u klišejima, uključujući neke za koje se vjerovalo da su ostali zakopani u 20. stoljeću. To uključuje kako samog protagonista kao okorjelog, “tvrdog” policajca čije nasilne ali zato efikasne metode borbe protiv kriminala izazivaju jaz s birokratiziranim pretpostavljenima; Bosch, nadalje, u najboljoj tradiciji Miami Vicea, sebi može priušiti luksuz izvan domašaja običnih smrtnika u obliku vile sa spektakularnim pogledom na Los Angeles (iako su se, doduše, scenaristi pobrinuli da se za to gledateljima pruži koliko-toliko uvjerljivo objašnjenje). Svemu tome na kraju treba dodati iritantni motiv serijskog ubojice koji s policijskim detektivom ulazi u sukob osobne prirode. Neugodni “deja vu” dojam dodatno naglašava angažman mnogih inače dobrih glumaca koje publika iz ovih ili onih razloga nije bila vidjela desetljećima i čija se poznata lica doimaju da su, poput mnogih detalja scenarija, u novu Amazonovu seriju zalutala iz davno prošlih vremena.

Prema tvorcima Boscha bi, s druge strane, bilo nepošteno reći da nisu uložili nikakav trud, isto kao i da je casting potpuno promašen. To se prije svega odnosi na Titusa Wellivera, jednog od najupečatljivijih karakternih glumaca u Hollywoodu, koji je sjajno iskoristio priliku da tumači glavni lik. Svojevrsno otkriće predstavlja Annie Wersching kao prilično atipična policajka koja s protagonistom stupa u ljubavnu vezu koja će biti završena na za hollywoodske filmove i serije atipičan način. Isto se može reći i za odnos protagonista s adolescentskom kćeri koju tumači prilično darovita Madison Lintz. Možda najprijatnije iznenađenje dolazi pred sam kraj serije, kada se ispostavi da su njeni tvorci konvencionalni obračun predvidjeli za pretposljednju epizodu, a nakon čega se radnja u posljednjoj epizodi raspliće na nešto manje spektakularan, ali daleko realističniji način. Time je stvoreno dovoljno manevarskog prostora za poboljšanja u drugoj sezoni. Amazon je svoj veliki ulazak u produkciju dramskih serija mogao učiniti dalekom gorim.

OCJENA: 6/10