Ma koliko se Bajs hvastao dobrom turističkom sezonom, i ma koliko se na Dnevniku HRT mahalo s Newsweekovom analizom Hrvatske kao 28. najbolje zemlje na svijetu, za javnost izvan hrvatskih granica Hrvatska je u pravilu mala, beznačajna, odnosno njenu pažnju se može privući samo onim metodama koje privlače Christianne Amanpour u nečije dvorište. Hrvatska, dakle, bez obzira što će danas-sutra biti jedan od satelita u Sferi zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije i bez obzira što će se njene delegate na NATO-konferencijama tetošiti kao “braću po oružju” i dio “zapadnog svijeta”, u viziji prosječnog konzumenta vijesti pripada prostorima omrznutog Balkana, odnosno jedina zanimljiva vijest koja može doći s ovih prostora je neki novi Vukovar ili Srebrenica.
Pošto još nije odrasla generacija političara koja rat poznaje četiri desetljeća starih propagandnih bljuvotina i uz to vezanih šovinističko-džingoističkih mitova, na takav spektakl se ipak treba čekati nekih četvrt stoljeća. Nestrpljivim medijima će dotle kao nadomjestak za malo bolje priče o balkanskoj nečovječnosti i barbarstvu poslužiti i ova priča o bacanju psića u vodu “negdje u Bosni, kraj Bugojna“.
Zahvaljujući Youtubeu, Facebooku i Twitteru mlada dama je postala ekspresna Internet-senzacija. I nije bilo teško za očekivati da će zbog bahatosti i okrutnosti prikazane prema dražesnim životinjama postati objektom globalne mržnje, te da je u ovom trenutku vjerojatno omraženija čak i od Georgea W. Busha u njegovim najgorim danima. Grupe mržnje na Facebooku dobijaju stotine tisuća članova, brigade hakera-dobrovoljaca joj očajnički žele “provaliti” identitet, a među desecima tisuća pošiljatelja prijetnji smrću se vjerojatno nalazi barem nekoliko s dovoljno volje, financijskih i tehničkih sredstava i sposobnosti da svoje osvetničke zamisli primijene na njoj i na članovima njene dalje i bliže rodbine.
Takav rasplet priče o ubojici nekoliko psića bi sigurno zabavio “Škorpione” kada za kojih pet-deset godina izađu iz zatvora gdje sjede zbog jednog sličnog, ali osjetljivoj svjetskoj javnosti ipak malo previše “ljudskog” i banalnog čina.
