Mjesec: Travanj 2013.

RECENZIJA: Svećenikova djeca (2013)

SVEĆENIKOVA DJECA
uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Lazar Ristovski
scenarij: Mate Matišić
režija: Vinko Brešan
proizvodnja: Inter Film/Zillion, Hrvatska/Srbija, 2012.
trajanje: 92'

Slučajno ili namjerno, “Svećenikova djeca”, novi film Vinka Brešana, se prikazuje u trenutku kada eskalira s njegovoj temom blizak kulturni rat između hrvatske Vlade i Katoličke crkve. Sudeći po ranijim iskustvima, zbog kojih je Brešan postao sinonim za kršenje tabua, ali i renesansu hrvatske kinematografije, može se očekivati velika gledanost ili barem publicitet. Njemu će, doprinijeti i kontroverze i kritike svih onih kojima se Brešanovo djelo neće svidjeti iz svjetonazorskih razloga.

Za pretpostaviti je da će se među njima naći barem neke od kolega glavnog protagonista, mladog katoličkog svećenika don Florijana (Mikić) smještenog na mali dalmatinski otok. Iako je neiskusan i nepopularan, najveći izvor frustracije mu je žalosna demografska situacija u kojoj otočani umiru, a nitko se ne rađa. Rješenje dolazi u obliku genijalne ideje koju će ostvariti uz pomoć religioznog trafikanta (Butijer) – krišom buši kondome koji kupuju i koriste otočani; kada se njihovoj uroti priključi lokalni ljekarnik (Kühn) i počne činiti isto s anti-bebi pilulama, kao rezultat nastaje svima drugima neobjašnjivi baby boom. Don Florijan, međutim, nema previše vremena uživati u svom trijumfu, s obzirom da masovne trudnoće sa sobom donose neke druge probleme koji bi mogle imati i tragične posljedice.

Iako se film reklamira, i uglavnom funkcionira kao komedija, temeljen je na kazališnoj drami Mate Matišića napisanoj prije više od desetljeća, a i njegova tema, o čemu svjedoči Marinkovićeva “Glorija”, se može obraditi na nimalo vedar način. Brešan, međutim, dobro zna da ono što “pali” kod snobovske kritike obično nema neku naročitu “prođu” kod domaće publike; s druge strane, ta ista publika je spremna prihvatiti i “problematični” sadržaj ako je zamotan u celofan komedije, ma koliko on tanušan bio i bez obzira na što su, po uzoru na Hollywood, najbolji štosevi “ispucani” u traileru. Kod “Svećenikove djece” ovo potonje, za razliku od nekih drugih razvikanih hrvatskih komedija, srećom nije slučaj. Dijelom je to zbog toga što film u pojedinim scenama koristi eksplicitni jezik i prizore vezan uz aktivnosti vezane uz pravljenje djece, a dijelom zbog toga što je dalmatinsko “malo misto” previše zahvalan izvor inspiracije za humoriste. Brešan njime, slično kao u “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršalu” ponovno ikonoklastički ukazuje na neke očigledne, ali prešućivane činjenice. To se prije svega odnosi na duboki i sve teže premostivi jaz između službeno proklamiranog i statistikama temeljenog katoličanstva suvremene Hrvatske i svakodnevne prakse koja ukazuje da se to isto katoličanstvo, najblaže rečeno, ne shvaća previše ozbiljno. Od toga nije pošteđena ni sama Katolička crkva, prikazana kao leglo licemjera i pervertita gdje čak i časni i dobronamjerni izuzeci na kraju učine više zla nego dobra. Brešan se od predvidljivih optužbi za anti-katoličke predrasude, s druge strane, djelomično “cijepio” scenom koja udara i po svjetovnim vlastima te sugerira da je cijela hrvatska politika, pa i najnoviji spor, zapravo, jedan veliki igrokaz koji, po običaju, glumcima pruža daleko više užitka nego publici.

Brešan je u svom posljednjem filmu dodatno “ispeglao” svoj redateljski stil, tako da “Djeca” izgledaju bitno drukčije i urednije od “Otoka” i “Maršala”. Njegovoj efektnosti je prilično doprinio i vrhunski casting (uključujući jedan njegov “nedomoljubni” detalj koji će dići kosu na glavi dežurnim brojačima krvnih zrnaca), ali je najbolji “glumac” bez svake sumnje otočko mjesto Prvić Šepurine čije lokacije izgledaju poput salivenih za ovakvu vrstu filma. Brešan je u film unio sve prave sastojke za punokrvni hrvatski filmski klasik – osim, dakako završnice, koja izgleda isforsirana i zalutala iz nekog drugog filma. Zbog nje se “Djeca” doimaju gotovo tragično nedovršenim ostvarenjem. Usprkos toga, zaslužuju biti gledana, a što je nešto s čime se, barem donedavno, malo koji hrvatski film smio pohvaliti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Jack Reacher (2012)

LPL Flix
(izvor: Lester Public Library)
JACK REACHER
uloge:  Tom Cruise, Rosamund Pike, Werner Herzog, Robert Duvall, Alexia Fast, Joseph Sikora
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2012.
trajanje: 130 '

Pokolj školske djece u Connecticutu je od strane američkih salonskih ljevičara iskorišten za još jedan križarski pohod, ovog puta protiv vatrenog oružja u legalnom posjedu građana. U kampanju za njihovo oduzimanje su se, dakako, uključile i hollywoodske glumačke veličine, što uključuje propagandni spot gdje nastupaju glumci koji slavu, popularnost i bogatstvo duguju upravo filmovima gdje su kao protagonisti  ne samo posjedovali nego koristili isto ono vatreno oružje koje se nastoji ukloniti u stvarnom životu. Jedan od takvih filmova je i “Jack Reacher”, ekranizacija “Jedan hitac”, devetog iz serije od 17 romana o istoimenom usamljenom istjerivaču pravde.

Film započinje scenom, koja je s obzirom na određene sličnosti sa tekućim događajima, izazvala razumljivu nelagodu i antipatije američkih kritičara. Snajperist na ulicama Pittsburgha hladnokrvno ubija pet nedužnih prolaznika, a nakon čega policija brzo pronalazi počinitelja u liku vojnog veterana Jamesa Barra (Sikora). On iz pritvora u pomoć poziva Jacka Reachera (Cruise), bivšeg vojnog policajca i vrhunskog istražitelja kojeg je upoznao u Iraku. Na užas njegove odvjetnice Helen Rodin (Pike), Reacher je uvjeren da je Barr kriv i s njom surađuje samo zato da bi osigurao smrtnu presudu. Njegovom oku, međutim, ne mogu pobjeći neki od detalja zločina koji ukazuju na pozadinu mnogo složeniju od krvoločnog pojedinca. Kada se ispostavi da je stao na žulj na zločinačkoj organizaciji, prisiljen je demonstrirati i neke ne-detektivske vještine, ali i odlučnost da istjera pravdu čak i ako je pri tome prisiljen kršiti zakon.

Čak i da nije bilo tragične koincidencije sa stvarnim zločinima, “Jack Reacher” bi zbog samog koncepta bio dočekan na zub od “politički korektnih” kritičara. Publika, naime, treba navijati za “privatnika” koji preuzima u zakon u svoje ruke, uključujući posao krvnika. Kada to rade stripovski superheroji, tu neugodnu činjenicu kriju kričavi kostimi i fantastični CGI efekti; “Jack Reacher” je, s druge strane, mnogo bliži stvarnom svijetu, ili barem “olovnim” 1970-im kada je Charles Bronson revolverom tamanio ulične barabe. Možda ga je takvim namjeravao učiniti scenarist i režiser Christopher McQuarrie, dobitnik “Oscara” za “Privedite osumnjičene”, ali su se toj namjeri ispriječila današnja hollywoodska pravila.

Po njima u potencijalnom početku unosne franšize naslovnu ulogu mora tumačiti već etablirana zvijezda. A među njima danas baš i nema ličnosti eastwoodovskog kalibra; Tom Cruise, koji je bijes poklonika književnog lika izazvao time što je od njega mnogo niži, se trudi, ali ne previše. Još važniji uteg oko vrata “Reacheru” je potreba za niskim cenzorskim rejtingom PG-13 zbog kojeg je značajno ublaženo i ušminkano nasilje, a film izgubio nužnu dozu realizma. McQuarrie ga, pak, dodatno opterećuje nepotrebnim “sapunskim” komplikacijama (odvjetnici je suparnik u sudnici vlastiti otac), dok je razrješenje velikog misterija sasvim predvidljivo i telegrafirano na samom početku. Da se gledatelji ne trebaju nadati klasiku ukazuje i angažman Rosamund Pike, specijalistice za nezahvalne uloge; ona u filmu “Jack Reacher” će joj najbolje biti upamćena po dekolteu.

S druge strane, ako se “Jacku Reacheru” priđe bez nekih pretjeranih očekivanja, on izgleda kao solidan žanrovski proizvod, pogotovo nakon usporedbe s nekim drugim pokušajima pretakanja popularnih knjiga na veliki ekran. McQuarrie je režirao nekoliko efektnih scena, od kojih se ističe ona na početku, a i dio glumačke postave je obavio dobar posao. Werner Herzog se dobro zabavljao u ulozi demonskog negativca, isto kao i Robert Duvall u rijetkoj prilici za akcijske scene sa osam “banki”.  Dobar dojam je ostavila i Alexia Fast u maloj, ali efektnoj ulozi “loše” cure iz susjedstva. Zbog svega ovoga “Jack Reacher” zaslužuje publiku, ali ne i neke velike nade u nastavak.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Hobit: Neočekivano putovanje (2012)

At the Movies ~ The Hobbit, An Unexpected Jour...
(izvor: e r j k p r u n c z y k)
HOBIT: NEOČEKIVANO PUTOVANJE
(THE HOBBIT: AN UNEXPECTED JOURNEY)
uloge: Martin Freeman, Richard Armitage, Ian McKellen, Andy Serkis
scenarij: Peter Jackson, Phillippa Boyens, Fran Walsh & Gugliermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM, SAD, 2012.
trajanje: 169 '

Hollywood ponekad kao da želi stvoriti antipatiju prema filmovima prije nego što ih itko uopće pogleda. Takav primjer bi mogao biti “Hobit”, odnosno ekranizacija popularnog Tolkienovog romana i prednastavak trilogije “Gospodara prstena”, jedne od najuspješnijih filmskih serija svih vremena. Projekt koji se pripremao godinama i koga su poklonici Tolkienove proze čekali kao ozebli sunce je, međutim, kod dijela publike unaprijed stvorio gorak okus u ustima. Razlog je u tome što je relativno kratki roman, svojevremeno adaptiran kao dječja kazališna predstava i animirani TV-film od 77 minuta, postao nova trilogija čiju epsku dužinu sugerira i tri sata prvog filma “Neočekivano putovanje”. Takva odluka bi se mogla prije svega protumačiti pohlepom, odnosno nastojanjem da se, po uzoru na “Harryja Pottera” i “Sumrak”,  od publike maksimalno izmuze novac razbijajući narativnu cjelinu romana na dva ili više filmskih dijelova. Kod “Hobita” bi tolkienovski puristi to mogli shvatiti kao svetogrđe, a iskusnim gledateljima predstavlja rizik “razvodnjavanja” originalne priče i ubacivanja materijala kojemu tamo nije mjesto.

Režiser Peter Jackson, te njegovi ko-scenaristi Phillippa Boyens, Fran Walsh i Gugliermo del Toro su novi film na samom početku odlučili usidriti uz prethodnu trilogiju i njenog protagonista Froda Bagginsa tako što kao naratora koriste ostarjelog strica Bilba (Holm), koji priča svoju znamenitu pustolovinu. Radnja se potom prebacuje šezdeset godina u prošlost, kada mladog hobita Bilba (čiji lik tumači Martin Freeman), posjećuje čarobnjak Gandalf (McKellen) i nudi mu da se priključi skupini patuljaka i pomogne im oteti zlato od zmaja Smauga. Kao i svi hobiti, Bilbo je nesklon napustiti mirnu i pitomu Pokrajinu, ali ga na kraju ipak savlada žeđ za pustolovinu te se priključi družini na čelu sa Thorinom Hrastoštitom (Armitage). Zajedno sa njima će se morati suprotstaviti svakojakim opakim stvorenjima kao što su trolovi, goblini, orkovi, ali i opaki Gollum (Serkis).

Iako iza stvaranja nove trilogije nesumnjivo stoje financijski motivi, Jacksonu se ne može osporiti da radi nešto što uistinu voli. “Hobit” je za njega predstavljao sjajnu priliku da Tolkienov čarobni svijet ponovno pretoči na veliko platno i na taj način ponovi svoj magnum opus. Također je ponovno trebalo demonstrirati njegovo majstorstvo u baratanju najsuvremenijom tehnologijom specijalnih efekata, pogotovo nakon što su njegovi raniji filmovi – “King Kong” nezasluženo i “Ljupke kosti” zasluženo – predstavljali podbačaj. Neumitne usporedbe prethodne trilogije s novom će, pak, pažnju skrenuti i na korištenje 3D tehnologije, ovaj put kombinirane s revolucionarnom tehnikom 48 slika u sekundi. Njihov efekt je uistinu dojmljiv ali i dvojak – “Neočekivano putovanje” s jedne strane izgleda hiperrealistično, čak i najspektakularnijim scenama; u nekim scenama, pogotovo intimnije prirode, izgleda poput jeftine TV-drame.

No, bez obzira na svu vizualnu raskoš, “Neočekivano putovanje” se ne može riješiti svog konceptualnog problema, izazvanog potrebom da se kratki roman rastegne na (pretpostavljenih) devet sati filma. Jackson i njegov scenaristički tim se sa time bore kroz dugotrajne scene uvoda, jednako dugotrajno nagovaranje Bilba da na krene na putovanje (koje počinje negdje nakon sat vremena), ali i ubacivanjem scena i likova vezanih uz “Gospodar prstenova” ili “kreativno” sklepanih od Tolkienovih fusnota i apokrifnog materijala. Usprkos svih tih napora, “Neočekivano putovanje” svejedno stvara dojam razvučenosti koji nije predstavljao problem za prethodnu sagu. S druge strane, talent, ali i entuzijazam glumačke ekipe, koji se vjerojatno može mjeriti s entuzijazmom najzagriženijih “tolkienovaca”, su razlog zašto (barem zasad) “Hobit” ne izgleda onako razočaravajuće kao što je svojevremeno izgledao zloglasni prednastavak “Ratova zvijezda”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Kraljevska afera (2012)

A Royal Affair clip
(izvor: Anz-i)
KRALJEVSKA AFERA
(EN KONGELING AFFAERE)
uloge: Mads Mikkelsen, Alicia Vikander, Mikkel Boe Følsgaard, David Dencik, Trine Dynholm
scenarij: Nikolaj Arcel & Rasmus Heisterberg
režija: Nikolaj Arcel
proizvodnja: Zentropa, Danska/Švedska/Češka, 2012.
trajanje: 137 '

Opravdanost kineske kletve o “zanimljivim” vremenima možda najbolje ilustriraju zemlje sjeverne Europe – koje služe kao uzor južnijim dijelovima kontinenta, a čija je povijest u posljednjih par stoljeća uglavnom lišena događaja o kojima se pjeva uz gusle ili snimaju hollywoodski spektakli. U slučaju Danske izuzetak od tog pravila jesu događaji iz druge polovice 18. stoljeća, koji za povijest te zemlje predstavljaju najbliži ekvivalent revolucije. Iako ne tako poznati kao kasniji metež u Americi i Francuskoj, dosad su poslužili kao predložak najmanje tri filma, od kojih je tek posljednji, Kraljevska afera Nikolaja Arcela, snimljen u danskoj produkciji.

Radnja započinje godine 1766. kada engleska princeza Caroline Mathilde (Vikander) odlazi u Dansku kako bi se udala za tamošnjeg mladog kralja Kristijana VII (Følsgaard). Uskoro se ispostavi kako njenom mužu, najblaže rečeno, nisu sve daske u glavi, a da je nova domovina zadrto mjesto kojim, manipulirajući bolesnim kraljem, tiranski vlada klika aristokrata i luteranskih fundamentalista. Kada se kraljevo stanje pogorša, kao njegov novi liječnik je imenovan dr. Struensee (Mikkelsen), Nijemac koji je s oduševljenjem prihvatio liberalne ideje Prosvjetiteljstva. On postupno stiče kraljevo povjerenje, ali i naklonost kraljice, koja dijeli njegove stavove, a potom i krevet. Struensee zahvaljujući tome počinje manipulirati sa svojim pacijentom, postaje njegov glavni savjetnik i de facto vladar, te donosi niz dalekosežnih liberalnih reformi. Kada se veza s kraljicom razotkrije, tako stvoreni skandal koriste reakcionari na čelu s Guldbergom (Dencik).

Arcel i njegov ko-scenarist Rasmus Heisterberg su najpoznatiji po radu na scenariju za “Muškarci koji mrze žene”, švedsku ekranizaciju romana Stiega Larssona. “Kraljevska afera”, smještena u daleko povijesno razdoblje, se doima bitno drukčijim filmom. Uz raskošne kostime i češke lokacije koji uspješno “glume” aristokratske dvorce i pred-industrijski Kopenhagen, film odlikuje hladni, asketski, ali i vrlo disciplinirani stil režije koji publici pruža dovoljno prilika da pohvata sve konce radnje i likova. Iako će zbog toga nekima izgledati predug, kulturne razlike, etničke napetosti, ideološki sukobi, seksualne i političke intrige su uspješno predočene u “Kraljevskoj aferi”.

Arcelu je od velike pomoći bila i mala, ali prilično impresivna ekipa sastavljena od danskih glumaca, uključujući mnoga lica poznata poklonicima kultne danske TV-serije “Ubojstvo”. Najveće ime je svakako Mads Mikkelsen, najpoznatiji po ulozi negativca Le Chiffrea u “Casino Royaleu”; njegov lik Struenseea, u kome prikazuje inteligentnog vizionara koji usprkos svojem lukavstvu pada kao žrtva ljudske nesavršenosti je prilično dojmljiv. Na kraju ga, pak, ipak zasjenjuje mladi debitant Mikkel Følsgaard koji kao “prolupali” kralj, usprkos svim svojim ekscesima na kraju uspije pridobiti simpatije publike, odnosno predstaviti se kao žrtva režima kome je nominalno na čelu. U tome svemu je, pak, najgore prošla švedska glumica Alicia Vikander, kojoj je scenario udijelio ulogu naratora, a koja izgleda kao svojevrsna drugorazredna kopija Keire Knightley i kojoj uglavnom nedostaje “kemije” u scenama s Mikkelsenom.

Arcel je od castinga daleko uspješniji u scenama u kojima kroz detalje ove relativno slabo poznate priče pruža odraz kasnijih, mnogo poznatijih i tragičnijih događaja, odnosno vječne istine o tome kako vlast kvari, a revolucija jede svoju djecu. Možda tome najbolje služe scene koje stereotipove vezane uz juriš na Bastillu i giljotine potpuno izvrću u svjetonazorskom smislu. Iako će dojam pokvariti epilog kojim se pokušava isforsirati nekakav happy end, “Kraljevska afera” je film koji zaslužuje pohvale govoreći kako se neke stvari možda i nisu toliko promijenile u posljednjih četvrt milenija.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Atlas oblaka (2012)

In 8 Kinos deutschlandweit wurde die Cloud Atl...
(izvor: o2 in Deutschland)
ATLAS OBLAKA
(CLOUD ATLAS)
uloge: Tom Hanks, Hale Berry, Jim Broadbent, Hugo Weaving, Jim Sturgess, Donna Bae, Ben Whishaw
scenarij: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
režija: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
proizvodnja: X-Filme Creative Pool/Anarchos Productions, Njemačka, 2012.
trajanje: 171 '

U ovom trenutku je teško je reći koji će film ove godine biti najbolji ili komercijalno najuspješniji, ali se, s druge strane, relativno lako može pretpostaviti koji će biti najambiciozniji. Ta čast, po svemu sudeći, pripada “Atlasu oblaka”, ostvarenju koje po mnogo čemu predstavlja namjerni otklon od svega onoga što se obično podrazumijeva pod suvremenom kino-ponudom. Film se temelji na istoimenom romanu britanskog pisca Davida Mitchella, djelu hvaljenom zbog nekonvencionalnog miješanja različitih književnih stilova, a za koje je sam autor tvrdio da ga je nemoguće pretočiti na veliki ekran. Hollywood se, po običaju, klonio tako nezahvalne misije, ali je 100 milijuna dolara nekako pronašlo put do alternativniuh producenata tako da je Njemačka dobila svoj prvi moderni blockbuster. Tom Tykwer, njemački filmaš proslavljen s “Trči, Lola, trči” je, pak, zaključio da je zadatak previše za jednog čovjeka, pa je u pomoć kao ko-autore pozvao brata i sestru (bivšu braću) Wachowsky. Rezultat takve neuobičajene kreativnosti je spektakl koji jednako lako može postati i remek-djelo i sramotni fijasko.

“Atlas oblaka” ima relativno složenu radnju sastavljenu od šest naizgled nepovezanih priča smještenih u različita razdoblja. Prva od njih se odvija sredinom 19. stoljeća na Pacifiku kojim putuje mladi američki pravnik (Sturgess). Druga priča je smještena u Englesku 1936. i prati tragičnu sudbinu talentiranog gay skladatelja (Wishaw). Treća priča se odvija 1973. u San Franciscu i prikazuje kako novinarka (Berry) razotkriva veliku zavjeru. Četvrta priča je smještena u suvremeni London gdje ostarjeli izdavač (Broadbent) bježeći pred gangsterima upada u još veće probleme. Peta priča se događa u Koreji 22. stoljeća i prikazuje klonovsku radnicu (Bae) upetljanu u ustanak protiv distopijskog režima. Posljednja priča se dešava u post-apokaliptičnom 24. stoljeću na otoku gdje primitivni domorodac (Hanks) pokušava svoje pleme sačuvati od neprijatelja.

Za razliku od romana, koji je kao vezivno tkivo između različitih zapleta koristio metodu “priče u priči” a rasplete izlagao obrnutim kronološkim redom, film odaje nešto konvencionalniji pristup. Radnja ide u očekivanom smjeru, naizmjence se prebacujući u različite epohe; talent troje redatelja je, međutim, više nego dovoljan da spriječi zbrku kod redatelja. Različite priče, pak, daju priliku za ne samo stilske nego i žanrovske varijacije, pa tako “Atlas oblaka” funkcionira i kao spielbergovska povijesna pustolovina, melankolična melodrama u stilu Merchant-Ivoryja, politički triler iz 1970-ih, suvremena crna komedija i blještavi SF-spektakl. Takav pristup zna bitno promijeniti ton filma i rezultirati s neujednačenom kvalitetom, ali publika će uglavnom biti vezana za likove i nastojati otkriti što će se na kraju s njima dogoditi.

Problem “Atlasa oblaka” jest prije svega u tome što, usprkos sve svoje nekonvencionalnosti, autori ipak nemaju dovoljno povjerenja u gledatelje. Tako se povezanost različitih priča – kojima je zajednički motiv borba za slobodu – mora dodatno “podmazati” ne samo eksplicitnim replikama nego i, u najmanju ruku, nimalo suptilnim castingom. Glavni glumci se, naime, pojavljuju u gotovo svim segmentima tumačeći ne samo različite likove, nego i pripadnike različitih rasa, spolova i moralnog određenja. Iako je nekim glumcima, poput Hanksa, to prilika da se sjajno zabavljaju , u većini slučajeva to rezultira s grotesknim pojavama pod tonama šminke uslijed čega “Atlas oblaka” počinje sličite na vlastitu samoparodiju. To se posebno ističe u pretposljednjem segmentu, gdje su glumci prisiljeni tumačiti Azijate, a što je dovelo i do optužbi za rasizam od strane dežurnih čuvara “političke korektnosti”. S druge strane, iako visoke ambicije nisu bile ispunjene, “Atlas oblaka” zaslužuje publiku samo i zbog toga što su njegovi autori pokazali hrabrost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Argo (2012)

Ben Affleck en Argo
(izvor: xornalcerto)
ARGO
uloge: Ben Affleck
scenarij: Ben Affleck, Bryan Cranston, Victor Garber, Alan Arkin, John Goodman
režija: Ben Affleck
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 120 '

Malo koja priča iz današnjeg Hollywooda predstavlja tako ugodno iznenađenje kao transformacija Bena Afflecka od propadajućeg glumca u više nego uspješnog režisera. Teško se moglo pretpostaviti da će bivši momak Jennifer Lopez i brat daleko talentiranijeg Caseya Afflecka pronaći sebe iza kamere i osvojiti dotle neprijateljsku kritiku. Bilo je još teže očekivati da će ličnost vezana uz zloglasni “Gigli” danas postati jedan od favorita za “Oscara”. A upravo takva se stvar dogodila s filmom “Argo”, mezimcem američke kritike koji se upravo počeo prikazivati u našim kinima.

Radnja filma se temelji na stvarnim događajima vezanim uz jednu od najtraumatičnijih epizoda novije američke povijesti. Sve počinje u jesen 1979. u Teheranu, nekoliko mjeseci nakon revolucije u kojoj je zbačen proamerički iranski šah. Bijes naroda novi islamistički vlastodršci usmjeravaju prema SAD koja je omrznutom monarhu dala utočište, a američko veleposlanstvo postaje metom prosvjednika koji u njega provaljuju i osoblje uzimaju kao taoce. U nastaloj gužvi šestoro američkih diplomata uspjeva pobjeći te na kraju pronaći utočište u rezidenciji kanadskog veleposlanika Kena Taylora (Garber). Međutim, kako dani prolaze, tako je sve vjerojatnije da će ih iranski revolucionari locirati i zatvoriti, a možda i likvidirati kao špijune. Zbog toga CIA odlučuje organizirati akciju spašavanja koja je povjerena iskusnom operativcu Tonyju Mendezu (Affleck). On dolazi na genijalnu ideju da bjeguncima da lažni identitet kanadskih članova filmske ekipe koja navodno snima SF-spekatkl po imenu “Argo” u Iranu. Kako bi obmana bila što uvjerljivija, preko svojih veza u Hollywoodu organizira promociju nepostojećeg filma.

Priča o spašavanju američkih diplomata, koja je već bila ekranizirana kao kanadski TV-film 1981. godine, na prvi pogled se doima kao neobičan i potencijalno riskantan projekt za Afflecka čija su prethodna dva, prilično hvaljena, filma (“Nestala bez traga” i “Grad lopova”) bila smještena u milje njegovog rodnog Bostona. Affleck se, međutim, hrabro nosio s tim izazovom i ako se nešto filmu nešto treba zamjeriti, onda to definitivno nije režija. Ono što posebno upada u oči jest izuzetan trud da se što vjernije rekonstruira svijet prije tri desetljeća, a što ne uključuje samo frizuru, odjeću i rekvizite, nego čak i logo “Warner Brosa” na samom početku filma. Affleck također spretno koristi i dokumentarne snimke kako bi radnji filma i teškim odlukama koje moraju donijeti protagonisti dao prikladan kontekst. Pronađene su i turske lokacije koje uvjerljivo “glume” Teheran. Autentičnost je posebno naglašena na samoj odjavnoj špici kada se likovi i neke od najupečatljivijih scena filma pojavljuju uz fotografije stvarnih ličnosti i događaja.

Status oskarovskog favorita “Argo”, pak, velikim dijelom uživa i zbog razloga koji nemaju previše veze s njegovom tehničkom kvaliteta. Prije svega su to aktualni događaji vezani uz Bliski istok, odnosno nuklearna kriza i špekulacije da bi se SAD vojnim napadom barem djelomično osvetile Iranu za jedno od najvećih poniženja u svojoj povijesti. Drugi, a možda još važniji razlog, jest i to da ova priča Hollywood predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, odnosno pokazuje kako tamošnji filmaši znaju biti besprijekorni domoljubi, odnosno svoje opsjenarske vještine iskoristiti u plemenite svrhe spašavanja ljudskih života. Affleck i njegov scenarist Chris Terrio, s druge strane, paze da previše ne skrenu u vode američkog šovinizma, pa su iranski revolucionari prikazani kao inteligentan protivnik. Taj dojam, međutim, značajno kvari dramatična završnica za koju je malo previše očito da predstavlja “kreativni” tretman činjenica koje su u stvarnom životu bile daleko banalnije. Usprkos toga, “Argo” je film koji zaslužuje preporuke, a “Oscar” u Affleckovim rukama ne bi trebao biti prevelika nepravda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Praskozorje 2. dio (2012)

Series City magazine #4 with Twilight Robert P...
(izvor: fanfreluche_designs)
PRASKOZORJE 2. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART2)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Ashley Greene, Michael Sheen
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje:  115'

 

Nezahvalno je praviti prognoze, ali se čini kako će peti film iz “Sumrak Sage” od strane kritičara biti proglašen najboljim. Ako se to zbilja dogodi, postoji prilično jednostavno objašnjenje za takvu blagonaklonost. “Praskozorje 2. dio” je, naime, posljednji film iz serije, pa će mnogi kritičari, koji su prethodne četiri godine stoički morali trpjeti kako im horde “twiharda” i hollywoodska propagandna mašinerija profesiju izvrgavaju ruglu, u svojim recenzijama pronalaziti odraz olakšanja što je noćna mora zvana “Sumrak”, konačno završena.

 

To iskustvo je bilo duže nego što sugerira sam broj romana Stephenie Meyer po kojima su snimani filmovi iz serije. Posljednji od njih, “Praskozorje”, je, po sada već ustaljenom hollywoodskom običaju maksimiziranja profita, pretvoren u dva umjesto jednog cjelovčernjeg filma. Drugi film počinje nedugo nakon ključnog događaja u sagi – rađanja djevojčice Renesmee Cullen (Foy), zbog koga je njena majka Bella Swann Cullen (Stewart) bila primorana pretvoriti se u vampira od strane svog supruga Edwarda (Pattinson). Radnja prati kako se protagonistica suočava s novostvorenom situacijom, bilo da je riječ o novoj fizičkoj snazi, bilo potrebi da nauči kontrolirati žeđ za krvlju, bilo nekim neugodnim odlukama vezanim uz njenu bivšu ljudsku obitelj. Dijete radi kojeg je toliko toga žrtvovala, pak, zadržalo je svoju ljudsku prirodu, ali i dobilo neobične osobine poput brzog rasta. Time na sebe skreće pažnju Volturija, vampirskih vlastodržaca čiji vođa Aro (Sheen) u Renesmee vidi moguću opasnost po sve vampire. Bella i njeni prijatelji, uključujući vukodlaka Jacoba (Lautner), odlučuju se pripremiti za eventualni sukob, odnosno pokušaj Volturija da uklone Renesmee.

 

“Praskozorje” je snimano u komadu, pa su manje-više svi kadrovi ranijeg nastavka ostali isti – režiser Bill Condon, scenaristica Melissa Rosenberg i, dakako, glumačka postava u kojoj je Taylor Lautner, usprkos degradirane uloge, opet zasjenio Roberta Pattinsona i Kristen Stewart koji izgledaju umorno tumačeći iste, isprazne, nezanimljive i antipatične likove. Drugi dio “Praskozorja”, međutim, izgleda bitno drukčije od prvog, a objašnjenje za to bi se dijelom moglo pronaći upravo u tome što se s njime saga završava. Film je razvučen, ali je konačnost radnju učinila kompaktnijom. Početni dio filma, u kojem se gledatelji upoznaju s novom vampirskom stvarnošću nove junakinje, služi ne samo kao svojevrsna predigra za spektakularni finale, nego i autorima dozvoljava da se barem na trenutak opuste. U njemu tako ima najviše scena s onim što je cijeloj “Sagi” bolno nedostajalo – humora; ovdje se na trenutak doima da su Condon, Rosenberg i družina postali toliko svjesni nedostataka cijelog projekta pa ga samoparodiraju.

 

“Praskozorje” ponovno postaje ozbiljno kada aktualnim postaje glavni zaplet, odnosno obračun protagonista s Volturijima. Nastojeći se pripremiti za njega, Cullenovi i njihova družina u pomoć pozivaju svoje vampirske prijatelje sa svih strana svijeta. To je prilika da se u priču uvede cijeli niz likova različitog etničkog podrijetla i odrastanja u različitim povijesnim razdobljima; scene u kojima oni prepričavaju svoje ratničke priče, pak, samo podsjećaju koliko su protagonisti nezanimljivi i potrošeni. Condon se na kraju gotovo iskupljuje za razočarenje prethodnog nastavka kada od velikog međuvampirskog obračuna na kraju napravi epsku bitku koja sadrži za “sumrakovske” standarde neočekivano eksplicitne scene nasilja i visoki bodycount. Dobar dojam, kome je dosta pomogao prilično raspoloženi Michael Sheen kao napola poludjeli negativac, preživljava čak i jeftini narativni obrat. Međutim, kada se na odjavnoj špici počnu pojavljivati svi likovi iz “Sage”, publika će se podsjetiti kako ovaj film izgleda dobar samo zato jer su prethodna četiri bila izuzetno loša. Za napraviti takvu usporedbu je potrebna žrtva koja se ne isplati.

 

OCJENA: 4/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Elles (2011)

Elles
Elles (izvor: Mirka23)
ELLES
uloge: Juliette Binoche, Joanna Kulig, Anaïs Demoustier
scenarij: Malgorzata Schumowska & Tyne Birckel
režija: Malgorzata Schumowska
proizvodnja: Zentropa, Francuska/Poljska/Njemačka, 2011.
trajanje: 95'

Ishod prošli tjedan završenih izbora u SAD je u lijevim, liberalnim i “hip” krugovima širom svijeta izazvao ekstazu ne samo zbog pobjede njihovog mesijanskog kandidata, nego i zbog konačne potvrde da je povijest na njihovoj strani. Amerikanci, nekoć izlagani prijeziru i poruzi zbog svoje zatucanosti, su konačno progledali i po prvi put na referendumima legalizirali homoseksualne brakove, a izborni gubitnik najviše stradao upravo zbog svog odnosa prema ženskoj seksualnosti. Postavlja se, međutim, pitanje hoće li ta “nova normalnost” suvremenog zapadnog svijeta u kojoj seksualna revolucija postaje permanentna stvoriti nove probleme i nove dileme. Neke od njih bi mogao istražiti francusko-njemačko-poljski film “Elles” koji se prikazuje u našim kinima.

Naslov na francuskom znači “one”, a u pitanju je igra riječi koji se odnosi na “Elle”, popularni ženski časopis za koga radi protagonistica, novinarka Anne (Binoche). Na prvi pogled, njen život izgleda kao oličenje današnjih ženskih ideala – ne samo što je materijalno situirana, nego je i uspješnu profesionalnu karijeru pomirila s ulogom supruge i majke. Da to ne mora uvijek biti slučaj, svjedoči i situacija kada mora pripremiti večeru za poslovne partnere svog muža, a istovremeno dovršiti članak na temu prostitucije. Kroz “flashbackove” se prikazuje kako je taj članak pripremila intervjuirajući dvije djevojke koje je pronašla preko oglasa. Obje su studentice koje su se najstarijim zanatom počele baviti iz financijskih razloga – Lola (Demoustier) kako bi otplatila studij književnosti, a Poljakinja Alicja (Kulig) jer nikako nije mogla naći stan. Iako su njih dvije bitno različite po izgledu i temperamentu, poslovna iskustva su im slična; njihovo opisivanje, pak, kod Anne budi davno zatomljene osjećaje i spoznaju kako je seksualno frustrirana.

Režiser i ko-autor scenarija je Malgorzata Szumowska, poljska filmašica koja je, između ostalog, poznata kao suradnik Larsa van Triera, filmaša koji je znao izazivati kontroverze svojim neugodno eksplicitnim prikazom seksualnosti. U neku ruku bi se moglo reći da i Elles ima sličan pristup – nekoliko “problematičnih” scena je bilo razlogom da ga inače takvim filmovima skloni europski kritičari nazovu “pornografskim”, a u SAD cenzori žigošu NC-17 rejtingom. Elles, s druge strane, neugodu manje izaziva svojim prikazom praktičnog aspekta prostitucije, koliko svojim “politički nekorektnim” stavom prema njoj. Scenarij se prilično trudi izbjeći sve moguće klišeje po tom pitanju; klijenti tako nisu patetični perverznjaci nego manje-više normalni muškarci; prostitutke nisu naivne i eksploatirane žrtve, nego intelektualke koje su se u taj posao upustile svjesne rizika, te koje u njemu na neki perverzni način čak i uživaju. Možda najkontroverzniji aspekt filma jest kako se iskustvo Lole i Alicje odražava na Anne, koja, iako okružena muškarcima u vlastitoj obitelji, s njima nikako ne uspijeva ostvariti kontakt, pa čak počinje zavidjeti djevojkama na njihovim klijentima; tako heretički stav će protiv ovog filma uz tradicionalne konzervativce okrenuti i feministice.

Elles u svemu tome pomaže raznorodna i prilično raspoložena ekipa. Uz Juliette Binoche, zaštitni znak evropskog art-filma, koja se prilično hrabro nosi sa svojim godinama, izvrstan dojam ostavljaju raskošna plavuša Joanna Kulig te krhka i “delikatna” Anaïs Demoustier. To se, na žalost, teško može reći za Szumowsku koja, valjda u nastojanju da opravda “umjetnički” karakter, publiku zbunjuje ne-kronološkim izlaganjem radnje, kao i jeftinom simbolikom. Još jeftinije su scene u kojima, eto, protagonistice prolaze kroz obavezne neugodnosti sa svojim klijentima, a koje izgledaju primjerenije eksploatacijskom filmu. To je zbilja šteta, jer je ova tema, koja itekako tjera na razmišljanje, zaslužila film koji publiku provocira na daleko inteligentniji način.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Skyfall (2012)

 

SKYFALL
uloge: Daniel Craig, Javier Bardem, Judi Dench, Bérénice Marlohe, Naomie Harris, Ralph Fiennes, Albert Finney
scenarij: John Logan, Peter Morgan, Neal Purvis & Robert Wade
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, V. Britanija/SAD, 2012.
trajanje: 143 '

James Bond je tijekom pola stoljeća na velikim ekranima preživio mnogo toga. Uspio je nadživjeti svog tvorca Iana Fleminga, te opstati usprkos odlaska Seana Conneryja, prvog, i po mnogima, jedinog pravog filmskog Bonda. Tajnom agentu 007 na duži rok nije naškodio ni zlosretni brak, ni eksperimenti s castingom. Uspio je preživjeti i kraj hladnog rata, kada je za fiktivne likove poput njega nestao glavni smisao postojanja. Nije mu glave došao ni angažman Daniela Craiga, zbog koga su se okorjeli fanovi znali hvatati za glavu, a nekako je preživio i to što ga nikada nije glumio Goran Višnjić. Kada se sve to uzme u obzir, lako je očekivati da će najdugovječnija filmska franšiza prebroditi i iskušenja koja pruža njeno najnovije izdanje “Skyfall”.

Da preživljavanje uistinu nije problem za Bonda svjedoči i tradicionalno spektakularna uvodna scena, koja završava na način koji bi značio kraj za normalnog protagonista. Za tajnog agenta koga su očigledno počele hvatati godine, to znači priliku za nestanak, odnosno dugotrajni odmor tijekom koga ne nalazi shodno da se javi svojim pretpostavljenima na čelu s M (Dench). To konačno čini tek nakon bombaškog napada na sjedište MI6 u Londonu, kada je u svrhu pronalaska počinitelja potrebno koristiti čak i istrošene resurse, a Bond, odlučan da osveti svoje kolege, pristaje na ponižavajuće psihofizičke testove. Trag vodi u Šangaj, gdje Bond pronalazi egzotičnu ljepoticu Sévérine (Marlohe), povezanu s bivšim britanskim agentom Silvom (Bardem).

Tvorci svakog novog filma o Bondu se suočavaju s temeljnim problemom, odnosno potrebom da zadovolje potrebe publike koja traži očuvanje bondovske formule (spektakularna akcija, egzotične lokacije, lijepe žene) a da joj istovremeno ponude nešto drukčije. Da su tvorci Skyfalla naglasak stavili na ovo drugo postalo je jasno čim je za režisera angažiran Sam Mendes, filmaš čija su specijalnost tmurne drame o besmislu modernog građanskog života. Očigledno je kao inspiracija poslužilo Nolanovo “pomračenje” Batmana, pa je tako i najnoviji Bond zapravo daleko od eskapističke pustolovine i oličenja malograđanskih ideala. Mendes kao da želi “dekonstruirati” Bonda prikazujući ga frustriranim vlastitom sredovječnošću, ranjivošću kao i nikad prevladanim traumama iz djetinjstva. Motiv smrtnosti i prolaznosti je još više naglašen time što se zaplet velikim dijelom vrti oko M, koju tumači prilično umorna Judi Dench i kojoj je zapala “čast” da prvi put u povijesti bondovskih filmova izgovori ono što se na engleskom naziva “F-word “. Još naglašenija “dekonstrukcija” se može vidjeti i kroz lik glavnog negativca, koga prilično raspoloženi Javier Bardem tumači kao svojevrsnu kombinaciju Jokera, “tetkice” i Edipovim kompleksom mučenog homicidalnog manijaka. Sama završnica filma, pak, izgleda primjerenija minimalističkom anti-vesternu nego modernom akcijskom spektaklu.

Usprkos takvog ikonoklastičkog pristupa Skyfall je uglavnom zabavan i uspješan film. Prije svega se to može zahvaliti vještom korištenju lokacija, Mendesovoj režiji, nekoliko sjajnih akcijskih scena, direktnim i indirektnim homageima klasičnim bondijadama, a i glumačkoj ekipi među kojom valja istaći i Bérénice Marlohe kao jednu od najupečatljivijih Bondovih djevojaka u posljednje vrijeme. Kritičarski panegirici, kojima se Skyfall diže u nebesa kao najbolje ostvarenje franšize, međutim, ne drže vodu. Film je predug, a zbog razlika u mjestu radnje i općem tonu se na trenutke čini da se sastoji od dva filma – “redovne” i ikonoklastičke bondijade – skrpane u jednu. Dijalozi, najblaže rečeno, vjerojatno neće ući u bondovske antologije. Usprkos toga i naziva koji sugerira apokaliptičku promjenu, Skyfall pokazuje kako James Bond pred sobom još uvijek ima svijetlu budućnost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Između svjetova (2011)

Twixt (film)
(izvor: Wikipedia)
IZMEĐU SVJETOVA
(TWIXT)
uloge: Val Kilmer, Bruce Dern, Elle Fanning, Ben Chaplin, Joanne Whalley, Ben Chaplin
scenarij: Francis Ford Coppola
režija: Francis Ford Coppola
proizvodnja: Pathe/Zoetrope, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Od svih kraljeva Novog Hollywooda danas se možda najmanje govori o Francisu Fordu Coppoli. Razlog za to bi mogao biti u banalnoj činjenici da su tvorca Kuma i Apokalipse konačno dohvatile godine, ali i u tome da je on već odavno sebe nametnuo kao instituciju te da njegov obiteljski brend uspješno nosi kći Sofia. To ne znači da stari majstor više ne snima filmove; stvar je u tome da su to filmovi koji iz nekog razloga ne izazivaju pažnju ikoga osim najzagriženijih filmofila. Nešto slično se zbilo s Twixt, horor-filmom koji se godinu dana nakon festivalske premijere u Torontu kod nas prikazuje pod naslovom Između svjetova, a koji, vjerovali ili ne, uopće nije prikazan u Americi.

Na samom početku film izgleda kao ekranizacija romana Stephena Kinga, što možda i nije teško očekivati, s obzirom da je protagonist, čiji lik tumači Val Kilmer, opisan kao nižerazredna verzija popularnog pisca. Hal Baltimore je specijalist za horor-romane o vješticama koji, pogođen kreativnom krizom, za život pokušava zarađivati potpisujući primjerke svojih knjiga u knjižarama. Tijekom jedne takve turneje dolazi u gradić čiji živopisni šerif Bobby La Grange (Dern) u Baltimoreu vidi idealnog partnera da ostvari vlastite književne ambicije. U zamjenu za suradnju na sljedećem romanu, Baltimoreu nudi dragocjenu inspiraciju u obliku aktualnog slučaja morbidnih ubojstva koje upravo istražuje. Baltimorea istraga dovede do još mračnijih događaja iz gradske prošlosti, a u čijem rasvjetljavanju će mu pomoći duhovi koje sreće u snovima.

Coppola, nakon što je odavno na polju filma ostvario sve što se može ostvariti u svijetu filma, sebi može dozvoliti ono što je većini njegovih kolega u današnjem Hollywoodu gotovo nezamislivo – snimati filmove “za svoju dušu”, bez ikakvog vanjskog komercijalnog pritiska niti potrebe da osvaja zlatne kipiće. Tako se može reći da je pod stare dane ponovno ostvario ideal autorskog filma kome je težila njegova novohollywoodska generacija. U slučaju Između svjetova se eksplicitno osobni karakter filma odražava i u tome što je kao inspiracija Coppoli, prema vlastitom svjedočenju, poslužio san “podmazan” bocom rakije. Pretakanje tog iskustva u cjelovečernji film, s druge strane, daje još jedan primjer umjetničkog djela čije stvaranje čini zadovoljstvo umjetniku, ali daleko manje ili nikakvo zadovoljstvo publici.

To ne znači da Između svjetova nema nikakvu vrijednost; neki dijelovi filma se doimaju maštovitima, originalnima i prilično efektnima, a posebno se ističe scena u kojoj se dekonstruira jedno od najpoznatijih djela američke književnosti. Filmofile će prilično zabavljati pronalaženje niza citata i homagea koje je Coppola posvetio svojim kolegama i uzorima. Oni zauzimaju široki raspon od Lyncha i njegovog Twin Peaksa, klasičnog trilera Noć lovca pa sve do eksploatacijskih filmova, poput Demencije 13 koju je sam Coppola napravio za Rogera Cormana na samom početku svoje karijere. Film se osvrće i na stvarni život, pa tako Kilmer i njegova bivša supruga Joanne Whalley tumače stvarne supružnike, a jedan od pozapleta se tiče i obiteljske tragedije nalik na onu koja je Coppolu pogodila u stvarnom životu.

Sve je to, međutim, od male koristi čim gledatelj postane svjestan da je Coppola, u nastojanju da film učini “drukčijim” zanemario potrebu da Između svjetova predstavljaju suvislu cjelinu. Kako film ide prema svom kraju, to se sve više čini kako je velikog majstora izdala inspiracija, odnosno da ne zna kako ga završiti. Kada do kraja dođe, on je zbrzan, neuvjerljiv i razočaravajući. Treba se nadati kako se ista stvar neće moći reći za Coppolinu filmografiju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)