Senzacionalna vijest stara 2000 godina

Afera “Štracagate” posljednjih par dana zabavlja hrvatsku javnost, i to prije svega na razne manje ili više duhovite načine na koje se riječ “straca” pokušava uvaliti u meme ili tvitove. I to dakako, od one  liberalne, lijeve, bienpensantske urbane strane koja nastoji biti “hip” i “cool”, odnosno svojom modernom prosvijećenošću se izdići iznad nazadnjačke seljačke mase.

Problem je, dakako, u tome što se u svom tom “štraciranju” progresivni hrvatski borci za ženska prava i moderna shvaćanja odaju dojam da ih netko poput ovaca vodi na pašu, odnosno da je eksplozija bijesa prema kardinalu Puljiću na malo neobičan način koincidirala s aferom Karamol – mnogo aktualnijim i po budućnost države događaje važnijim događajem. Netko bi na takvu koincidenciju reagirao s uobičajenim teorijama zavjere ili ciničnim hvaljenjem Karamarkovih ili nekih drugih “spinmajstora” koji psima sa suprotne strane bacaju štap kulturnih ratova za kojim će refleksno potrčati. Occamova oštrica, pak, sugerira mnogo jednostavnije objašnjenje, odnosno specifičan splet okolnosti koji je hrvatskoj verziji SJW-ova donio domaću verziju tragične priče o lavu Cecilu ili #hasjustinelandedyet.

A ono što posebno upada u oči jest i to da se novorođeni “štracoborci” pri tome nisu trebali naročito truditi da otkriju uzrok svog gnušanja, niti je on nešto naročito nov. Kardinal Puljić, naime, u spornom govoru nije izrekao ništa što već nije kanonizirano kao službeni stav Katoličke crkve. Može se raspravljati je li riječ koju je primijenio uvredljiva, ali je njome samo na nedvosmislen način iskazano neprijateljstvo Crkve prema bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti koja prije toga nije bila sankcionirana od strane te same Crkve kroz instituciju braka. I to neprijateljstvo, dakako, nije od jučer. Inzistiranje na monogamnom heteroseksualnom braku kao jedinom prihvatljivom obliku zadovoljavanja spolnog nagona predstavlja konstantu kršćanskog morala, odnosno nauk Katoličke crkve o ljudskoj seksualnosti je samo izvedenica shvaćanja koja se, s manjim ili većim modifikacijama, mogu pronaći gotovo u svim monoteističkim ili abrahamskim religijama u prethodnih par tisuća godina.

O tome je li taj stav moguće pomiriti s modernim svijetom i njegovim konceptom slobodne ljubavi se može raspravljati, a to znaju činiti i sami katolici koji pokušavaju svoja katolička vjerovanja uskladiti s ne-katoličkim životnim stilovima. No, sve dok takvih promjena ne dođe, riječi kardinala Puljića o “štracama” ne predstavljaju nikakav eksces niti nekakav poseban skandal. Promiskuitetni katolici se možda mogu osjećati uvrijeđenima, ali teško iznenađenima; barem oni koji su mogli malo proučiti nauk vlastite Crkve kojom, bez obzira na PR priče o “cool” i “hip” papi Franji, dominiraju konzervativizam i tradicija, a pogotovo na ovim prostorima. U ovakvim slučajevima im bi najbolji put bio da se ili prilagode “novoj” realnosti, odnosno postanu skrušeni pokajnici koji će svoj život pomiriti sa shvaćanjima Svetog Tome Akvinskog ili da budu dosljedni i napuste Crkvu, odnosno pokušaju pronaći novu religijsku zajednicu koja će biti daleko bolje usklađena s vlastitim životnim stavovima.

“Štracagate”, čije se izbijanje prije svega može objasniti time da su mnogi poput nojeva držali glave u pijesku i ignorirali neke “uncool” činjenice o Crkvi, pak, sugerira da će se opet ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se umjesto ispisivanja djece sa školskog vjeronauka, odbijanja crkvenih vjenčanja ili neizjašnjavanja rimokatolikom u službenim dokumentima sve svesti na uobičajeno šeranje mema na Facebooku i Twitteru.

Oglasi

Ukidanje celibata neće spasiti Katoličku crkvu

Izjava umirovljenog kardinala Martinija, glavnog liberalnog protukandidata kardinalu Ratzingeru za vrijeme posljednjeg izbora za papu, prema kome bi Rimokatolička crkva trebala ukinuti celibat i tako stati na kraj sve ozbiljnijem problemu pedofilije, će bez svake sumnje biti pozdravljena od strane liberalnog dijela javnosti. Međutim, postavlja se pitanje nije li ta mjera – ako jednom bude i donesena – doći prekasno, odnosno hoće li, zapravo stati na kraj na lavini skandala koja već godinama nagriza posljednje ostatke ostataka autoriteta Rimokatoličke crkve u modernim zapadnim državama.

Ženidbe katoličkih svećenika teško da mogu biti panaceja za Crkvu, i to iz jednog jednostavnog razloga – svijet, barem onaj zapadni, se drastično promijenio od vremena kada je uveden svećenički celibat, odnosno od vremena Drugog vatikanskog koncila kada se o njemu posljednji put ozbiljno raspravljalo u crkvenim vrhovima. Glavna promjena u odnosu na nekadašnja vremena jest u tome da su kadrovi kojima Katolička crkva danas puni svoje svećeničke redove po svojim seksualnim i drugim sklonostima bitno drukčiji od laičkog stanovništva.

U prošlosti se, naime, svećenička služba shvaćala ne toliko kao nekakav duhovni zov nego kao posljedica obiteljskih spletki ili siromaštva. “Ići u vojsku ili u fratre” je bio jedini način na koji bi “prekobrojni” sinovi svojim očevima i braći s dnevnog reda skidali probleme raspodjele sve manjih komada škrte zemlje ili sukobe oko nasljedstva. U prošlosti je, dakle, bilo za očekivati da će katolički svećenici biti po svojem karakteru i seksualnim sklonostima manje-više istovjetni svojim očevima i braći.

U 20. stoljeću je, pak, d0šlo do promjena koje su omogućile siromašnim katoličkim mladićima da osim mantije koriste i neke druge alternative siromaštvu, kao što su emigracija u gradove ili druge države. Kao rezultat svega toga, počela se mijenjati kadrovska struktura Crkve u kojoj je bilo sve više mladića koje je svećenički poziv privlačio iz iskrenih vjerskih pobuda, ali i kao sredstvo da u mnogim konzervativnim sredinama izbjegnu neugodna pitanja o vlastitoj seksualnoj orijentaciji ili sklonostima. Mladić koji bi otišao “u pope” se više nije morao brinuti zbog toga što će selo misliti ako se ne bude oženio do 25. godine, odnosno ako ga ne budu privlačile snaše.

Zbog svega toga – a i sklonosti društvenih manjina da se međusobno potpomažu i koncentiraju u pojedinim društvenim grupama – je udio homoseksualaca u redovima Crkve postao daleko veći od udjela koji homoseksualci imaju u općoj populaciji. Proces je, naravno, išao i dalje kako je u mnogim državama posljednjih desetljeća i godina homoseksualnost postala široko prihvaćeni “cool” životni stil, a homoseksualci tako izgubili razlog da ulaze u crkvene redove.

Sada se taj isti proces može lako zamisliti s pedofilima, koji nasuprot homoseksualcima, teško da ikada mogu biti prihvaćeni, odnosno mogu funkcionirati samo u još dubljoj “ilegali”.

Što bi se, dakle, dogodilo kada bi Crkva danas dozvolila celibat? Vjerojatno ništa. U njoj bi i dalje homoseksualci i pedofili imali daleko veći udio nego u ostatku stanovništva; mnogi bi iskoristili opciju svećeničkog braka samo kao još jedno elegantno sredstvo da prikriju svoje prave sklonosti. Pedofilsko zlostavljanje bi se nastavilo kao i ranije, samo uz daleko veće zgražanje javnosti.

Da ukidanje celibata samo po sebi ne znači automatsko rješavanje problema “problematičnog” seksualnog ponašanja, svjedoči i slučajevi ne-katoličkih crkava, poput pojedinih protestanstkih denominacija u SAD gdje su ugledni svećenici usprkos žena i obitelji “hvatani” u društvu muških prostitutki. A hrvatskim katolicima, tu, dakako, može poslužiti i dežurna hrvatska utjeha u obliku istočnih susjeda gdje nedostatak celibata također nije spriječio Srpsku pravoslavnu crkvu da bude predmetom pedofilskih skandala.

In hoc signo (non) vincet

Kada je prije dvije godine Zoran Milanović na parlamentarnim izborima iščupao poraz iz ralja sigurne pobjede, kao glavni razlog se među komentatorima navodila “besmislena” i “kobna” odluka da se kampanja temelji na “minornim” pitanjima kao što su vjeronauk u školama. Diskretne SDP-ove najave da bi se vjeronauk u školama mogao preispitati je omogućio HDZ-u i njegovoj medijskoj mašineriji da Milanovićevu stranku opišu kao zle, sotonske jugokomunjare koji namjeravaju nastaviti silovanje hrvatskog kulturnog bića prekinuto 1990. godine. Čak i dio komentatora koji se smatra ljevičarima i liberalima smatra da je Milanović propao upravo zbog toga što je malo previše uvjerljivo nastojao sebe predstaviti kao zagovornika modernih, evropskih, prosvijećenih i sekularnih vrijednosti na kojima bi se Hrvatska 21. stoljeća trebala temeljiti, odnosno ignorirao realnost biračkog tijela u kojemu je daleko više ukorijenjen konzervativizam temeljen na vjeri.

Za razliku od SDP-a, čiji će predstavnici nastojati puhati i na hladno i biti veći katolici od pape, predsjednik Stipe Mesić je posljednjih dana krenuo đonom na Crkvu, s nizom izjavama kojima na prilično eksplicitan i nimalo dvosmislen način iznosi negativno mišljenje o njenom utjecaju na hrvatsku politiku, zakone i društvo. Možda najeksplicitnije od svega jest njegovo zalaganje da se križevi izbace iz vojarni i ureda državne uprave, gdje, s obzirom da je Hrvatska ustavom odijelila državu od crkve, oni kao i bilo kakvo drugo vjersko znamenje ne bi trebali imati mjesta.

Ono što je za SDP u daleko blažem obliku predstavljalo političko samoubojstvo, u slučaju Mesića teško da će izazvati neke bijesne reakcije. Trenutni hrvatski predsjednik je i zbog daleko bezazlenijih stvari izazivao pjesme o crnim vranama, balvane na cesti i snove o državnom udaru, pa je nakon devet i pol godina na njih jednostavno oguglao. A i neki intenzivni medijski i propagandni rat protiv Mesića sada, kada mu je preostalo samo nekoliko mjeseci mandata, i nema baš nekog velikog smisla.

Isto tako, otvaranje nove fronte u hrvatskim kulturno-ideološkim ratovima – ovaj put između sekularističke ljevice i klerikalne desnice – bi u paramparčad razbio paradigmu o Hrvatskoj kao “normalnoj”, “modernoj” državi gdje postoji konsenzus o nekakvim “europskim” vrijednostima koje oličava socijaldemokratsko-demokršćanski centar. Zato je vrlo vjerojatno da će najnoviji Mesićev “nestašluk” proći “lišo”, odnosno da će se, za razliku od brojnih drugih, vrlo brzo svesti na buru u čaši vode.